Duh i Crkva

Vjerujem u Duha Svetoga

Učenje o Crkvi mora svoje ishodište imati u učenju o Duhu Svetomu i Njegovim darovima. A cilj tog učenja jest nauka o povijesti Božjeg odnosa prema ljudima, odnosno o funkciji Kristove povijesti za čovječanstvo kao cjelinu. Time nam ujedno postaje i jasno u kom se pravcu mora kristologija razvijati: ne smije se razvijati kao nauka o Božjoj ukorijenjenosti u svijetu koja na osnovu Isusova čovještva tumači Crkvu u odveć unutarnjesvjetskom smislu.

Krist ostaje nazočan djelovanjem Duha Svetoga, s Njegovom otvorenošću, širinom i slobodom, koja doduše ne isključuje institucionalnost, ali ograničuje njezine pretenzije i ne dopušta da jednostavno poprimi oblike kakve posjeduju svjetske institucije.

Ostali izričaji što se nalaze u trećem dijelu Simbola vjere tek su razrada osnovne tvrdnje toga dijela: „Vjerujem u Duha Svetoga”. A ta razrada ide u dva pravca. Prvi susrećemo u spominjanju ZAJEDNIŠTVA SVETIH; doduše, takvog sadržaja u starom tekstu rimskog Vjerovanja nije bilo, no ipak je to dobro prvobitne Crkve. Zatim slijede riječi o OTPUŠTENJU GRIJEHA. Te dvije tvrdnje treba shvatiti kao konkretizacije onoga što se govori o Duhu Svetomu, kao prikaz kako Duh djeluje u povijesti. Obje tvrdnje imaju i izravno sakramentalno značenje, čega smo mi danas još jedva svjesni.

Općinstvo svetih

Naime, riječima o zajedništvu svetih u prvom je redu ukazano na euharistijsko zajedništvo, koje u Gospodinovu Tijelu povezuje sve Crkve rasute po svijetu u jednu Crkvu. Riječ „sanctorum” („svetih”) izvorno se, dakle, ne odnosi na osobe nego na svete darove, na sveto što ga je Bog poklonio Crkvi u njezinom euharistijskom slavlju kao jedinu i pravu vezu jedinstva. Crkva se, dakle, ne definira po svojim službama, niti po svojoj organizaciji nego po službi Božjoj što je vrši: ona je zajednica stola, okupljena oko uskrslog Gospodina koji je posvuda skuplja i ujedinjuje. Naravno da se vrlo brzo taj pojam počeo prenositi i na osobe koje su sjedinjene i posvećene jednim i svetim Božjim darom. Crkva se počela shvaćati ne više samo kao jedinstvo euharistijskog stola već kao zajednica onih koji su, na temelju jedinstva stola, i međusobno jedno. Na osnovu, pak, toga uskoro u pojam Crkve ulazi i jedna kozmička širina: zajednica svetih o kojoj se ovdje govori prelazi granicu smrti; ona međusobno povezuje sve one koji su primili jednoga Duha i Njegovu jedinstvenu i životvornu moć.

Otpuštenje grijeha

Naprotiv, riječi o opraštanju grijeha smjeraju na drugi sakrament na kome se isto zasniva Crkva – na krštenje. A odatle se onda pogled vrlo brzo prenio i na sakrament pokore. Isprva se krštenje promatralo kao veliki sakrament oproštenja, kao trenutak obrata i preobrazbe. Zacijelo se tek postupno, nakon bolnih iskustava, došlo do spoznaje da je kršćaninu makar bio i kršten, potrebno praštanje. Tako se sve više isticalo opetovano opraštanje grijeha u sakramentu pokore, posebno otkako se krštenje pomaklo na sam početak života i tako prestalo biti izrazom aktivnog obraćenja. No, uza sve to, i dalje je vladalo uvjerenje da se kršćaninom ne postaje rođenjem već samo preporođenjem.

Čovjek postaje kršćaninom jedino ako promijeni pravac svoga života, ako se odrekne svog samodopadnog živovanja te se „obrati”. U tom smislu krštenje, kao početak obraćenja koje se proteže na cijeli život, ostaje temeljni znamen kršćanske egzistencije, na što nas podsjećaju riječi riječi o „oproštenju grijeha”. No, ako „biti kršćanin” ne znači slučajno pripadati nekoj grupi, nego je to pravi ljudski obrat, onda ta spoznaja znači – uzevši u obzir i one ljude koji ne spadaju u krug krštenih – da čovjek ne može postati samosvojan, on sam, ako se jednostavno prepusti svom prirodnom težištu. Da bi postao uistinu čovjek, on se mora suprotstaviti tom težištu, mora izvršiti obrat u sebi samome, jer ni voda u njegovoj prirodi ne uzdiže se sama od sebe u vis.

Jedan Kruh, jedno tijelo

Rezimiramo li sve ono što smo do sada rekli, možemo ustvrditi da se Crkva u našem Vjerovanju shvaća polazeći od Duha Svetoga, i to kao mjesto Njegovog djelovanja u svijetu. Crkva se konkretno promatra s dva stajališta, sa stajališta krštenja (pokore) i euharistije. Ovo sakramentalno polazište uvjetuje jedno posve teocentričko razumijevanje Crkve. U prvom planu ne stoji grupiranje ljudi već Božja milost koja u čovjeku stvara novi život koji on ne može sam sebi dati, milost koja ga uključuje u takvo zajedništvo koje on može primiti samo kao dar. A ipak, upravo ova teocentrička slika Crkve ima posve ljudski karakter, potpuno je realna: obraćenje i sjedinjenje bitni su elementi te slike, a oboje sačinjava proces koji je nezavršiv u okviru same povijesti; tako nam se onda otkriva ljudski smisao sakramenta i Crkve. „Objektivnim” promatranjem, tj. polazeći od Božje milosti, po sebi se dolazi do personalnog elementa: novi bitak, djelo praštanja, uvodi u zajednicu s onima koji žive od praštanja; praštanje stvara zajedništvo, a zajedništvo s Gospodinom u euharistiji nužno vodi k zajedništvu obraćenih. Svi oni jedu jedan te isti kruh da bi tako postali „jedno tijelo” (1 Kor 10,17), još više, „jedan jedincati novi čovjek” (usp. Ef 2,15).

Uskrsnuće na vječni život

I završne riječi Vjerovanja, kojima se ispovijeda „uskrsnuće tijela” i „vječni život”, treba shvatiti kao razradu vjere u Duha Svetoga i u Njegovu preobrazbenu moć; u tim riječima opisani su njeni konačni učinci. Jer, iščekivanje uskrsnuća, iščekivanje u koje se ovdje sve slijeva, nužno proizlazi iz vjere u preobražaj povijesti koji je započeo Isusovim uskrsnućem.

Ljubav jača od smrti

Tim je događajem, kao što smo vidjeli, prijeđena granica biosa, tj. smrt, i otvorena jedna nova perspektiva: biološku je zbilju zahvatio Duh, Ljubav koja je jača od smrti. Time je u osnovi srušena granica smrti i otvorena definitivna budućnost za čovjeka i njegov svijet. Ovo uvjerenje, u kojem se prožimaju vjera u Krista i priznavanje moći Duha Svetoga, u završnim riječima Simbola izrijekom se primjenjuje na budućnost sviju nas.

Alfa i Omega

Pogled na Omegu povijesti svijeta, na Krista, u kojem će sve biti ispunjeno, proizlazi unutarnjom nuždom iz vjere u Boga koji je sam na križu htio postati Omegom, posljednjim njegovim slovom. On je omegu odabrao kao SVOJE mjesto upravo zato da bi se jednog dana ljubav definitivno pokazala jačom od smrti i da bi iz kompleksije biosa snagom ljubavi proizišlo ono definitivno kompleksno: konačnost osobe i konačnost jedinstva, čemu je izvor ljubav. Zato što je sam Bog postao crvom, posljednjim slovom u abecedi stvaranja, to posljednje slovo postalo je Njegovim slovom, a time je povijest dobila usmjerenje prema konačnoj pobjedi ljubavi: križ je zaista otkupljenje svijeta.

Izvadak iz predavanja Josepha Ratzingera, „Uvod u kršćanstvo”, str. 307-313; Zagreb, 1993.g. 14.05.2021. 13:00

 

Prozor u svijet

Naš dragi Gugl ima vrlo često naslovnicu koja je nekome ili nečemu posvećena.

Tako ponekad saznamo po prvi put da postoji neki znanstvenik ili znanstvenica, umjetnik ili umjetnica koji su ostavili veliki trag iza sebe. Ili saznamo kad se rodio netko koga znamo, primjerice: danas je dvijes totine pedest i treća godišnjica rođenja nekoga poznatog. Ili saznamo da je Dan planeta Zemlje, ili saznamo da je Prvi dan proljeća, ili saznamo da je Majčin dan ili Dan očeva, Dan sestara ili braće, Dan djedova i baka, Dan kćerki ili sinova.

Vjerske blagdane nisu uključili u taj program iz razumljivih razloga iako ponekad označe i to.

Budući da mi i za Dan žena slavimo majke, sestre i bake, i kćerke i tako dalje, nismo navikli još slaviti i Majčin dan pa tako imamo dva dana za naše i sve majke. Dan majki bi morao zaista biti Dan ljubavi i to svaki dan. Oni koji nisu znali u totalitarističkom komunističkom uređenju kada je Majčin dan, ne žele to znati niti danas, ali zato svojski slave sve ostale Gugl – dane. To nam dođe kao neka esperanto religija.

Ono što je od totalitarizma ostalo dobro kod nas, u Hrvata, jest katolička vjera koja bijaše pritajena i koja je također slavila Dan žena jer se tako moralo, ali samo na izvanjski način. Za Dan žena muškarci su se opijali, a žene su sjedile doma, ugušene raznolikim cvijećem. Slično je i sa Valentinovim danom. Mnoge su obitelji, žene i muškarci emigrirali na vrijeme odavde. Sačuvali su svoju vjeru i prestali slaviti dane neke umjetne nove religije, a svakoga dana slave ljubav molitvom, jer Bog je Ljubav, i slave Časoslov po rimokatoličkom kalendaru.

Kada je slavlje ljubavi bilo opasno, još više se slavilo, ali u okvirima vlastitoga doma. Sada, kada se javno slave katolički blagdani, intenzitet je slavlja malo popustio, a katolička vjera postaje „ures” na dobrim ljudima. Nekada je taj ures bio „narodni običaj”. Vjera kao da postaje mlaka. Javlja se nova evangelizacija kao apologetska odmazda od sekularizacije i sekularizma.

Povodom Dana žena često se znalo u glasilima pisati o junačkim podvizima raznih žena kao što se i danas piše na malo drugačiji način to isto.

Ženski, kućanski, poslovi nisu na cijeni. Jer, kad bismo ih procjenjivali, ne bismo mogli uračunati doprinos majki u istinskom i pravom, duševnom i duhovnom smislu jer bismo tada morali priznati da muškarci nemaju s pravom sva prava koja imaju, kao što su veće plaće, a koja žene za sada nemaju, niti će ih ikada imati jer ženski doprinos u svijetu je neprocjenjiv i to upravo u tome što, između ostalog, žena ima nadahnuće za svaku priliku, a muškarci samo za neke situacije. Stoga, žena može biti i izuzetno dobra bojnica u borbi, a da u isto vrijeme bude i dobra supruga, i dobra majka, i dobra domaćica.

Naravno, čovjeka ne mjerimo po njegovim djelima, niti mjerimo žene po sposobnostima. Majka je uvijek majka. I tata je uvijek tata.

Majka je pogotovo ona žena koja je abortirala.

Ona je nesretna žena i nesretna majka.

U svijetu je negativna, ali kako je svijet često sav nekako negativan, ispada da je žena koja je abortirala zapravo u duši dobra osoba, nije ubojica. U mixu od sekularizma i kršćanske i katoličke apologetike žena koja je abortirala ide čitav život na terapiju protiv depresije zbog traume koju je doživjela dok otac abortiranog djeteta vjerojatno proživljava traume unutar sebe i svojega duševnog života.

No, žene općenito proživljavaju traume zbog svoga majčinstva ili ne - majčinstva, u oba slučaja. To se na Majčin dan ne spominje. Žena koja nije sretna, teško može biti majka onako kako bi željela. Neće abortirati, ali će nesvjesno prenijeti svoju traumu na djecu. Sve to isto znači i za očeve. No, emotivnost je rezervirana za žene, a razboritost za muškarce. Tu je svejedno je li to pozitivna ili negativna emotivnost, odnosno razboritost.

Negativno emotivna žena, kažu, ne razmišlja uvijek nego samo kada je potrebno abortirati dok negativno razborit muškarac, kažu, ne dopušta sebi nikakve emotivne ispade kada je potrebno napustiti ženu, odnosno abortirati svoj plod u njezinoj utrobi.

U pozitivnom smislu, kažu, muž i žena postaju jedno i kao takvi su idealni roditelji.

Sve to nije uvijek tako u realnom svijetu.

Osobno ne mogu svjedočiti o sretnom i idealnom braku, znam za to samo iz čuvenja, a znam i neke idealne muževe i očeve koji imaju sretne žene i djecu.

Istina je drugačija.

Istina je, između ostaloga, da su mnogi muškarci emotivniji nego mnoge žene i da su mnoge žene i emotivne, i razborite umjesto svojih muževa.

Kada se otac obitelji, pored karijere, posveti kućnim obavezama i odgoju djece, kažu, to je pozitivno.

No, kada je žena veliki borac za domovinu i dobra političarka, kažu, nije dobra supruga, domaćica i majka.

A ja se pitam kako netko može biti dobar političar ako nije dobar suprug i muž, domaćin i otac?

14.05.2021. 03:11

Svaka sličnost je namjerna.

 

Grijeh, pravednost i sud

Gospodin Isus na rastanku sa svojim apostolima, prije nego što će uslijediti Muka i smrt Kristova na križu, obećava da će im nakon svoga odlaska sa zemlje poslati Duha svoga koji će ih uvoditi u svu istinu:

„A kad on dođe,
pokazat će svijetu
što je grijeh,
što li pravednost,
a što osuda:
grijeh je
što ne vjeruju u mene;
pravednost –
što odlazim k Ocu
i više me ne vidite;
a osuda –
što je knez ovoga svijeta osuđen.”

Iv 16,8-11

Pitala sam se, Isuse, kako si to mislio kad si govorio o ključnim temama i glavnim karakteristikama i osobinama kršćanskoga vjerovanja. I što sam više nailazila na ove Tvoje riječi u Svetom pismu, to sam se više spoticala o te Tvoje riječi. Nije mi bilo jasno da govoriš o najvažnijim kršćanskim pojmovima sve do nedavno. Grijeh, pravednost i sud.

Zna li svijet što znače ti pojmovi, ta Tvoja pouka?

Zna li svijet što je grijeh, što je pravednost i što je sud?

Sažeo si mnoge događaje u kratku rečenicu, vrlo jasno i nedvosmisleno, bez ikakvoga filozofiranja koje upotrebljavamo mi, ljudi; sažeo si i Sveto pismo, i pojam o Bogu, i volju Boga da se objavi ljudima, i razloge i motive božanske; dao si nam neponovljivu kratku lekciju.

Jesmo li je razumjeli? Ne.

Da li je to ono što vjerujemo? Ne.

Zato si nam to i pojasnio, jer mi sami nikada ne bismo sročili takvu lekciju i nikada ne bismo za nju upotrijebili tako malo riječi.

Grijeh

Prvo i osnovno, svijet ne zna što je grijeh, ali ne zna niti da grijeh realno postoji, da je sva mudrost ljudska propala na toj činjenici i da su sva ostvarenja ljudska ništa u usporedbi s Crkvenom naukom o grijehu kojom Crkva obrazlaže, između ostaloga, i razloge svojega postojanja.

Kad ne bi bilo ljudskoga grijeha, ljudskoga pada od početka svijeta, bilo bi sve savršeno, ljudi ne bi nikada bili nesretni, niti zli, i ne bi nastala potreba da se čovjek spasi, da se spasi od svojih grijeha jer grijeh je smrt koju nitko od nas ne želi, a ako netko i želi umrijeti, to je samo iz negativnih razloga, iz očaja i depresije koji su nastali zbog mnogih grijeha čovječanstva.

Vrlo kratko, spasiti se od smrti čovjek može jedino kada povjeruje da grijeh postoji, da grijeh znači čovjekovu smrt i da se od toga čovjek može spasiti povjerenjem u Božju objavu, to jest kršćanskom vjerom u nauku o povijesti spasenja ljudskoga roda.

Cvijeće ne griješi, kamenje ne griješi, životinje ne griješe, kućni ljubimci ne griješe, niti prirodne pojave, niti svemir. Samo čovjek često pogriješi.

Samo čovjek je, kao najsavršenije stvorenje na svijetu, podložan grijehu jer je razumno biće, jer je slobodno biće i zato jer Pali anđeo neprekidno u svojoj ljubomori i zavisti napada i napastuje čovjeka, njegov zdrav razum i njegovu ljudsku slobodu. Grijeh je pad iz vječnoga života u smrt, grijeh je udaljavanje čovjeka od Boga, čovjekovoga Stvoritelja. Tko to ne zna i tko to ne vjeruje, odlazi poslije, a i za vrijeme života, u smrt koja je mučna jer donosi muke paklene.

Jer, niti jedan čovjek, osim Blažene Djevice Marije, nije bez grijeha. Samo ako je volja Božja, tada se čovjek može spasiti, a budući da je razuman i slobodan, mora samostalno pristati na poziv obraćenja koji mu dolazi od samoga Boga i mora Bogu povjerovati. Gospodin Isus je utemeljio svoju Crkvu posredstvom koje sve to ovaj svijet može čuti, spoznati i povjerovati.

Grijeh je ne vjerovati da je Isus Krist Gospodin Bog jer kada čovjek povjeruje u Tebe, Kriste, tada ulazi u kraljevstvo nebesko, ulazi u svoj sadašnji i budući spas, u vječni život pa, ako i umre, živjet će i neće stići na muke paklene jer će se čuvati smrtnoga grijeha. Po ljudskoj vjeri u Boga, Isus će spasiti čovjeka od njegovih grijeha jer i kada čovjek povjeruje u Boga, on i dalje griješi, ali može svoje grijehe ispovjediti u Crkvi kršćanskoj, i univerzalnoj i katoličkoj, te tako izbrisati grijehe i mnoge vremenite posljedice svojih grijeha.

Pravednost

Jedini je Gospodin Isus pravedan, jedino Bog zna što je dobro, što je pravedno i jedino oni znaju o pravednosti koji u Boga vjeruju, žive Božju riječ i vrše je.

Da bi se ljudi spasili od smrti, Bog Otac nam dade svoga jedinorođenoga Sina, svoju Riječ, da ne pogine niti jedna duša koja u Isusa vjeruje već da ima život vječni, život u pravom smislu riječi, život u izobilju. Što je pravi život, zna čovjek koji živi s Isusom u povjerenju, a to znači da i konzumira sakramente Katoličke Crkve kako bi se njegovo zajedništvo s Isusom održalo i produbljivalo.

Ti si, Isuse, vjerovao svome Ocu sve, rekao si ljudima sve što moraju znati da bi imali plodan i dobar život.

Jer, što nije volja Boga, to nije dobro, nije pravedno.

Volja Oca našega na nebesima je mjerilo dobra i zla, ali čovjek to nije jer zbog svojih grijeha ne vidi.

Ti si, Isuse, ljubio sve nas od početka, i prije nego što smo nastali, prije nego što se začesmo i rodismo, prije nego što nam je pala prva vlas s glave. Ti si se zbog nas utjelovio po Duhu Svetome u krilu Djevice Marije i postao čovjekom, samo radi našega spasa, da nam pokažeš put vjere, da nam kažeš istinu, da nam daruješ vječni život. Iz čiste ljubavi prema nama, Ti si trpio strašne muke, odbacivanje ljudi, zadirkivanje i bičevanje; Ti si ponio krunu od trnja, ponio si svoj križ na Golgotu, ponio si sve nas u svome srcu i, kao najteže osuđeni zločinac, bio razapet da bi umro na Križu, da bi poginuo umjesto nas; i za naše grijehe probodoše Tebe, zbog opačina naših odvedoše Te kao Janje na klanje, a Ti svojih usta otvorio nisi da bi se istrgnuo. Položio si svoj božanski i svoj ljudski život kao otkupninu za naše živote da svi koji Ti vjeruju spoznaju Tvoju ljubav i nauče ljubiti Tebe i sve ljude.

Zbog Tvoje vjere koja Te nosila, zbog Tvoje poslušnosti Bogu Ocu i zbog ljubavi koju si iskazao i koju iskazuješ uvijek prema Ocu i ljudima u Duhu Svetome, Otac na nebesima postavi Te sebi s desna kao Pravednika. Jer si vjerovao i slušao, jer si podložio svoju volju Božjoj volji, jer si slijedio i vršio ono što je volja Oca, Otac Te postavi za Pravednika. Tako si uzašao na nebesa, sjeo s desne Ocu i odonud ćeš doći suditi žive i mrtve. Ljudi su Te ubrojili među zločince, a Otac Te u ljubavi primio kao svoga jedinoga Sina i u Tebi je primio sve ljude čiju si smrt ubio svojom otkupiteljskom patnjom i smrću na križu. Jer si nas ljubio, jer nas ljubiš potpuno i do kraja, mi se svi možemo spasiti, a možemo i naučiti što je pravedno jer nam šalješ Duha Svetoga koji nas uvodi u svu istinu.

Zato je pravedno što Te nećemo vidjeti jer sjediš na nebesima i kraljuješ dok mi puzimo po zemlji kao grešnici i smrtnici, kao oni koji Tebi sude.

Sud

Na tom suđenju svi se nalazimo.

To je Sud koji odlučuje o našoj pravednosti.

Pravednost je sve što je volja Boga, a ono što nije Božja volja, to je napasnikovo. Napasnik je Pali anđeo, Knez ovoga svijeta dok si Ti, Isuse, Kralj nebeski i Kralj svih koji Tebi vjeruju i vrše Tvoju volju.

Onoga časa kada si položio sebe i svoj život za ljude, ljubomorni i zavidni napasnik, koji odvodi u grijeh i smrt sve ljude, pao je zauvijek; osudio je sam sebe jer je poticao mržnju prema Tebi, Gospodine, a to je činio jer je uvjeren da je važan kao Bog, a uvjerava ljude neprekidno da ga niti nema, da zločinac ne postoji. Ti si oteo sve ljude iz napasnikovih šapa jednim jedinim potezom, svojom smrću i uskrsnućem.

Sotona ili đavao nalazi se na paklenim mukama, kao ričući lav obilazi naokolo, po svijetu, gledajući koga da proždre. 13-14.05.2021. 01:16

Ti si, Isuse, učinio sve što se moralo učiniti za spas čovjeka. Osnovao si svoju Crkvu i poslao nam Duha Svetoga, Branitelja. Mi ne možemo suditi jer pravi, istinski Sud je bio pad anđela, to jest đavla kada je Bog Otac po Tebi stvarao svijet i čovjeka, kada si nam iskazao ljubav do smrti, smrti na križu. Ostalo sve je u rukama ljudi, njihov spas ovisi o njihovoj dobroj volji i vjeri u Tebe, i o molbama kršćana za spas svih ljudi jer nema nigdje takvoga suda koji bi opravdao ljude zbog njihovih grijeha, taj spas je moguće samo izmoliti od Tebe koji si Ljubav.

Jer spasenje čovjeka je Božja milost, čista Milost.

„Izopćavat će vas iz sinagoga.
Štoviše, dolazi čas
kad će svaki koji vas ubije
misliti da služi Bogu.
3 A to će činiti
jer ne upoznaše ni Oca ni mene.
4 Govorio sam vam ovo
da se, kada dođe vrijeme,
sjetite da sam vam rekao.«

Djelovanje Duha Svetoga

»S početka vam ne rekoh ovo
jer bijah s vama.
5 A sada odlazim k onome koji me posla
i nitko me od vas ne pita: ‘Kamo ideš?’
6 Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce
što vam ovo kazah.
7 No kažem vam istinu:
bolje je za vas da ja odem:
jer ako ne odem,
Branitelj neće doći k vama;
ako pak odem,
poslat ću ga k vama.
8 A kad on dođe,
pokazat će svijetu
što je grijeh,
što li pravednost,
a što osuda:
9 grijeh je
što ne vjeruju u mene;
10 pravednost –
što odlazim k Ocu
i više me ne vidite;
11 a osuda –
što je knez ovoga svijeta osuđen.
12 Još vam mnogo imam kazati,
ali sada ne možete nositi.
13 No kada dođe on – Duh Istine –
upućivat će vas u svu istinu;
jer neće govoriti sam od sebe,
nego će govoriti što čuje
i navješćivat će vam ono što dolazi.
14 On će mene proslavljati
jer će od mojega uzimati
i navješćivati vama.
15 Sve što ima Otac, moje je.
Zbog toga vam rekoh:
od mojega uzima
i – navješćivat će vama.”

Iv 15,2-16

 

Balada za Uzašašće Isusovo

 

Pjesma često tuguje i plače,

čak i kada padne vedar stih.

Kad balada neka krene,

terapeutske joj riječi zrače,

melodija kao uzdah tih,

a u zraku emocije snene.

Da si bio ovdje od moga početka,

da sam vjerovala sebi više,

spoznala bih Tvoju ljubav jasno.

Jer Bog nije samo radi svetka

već je darovatelj sunca ili kiše,

jer sve Božje stvoreno je časno,

stoga Te i tuga dohvatiti može

ili, bolje, umor pa i zasićenost.

Svatko grabi izbornu si moć,

a Ti si već uzašao, dragi Bože,

nebo gleda Tvoju nakićenost

dok na zemlju pada noć.

Kršćani u svijetu žele biti demokrati,

a ne slavljenici Tvoga povratka ka Ocu,

Tvoga odlaska iz prašne zemlje ove

gdje Ti Duh je otišao da se vrati.

Velika si slava svakom vidiocu,

svima koji vide haljine Ti svijetle, nove.

Bolje da Te pogledamo krvavoga, Kriste,

da nam jasno bude što nam se događa.

Kad se vratiš Ti u svojoj svetoj slavi,

spoznat ćemo da nam duše nisu čiste,

da iz Tvoje krvi Spasiteljica se rađa,

Crkva koja se u nevoljama javi.

Ne tuguje mi srce u nekoj baladi

koja ne zna što bi stihovima svojim.

Duge kiše veliki su blagoslov za ljude

jer dolazi protivnik u golemoj paradi,

a Crkva nas štiti otajstvima Tvojim

dok se sve što rekao si i ne zbude.

Nemoj niti mene zaobići, zaboraviti

nego dođi srcu mome odmah sada

dok još moja nada, vjera cvate

da mi ljubav nećeš zapostaviti,

dok u meni svjetlo Riječi vlada,

dok me riječi Tvoga Duha prate.

13.05.2021. 18:27

Pismo bez poštarine

 

Stari čovjek se skinuo, nalik valjda zmijskoj koži, a novi čovjek se neprekidno rađa, raste i jača, nalik srcu Marijinom. Ponekad onaj stari čovjek budi se iz svjetovne učmalosti pa rabi vokabular novoga čovjeka jer obojica su povezani. Zato, vrlo rijetko, i novi čovjek pogleda na to groblje duša s vremena na vrijeme.

Narod je navikao ostati u svojoj domovini i nije svjestan što sve ima, ne cijeni to. Oni koji su emigrirali zaboravljaju, polako i sigurno, sve što su imali, a govore o nostalgiji. Nostalgija je odjeća starog čovjeka. Neke biljke se ne mogu presađivati, mada imaju dobre razloge za to. Sada ih je potrebno podsjećati što je što i tko je tko. Da bi nekako nastavile rasti i razvijati se, da ne poginu. Da pomognu mladicama.

Nekim ostarjelim biljkama koje su zaostale na domaćem tlu kao panjevima rastu mladice. Kapija se malo odškrinula i nastade propuh, sa svih strana stižu novosti od starih ljudi koji nemaju namjeru skinuti kožu. Kapija se s vremena na vrijeme zalupi pa se tada i osjeti ustaljeni smrad izolacije. Svi bi htjeli doživjeti prozračnost, ali nitko ne želi biti novi čovjek, ni tu, ni tamo.

Globalizacija je također jedna varka. To je zapravo osvajački pohod. Novi čovjek prepoznaje drugog novoga čovjeka u Gospodinu Isusu Kristu jer čovječanstvo, to sam ja. Krist je moj Bog, a ja ću biti Njegov narod.

I svi bi željeli biti mudri, odmah iz pelena. Što mi je onda potreban dug život, odrastanje i starenje, zašto mi je potrebno vrijeme? Nije mi potrebna toliko neka mudrost, niti vrijeme, potrebno mi je beskrajno Božje strpljenje. Starom čovjeku se ne dopada to zlo oko njega. Novi čovjek vidi uglavnom puno dobroga i svaki trenutak mu je kao vječnost.

Eh, Pavle, Pavle, opet me progoniš. Visoki su ti standardi, a bio si tako neznatan, pun svojih iskustava i znanja. Lakše mi je s Ivanom izići na kraj pa se k njemu uvijek sklonim kad je nevrijeme. Ivan kao da nosi srce Marijino na dlanu. A ti, rimski građanine, sve znaš, i za njih, i za starce iz domovine; ti si dvostruki starac i dvostruki mladić, a k tome si još i imao bliski susret s Gospodinom.

Eh, što ti je obraćenje. Nevjerojatno, kakva razlika. Isti, a novi. Kako ti je, uza svu Božju pomoć, sve to uspjelo, Pavle? Preobraženje. Duša je uvijek, besmrtna je. Identitet je stari plus novi čovjek, a obraćenje je jamčevina Saveza. To je moj nedavni imendan, krštenje na Veliku subotu, uvečer. Kako su lijepo pjevali anđeli, ali ljepše pjeva novi čovjek u Gospodinu Bogu.

Zar je to tako teško, gledati zlo na svijetu, a ne željeti ga skinuti sa sebe? I gledati još malo više zla, pa još, pa još i nikada mu nije dosta toga užasa i starenja? Kakav ponor. A biti dobar, ljubiti, uporno davati, to ne. A to ti je opstanak, život. Sve ti lijepo piše, ali ti ne moraš čitati jer sve to znaš, još od malena.

Biti svećenik, navjestitelj, kruh sa sedam kora. Ništa bez Duha Svetoga, ništa bez naše Gospe.

Lijepi pozdrav, 10.05.2021. 05:07

P.s. hvala

Ovaj svijet

 

Ovaj svijet ispunjen je mnogim glumcima i igračicama. Glumci se igraju ratova, igraju se pobjedama. Najslavniji je onaj glumac koji je najbolji „gamer” - igrač kompjutorskih igara. Najbolji igrač je najbogatiji, najbolji je u, naravno, ratnim igrama. Najbogatiji je jer mu je potrebna najskuplja oprema: dobar stroj, ogroman zaslon, udobna fotelja iz koje se gotovo i ne miče.

Igračice glume da su zainteresirane za sve što glumci – gameri misle i čine iako im nije jasno nikada kakve se sve šifre i jezici kriju iza običnih igara, nije im jasno kako se glumci sporazumijevaju i ponekad normalno žive. No, prije i poslije svake igre događaju se ratovi. Stvarni ratovi u kojima stradavaju nenaoružani civili, žene i djeca.

Najveća pohlepa kod igračica se pojavljuje kada se međusobno bore za naklonost nekog glumca jer igračica ima više nego glumaca pa glumci mogu birati kako žele te je kod njih najveća pohlepa drugačija, zna se: steći što više pobjeda, osvojiti što više trofeja. Igračice bi se brzo ohladile kada bi shvatile na koji način glumci među sobom o igračicama razgovaraju. Gamerskim jezikom.

Igračice žive od rata do rata. Peru posuđe i čiste oružje; pripremaju večeru i pripremaju duhan; pospremaju krevete i krpaju vreće za spavanje; danima i noćima pjevaju djeci uspavanke i kuhaju velike količine kave; grade željezničke pruge i popravljaju po kući sve što ne štima i to sve samo u slobodno vrijeme. Djeca im se igraju ili postavljaju nezgodna pitanja o svemu, o svijetu, o tati, o smrti. Igračice tumače svoje odgovore na njihova pitanja na taj način da ih direktno podučavaju praktičnom životu.

Između nekoliko ratova, u mirnodopskim razdobljima, glumci se igraju politike i kockaju se na burzama s mukotrpno zasluženim sredstvima koja su uzeli od domaćica i drugih političara raznim porezima.

Nije problem u tome što čine glumci već je problem u tome što niti oni sami ne znaju kakvog to ima krajnjeg smisla. Ratujemo radi mira, ratujemo kako bismo smanjili glad u svijetu, ratujemo kako bismo se obranili od agresora jer oni su najžešći protivnici na burzama kapitala.

Također, igračice gube smisao za smisao.

Nije problem pretpostaviti zašto.

Kao i obično, igračice u praktičnom životu rađaju, stvaraju, pribavljaju hranu, odjeću, knjige, osigurače, boje za zidove, čavliće i vijke, po koju didaktičku igračku, uče pjesmice, ispituju svoje male učenike kako bi lakše prošli na ispitu, brišu prašinu gdje god se prašina pojavi, a javlja se svuda, peru rublje, tone odjeće i obuće, peglaju sve to što se odmah izgužva, kuhaju doručak za odrasle, kuhaju večeru za djecu jer nije bilo ručka, a nešto se kuhano mora pojesti i tako dalje, i tako dalje.

Političari donose zakone po kojima glumci nisu ništa dužni nego su uvijek zaslužni. I tako, za novu djecu više nema mjesta, nema novaca, nema sredstava, nema očeva, nema mjesta, nema snage.

I abortiraju.

I nema više ništa nikakvoga smisla.

Poneka igračica, ili malo više njih, nađu idealnog muškarca koji nije glumac u originalu. Tada počinje igra u kojoj se igračice ozbiljno ponašaju i zainteresiraju, ali i dalje izgledaju i govore kao uvijek pa svi misle da su to obične igračice kao i sve druge.

Ali nisu. Postaju sve ono što su pokušavale biti, stvarateljice, rađateljice, potpune žene. To se događa kada izmaknu kontroli glumaca – ratnika i glumaca – političara koji su, pak, previše zainteresirani za svoje igre pa ne primjećuju razliku. Bivšim igračicama nije problem i nije tajna kako se moraju pritajiti da se ne ističu ni po čemu.

I život ipak ima smisla.

Ili usprkos svemu.

„To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!” Iv 16,33

Emir & Frozen Camels feat. A. Ceballos - Alina