Saturday, August 31, 2019

Svijet bez Posrednika



Na Tvojim se, Kriste, rukama rađam
kao biće od gline što nalik je Duhu
i život nosim kao vjetrove lađa,
i biljeg nosim na svečanom ruhu.


Što bio bi čovjek u sebi samom,
što bili bi ljudi svi na svijetu
koji ne znaju što je na kraju tamnom,
kad ne bi imali Tvoju Dušu presvetu


i obećanje vjerno Posljednjeg suda?
Ti, Posrednik između Proviđenja i mene,
vodiš me gore iz moga blata luda
i budiš me na vječnost iz noći snene.


Što bila bi zemlja, i svemir, i vrijeme
da nisam čula Ti besjedu slavnu,
da nije mi nebo svoje posijalo sjeme
na povijest moju i lađu pradavnu?


Da nisi se dao smrtnom Raspeću,
da nisi mi sišao na svjetlo dana,
da nisi mi rekao da u Tebi mrijet' ću,
bila bih blato bez nebeska stana.
31.08.2019. 08:41



Thursday, August 29, 2019

Svatovi



Svatovi u iščekivanju
piju limunade,
suze radosnice liju,
nalaze u skrivanju
kuća što ih grade
tajne koje svima kriju,


pohlepu i sebičnost,
i tajanstva nekušana,
blude naokolo.
Uče djecu što je vječnost,
traže gosta nepozvana
da bi zaigrali ono kolo.


Tako prođu neki sati,
dani i životi
sve do kraja.
O, da im je vina dati
grožđa što se poti
usred slatka beskraja,


sunca koje pali,
vjetrovitih sjena
pod ovim Šatorom.
Ne, ne bi dali
srca ispijena
pred zatorom.


Oprosti mi za ovo,
dušo od miline nedužne,
danas nije takav dan
kad mi ide slovo.
Suze nisu nužne,
samo otvoreni dlan.
29.08.2019. 21:24

Wednesday, August 28, 2019

Podzemni grad

Phillip Mantofa, slika o Getsemanskom vrtu



Nema za nas onih silnih zvona,
ni zvonika, niti služitelja,
koji pomogli bi svijetu čuti
kako srca silaze nam s trona,
niti čuju sluge tužitelja
kako tiho šušte nevidljivi skuti


odora nam beznačajnih.
Prosjaci smo muka,
zaneseni gradovima
stupova presjajnih
pod kojima teče huka,
izgrađena hlapovima


mirisnoga plama.
Stoga od blizine
tvojih spoznaja za mene
naklonost me slama,
spušta u nizine
gdje su greške satrvene


izobiljem od milostivosti
kakva daždi neprestano
tu, po svima u tom padu
u svoj istinitoj nosivosti
što je nalazimo kao milje razvrstano
baš u onom našem gradu


gdje nas nađe i odredi
Bog Svevišnji, Čovječji nam Sin
od kojeg se prosipaju
vatre svijećnjaka od mjedi
što ih dade Njegov sjajni Klin;
svjetlošću nas posipaju,


slavom pune naša tijela
da se nikad ne rastapaju
već da gore tiho, stalno.
Nije čula zemlja cijela
kako daždi prokapaju
kad od ljubavi je izobilje stvarno.
28.08.2019. 21:31

Rastrgane mreže

Claude Monet: Ribolovne mreže u Pourvilleu


Smijem li Te pitati o putevima sreće?
Uzljubih Te kasno,
ali kao jedino što hoću,
a i zadovoljstvo mi je utoliko veće
jer je pratiti Te krasno,
osluškivati Te noću.


Milost me je Tvoja, Bože, postavila
u to skladno vrijeme
kad se čini gotovo je sve;
ona kao da je život mi zaustavila
i okrunila mi tjeme
da odnese varljive mi sne


pa da sva kroz mene prođe
i da tiho me prožima
sve do Dana slavnoga,
da mi uvijek dobrodošla dođe
gdje mi prijeti zima,
gdje je kraj života toga.


Prepuštam Ti svoju dušu, dlane,
korake što teško gaze,
misli svoje i sve greške ove puti
jer zacijelio si moje rane,
poništio moje dvojbe, moje sraze,
dao si mi sve što srce sluti.


I da nije bilo one tužne kobi prije,
kako bih Te prepoznala?
Još od časa kad rastrgao si mreže,
ta ljepota Tvoja mene grije
da bih milost rado dočekala
što nas sada nepovratno veže.
28.08.2019. 03:24

Saturday, August 24, 2019

Tragedija neiskorištenih mogućnosti

Marc Chagall: Violinist


Nemoć je noćas na hladnom stihu.
Nisu za prijatelje ove note,
a ni za mene nisu, za ovu dušu tihu
što izbjegava izvjesne kote.


Žena s violinom ili čovjek-strava,
oboje traže izvore moći;
susreti tuge i samoubilačkog stava
negdje na zemlji ili u noći.


Stvorenje bez Boga sebe hoće,
a iluzijama vjeruje i dugo ih živi;
i zna da je sve to zabranjeno voće
pa pjeva o smrti s lancem u grivi.


Najbolje stvari, najljepše kompozicije
nastale su od melankolije
i ljudi to vole jer s te pozicije
besmrtne su i magnolije.


Nije poezija, niti mudra filozofija.
Za najbolje stvari
uvijek postoji bezbroj kopija,
ali i to du Božji dari.


Načiniti pjesmu bez Tvoje pomoći,
Kriste milostivi i susretljivi,
znači rastezati tugu dalje od ponoći.
Ti si poezija i život neosvetljivi.


Teške riječi, dramaturgija koja nema
drugoga značaja, a budi duše.
Oh, kako volimo kad je tuga tema
i kada nas pjesme guše!
24.08.2019. 20:47



Friday, August 23, 2019

Doba vjenčića



Bile su prve kiše,
prošli su oblačni prolomi
i još vjetar se njiše,
tiho, da sve sad ne polomi.


Čekala sam dugo na taj čas
kad se budi jutro svježe
jer za mene to je spas,
da vrućine i sparine bježe.


Naravno da neće vjetrovi
odjednom otkazati vjenčanje,
ljetnu gozbu gdje su svjetovi
naišli na ljubav i na sanje


jer također tu je doba rastanaka
koje nudi proslaviti
pola godine od besanaka
da bi i to zaustaviti.


Ljetne ljubavi se ne zaborave
kao ona prva sretna kob
čiji trnci još u srcu borave
što je odano i vjerno kao rob,


mada svjetovi još novi dolaze
i, kao neke blijede sjene,
traže, zovu, prolaze
poput vala oko stijene.


Djeveruša moja, jesen kreće,
bogata i plodna, mirisna i cvjetna,
da mi plete vjenčiće od sreće
i da, i kad stigne zima, opet budem sretna.
23.08.2019. 11:04

Thursday, August 22, 2019

Pjesnikove lađe



Možda ću te sresti takvog dana
kad u sjeni obzorja se sunce rodi
povrh mjesečine,
poput otvorena dlana
žene koja čeka da se svitanje dogodi,
da joj isti obzor sine


kao što se to događa svake noći
u kojima sniva da je stigla anđelima,
da je svoga pjesnika izbavila,
da ga prosi stihove od nemoći
kakvi raspadnu se atrijima
kada snovi dođu iz ništavila.


Nije to za mene, znam,
jer bih uvijek pokušala sama,
nisu moji vezovi za lađe,
ali kada gori onaj plam,
kada događa se drama,
tad i mene nemoć nađe,


tada mislim da su te zarobile
sve te molitve i misli krotke.
Jer ja ne bih znala tako
zavoljeti ruke što su moje bile,
što su stihu mome potke,
tad bih predala se lako.


A ovako, kad te nema,
kao da smo oboje mi vječni,
nedodirljivi za boli.
Ona nada se u meni sprema,
oni snovi proturječni,
a duša se kao nebo proli.
22.08.2019. 21:01

Popular posts