Noć bez nade

 

Večeri jadna,

noći bijedna

kad pada mi sjena,

a neba mi gladna

i Boga mi žedna

duša bez plijena

u padanju tome

kroz vrtešku strašnu

bez ikakva stajanja;

grijesi me lome

i želju strasnu

što žudi si kajanja.

I sebi ću priznati

bez neka odjeka

da ne ide bolje,

i ne želim pristati

za duga vijeka

protiv si volje

da uspjeha nema.

Nema dok traje

noć bez nade

koja se sprema.

I ništa ne daje,

sreću mi krade.

Zapališe mene

kao svijeću

da tiho izgaram,

da srčika krene

dok laste odlijeću,

da dušu rasparam

i planem u tami.

Da križ pronađem,

da ga ponesem

gdje dusi su sami,

da ne izađem

i da se stresem.

Isuse, Bože,

kakav pad!

Ti me izvadi,

to molitva može,

da nestane jad.

Vrati me nadi!

Da, Krista se sjetih,

Marijo sveta,

a bijah daleko,

strahu se svetih

paklena svijeta,

a pijem tek mlijeko.

Samo tu budi

da izgorim

dok nestaje tama,

da se probudim

i progovorim

od Božjega plama.

19.11.2020. 22:41

Otrgnuta duša

 

Ova duša bez Tebe mi nikad ne bi bila

to što postaje u našim susretima:

otrgnuta, opravdana kao sjajna svila

i osobnost kakvu samo nebo ima.

Jer ne postojim u srcu svome

već u dijalogu i u priopćavanju,

u tom plamenu jedinstvenome

što se razbuktava u predavanju.

Uzalud je davati se bilo kome tada

kada nitko nema duševnoga odaziva.

To je toga svetog susreta u nama nada

o kojemu pjevam jer mi tad je duša živa.

Nikad prije i nikada poslije susretanja toga

koji samo Tvoje poruke mi nosi,

nije ova duša čula ljudske riječi Boga.

Ti si, Kriste, ljubav kojom srce se orosi.

Ne bih bila svjesna ni da postojim,

ne bih znala kamo život ide taj

da u Tvojoj, Bože, milosti ne stojim!

Ostavi zauvijek meni ovaj sjaj.

19.11.2020. 11:27

Kraljevski grad mira

„Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!

Ali je sada sakriveno tvojim očima...!

Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu jer nisi priznao

određeno vrijeme kada te pohodi Bog!”

Lk 19,41-44

Jeruzalem je „sveti grad”: časte ga Židovi, kršćani i muslimani, iz razloga koji se djelomice poklapaju. No, u očima kršćana njegova uloga na božanskom planu pripada prošlosti, a ostaje samo ono duboko značenje što ga je otkrio Novi zavjet.

Prema Luki, evanđelistu i piscu Djela apostolskih, Jeruzalem je u Isusovom životu mjesto kamo sve uvire. Tu je kao dijete Isus bio prikazan i tu Ga vjerne duše znaju prepoznati (starac Šimun, proročica Ana – Lk 2,22-38). Isus uzlazi onamo kad Mu je dvanaest godina te se u krugu učitelja očituje Njegova mudrost (Lk 2,41-50); to je zastrti navještaj Isusova očitovanja i žrtve što imaju doći.

Jer Jeruzalem je cilj Njegova života: „Ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema” (Lk 13,33). Zato Luka tako snažno naglašuje Isusovo uzlaženje prema gradu gdje se mora završiti Njegov odlazak:

Kod preobraženja Isusova, Lk 9,31: „Mojsije i Ilija pojaviše se pokraj Isusa u sjaju, a govorili su o Njegovoj smrti koju Mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu.”;

Na putu u Jeruzalem, Lk 9,51: „Kad je došlo vrijeme da bude uzet, Isus odlučno krenu u Jeruzalem i posla pred sobom glasnike.”;

Tijekom Isusova naviještanja, Lk 13,22: „Tako je Isus prolazio kroz gradove i sela, učeći i putujući u Jeruzalem.”; Lk 17,11 : „Na putu u Jeruzalem prolazio je granicom Samarije i Galileje.”;

Kod najave smrti, Lk 18,31: „Zatim povede sa sobom Dvanaestoricu te im reče: 'Evo, uzlazimo u Jeruzalem, gdje će se ispuniti sve što su proroci pisali o Sinu Čovječjemu.”

Prije usporedbe o povjerenim mnama slugama čovjeka koji odlazi u daleku zemlju da primi kraljevsko dostojanstvo, Lk 19,11: „Dok su to slušali, nadoda još usporedbu zato što su držali da će se odmah pojaviti kraljevstvo Božje jer Isus bijaše blizu Jeruzalema.”;

Kod mesijanskog ulaska u Jeruzalem, Lk 19,28: „To reče i krenu naprijed uspinjući se u Jeruzalem.”.

Suočen s konačnim odbijanjem što se ispriječilo pred Njegovim poslanjem, Isus najavljuje propast grada određenije nego kod Marka i Mateja, ali perspektiva jednog međuvremena - „vremena pogana” - jasno odvaja taj događaj od konačnog svršetka:

Lk 21,20-28:

„Razorenje Jeruzalema

A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje...jer bit će to vrijeme kazne kada će se ispuniti sve što je pisano! Jao trudnicama i dojiljama u to vrijeme, jer će se spustiti velika mora na ovu zemlju i srdžba na ovaj narod! Padat će od oštrice mača, odvodit će ih kao zarobljenike među sve narode. A 'Jeruzalem će gaziti pogani' dok se ne ispune vremena pogana' (usp. Hoš 9,7; Zah 12,3; Iz 63,18; Dn 8,13).

Svršetak svijeta i drugi Isusov dolazak

Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova. Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet, jer 'zviježđa nebeska će se uzdrmati'. Tada će vidjeti 'Sina Čovječjega gdje dolazi na oblaku' s velikom moći i slavom. - Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.”.

Doista, u Jeruzalemu završava povijest Isusova s Njegovom žrtvom, ukazanjima i uzašašćem, a Jeruzalem je i mjesto odakle počinje povijest svjedočanstva što ga iskazuju apostoli. Oni u Jeruzalemu primaju Duha (Dj 2). Otada im je poslanje da ponesu evanđelje od Jeruzalema u Judeju, Samariju i do krajeva zemlje.

Oni stvarno navješćuju Radosnu vijest najprije u Jeruzalemu i ondje osnivaju kršćansku zajednicu. Sinedrij obnavlja tu neprijateljstvo protiv njih koje je ranije dovelo do Isusove smrti. Stoga Bog na Stjepanova usta najavljuje razorenje Hrama podignutog čovjekovom rukom, kao kaznu za opiranje Izraela Duhu Svetom i odbacivanje Isusa (Dj 7,44-53).

Progonstvo što su ga izazvale te Stjepanove riječi raspršuje jedan dio zajednice i odjednom se javlja neočekivana posljedica: novo širenje evanđelja u Samariji, Cezareji, zatim sve do Antiohije gdje su u Crkvu primljeni prvi pogani.

Plod je smrti prvoga svjedoka evanđelja, Stjepana, i obraćenje svetoga Pavla koji napušta Jeruzalem i otpočinje svoju ulogu misionara, a Petar također napušta Jeruzalem nakon svog utamničenja.

Jeruzalem prestaje biti sjedištem evangelizacije i upućuje se prema sudbini koju mu je Isus pretkazao. Još će Pavao onamo uzaći da ondje podnese patnju kao i Krist (Dj 21,11) i doživi još jedno odbijanje (Dj 22,17-23).

Evanđelje napušta Jeruzalem i dosiže „kraj zemlje”.

No, Pavao opisuje da je stari Jeruzalem prevladan novim kojemu je korijen u nebu.

Otkrivenje Ivanovo preuzima taj opis i u njegovu konačnu savršenstvu gleda Crkvu, zaručnicu Janjetovu, blistavo čudo i grad snova.

Proročki tekstovi koji su opisivali novi Jeruzalem, osobito Ezekielovi i Knjige Izaijine, preuzeti su ovamo i tako pre-tumačeni da zemaljski grad nestaje iz vida, ali zemaljska Crkva već nosi na sebi njegov lik, jer je dionik njegova misterija: ona je taj Sveti grad što ga pogani gaze progonstvom. Na međi Novoga zavjeta prijestolnica Izraela, bivše mjesto Gospodnjega prebivališta ovdje na zemlji, vrijedi samo kao pralik. U onom istom času kad se nad njom obistinjuje nova tragedija što ju je najavio Isus, obećanja kojih je ona privremeno bila čuvar prelaze na onaj drugi Jeruzalem: ovaj je u isto vrijeme aktualan i napet prema svom konačnom savršenstvu, onaj je konačna domovina svih otkupljenih:

„Caelestis urbs Jerusalem, beata pacis visio -

- nebeski grade Jeruzaleme, blaženi prizore mira”

(Himan posvete crkve).

Prema Rječniku, Dufour, str.403.

19.11.2020. 09:00

„Potom opazih 'novo nebo i novu zemlju' jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja: mora više nema.

Novi Jeruzalem

I opazih kako „Sveti grad”- novi 'Jeruzalem' – silazi od Boga s neba, opremljen 'poput zaručnice koja je nakićena' za svoga muža.

Tada čuh jak glas što dolazi od prijestolja kako viče:

'Evo stana' Božjeg među ljudima! 'On će stanovati s njima: oni će biti Njegov narod, i on' sam, Bog 'bit će s njima'.

'On će otrti svaku suzu' s njihovih očiju.

Smrti više neće biti;

neće više biti ni tuge,

ni jauka, ni boli,

jer stari svijet prođe...

Ja ću žednome dati badava iz izvora 'vode života'.

Pobjednik će baštiniti ovo: Ja ću mu biti Bog, a on će meni biti sin.”

(Otk 21,1- 7)

Nebeska Žena

Sistine Madonna Raphael detalj

Dugi dani putovanja moga

rasuli se kao snježna gruda,

svi u jedan i to ovaj sada

jer u sebi nađem Tebe, Boga,

Uskrs vječni plodna spruda

na kojemu uspomena na Te vlada

i to živa kao susret nenadani

poslije čekanja i šutnje Tvoje.

Radujem se jer presjajna Ti si Stijena

na kojoj se grade vječni stani

i gdje blagoslivljaš ruke moje

da ih darovima puni ta Nebeska Žena,

Majka trudna što se nikada ne vrijeđa,

Zaručnica Duha, odvajkada Sveta

jer je prebogata sva blaženstvom

i sva prepuna je slavnih pređa

što ih čuva kao žlijezde svijeta

svojim materinstvom, svojim ženstvom

da se sve opravda što se mračno psuje

i čega se straši čitav ljudski rod,

plodnosti i nemoćnice koja šuti,

mada njeno mjesto srcu uvijek tu je

jer bez njenih osobina ne bi bio Plod,

ne bi smisla imale nam staze, niti puti.

18.11.2020. 18:56 

Sin Božji - Veliki Svećenik

 

Najjači zaziv Bogu je molitva koja se pjeva, a također i molitva posvećene Božje osobe, to jest molitva svećenika.

Kada Isus citira Psalam 22, On zapravo pjeva pjesmu svećeničku i Njegov je zaziv najbliže što je ikada bila Bogu ljudska riječ. To su posljednje riječi Isusa Raspetoga prije nego što će izdahnuti na Križu, svojem uzvišenju, i otići Bogu. Ujedno je to i najjači zaziv čovjeka koji pati na zemlji.

Isus Krist je Prorok, Kralj, ali i Svećenik naroda Božjega.

Biblija počinje dvostrukim izvještajem o Božjem stvaranju svega.

Jedan izvještaj se veže na objavu samoga Boga Mojsiju u obliku gorućega grma gdje Bog otkriva Mojsiju svoje ime, ime koje je On sam sebi dao, ime „Ja Jesam”.

No, ljudi i izvan Biblije mogu doseći pravoga Boga kojega zovemo 'El ili 'Elijon, to jest gotovo kao opća imenica „Bog” i može se naći u raznim religijama. Svećenici okolnih i susjednih religija upotrebljavali su taj naziv za Boga, „Eli” i postoje tumačenja po kojima je i Abraham, dok je živio u blagostanju Mezopotamije, u gradu Uru, između ostalih bogova znao i za jednog bezličnog Elija koji Abrahamu nije mogao biti ispunjenje.

Bog otaca i patrijarha Izraela, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, u razdoblju od 17. stoljeća prije Krista, objavljuje se Mojsiju oko 1250.-te godine prije Krista na brdu Horebu u obliku gorućega grma koji ne izgara te se predstavlja imenom „Ja Jesam” što se na hebrejskom piše „JHVH”.

Gospodin Bog govori Mojsiju u Knjizi izlaska, glava 6, redak 3a:
„Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj...”.

Kao što Abraham ostaje kroza svu Bibliju čovjek vjere, tako Mojsije ostaje čovjek Zakona. Mojsije postavlja narodu temelje na kojima će kasnije pokoljenje graditi nacionalnu i duhovnu svijest.

U starinskom i pjesničkom govoru El je isto što i Elohim. El pod nazivom El Elion je Bog šalemskoga kralja Melkisedeka, a istovjetan je s Bogom Abrahamovim.

No, El/Elohim zapravo je priznavan kao pravi Bog samo kad se objavljivao svome narodu pod imenom „JHVH”, „Ja Jesam”. Njegova jedinstvena osobnost podaje uvijek liku božanstva postojanost i životnost što se same od sebe nameću. Bog Izraela je Bog prisutni.

Predaja u najranijem vremenu tako govori jahvističkim i elohističkim stilom jedno te isto, naročito kada se sluša ili čita u svjetlu vjere.

Židovski narod upotrebljava za Boga Abrahama i Mojsija naziv Gospodin, to jest „Adonaj”.

Isto govori i Krist kada moli svoga Oca na nebesima.

No, Isus također za sebe potvrđuje:

„Vi ste od ovoga svijeta, ja sam od neba.

Vi ste ovosvjetski, ja nisam ovosvjetski.

Tako, rekoh vam da ćete umrijeti u grijesima svojim.

Da, ako ne budete vjerovali da Ja Jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.”

„Tko si onda ti?”, upitaše Ga.

Isus im odgovori:
„Prije svega, ono što vam i govorim.

Imao bih mnogo toga govoriti o vama i suditi!

Ali koji me posla istinit je, i ja što sam naučio od njega, to govorim svijetu.”

Oni ne shvatiše (nevjerni Židovi) da im govori o Ocu.

Tada Isus reče:

„Kad podignete Sina Čovječjega, tada ćete saznati da Ja Jesam i da ništa od sebe ne činim, već da govorim ono što me Otac nauči. Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.”

Dok je On to govorio, mnogi su povjerovali u Njega.

Iv 8,23-30

Isus se u opisivanju svog poslanja služi svećeničkim izrazima, naročito kad govori o svojoj smrti. Ona je za Njega žrtva koju On opisuje starozavjetnim slikama: uspoređuje ju sad s pomirnom žrtvom Sluge Božjega, sad sa žrtvom Saveza Mojsijeva podno Sinaja. Krv koju on daje u vrijeme Pashe podsjeća na krv pashalnog janjeta. Isus prihvaća tu smrt koju Mu zadaju; prinosi sam sebe kao što svećenik prinosi žrtvu; upravo zato što On od toga očekuje okajanje grijeha, uspostavu novoga Saveza, spas svoga naroda. Jednom riječju, Isus je svećenik vlastite žrtve.

Isus je Sin neodvojiv od Oca, Sin Čovječji koji u sebi okuplja svekoliko čovječanstvo: On je istovremeno veliki svećenik novoga Saveza, Mesija-Kralj i Riječ Božja.

Stari zavjet je razlikovao posredovanja kralja i svećenika (vremenito i duhovno), svećenika i proroka (instituciju i događaj): to je razlikovanje potrebno za razumijevanje vrednota Objave Božje, vrednota svojstvenih Objavi. Budući da Ga Njegova transcendentnost stavlja iznad povijesnih dvoznačnosti, Isus u svojoj osobi sjedinjuje ta razna posredovanja: kao Sin On je vječna Riječ koja nadopunjuje i nadilazi proročku poruku; kao Sin Čovječji On u sebe prima svekoliko čovječanstvo, On je tom čovječanstvu Kralj, prije njega s neviđenim autoritetom i ljubavlju; kao jedincati posrednik između Boga i Njegova naroda, On je savršeni svećenik po kome se ljudi posvećuju.

(Dufour, str 1310). 18.11.2020. 14:40

PSALAM 22 (21)

Patnje i nade pravednika

 Zborovođi. Po napjevu »Košuta u zoru«.
Psalam. Davidov.
2Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.

3Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka.
4A ipak, ti u Svetištu prebivaš,
Nado Izraelova!
5U tebe se očevi naši uzdaše,
uzdaše se, i ti ih izbavi;

6k tebi su vikali i spašavali se,
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.

7A ja, crv sam, a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir.
8Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
9»U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«

10Iz krila majčina ti si me izveo,
mir mi dao na grudima majke.
11Tebi sam predan iz materine utrobe,
od krila majčina ti si Bog moj.
12Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja,
a nikog nema da mi pomogne.

13Opkoliše me junci mnogobrojni,
bašanski bikovi okružiše mene.
14Ždrijela svoja razvaljuju na me
k’o lav koji plijen kida i riče.

15Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
16Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.

17Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
18sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me.
19Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.

20Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
21Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
22Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!

23A sada, braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
24»Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!

25Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo.«

26Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit’ zavjete.
27Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek’ živi srce vaše dovijeka!

28Spomenut će se i Jahvi se vratit’
svi krajevi zemlje;
pred njim će nicê pasti
sve obitelji pogana.
29Jer Jahvino je kraljevstvo,
on je vladar pucima.

30Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji,
pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti,
31njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat’ 32sljedećem koljenu,
o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem:
»Ovo učini Jahve!«

Sin Čovječji - Gospodar gospodara

 

Evanđelja izvještavaju kako Isus sama sebe obično označuje naslovom Sina Čovječjega. Nikada se ne proziva Mesijom iako jest Mesija, ali i puno više.

Izraz „Sin Čovječji” maksimalno nas upućuje na najtranscendentalniji vid Isusove fizionomije, to ime i naslov, koji zapravo jedini ima puninu tajne i otajstva Isusa Krista, sam Isus je napominjao kao svoj naziv, bremenit značenjem kroz povijest religija i izabranoga Božjeg naroda u kojemu je sam Gospodin Bog i Stvoritelj objavio sve odgovore na pitanje božansko-ljudskih odnosa.

Hebrejski i aramejski izraz „sin čovječji” javlja se često u istom značenju kao i izraz „čovjek”, a taj naziv glasi „ben-'adam” ili „bar-'naš”. To je naziv za pripadnika čovječanstva, a ako se misli na onoga koji je otac svega plemena, on nosi naziv „sin Adamov”. Taj naziv ističe ljudsku krhkost, grešnost i smrtnost. Čovjek je pred Bogom samo dašak, a ipak ga veliki Bog obasipa svojim darovima što je čovjeku teško razumjeti dok u Gospodinu ne spozna kako se nečija veličina krije upravo u slabosti, u pažnji prema najslabijem.

U apokaliptičkoj biblijskoj literaturi susrećemo upravo taj naziv za Boga.

Apokalipsa u Dn 7 carstva su „Zvijeri” koje se dižu iz mora i lišena su svoje moći kad se pojave pred sudištem Boga koji je prikazan u liku starca. On tada dolazi na oblacima nebeskim kao Sin Čovječji, primiče se sudištu i dobiva kraljevsku vlast nad svemirom (Dn 7,13sl).

Neki tumači se pozivaju na iranski mit o iskonskom čovjeku koji se vraća kao spasitelj na svršetku vremena, ali tu se ne spominju otajstva Mesije, Kristovo božansko utjelovljenje, rođenje od Djevice Marije, muka i smrt te uskrsnuće; taj iskonski čovjek je samo pralik onoga kako bi čovjek morao izgledati i kakav je bio u početku, prije istočnoga grijeha.

U Dn 7 Sin Čovječji i Zvijer suprotstavljeni su kao božansko i sotonsko. U tumačenju koje se nadovezuje na to viđenje kraljevsku vlast preuzima puk „Svetaca Svevišnjega”; prema tome Sin Čovječji očito predstavlja upravo taj puk Svetaca Svevišnjega u njegovoj konačnoj slavi. A Zvijeri su bile slike carstava i njihovih poglavara.

Ono što se pripisuje Sinu Čovječjemu nadilazi ono što se pripisuje Mesiji, sinu Davidovu: sav ga kontekst dovodi u vezu s božanskim svijetom i ističe njegovu transcendentnost.

Kad Isusa na farizejskom suđenju veliki svećenik upita da li je On Mesija, Sin Preslavnoga, Isus odgovara neizravno, poistovjećujući se sa Sinom Čovječjim koji sjedi s desne Bogu i dolazi na oblacima nebeskim (usp. Dn 7 – Mt 26,64//). Isus je zbog te tvrdnje osuđen kao hulitelj. No, Isus zapravo odbacuje svako zemaljsko poimanje Mesije i političkoga vođe te ukazuje na svoju transcendentnost. Naslov Sina Čovječjega je pogodan da to objavi.

U poniznosti svoga skrovitog života, Isus počinje vršiti neke ovlasti Sina Čovječjega: vlast opraštanja grijeha, vlast nad subotom, navješćivanje Riječi; to očitovanje Isusova skrivenog dostojanstva najavljuje očitovanje posljednjeg dana.

U Četvrtom evanđelju Isus čak otkriva da, kada Ga „podignu”, a misli se na razapinjanje na križ, znat će da je On Bog i Gospodin, da je „Ja Jesam” koji se objavio Mojsiju.

Sveti Pavao se sjeća teme o Sinu Čovječjemu, Sinu Čovjekovu kad Isusa opisuje kao nebeskog Adama čiji će lik uzeti na sebe oni koji uskrsnu.

Kršćansko razmišljanje povezuje „sina Adamova” iz psalama, Sina Čovječjega iz apokalipsa i novog Adama kod svetog Pavla. Kao sin Adamov, Isus je dionik naše poniženosti i naše patnje. No, budući da je već i u tom času bio Sin Čovječji koji je došao s neba, pozvan da se vrati na dan suda, Njegova muka i smrt vodile su Ga u slavu Uskrsloga, Uskrsloga kao novog Adama, glave preporođenog čovječanstva.

Gospodstvo Boga koji jest „Ja Jesam” nije ograničeno na narod što ga je On izabrao i kome je On Kralj. „Ja Jesam” jest „Gospodar nad gospodarima” jer je i Bog nad bogovima.

Kao sveopći Gospodin, Bog na svakom mjestu vrši svoje gospodstvo u prilog svoga naroda. Već u Starom zavjetu se predstavlja i opisuje imenima koja izražavaju Njegovu vlast, to su imena „Melek” i „Adon”.

Melek znači Kralj: kraljevanje Boga Izraelova proteže se na svekoliko Njegovo stvorenje, dakle i na same pogane.

Adon znači Gospodar: „Ja Jesam” je Gospodar sve zemlje.

I Bog se zaziva imenom „Gospodine”; to je kraljevski oslov „Adoni” koji se obično javlja u obliku „Adonaj” (jačinska množina) ako je upućen Bogu. Ovaj oslov postaje Božje vlastito ime.

„Adonaj” se u grčkom jeziku prevodi kao Kyrios za prijevod imena „Ja Jesam”. To i jest razlog da oslov Kyrios može imati dva značenja: sad označuje Božje gospodstvo, sad opet nesaopćivo Ime jedino pravog Boga.

(iz Rječnika, Dufour, str.1161 i str.268): 18.11.2020. 11:48

Pobjedničke suze

Zašto tugom odijevaš se, pobjednice,

zašto tužiš i proplačeš bez poleta strasna

kao da bi žrtve pale radi žala tvoga?

Nebeske se sada slave obljetnice

onih dana kada zemlja čitava je bila časna

i dobila vječno mjesto sveto pokraj Boga.

I ta siva magluština što se sporo diže,

i ti dani, i ta sjećanja su kao mrena

što je nije razastrla zemlja crna

po kojoj još uvijek mnoga tajna gmiže;

i ta buduća je slava kao jesen lijena

koja broji teške dane, trn do trna.

O, dođite, dođite, svijete na tu Rijeku,

makar samo zato što su takvi interesi

dok ne svanu istina i oproštenje

bez kojih se sve sudbine sijeku!

Osnaži se, pobjednice, divno se uresi

jer ćeš proslaviti obraz i poštenje.

18.11.2020. 08:39