Wednesday, August 7, 2019

Božje duše


Bog je Duh, i koji Mu se klanjaju, moraju Mu se klanjati u duhu i istini (Iv 4,24).”


Ako je Rimokatolička Crkva samostojna i s državom ima ugovorni odnos, tada bi bilo razumno očekivati da se Crkva i država međusobno poštuju.
Izgleda da je vrijeme zapovijedane religije iza nas iako katoličku vjeroispovijest ne možemo doslovno nazvati samo jednom od religija. Država je zove religijom jer nije vjerska nego svjetovna pa ne razumije bitnu razliku između klasičnih religija i katoličke vjere, ne razumije jer ne blaguje Tijelo Kristovo, jer ne moli Boga Oca na nebesima. Katolička je vjera toga svjesna i ne bi smjela nametati nikome vjersko ponašanje („Podajte caru carevo, a Bogu Božje!” Mt 22,21b) kao što ni država ne bi smjela nametati katolicima filozofiju po kojoj je katolička vjera osobna stvar svakog pojedinca jer katolička vjera katolicima ne dopušta prilagođavanje ovome svijetu grijeha koje katolici izbjegavaju jer vjeruju da je besmisleno izbjegavati istinu, vjeruju u besmislenost laganja i zavaravanja.


No, jedno je biti uvjereni katolik, a drugo je biti katolik samo zbog tradicije i navike. Jedno je kada katolici zbog svojih uvjerenja ne pristaju na određeno državno uređenje, a drugo je kada se od katolika zahtijeva službeno ispovijedanje vjeroispovijesti jer kako će katolik svjedočiti svoju vjeru zaista jest stvar njegove osobnosti i njegove vlastite savjesti.


Oduvijek je to tako, samo što se do nedavno službeno vjerovalo ono što bi vjerovao vladar zemlje pa je tako nastala i uzrečica „Čija je regija, njegova je i religija”. To nikako ne bismo smjeli izvrtati pa misliti da je naša religija također i pravo na našu regiju.


Sam Isus govori kako Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu (Mt 8,20), dakle nema svoju regiju, nema pravo na državne granice. Drugo je što se govori istim jezikom na određenom području jer na istom mjestu mogu se govoriti mnogi jezici, a da se katolici svejedno dobro razumiju.


Mnogi vjeruju za svaki slučaj, kako nam govori Fjodor Mihajlovič, a mnogi također vjeruju samo zato što vjeruju svi drugi oko njih. Zajedničarenje u jedinstvu Isusa Krista s Njegovim vjernicima nikako se ne može tumačiti bez zajedništva u sakramentima i molitvenom životu, a također se ne može tumačiti kao puko oponašanje. Vidi se, mnogi su vjernici katolici odlučni u deklariranju, ali potpuno zatvoreni u društvenom životu pa i praznovjerni što dokazuje da nevjerski i pogrešno tumače solidarnost. Biti solidaran s nekim znači vjerovati Isusu Kristu i u Kristu prepoznavati druge ljude, a ne provjeravati tko je službeni katolik, a tko to nije. Za vjernike katolike svi ljudi su braća dok za one službene katolike postoje ljudi koji predstavljaju loše društvo koje moraju izbjegavati. Za Isusa nema lošega društva, On ne dolazi pravednicima nego grešnicima, On liječi bolesne jer ne treba zdravima lijek (Mt 9,12).


Katolik može biti stanovnik i građanin bilo kojega dijela svijeta, bilo koje narodnosti ili pripadnosti bilo kojem plemenu po tijelu, genetski. Svatko je dužan u svojoj državi poštivati zakon, propise i običaje radi mira i reda te je kao katolik u mogućnosti duhovno nadograditi ono što svjetovnosti nedostaje, u mogućnosti je ispuniti zakone dragovoljno i bez sablažnjavanja, propovijedajući svoje najosobnije i najsubjektivnije pravo na vlastito mišljenje i slobodu govora, mišljenje i govor kroz koje progovara Bog. Ne brinite se što ćete govoriti (Mt 10,19), katolici, ne bojte se, samo vjerujte (Lk 8,50).


Ako bi kojim slučajem nestalo država i njihovih granica, katolici bi i dalje ostali vjernici katolici, vjernici Jednoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga.


Ne ustaje čovjek zato jer je katolik nego se pobuni protiv ropstva zbog toga što vjeruje Isusu koji je Istina i pobuni se zbog pobačaja zato jer vjeruje u Krista koji je Život. To nije teško protumačiti poganima ili pripadnicima bilo koje religije (Iv 14,6).


Naravno da Katolička Crkva ima službeni stav, to je konsenzus vjerujućih molitelja u duhu i istini (Iv 4,23-24) i to nije zbog Crkve ili države nego zbog toga što jedini Bog tako hoće. Bog je Duh koji je posvuda u ljudima i stvarima i zna se odakle dolazi: od Križa i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista, i zna se kamo ide, grešnicima, bolesnima. A za svakoga koji je rođen od Duha ne zna se odakle dolazi, niti kamo ide (Iv 2,7-8). 07.08.2019. 10:19



Anđele, čuvaru mili



Dan krštenja, obljetnicu sjajnu,
slavila sam svakog dana, svakog tjedna
kao dan rođenja, preokreta.
Malo datuma je mom životu bajnu
kojima bi uspomena bila tako medna
pokraj mnogih dana vela kleta


što prekrivaše mi lice, umorno od žala,
da ne vidim, da ne čujem, da ne zborim.
Jednog dana, Kriste, Ti mene prozove
kao što me uvijek budiš od svih zala
da ja anđelu o ljubavi govorim
što ga moje srce snovima dozove.


Kada god mi ova prosta duša rađa,
to su događaji što se pamte,
ponajviše kad sve drugo mre i blijedi.
Kada god zajedri ova lađa,
u mom srcu iskre vječnosti proplamte
jer to jedino je što mi vrijedi


kao potvrda osobnosti i postojanja.
Zato uvijek znat ću onaj dan i čas
kad je anđeo mi zaljuljao jedra
sred ta mora moga životnoga odstojanja,
kad je postala i zemlja dio nas,
kad si spustio me u njegova njedra


da nam bude ta zemaljska veza,
da mi bude uzor Tvoj i Tvoja slika,
Kriste koji ljubiš istinito.
Istom procvala je ljubav u tom parku breza
kojoj vječnost velika je odlika,
kojoj ništa moje nije skrito


i koja se meni poput neba sva otkriva.
Da ga nemam, Bože blagi, ne bih znala
kako ljudsko srce može obuhvatiti
oceane, mora, zemlju od svemira siva
pa i moć božansku što je cvala
svaki put kad uzmogla sam anđela si ispratiti,


sigurna da stići će do Tebe sve poruke,
i moj glas, i moj pogled, i moj sluh.
Ako on me drži kao kaplju rose i kap vina,
koliko tek Ti za mojom dušom pružaš ruke,
koliko tek Ti sad čezneš da moj duh
rađa ljubav, prima je još više sred visina!


Kad me, dragi Bože, tako nježno štiti
i kad moli za me što ja nikad ne znam,
kao majka naša koju mi predstavlja,
zar bih mogla išta ljepše ili bolje sniti?
Reci mu, Gospodine, da nikad nije sam
na tom svijetu koji sve za sobom zaboravlja.
07.08.2019. 03:49







Tuesday, August 6, 2019

Iglice sitna praha



Rekoše mi mudri ljudi
da se povremeno gubim
od svakoga znanja,
da me jutro uzaludno budi,
da ne pazim, da ne ljubim,
da sam luda stanja.


Saznali su nekim putima
da je bolest uzela mi maha,
da mi pomoći ne mogu
pa su stoga robili se ćutima,
pustili me iglicama sitna praha,
čekajući me da odem Bogu.


Ti si, Kriste, me usmjerio
gdje Te najbrže ja hoću naći,
u nutrini koja sva je bila kriva
pa si mi u svome srcu ovjerio
sve što ljudi ne žele dotaći,
u čemu sam uvijek bila živa.


Što je koga briga što ja imam s Tobom,
zlatno sunce u grudima tijesnim,
živa uspomeno na sve sive dane,
Uskrsnuće koje našlo me je tamnim grobom?
Što je koga briga u mislima grešnim
što sam sjetna kad mi zora svane,


kad me anđeo prozove s istoka visoka
da mu šapnem što sam noću naučila
kad me svjetovao, sve u snovima,
kad je svirao mi melodiju sroka?
Nikada se više nisam kao nekad namučila
kad je razvezao moje srce s okovima.
06.08.2019. 20:06

Monday, August 5, 2019

Sveti grad



Nebeski Jeruzalem saziv je svih duša dobre volje.
On je Zaručnica Boga, duhovni grad.
Tamo svijetli Gospodin Isus, Jaganjac Božji.
Sastoji se od zidina koje su duše svih svetih pred kojima stoluju Dvanaestorica, apostoli Isusovi. Oni su tornjevi i kule čitavoga Grada.
Tamo se ne može ući ni na koja vrata, osim kroz Djevicu Mariju Bogorodicu.
U nebeskom gradu nađu se duše za zemaljskoga života, a živi se božanski život, život vječni jer grad svih duša dobre volje uzlazi sa zemlje na nebesa gdje su mu stvarni korijeni.
Tamo se nađu ponizna srca, pognuta ramena, otvoreni dlanovi, sklopljene ruke; nađu se siromasi i beskućnici; nađu se duše izmučene, duše obijeđene, duše ismijane, odbačene od nekih okorjelih srdaca, tvrdovratih osoba i zalutalih duša.
Žive se ljubav, požrtvovnost, plodovi trpljenja i strpljivosti, odgovornost za druge, posvećenost dobrim djelima, pravednost i istina.
Sve duše u duhovnom gradu gledaju Boga, klanjaju Mu se i slave Njega i Njegovu milostivost. Čitav grad prisutan je na radosnoj svadbenoj gozbi Krista i naroda, pije se najfinije vino i blaguje se najslađa hrana; pjevaju se najljepši psalmi i molitve, pjesme i ode.
Svaka duša posebno i sve duše u jedinstvenosti donose plodove koji nikada ne venu već se neprekidno obnavljaju i uvećavaju, za svakoga posebno i za sve zajedno.05.08.2019. 04:43
Taj duhovni grad vječnih duša i anđela izvor je vjernosti i ljubavi; iz njega izvire proročanska nada da će se Sveti grad u konačnici spustiti na rajsku zemlju, izvire vječna nada da će se svaka duša pomaknuti sa svoje početne točke, iz mrtvila; izvire nada da niti jedna duša neće propasti u paklenom ognju već da će se probuditi od molitvi i zaziva onih duša koje su već odavno žive; izvire nada slavnih mučenika poradi Krista da njihova muka nije bila uzaludna jer tko je mučenik za Isusa, taj je zagovornik za svaku dušu i stvorenje da ne propadne; izvire nada da niti jedan život nije bez razloga, nije uzaludan i nije beznadežan jer je od Boga te da će se svaka duša i sve duše i tijela zajedno od svoga mrtvila spasiti u okrilju anđela i ljudi, među zvijerima koje će postati pitome u zajedništvu svih svetih, svih svetinja i svega svetoga.
A ime će gradu unapredak biti: 'Gospodin je ovdje'. (Ez 48,35b).”

Thompson-Ratnici svjetla

Sunday, August 4, 2019

Pravednost kraljevstva nebeskog



Kako bih ikada mogla spoznati što je život, punina života ako nikada moj život ne bi bio ugrožen na najrazličitije načine.
Čovjeka je strah svega i svačega, nepostojanja, smrti, povrede, samoće, stranaca, mraka, droge, različitih mogućih loših posljedica i slično, a strah ga je i Boga.
Čovjek se boji da će ostati gladan, gol i bos, bez svoga doma, bez svojih bližnjih. Boji se da će slomiti kuk, uganuti nogu, iščašiti rame, pasti pred neki automobil, skotrljati se niz stube, srušiti se s bicikla, prejako se naginjati kroz prozor; boji se da neće naći posao, boji se da će dobiti otkaz, boji se da neće dobiti zasluženu mirovinu, da će ga poslodavac ukoriti i sniziti mu plaću ili da neće dobiti povišicu; boji se da će izgubiti svoju ljubav koju još nije niti stekao; boji se da će izgubiti neki zamišljeni ugled ili naklonost okoline, a u krajnjem slučaju boji se promisliti malo ili reći istinu, istinu u ljubavi.
U mnogim slučajevima je ljudski strah opravdan i neophodan, ali pretjerivanje u strahovima često teško možemo kontrolirati i tada se neprekidno brinemo, najčešće uvijek oko jednog istog problema.
Ne brinite se tjeskobno”, veli nam Isus:
Ne brinite se tjeskobno za svoj život... Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih? Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat? I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih. Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već sutra se baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?! Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! - to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke. (Mt 6, 25-34)”.
Mnogi površno zaključuju da je Isus nerealan jer čovjek se mora pobrinuti za opstanak, a ne čekati da mu padne s neba. Ali Isus to zna, On naglašava kako se čovjek ne mora samo pobrinuti za sve već kako se ne bi smio brinuti tjeskobno, u svakodnevnoj psihozi i tjeskobi živjeti. Jer to nije život. Jer takav život će dozlogrditi svakome i svak će misliti da se muči bez nagrade za svoju muku.
Pobrinuti se za sve što je potrebno, marljivošću, pažnjom, ulaganjem, ali ne s tjeskobnim brigama. Ne u strahovima, ne u tjeskobi jer to nije život.


Koliko smo se sami pobrinuli da taj život za kojega strepimo jednom dobijemo? Ništa, nikada ništa nismo učinili da bismo život zadobili, da bismo se rodili, da bismo se krstili u Krista, nikada ništa! A ipak, život imamo, u izobilju ga imamo.
I strahujemo da ćemo ga izgubiti, znamo za smrt, ali ne želimo niti vjerovati, niti razmišljati o tome kako ćemo umrijeti, i ipak se tjeskobno bojimo smrti.


A smrt je smrt naših grijeha, oslobođenje, preobraženje.
Smrt je smrt naših briga i tjeskobe iza koje ostaje božanski, duhovni pa opet i onaj tjelesni život. Ako vjerujemo Isusu koji je za svoga zemaljskoga života rekao da će umrijeti na križu i trećega dana poslije smrti da će uskrsnuti. I uskrsnuo je. Ako Mu vjerujemo.
Ako mislimo da ćemo sve saznati kad za to dođe vrijeme, to vrijeme možda neće doći.
Ili ako samo mislimo o nekoj neodređenoj besmrtnosti duše.
Tu nam je život, u našim srcima i pogledima, u našim riječima, na našim usnama i u našim plućima, a briga za očuvanje života nalazi se na našim dlanovima, molitva za život nebeski u našim je rukama.
I to je jedino što možemo kontrolirati, molitvu za život nebeski, za kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, molitva „Očenaš”.


To je jedino oko čega se moramo zabrinuti i jedino za što se moramo brinuti, za kraljevstvo nebesko, Isusovu zemlju ptica nebeskih i prekrasnih ljiljana i to jednostavnom molitvom koja ukazuje na pravednost Isusova kraljevstva: otpusti nam, Oče, duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
I može mi biti život ugrožen, i ne mora mi biti život ugrožen, ali kraljevstvo nebesko moram tražiti, moram Isusu reći da to želim što mi je već dao jer ako Ga ne upitam za život i pravednost, tek bi se tada moglo dogoditi da život izgubim.
Nismo imali prilike pobrinuti se da dobijemo život, ali imamo priliku sačuvati život koji smo dobili na dar besplatno kako bismo stigli u život nebeski gdje se nećemo morati tjeskobno brinuti da će nam taj nezasluženi dar izmaći iz ruku. 04.08.2019. 19:51

Slavlje života

Katedrala Milano


Prostori svemira padoše na me,
a bijah k'o ptica smrznutih krila;
nisu me dirnule velike sanje,
nije me dotakla crta od slame,
ni velika snaga što čudo je bila
već samo u mnoštvu velebno zdanje,


čista poezija prečista duha
koja se mjeri s najvećim kulama
ovoga svijeta i civilizacije.
Nisu je stavili u red slavna ruha,
niti o njoj bi pisala panorama
koja ne bilježi sve vibracije.


I što dublje u smrtnost ponirem,
to bliže sam Tebi, Gospode, Kriste,
Živote, početku moj i svršetku
jer u mračnim Te dubinama nazirem
kao dušu neke obijeljene biste
i kao njenu nevidljivu klijetku.


Jer smrt, to sam uglavnom ja,
a tamo me uvijek Ti dočekuješ
s krilima nebeska Proviđenja;
jer Ti si ta tajna i poezija
s kojom dušu moju očekuješ,
među nama stoji to doviđenja.


I kad mislim o smrti u nekom grobu,
počinje velebno slavlje života,
sve jače, sve više želim Te slaviti.
Tako je uvijek kad zađem u njenu utrobu,
vatrometi počinju mnogih divota
koji se nikada ne bi zaustaviti.
04.08.2019. 14:11




















Popular posts