Pljačka

Ponekad začujem žalopojke glas

što iz ovog podzemlja me zove;

to je ono mjesto gdje su siromasi.

On mi zbori da je uvijek njihov čas

i da s njime mnogi kalom plove,

na sve molbe njima vraćaju se uzdasi.

Pravnog lijeka za to pučje nema,

previše je skupo priznati im dostojanstvo

koje u Nebesa nosi jauk nade;

svatko sebi svoje zlato sprema

kojem potrebno je ogromno prostranstvo.

I, kad slušam ova svijeta jade,

čini mi se da su smiješni,

veliki problemi tih velikih ljudi.

Siromasi, odbačeni još od prvog dana,

kao da su jedini tu grešni,

kao da su svojim dostojanstvom ludi.

Svatko uzima im od njihova stana

dok za bogate oduvijek obziri postoje.

„To je pljačka!”, viče onaj siromah,

a svi drugi neće priznat niti toga.

Oni kao upaljene svijeće ravno stoje,

već odavno predali su život i svoj dah

Srcu Spasitelja i na ruke Krista, Boga.

09.03.2021. 18:21 

Vrijeme milosno

Previše sam govorila putom,

lijepu sliku nosila pred sobom,

a sada je spasonosno vrijeme

urodilo djelima pod Tvojim skutom.

Sad osluškujem ja, Kriste, s Tobom

jer je proklijalo to proljetno sjeme

od kojega nađe se po koji cvijet.

Sve je drugo samo gruba varka

s kojom zloduh bezobzirno stupa

u taj vrli, rasprodani svijet.

Moja jedrilica obična je barka

koja samo se na suncu kupa.

Sladak Tvoj je zakon, zapovijed

u kojoj mi duša moja opet stanuje,

nakon dugih dana ciče zime, mraza.

Sladak to je život kao med,

i kada mi srce moli, ili kada samuje

da bih brže odmakla od jaza

što ga napasti i grijesi čine.

Neću više gledati u crno zlo,

neću vidjet ni ljepotu mnogu

sve dok Tvoja slava mi ne sine,

dok preda mnom ne osvijetliš tlo.

Sidro zapelo mi je u Tebi, Bogu.

06.03.2021. 23:02 

Molitelj

Svaki jedan koji moli

Jedinoga Boga, Svevišnjega,

odgovore svoje zna.

Istina je Ljubav koja ljubi, voli

čak i kad je mrze povrh svega.

Ona vječni život tka.

Nije važno znaš li govoriti

već je važno čovjekom se zvati

što ga Ljubav obasipa.

Ljepše kiša će ti romoriti

nego onaj koji želi znati

koliko je kuna vrijedna lipa.

Nije čovjek ako ne prihvati

srcem svojim onu višu Volju

od koje su nastala sva prava.

I tek tada Ljubav ga zahvati,

i tek tada zna za Zemlju bolju.

Rumena je, nije plava,

kao Krv što kaplje na nju

i od ljubljenoga Čela stvara

visinske trenutke vjere.

Takvoga te ljubi noću, danju,

i u tebi se odmara

kao Dijete koje nema mjere.

Riječ je Boga koja tvoje riječi traži,

molitvu ti mednu za to sveto Uho;

ona jedini je način postojanja,

a sve drugo Krista da osnaži

da te ljubi u to vrijeme gluho

kada držiš prevelika odstojanja.

Zato pjevam jer mi pjeva On,

jer mi Nebo šalje moje ptice

koje sve su ovdje da mi služe,

a ja njima predajem svoj tron

samo zato da Ga molim nemilice,

makar prašini mi srce puže.

Duše Sveti, Ljubavi i Pravednosti,

s Tobom idem na kraj ova svijeta.

Slušaj, molim, pjesmu svoga puka,

makar nije ugodna u svojoj predanosti.

Nek me nose ptice dalekoga leta

sve do Tvojih otvorenih luka.

02.03.2021. 10:39

Pomak

 

Zar mi nisi već toliko puta

spasenje pokazao Ti svoje,

za tu dušu što se sva od jada trza?

Postavio mene pokraj svoga skuta

i sad lakše pratim staze Tvoje,

riječ mi Tvoja na molitvu brza.

A ja ne znam snagu odgovora,

pravdam se i opravdavam,

ali više neću;

previše si meni pokazao lovora

dok ja nesigurno okajavam

krive misli, dobru sreću.

Uvijek predajem Ti život svoj

da ga vodiš i upravljaš

i još uvijek ne činim Ti slovo

što je tako presudno za pomak moj.

Daj da slušam pozorno što javljaš

jer se nalaziš pod mojim krovom.

Nitko dostojan tu nije,

nikada mu grijehu nema kraja;

što je prirodno, to pada.

Pravo čovještvo se krije

u daljini izgubljena raja

o kojemu govori mi nada.

Poći mi je u tu zemlju stranu

pred kojom se još kolebam,

navika na pustinjaštvo k sebi vuče.

Strah me ući u tu zemlju obećanu

jer i ovdje imam sve što trebam.

Tamo slapovi mi strašno huče,

a ja nisam savršena, jaka.

Stoga molim znati, Bože, volju Tvoju,

Tvoga srca opomenu.

Ovdje pripada mi moja tlaka,

tvrdi križ i neugledan, koji nema boju;

tu mi je u svakom trenu.

I na moja, uvijek širom otvorena, vrata

samo dođe buka ili jato crnih vrana.

Makar jasno svjetlo vidim, ne mogu ga tkati

jer su mračne ulice od zlata,

jer mi pada mrak i usred dana.

Ostaje mi, Tebe, Kriste, čekati i čekati.

01.03.2021. 20:59

Put slave

Bljesak slave neviđene,

u tom kalu svijetla staza!

Duša rasplinuta, pogođena

poput srne, pronađene

šikarju od strašna mraza;

kao ljubav, netom porođena,

koja boli od ljepote

doživljaja nenadana

i finoće nebeskoga dara.

Poput one snažne note

koja lomi sa svih strana

sve od stakla, nebo para,

ljubav uđe sve do srži

i u časku dušu topi,

tijelu ne da moći.

Samo da se to zadrži

sve dok nebo škropi!

Sjenicu za tamne noći

duša juri da sagradi,

ljudsko srce ispunjeno.

Nikad više ona zla

što pod zemljom gadi!

Sada hrli čovještvo svo njeno

da se vine oda tla,

da uskrsne istog časa;

muku teška grijeha neće

koji samo smrti plodi.

A milina Božja glasa

donosi još više sreće,

svu realnost ljudsku rodi:

tek na križu svoga trena

duša ta će istu ljubav dati,

sama bit će slično tijelo slavno

poput Krista, Gospodara njena

što se preobrazi da bi znati

da Mu kraljevstvo je nadnaravno.

Stopit će se s Njime svi u jedno,

ljubav božansku i strasnu,

toplu, nježnu i beskrajnu,

koja bit će svjetlo za sve bijedno,

sve zemaljsko i sve časno,

ući će u samu Božju tajnu.

27.02.2021. 19:44 

Žetva ljubavi

Ljubim, Kriste, ovu slatku tajnu,

život što se nosi nekome na dar,

Križ na kojem vidim zvijezdu sjajnu,

u kojemu svak je zaljubljeni par.

Jer u Tebi i kroz Tvoju dragu žrtvu

duša nađe ljubavnika, sebi srodna,

gine dati se, i ne za žetvu mrtvu

već za žitna polja blagorodna.

Svako zrno što se sije, svaki uzdah,

svaka sitna i neznatna riječ

plode zato što su jedan Božji dah

kojim hranimo se kao mliječ.

Lijepe li su tople korizmene noći,

večeri u postu, Tebe žedne, Tebe gladne,

ispunjene kao izvor Tvoje moći,

kao Križ na vodi u plovidbe skladne.

Blagoslovi jaki množe se do beskraja,

slatka plodonosna kušnja sad je tu.

Trnje oskudice vodi nas na vrata raja

da pronađemo si zajedničku luč presvetu.

Da se pustimo u Tvoje časne ruke,

da Ti predajemo krhka, grešna trupla

čije kosti rode se od Tvoje slavne Muke

i na uskrsnuće usred ova groba mukla.

Da si Bog moj, o, da si moj

pa da budem ja Tvoj djetinjasti puk,

da mi neprestano nudiš zakon svoj

da mi bude zvono u taj noćni muk.

Da me nosiš, da me vodiš na izvore

kao onih dana moje mladosti, još nježne,

kad si bacio me slabu u to sinje more

da Te zovem, da naučim patnju čežnje

što si je pretvorio u izobilje blaženosti.

Ja još uvijek patim zbog ta straha

da me nećeš izabrati za te svoje osti,

izgubiti tragove do moga praha.

27.02.2021. 02:22