Bog
poziva ljude da uđu u zajedništvo s Njime. A posrijedi su grešni
ljudi. Grešni po rođenju: prijestupom njihova praoca grijeh je ušao
u svijet i otad stanuje u njihovom najunutarnjijem „ja”. Grešni
i osobnom krivnjom, jer je svaki od njih prodan u ropstvo grijeha i
dobrovoljno je prihvatio taj jaram grešnih strasti. Zato će odgovor
na Božji poziv zahtijevati od njih u polazištu – obraćenje, a
potom, za cijelog života – stav kajanja. To je razlog da obraćenje
i pokora zauzimaju znatno mjesto u biblijskoj objavi.
Rječnik
kojim se ti pojmovi izražavaju stekao je tek postupno puninu svoga
smisla, usporedno s produbljivanjem pojma grijeha. Neki obrasci
dozivaju u svijest stav čovjeka koji se dobrovoljno usmjerava prema
Bogu: tražiti Jahvu, tražiti Njegovo lice, poniziti se pred Njim,
srcem prionuti uz Njega... No, najviše se pojavljuje glagol 'šub':
on izražava pojam mijenjenja puta, povratka, vraćanja natrag. U
relogioznom kontekstu on znači odvraćati se od onoga što je zlo i
okretati se prema Bogu. Time je određena bit obraćenja: ono
uključuje promjenu ponašanja, novo usmjerenje cjelokupnog
ponašanja. U kasnom se razdoblju, nadalje, razlikovala nutarnja
strana pokore od vanjskih čina što ih ona traži. Tako grčka
Biblija povezano rabi glagol 'epistrephein', kojim se misli povratak
k Bogu, a iz toga onda proizlazi promjena praktičnog ponašanja, te
glagol 'metanoein' kojim se smjera na nutarnji okret (metanoia znači
pokajanje, pokora). Kad istražujemo biblijske tekstove, moramo
uzimati u obzir ova dva aspekta koji se razlikuju, ali i prisno
nadopunjuju.
POČECI
BOGOSLUŽJA POKORE
1.
Već je od davnine, u perspektivi nauke o savezu, poznato da ljudski
grijeh može raskinuti vezu zajedništva s Bogom, bilo da su
posrijedi kolektivni grijesi ili grijesi pojedinaca koji u nekoj
mjeri dohvaćaju cijelu zajednicu. Stoga su opće nevolje prilika da
se dozovu u svijest počinjeni prijestupi. Pojam grijeha, istina,
često je prilično izlizan, kad se smatra da svaki materijalni
propust u ispunjavanju nekog Božjeg zahtijeva može razdražiti
Jahvu. Da bi obnovila vezu s Njime i ponovno u Njega našla milost,
zajednica mora najprije kazniti odgovorne, što može ići i do
smrtne kazne, ako krivac ne bude otkupljen. Ovaj se, opet, može sam
izručiti Božjim kaznama da bi bila pošteđena njegova zajednica.
2.
Osim toga, dok traje nevolja (ili pak da bi se ona predusrela),
trapljenjem i pokorničkim bogoslužjima zaziva se Božje oproštenje:
posti se, razdiru se haljine i oblači vreća, liježe se u pepeo. Na
bogoslužnim sastancima čuju se uzdisaji i bolni jauci. Stvoreni su
obrasci tuženja i prošnje za koje ima više primjera u psalmima.
Obavljaju se obredi i žrtve pomirenja.. Nadasve se pak vrši javno
priznavanje grijeha te se ponekad traži i zagovor nekog starješine
ili proroka, na primjer Mojsija.
3.
Takvi su postupci potvrđeni u svim razdobljima. Prorok će Jeremija
i sam kao zagovornik biti umiješan u jedno pokorničko bogoslužje.
Nakon izgnanstva oni doživljavaju znatan razmah. Opasnost je u tome
što mogu ostati sasvim izvanjski, a da njima ne bude duboko
zahvaćeno čovjekovo srce i da čovjek potom ne provede svoje
kajanje u djela. Toj pogibli površna ritualizma proroci će
suprotstaviti svoju poruku obraćenja.
PROROČKA
PORUKA OBRAĆENJA
Već
u Davidovo doba Natanov nastup pred kraljem preljubnikom najavljuje
proročku nauku o pokori: David je doveden do toga da prizna svoj
prijestup, potom čini propisanu pokoru i najzad prihvaća Božju
kaznu. No, proročka poruka obraćenja, osobito od osmog stoljeća
nadalje, obraćat će se cjelokupnom narodu. Izrael je prekršio
savez, Jahvu ostavio, prezreo Sveca Izraelova; Jahve bi ga imao pravo
napustiti ako se ne obrati. Tako će poziv na pokoru biti bitni vid
proročkoga propovijedanja.
1.
Amos, prorok pravednosti ne zadovoljava se time da javno i oštro
optužuje grijehe svojih suvremenika. Kad kaže da treba tražiti
Boga, taj obrazac nije tek bogoštovni obrazac. On znači: tražiti
dobro, a ne zlo; mrziti zlo, a ljubiti dobro; za ovo se traži
ispravak ponašanja i iskreno vršenje pravednosti: samo takav obrat
moći će privoljeti Boga da se smiluje „ostatku Josipovu”. Hošea
isto tako zahtijeva stvarno odvraćanje od opačine, osobito od
idolopoklonstva; obećava da će Bog zauzvrat iskazati naklonost i
odvratiti srdžbu. Žigoše površna obraćenja koja ne mogu donijeti
ploda, a naglašava nutarnje obilježje istinskog obraćenja,
nadahnutog ljubavlju i spoznajom Boga.
2.
Izaija optužuje svakovrsne grijehe u Judejaca: povrede pravednosti i
bogoštovna zastranjenja, pribjegavanje ljudskoj politici i tako
dalje. Samo bi istinsko obraćenje moglo donijeti spas jer
bogoštovlje ne znači ništa ako nema praktičnog podlaganja Božjoj
volji: „Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka,
prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite,
ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde! Budu l' vam
grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li
crveni, postat će kao vuna.” Na žalost, Izaija zna da će se
njegova poruka sukobiti s tvrdokornošću srdaca: „Mir i obraćenje
– spas vam je ... Ali vi ne htjedoste!”. Zato će se Izraelova
drama uputiti prema pogubnom raspletu. Izaiji ostaje samo sigurnost
da će se „ostatak vratiti ... Bogu jakome”. Narod koji će
najzad primiti spas bit će sastavljen od samih obraćenika.
3.
Naglašavanje nutarnjeg raspoloženja koje je potrebno razviti prema
Bogu ubrzo postaje opće mjesto proročkoga propovijedanja:
pravednost, bogoljubnost i poniznost, kaže Mihej; poniznost i
iskrenost - jeka kaže Sefanija. No, napose Jeremija, nastavljajući
pravac koji je započeo Hošea, razvija široko temu obraćenja. Kad
prorok navješćuje nesreće koje prijete Judi, to je samo zato da bi
se vratio sa svoga zlog puta. Pozivi na „povratak” provlače se
cijelom knjigom; ali uvijek se točno navode uvjeti toga povratka.
Odmetnica Izrael mora priznati svoju krivicu ako hoće da Jahve ne
bude više na nju gnjevan. Nije dovoljno samo to da odmetnuti sinovi
jadikuju i zaklinju priznajući svoje grijehe, oni moraju promijeniti
svoje ponašanje i obrezati svoje srce.
Praktične
posljedice promjene ponašanja ne mogu izmaći prorokovoj pažnji.
Stoga on počinje sumnjati je li moguće stvarno obraćenje. Oni koje
poziva na obraćenje radije slijede tvrdokornost svog opakog srca.
Umjesto da oplakuju svoju zloću, oni se u nju uvaljuju. Zato prorok
ne može drugo no navješćivati kaznu neobrativom Jeruzalemu. Ipak
njegova perspektiva budućnosti ostaje puna nade. Doći će dan kad
će klonuli narod primiti kaznu i zaklinjući moliti obraćenje kao
milost: „Obrati me, da se obratim!”. A Jahve će se odazvati toj
poniznoj molbi jer će kod sklapanja novog saveza Zakon svoj upisati
u njihovo srce: „I dat ću im srce da me poznaju da sam ja Jahve,
da busu narod moj, a ja Bog njihov jer će se oni svim srcem svojim
opet k meni obratiti.”
4.
Vjeran toj proročkoj predaji, Ezekiel u času kad se ispunjuju Božje
prijetnje svoju poruku usredotočuje na nužno obraćenje: „Odbacite
od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov
duh! Zašto da umirete, dome Izraelov? Ja ne želim smrti nikoga koji
umre ... Obratite se, dakle, i živite!”. Kad pobliže navodi Božje
zahtjeve, ovaj prorok nesumnjivo ostavlja više mjesta bogoštovnim
propisima nego njegovi prethodnici; ali više od njih naglašava i
strogo osobno obilježje obraćenja: svatko može odgovarati samo za
sebe, svatko će biti nagrađen prema vlastitom ponašanju.
Nesumnjivo je i to da je Izrael „rod odmetnički”. Ali tim
ljudima tvrda srca Bog može kao milost dati ono što od njih tako
prijeko traži: kod sklapanja novog saveza dat će novo srce i
staviti u njih svoga Duha, tako da će prionuti Njegovu Zakonu i
žaliti svoje opako ponašanje.
5.
Od Amosa do Ezekiela stalno se, dakle, produbljuje nauka o obraćenju,
usporedno s pronicanjem naravi grijeha. Na kraju izgnanstva PORUKA
UTJEHE bilježi stvarno obraćenje Izraela, ili barem njegova
ostatka. Spas što ga ona navješćuje namijenjen je onima koji „za
pravdom teže, koji Jahvu traže”, kojima je Njegov Zakon u srcu.
Takvima On može jamčiti da im se ropstvo okončava, da im je grijeh
okajan. Jahve govori Izraelu, svome sluzi: „Kao maglu rastjerao sam
tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka. Meni se obrati jer sam
te otkupio”. U toj novoj perspektivi koja pretpostavlja da je Božji
narod učvršćen u vjernosti, prorok nazire nečuveno proširenje
obećanja o spasu. Poslije Izraela obratit će se i narodi: napustit
će svoje kumire i obratiti se Bogu živome.
Ta
će misao proći svoj put. Ne samo da će se židovstvo poslije
izgnanstva otvoriti prozelitima, obraćenim s poganstva, već će i
eshatološke slike odsad neizostavno spominjati taj religiozni
univerzalizam. Štoviše, knjiga o Joni pokazat će proročko
propovijedanje upućeno izravno poganima „da se obrate i da žive”.
Vidimo kako se na kraju takva doktrinalnog razvitka pojam pokore
produbio: daleko smo od čistog ritualizma koji je u starom Izraelu
zauzimao još tako mnogo mjesta.
BOGOSLUŽJE
POKORE I OBRAĆENJE SRCA
1.
Nacionalno obraćenje Izraela bilo je plod dvojakog uzroka: proročkog
propovijedanja i kušnje izgnanstva. Izgnanstvo je bilo providonosna
prigoda za osvješćivanje o grijehu i za iskreno priznavanje –
kako to potpuno složno ističu kasni tekstovi deuteronomističke i
svećeničke književnosti. Nakon izgnanstva osjećaj pokore tako je
duboko zasađen u duhove da je njima obojena sva židovska duhovnost.
I dalje se čuvaju stara pokornička bogoslužja, ali je proročka
nauka obnovila njihov sadržaj. U knjigama toga vremena čuvaju se
ukrućeni obrasci u kojima vidimo kako zajednica priznaje sve
nacionalne grijehe počinjene od iskona, a zauzvrat zaklinjući moli
Boga oproštenje i nastup Njegova spasa. Kolektivne tužaljke u
psalmima građene su prema tom obrascu, a još je češći podsjećaj
na prošle nepokornosti. Osjeća se da je Izrael stalno napet u
naporu dubokog, uvijek obnavljanog obraćenja. To je doba kad se
uvelike šire i bogoslužja pomirenja – toliko salijeću Izrael
misli na grijeh.
2.
Ni na individualnom planu nije manje snažan taj napor: poslušana
je, naime, Ezekielova pouka. Psalmi bolesnika i progonjenih više
puta prelaze u priznavanje grijeha i pjesnik Joba pokazuje vrlo dubok
osjećaj za čovjekovu korjenitu nečistoću. Najsavršeniji izraz
tih osjećaja je Miserere (Ps 51) u kojemu sva proročka nauka o
obraćenju prelazi u molitvu, u okviru razgovora s Bogom: priznanje
prijestupa, molba za nutarnje očišćenje, zazivanje Milosti koja
jedina može izmijeniti srce, usmjeravanje prema revnu životu. U
središtu bogoslužja pokore sada je žrtva raskajana srca.
Pripadnici kumranske sljedbe odgojeni su u školi takva teksta i
baštinici su svekolike predaje koja je njemu prethodila: shvatljivo
je onda što su došli na misao da se povuku u pustinju kako bi se
iskreno obratili Zakonu Božjem i pripremili mu put. Ako na njihovu
naporu i ostaje donekle biljeg legalizma, on nije odviše daleko od
onoga s čime ćemo se susresti u Novom zavjetu.
POSLJEDNJI
PROROK
Na
pragu Novog zavjeta proročka pouka obraćenja javlja se u svoj
svojoj čistoći u propovijedanju Ivana Krstitelja, posljednjega
proroka. Luka ovako sažima njegovo poslanje: „Mnoge će sinove
Izraelove vratiti Gospodinu, Bogu njihovu”. Njegova je poruka
zgusnuta u jednoj rečenici: „Obratite se jer je blizu kraljevstvo
nebesko”. Dolazak Kraljevstva otvara perspektivu nade; ali Isus
nadasve naglašava da prije mora doći Sud. Nitko ne može umaći
Srdžbi koja će se očitovati u Dan Jahvin. Pripadnost Abrahamovu
potomstvu neće značiti ništa. Svi ljudi moraju priznati da su
grešnici, uroditi plodom dostojnim pokajanja, moraju prihvatiti novo
ponašanje, već prema svom staležu. U znak tog obraćenja Ivan
dijeli krst vodom koji mora pripraviti pokornike na krštenje ognjem
i Duhom Svetim što će ga Mesija dati.
OBRAĆENJE
I ULAZAK U KRALJEVSTVO BOŽJE
1.
Isus se ne zadovoljava time da navješćuje približavanje
kraljevstva Božjega; On ga snažno počinje ostvarivati: s Njime
Kraljevstvo počinje, mada ga još čekaju tajnovita ispunjenja.
Ipak, poziv na obraćenje što ga Krstitelj upućuje zadržava svu
svoju aktualnost: Isus ga svojim riječima ponavlja na početku svog
javnog djelovanja. On je došao zato da pozove na obraćenje
grešnika; u tome je jedan od bitnih aspekata evanđelja o
Kraljevstvu. S druge strane, čovjek koji je svjestan svoga grešnog
stanja, može se s pouzdanjem obratiti k Isusu jer Sin Čovječji ima
vlast opraštati grijehe. Ali poruka obraćenja sudara se s ljudskom
samodostatnošću u svim njezinim oblicima, od prilijepljenosti uz
bogatstva pa do ohola samopouzdanja farizeja. Isus se diže poput
znaka Jonina usred opaka naraštaja koji je još manje otvoren prema
Bogu nego nekoć Niniva. Stoga On podiže protiv tog naraštaja
optužbu punu prijetnje: Ninivljani će ga osuditi u dan Suda; Tir i
Sidon će doživjeti lakšu sudbinu nego gradovi oko Jezera.
Sadašnja, naime, okorjelost Izraela jest znak tvrdokornosti njegova
srca. Ako okorjeli Isusovi slušatelji ne promijene svoga ponašanja,
propast će poput neplodne smokve.
2.
Kad traži obraćenje, Isus ničim ne podsjeća na pokornička
bogoslužja. Zazire od suviše upadljivih znakova. Važan je preokret
srca kojim se postaje kao malo dijete. Zatim stalan napor da se
najprije traži kraljevstvo Božje i njegova pravednost, a to znači
da se vlastiti život uredi prema novom Zakonu. Sam čin obraćenja
dočaran je vrlo rječitim prispodobama. On uključuje volju za
moralnom promjenom, ali nadasve znači ponizan vapaj, čin pouzdanja:
„Bože, smiluj se meni, grešniku”. Obraćenje je milost kojoj
uvijek prethodi Božji korak: pastir ide u potragu za izgubljenom
ovcom. Ljudski odaziv toj milosti konkretno se analizira u prispodobi
o rasipnom sinu koja neobično ističe Božje milosrđe. Jer, Radosna
vijest o Kraljevstvu sadrži ovo iznenađujuće otkriće: „Tako će
biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego
zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja”. Osim
toga, Isus iskazuje grešnicima susretljivost koja sablažnjuje
farizeje, ali pobuđuje obraćenja; a Lukino Evanđelje uživa da
potanko izvješćuje o nekima od tih povrataka, na primjer o povratku
grešnice i Zakeja.
OBRAĆENJE
I KRŠTENJE
Isus
je već za svog zemaljskog života slao apostole propovijedati
obraćenje i navješćivati Radosnu vijest o Kraljevstvu. Poslije
svog uskrsnuća ponovno im daje to poslanje: oni će u Njegovo ime
obznanjivati svim narodima obraćenje radi oproštenja grijeha jer će
grijesi biti oprošteni komu god oni oproste. Djela i Poslanice
potpomažu ispunjavanje tog naloga. Ali obraćenje se zbiva na
različit način, već prema tomu jesu li posrijedi Židovi ili
pogani.
1.
Od Židova se prvenstveno traži moralno obraćenje na koje ih je već
Isus pozivao. Na to pokajanje (metanoia) Bog će odgovoriti
opraštanjem grijeha; ono će biti zapečaćeno primanjem krsta i
darom Duha Svetoga. Međutim, pored moralnog preokreta, obraćenje
mora ujedno uključivati i pozitivan čin vjere u Krista: Židovi će
se okrenuti (epistrephein) ka Gospodinu. To pak prianjanje uz Krista
– Pavao će to iskusiti – jest ono što je najteže postići.
Židovi kao da imaju neki veo na srcu. Ako bi se obratili, veo bi
spao. Međutim, prema Izaiji, njihova ih tvrdokornost zatvara u
nevjeru. Oni su grešnici koliko i pogani, prijeti im ista Božja
srdžba: ne shvaćaju da Bog pokazuje strpljivost kako bi ih nagnao
na pokajanje. Samo se ostatak odaziva apostolskom propovijedanju.
2.
Evanđelje nailazi na bolji prijem u poganskih naroda. Već od
krštenja stotnika Kornelija, kršćani židovskoga podrijetla sa
čuđenjem zapažaju kako je i poganima Bog dao obraćenje koje vodi
u život. Ono je uistinu uspješno naviještano u Antiohiji i
drugdje; upravo je u tome glavni predmet Pavlova poslanja. Ali
istodobno s moralnim pokajanjem (metanoia), obraćenje u ovom slučaju
zahtijeva da se obraćenik okrene od kumira i okrene (epistrephein) k
Bogu živome, prema jednom tipu obraćenja što ga je nazirao već
Drugi Izaija. Učinivši taj prvi korak, pogani su kao i Židovi
privedeni tomu da se okrenu Kristu, pastiru i čuvaru duša svojih.
GRIJEH
I POKORA U CRKVI
1.
Čin obraćenja zapečaćen krštenjem, izvršen je jednom zauvijek;
nemoguće jue da se milost takva čina ponovi. Kršteni pak lako mogu
opet pasti u grijeh: apostolska je zajednica to brzo iskusila. U tom
slučaju također je potrebno pokajanje ako se, unatoč svemu, želi
imati udio u spasu. Petar na to poziva Šimuna Maga. Jako živo
potiče revne kršćane da nastoje vratiti grešnike s njihova krivog
puta. Pavao se raduje što su se Korinćani pokajali, mada se boji da
neki grešnici nisu toga učinili. Živo potiče Timoteja neka ukori
protivnike u nadi da će im Bog udijeliti milost pokajanja. Napokon,
u porukama sedmorim Crkvama, kojima se otvara Apokalipsa, čitamo
javne pozive na pokajanje, iz čega valja zaključiti da je među
onima kojima su poruke bile upućene bilo i takvih koji su odustali
od svoje prvašnje revnosti. Mada izrijekom ne govore o sakramentu
pokore, ovi tekstovi pokazuju da vrlini pokore ima pripasti
odgovarajuće mjesto u životu kršćanina, kao nastavak krsnog
obraćenja.
2.
Samo pokora, naime, pripravlja čovjeka na susret sa Sudom Božjim.
Povijen pak ide prema tom Sudu. Ako se čini da on kasni sa svojim
dolaskom, to je samo zato što Bog strpljivo podnosi jer neće da se
itko izgubi nego da svi pristupe obraćenju. Ali kao što je u
Kristovo vrijeme i pred apostolskim propovijedanjem Izrael tvrdo
ustrajao u okorjelosti, tako će – prema Otkrivenju – ljudi
ustrajati u neshvaćanju smisla nesreća što remete njihovu povijest
i najavljuju Dan srdžbe: i oni će otvrdnuti u okorjelosti, huleći
na Božje ime mjesto da se kaju i da ga slave. Nije riječ o
članovima Crkve već samo o poganima i otpadnicima. Ta mračna
perspektiva zaključit će se Sudom Božjim. Stoga je i te kako hitno
da se kršćani pokorom „spase od ovoga pokvarenog naraštaja”
(Dje 2,40). XL Dufour, str. 883. 14.02.2023. 16:13