Kasna ura

Možda mi je ovo, Kriste, cilj,

vrhunac mog života i sposobnosti

da Ti slušam od ljubavi zakon,

da Ti kušam, Bože, ruku milj

i pronađem si osobnosti,

da u Tebi otkrijem svoj zaklon.

Možda stigosmo do one ure

kada novi susret naš će biti,

potresan il' mio, ili onaj prvi

kad niz lice moje suze cure,

kada tek se mora ljubav zbiti,

kada ovaj svijet u prah se mrvi.

Možda daješ meni svoje dane

da bih pred Tobom ja poniknula,

da bih predala Ti malo svoga

da i Tebi neka suza kane.

Tada iz dna duše bih Ti kliknula

da sad imam samo za se svoga Boga.

25.04.2020. 19:51

Kvaliteta besmrtnosti

Čovjeku ne smije biti nevažno sve što čini u životu.

Sve dijelimo na prije i poslije smrti. Ne možemo se othrvati takvome promatranju svijeta i života. Sada živimo, a duša nam je besmrtna.

Možda je dobro reći da čovjek postoji od začeća pa sve do vječnosti, u tri stanja:

- pod majčinim srcem, u utrobi majke;

- zemaljski i opipljivi materijalni život;

- duhovni, nebeski i vječni život.

Tu nam smrt izgleda vidljivom, ali ne naša nego tuđa.

Tu nam rađanje djeteta izgleda kao novi početak, ali ne sjećamo se svoga rođenja, svoga takozvanog novog početka.

Dakle, živimo danas. Svakoga dana živimo danas. Čak i kada nam kažu da živimo u prošlosti ili smo sanjalice budućnosti, mi zapravo sve to činimo danas.

Jedan značajan element u životu je sjećanje koje se odnosi na jedno kraće razdoblje života danas. U vječnom životu čovjekovo sjećanje se mijenja, a i u zemaljskom životu, u životu danas, sjećanje se mijenja.

Mnogi roditelji znaju da se dijete u majčinom trbuhu odaziva na znakove ljubavi. Mnogi vjernici znaju da se Bog odaziva na molitve, Bog kojega ne vidimo, neopipljivi Bog. Za Katoličku Crkvu, sveti koji su preminuli, naročito mučenici za ime Isusovo, žive, zagovaraju i slave s nama, jednako kao i mnoštvo anđela. Zna se, naš Kralj, Isus također je uvijek pokraj nas i u nama vlada, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, kao Presveto trojstvo.

Svi se nalazimo u Bogu.

Bog je jedan veliki Grad.

Bog je sveti hram.

Bog je Crkva naša.

U Bogu su i vjernici i nevjernici; kršteni i pogani; teisti, deisti, ateisti, agnostici; svi narodi i nacije, države i kraljevstva, plemena i obitelji.

Bog je također u svemu i u svima.

Bog je sve u svemu.

Boga ne možemo dokazati jer kad bismo mogli, ne bi to bio Bog.

Boga ne možemo uokviriti nastajanjem i umiranjem, rođenjem i prestajanjem ili nestajanjem.

Bog ne može nestati pa tako ni čovjek koji je u Bogu ne može nestati.

Bog hrani sve ljude, svi smo vezani za Njega nevidljivom pupčanom vrpcom. Bog je hodao po našoj zemaljskoj stvarnosti, utjelovio se u Bezgrešnoj Djevici po Duhu Svetom, rodio se, propovijedao, raspet, umro je i pokopan te je bez problema uskrsnuo od mrtvih.

Nama je, ljudima, vidik prilično uzak, mi ne vidimo jako daleko, ne vidimo drugi kraj Zemlje, ne vidimo krajeve svemira, a izgleda da ne vidimo ni dalje od vlastitih noseva, naše rođenje ne vidimo, naše začeće ne vidimo, ali ono je upisano u nas, čak je i ranjeno zbog manjih i većih trauma koje su nastale možda već kad roditelji još i ne znadoše jesu li začeli dijete. Svaka njihova misao i riječ upisana je u nas, ali naše sjećanje nije jasno i nije svjesno. Drugim riječima, ako u nama postoji istinska ljubav, koja je usko vezana za čistoću našega srca, vidici nam se neprekidno šire, životna djela nam bolje uspijevaju, prava i istinska životna djela.

Nemamo dokaza, a uvijek tražimo dokaze što je jako nezgodno u našim uskim pogledima na svijet i život. Nemamo dokaza da je smrt neki kraj svega, da je smrt velika propast, da je smrt sama trulež; nemamo dokaza dok sami ne iskusimo. Ne možemo empirijski razmišljati čitavoga života u svemu što živimo, mislimo i činimo.

Smrt nečija sigurno mijenja naše živote, jednako kao i nečije rođenje.

Ono što ostane od novorođenoga djeteta je njegova posteljica u kojoj je živjelo i od koje se odvojilo da bi ušlo u ovaj drugačiji, zemaljski život. Posteljica u majčinoj utrobi hranila je dijete, čuvala ga, ali ona mu, kada se rodi, više nije potrebna.

Ono što ostane od čovjeka poslije smrti jest također neka čovjekova opna u kojoj je živio, koja ga je štitila i u kojoj se hranio zemaljskom hranom.

Ako se hranimo nebeskom hranom, onom ljubavlju čistoga srca, lako ćemo shvatiti da je Bog naša ljubav i da je ta ljubav vječna što znači da postoji i postojala je i kada smo začeti, i kada smo rođeni pa tako i kada umiremo.

Svatko ima barem toliko malo ljubavi da može nekako živjeti i postojati, ljubav uzdržava naše duše i naša tijela, ona je prava hrana i istinska naša duhovnost.

To je puno drugačije od one loše navike da se krstimo i odemo bez vjere u životne pustolovine, misleći kako će nam se duša odvojiti od tijela na času smrti samo zato što smo se jednom krstili.

Kao i sve drugo, i smrt je puno više od onoga što mi vidimo našim uskim pogledima, u smrti se događa novo stvaranje, nalik na rođenje koje je također odbacivanje posteljice, napuštanje staroga svijeta i stvaranje novoga svijeta.

Smrt odbacuje sve što joj više nije potrebno za novo rođenje, za novo stvaranje novoga svijeta.

Ne smijemo tako usko gledati da mislimo da ćemo biti svjesni u potpunosti što nam se događa jer katolici vjeruju da možemo dospjeti u novi svijet čistilišta ili u novi svijet pakla.

Samo oni su malo više svjesni koji imaju ljubavi toliko da im Bog nasipava čitava života još ljubavi, a još više ljubavi znači šire poglede na život i svijet. Oni koji su čisti, to jest jako, jako dobri, koji su sveti, oni znaju da mučenik za ime Isusovo jedini sigurno odmah odlazi u rajska nebesa gdje čeka na sve druge duše koje će im se pridružiti kada se pročiste, kada se zaljube istinski da bi svi ljudi mogli nastaviti proširivati vidike u vječnom životu, u životu ljubavi.

Kao što malo dijete u utrobi majke odgovara na ljubav okoline, tako je važno činiti dobra djela, vjerovati u Boga koji je naša ljubav, koji je Istina.

Bog nam pripravlja nove stanove za novi život, nove posteljice koje se začinju već sada, u vremenitom zemaljskom životu: to je naša vjera koja poznaje Boga, naravno samo donekle; naša vjera je začetak nebeskoga života poslije ove smrti, ona nas štiti bolje od bilo čega drugoga, čuva naše duše i hrani nas vječnom hranom, Isusom koji je Kruh našega vjerskoga postojanja. Vjera je početak božanske ljubavi novoga čovjeka u novome svijetu. Kada umremo, veći dio naše vjere neće nam biti potreban jer ćemo spoznavati istinsko stanje ljubavi Božje.

To se vjerojatno neće dogoditi odjednom. Niti dijete ne nastaje odjednom, niti krštenje samo po sebi ne znači neku bezličnu besmrtnost. Niti Isus nije došao odjednom već On uvijek čovjeka nježno priprema za sve što će se čovjeku po Božjoj namisli dogoditi.

Isus Krist je već pripremio svim ljudima teren za vjerovanje i ljubav. Dao nam je sebe, svu svoju ljubav i dijeli je u sakramentu Euharistije, a još nam priprema i stanove u kući Oca našega, priprema nam tijela, posteljice u kojima ćemo i dalje imati slobodnu volju jer kakve koristi bi Bog imao od čovjeka, kojega je načinio sa slobodnom voljom, kad Ga čovjek ne bi slavio dragovoljno, svak u svome unikatnom izdanju i na svoj osobni način, to jest na onaj način na koji je naučio ljubiti i živjeti.

U vjerskom životu nema magije, nema ni trunka magije.

Magija je ona koja misli: sad sam se rodio, sad sam se nahranio, sutra ću umrijeti pa ću biti besmrtan i tada ću činiti što god želim, sve ono što sada još ne mogu. To su brzoplete misli koje nas navode na brzopleti način života i umiranja, na brzopleto zaključivanje.

Vjernik se ne nada da će činiti što god želi jer vjernik Isusov želi samo ono što Bog želi. A iz iskustva vjere i života u ljubavi, svaki vjernik zna da život teče postupno i postepeno se razvija misao, i postepeno nastaju stvari i postepeno se Bog otkriva. Mnogi, kojima se Bog otkriva, znaju da je potrebno dugo vrijeme sazrijevanja svih ljudi i svih djela ljudskih.

Kao što djeca žive u majčinoj utrobi devet mjeseci, i kao što ljudi žive devedesetak godina, tako je moguće reći da čovjek i poslije smrti mora sazrijevati nekom postupnošću.

Dakle, magija zamišlja i izmišlja lake načine da dođe do bilo čega što god želi. Magija želi naći čarobni štapić da pretvori smrt u besmrtnost.

Ali malo tko zna što bi točno činio sa svojom besmrtnošću, odnosno što mu to znači besmrtnost duše. Najčešće se misli na emotivan život, misli se da će ostati ljubav kao puka emocija jer ljubav je ono za čim čeznemo, vječna ljubav, iako vidimo u ovome životu da je naša ljudska ljubav kratkotrajna i ograničena. Možda mnogi misle da će se ljubav iz nekih dobrih vremena vratiti u besmrtnosti duše ili tko zna što.

Rijetki vjeruju u uskrsnuće tijela. Rijetki pomišljaju na to kako će to biti, kako će se to čovjek pretvoriti u ljubav ili u dušu. Rijetki ne bi znali niti reći što je za njih zapravo taj pojam „duša.” To se vidi po mnogim religijama koje sve obećavaju relaksaciju i susret s onozemaljskim.

Istinska vjera i povjerenje u jednoga pravoga Boga obasipa čovjeka božanskom ljubavlju koja Bogu vjeruje sve što govori i koja je kao takva pripravna za postepeni susret s Isusom.

Kad se čovjek susretne s Isusom, njegova vjera postepeno raste i učvršćuje se u čovjeku božanska ljubav pa njegova djela postaju sve bolja i bolja, to jest vječna. Možda su naša zaista učinjena dobra djela ipak važnija od dobrih namjera, možda su naša djela zapravo novi stan i novo tijelo, jedino što će nam ostati za budući vječni život, ne samo u Gospodinu, nego i s Njim.

„Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju već sakramentalno umro s Kristom da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to umiranje s Kristom te ispunja naše utjelovljenje u Njega, u Njegov otkupiteljski čin (KKC 1010).”

U smrti Bog zove čovjeka k sebi.

Nitko ne zna niti zamisliti kakve je divote pripremio Bog onima koji Ga ljube. 25.04.2020. 10:35

„Nego kao što je pisano: "Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube";” 1 Kor 2,9

Vječni identitet

Tko li sam i što,

kakvu me poznaješ

u mojim grijesima

i kada padam na tlo?

Što mi o meni odaješ

u mojim osmijesima?

Bez Tebe me nema.

Jesam li previše loša

u velikoj Milosti?

Rekoše: „Anatema”

i smrt je tu, i njena kosa

dolazi u silosti

da me satre i uništi

svaki put kad molim,

da me snažno pokosi.

Čuješ li, duša mi vrišti.

Bez Tebe ne znam što volim,

a rijeka me odnosi.

Spasi me, reci što želiš

od dlanova duše moje;

nešto ću sigurno učiniti.

I dok sebe nam dijeliš,

ne vidim lice Tvoje,

bojim se da ću hiniti.

I sva ovakva, bez daha,

grešna i loša ka Tebi hodim,

a Ti me preobrazuješ

da nisam više od praha,

da svega se oslobodim.

Ljubavni zakon mi kazuješ.

Koga da ljubim u pustari

gdje susrećem samo Duha

što slavi u meni tri puta Sveta?

Poslije toga sve drugo zaustavi

jer daješ mi vina, vode i Kruha,

najveći dio mog identiteta.

Tvoja sam, Isuse Kriste,

Tebe ću slaviti u danima svim

jer me izbavljaš u ovom padu.

Bar moje ruke su čiste

jer pereš me blagom tim,

jer nećeš me pustiti Hadu.

25.04.2020. 06:36

Nebesnici Kristovi

Nebesnik na zemlji uvijek ima priliku pasti, postati samo zemaljac.

Nebesnik, onaj koji je umro na zemlji, postat će istinski zemaljski i nebeski čovjek.

Da nam nisi dao smrtnosti naše, Isuse, kako bi nam pokazao da nas ljubiš kad mi ne znamo što su božanske stvari, što je božanska ljubav?

Kad mi ne znamo odakle nam potječe taj pojam o ljubavi. Ljubav za nas znači poljubiti nekoga ili jako osjećati privrženost dok ljubav o kojoj Ti govoriš znači odgovarati, žeđati, primati, ispunjavati se u poniznosti.

Svi bismo željeli biti katolici.

Katolici moraju naviještati Krista sami sebi, jedni drugima.

Mir Kristov je mir jedinstva u vjeri.

Mesijanski mir je prije svega mir u čovjeku koji se potpuno oslanja na Gospodina, ma što bilo.

Najljepše je imati potpuno pouzdanje u Tebe, Isuse. Tada Ti vodiš moj život u kojemu ne mogu propasti niti kada pogriješim nešto, kad zaboravim tko si mi Ti i što si mi.

Neću Te zaboraviti, Isuse Kriste, Bože moj, stijeno i hridino moja, moj Gospodine. Čvrsto se moram držati samo Tebe, a ne sebičnosti svoje, niti svoga života, svojih zemaljskih egzistencijalnih pitanja.

„Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti Ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.” Iv 6,15

Isuse, slično se događa danas.

Želimo Te pograbiti, uzeti Te, neki križić ili sličicu, staviti Te u svoje džepove, ovjesiti oko vrata, manipulirati Tobom jer ne znamo se pouzdati u Tebe istinski, realno, odmah.

Ne znamo se otvoriti, primiti Tvoj tvrdi govor, Tvoju riječ i nauk, predati Tebi svoj život, ma kako on izgledao i ma kako nam se činilo da lebdimo iznad ponora neizvjesnosti. Neizvjesnosti više nema kada se vjernik osloni na Tebe, a da bi to mogao učiniti, mora sebi dokazati u životu s Tobom da si jedina čvrsta hridina iznad onoga ponora, a također i ispod naših stopala, i oko nas, svuda. Jedina čvrsta točka, oslonac i neopisiva sigurnost, to jest mir.

Da bismo si to mogli dokazati, mnoštvo stvari moramo učiniti, moramo imati iskustvo poznanstva s Tobom, da ne pobjegneš u goru, sasvim sam. Tako i ja, moram pobjeći od ovih što pokušavaju i nesvjesno manipulirati Tobom tako da Te stave u neki zatvoreni dio svoga života koji ne zauzima prostor zemaljskoga života, mali dio naših života koji ostavlja mjesta dovoljno za našu zemaljsku egzistencijalnu borbu.

Nema borbe kada čovjek jednom upozna Tebe, Isuse. Borba prethodi upoznavanju, borba sa samim sobom gdje je poprište duša, sama u svojoj savjesti.

Nisi Ti pobjegao s apostolima, izvještava nas ljubljeni Tvoj učenik, Ti si pobjegao od svih kako bi bio sasvim sam u Ocu svome, kako bi mogao smoći nove i nove spoznaje o svojoj snazi među ljudima, među nevjernicima.

Ljudi nemaju vremena jer su im glave prepune zemaljskih briga. Tamo svaka briga stvori deset novih briga. Nemaju vremena za obitelj, za zajednicu, a najviše nemaju vremena za Tebe, za upoznavanje s Tobom. Čitav svijet okupiran je mišlju koja se može označiti paradoksalnim izrazom: „Želim naći vremena za sebe” ili „Pronađite vremena samo za sebe” kao da inače ne brinu samo za sebe.

Jedini Osloboditelj od sebičnosti si, Isuse, Ti i Tvoja riječ. Tvoje su riječi zapravo riječi upoznavanja s vjernikom, riječi približavanja i uspostavljanja bliskijega odnosa s dušom koja Te uvijek zove kad je u nevolji, a često je u nevoljama. Duša je uvijek u nevolji dok se ne osloni potpuno na Tebe, od važnih pitanja do posljednje malenkosti.

Kada nam govoriš da pogledamo ljiljane u polju, mi držimo da to znači da se potpuno opustimo. Ali to ne znači potpuno opuštanje, nikada. To znači čuti Tebe koji im takve upute daješ, primiti Tebe pa tek tada pogledati prelijepe ljiljane koji nadilaze sjaj kraljeva zemaljskih.

Da bi Te duša bolje upoznala, ona mora ožednjeti, mora Te tražiti i žeđati za Tobom. Duša mora postati svjesna da su njene želje, žeđi, gladi i potrebe samo žeđ za Tobom, Isuse. Jer potreba će uvijek biti, a Tebe treba hitno tražiti dok Te čovjek još može naći, dok se još može nekako Tebe napipati.

Ti tražiš drastične promjene u životu kao što je promjena poganske zemaljske duše u nebesku dušu, a ta promjena povlači za sobom promjenu načina života, promjenu zanimanja i radnog mjesta, promjenu u braku, promjenu u čitavoj obitelji.

Bolje je ostati sam na gori, prikloniti se Tebi i pouzdati se u Tebe potpuno, predati svoj život, a tada sve druge promjene dolaze lako. Breme je Tvoje, Isuse, lako dok breme ovoga svijeta donosi samo smrt.

24.04.2020. 08:19

„Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.” Iv 17,24

Blagoslov suza

„Oni koji siju u suzama,

žanju u pjesmi. Išli su plačući,

noseći sjeme sjetveno:

vraćat će se s pjesmom,

noseći snoplje svoje.” Ps 126,5-6

Kad se čovjek nađe u sred grijeha i prepozna da je „možda” u grijehu, ali „nije siguran” pa nastavlja griješiti, to je odluka koja, doduše, nije slobodna sasvim i grešnik je nije savršeno svjestan.

Nakon grijeha, počinje peći ili kopkati savjest.

Dogodi se ubrzo i s vremenskim odmakom da čovjek spozna da je to ipak tada bio smrtni ili teži grijeh. Shvatit će po posljedicama, a ne samo po tome što će ga savjest mučiti jer savjest može biti i pritajena.

Takvo stanje čovjeka označava, na primjer, izraz koji opisuje čovjeka koji plače, a ipak nosi sjeme sjetveno. No, makar ide sijati, čovjek plače od muke. Sjeme predstavlja njegovu početnu vjeru u trenutku prije počinjenja grijeha. Suze su blagoslov savjesti i zbog toga Psalmist veli da će onaj tko sije u suzama doći do ploda svoje žalosti, to jest do spoznaje svojega grijeha, a to je, uz kvalitetnu ispovijed i kajanje, žetva uz koju se radosno pjeva jer su plodovi Duha oproštenja bogati.

Tako su išli pripadnici Izabranoga Božjega naroda u ropstvo koje simbolizira zarobljeništvo savjesti ljudske u grijehu. Tako su pjevali kada je njihovo ropstvo prestalo pa su se vraćali u svoju zemlju od koje ništa nije puno ostalo, ali oni nose svoje snoplje, svoju sačuvanu vjeru u svoga jedinoga Boga iz zemlje u kojoj su se domaćini klanjali kumirima.

Ne bi valjalo tako sijati da se pjevajući pada u smrtne grijehe jer bi čovjeka to odvelo daleko od nebeskoga vječnoga života i tada bi ostala mu duša u truleži Podzemlja u kojemu bi samo plakao. 23.04.2020. 19:37

Dobro je, dakle, žalostiti se zbog teškoća i primiti blagoslov tuge i suza.

Jer suze u vjeri su uvijek plodne. I žalost vjernika uvijek se pretvara u veliku radost.

Blaženi katolici siromasi

Smijem li za Tebe, Kriste, reći

svima koji nikad ne slušaju,

slavu Tvoju svakome kazivati

koja veliko je ime ljudskoj sreći,

koju pripadnici Tvoji ne kušaju

što Te vole Učiteljem sad nazivati?

Puni srdžbe, nesretni su ljudi,

traže kruha preko pogače i mlijeka

da im hrani nabubrenu zlobu;

od frustracija su kao ludi,

kao travke prekratka su vijeka,

nude meni pokvarenu robu.

Sve zemaljske stvari i vremenite

ne shvaćaju kao da su djeca

što im svrake mozgove ispijaju.

Duše su im otpadom bremenite,

svaka riječ im u grudima jeca,

kao drač i korov svuda klijaju,

a ja pitam Te nebeske stvari.

Doći ćeš na oblacima, Kralju naš,

kao sudac milosrdni našoj smrti

koja mnogima sav život kvari,

da nam vječno rajsko voće daš;

svaku nesreću i zlobu ti ćeš strti.

Kao da ja ne znam što je jar

ili blud i patnja u velikoj zloći,

što je pohlepa i oholost teška.

Nisi li me naučio što je posta žar

jer su napadali zlodusi me noći,

nisi li pokazao što riječ je reska?

I što nježnije se pjeva Tvoje slavlje,

to ih više izluđuje poslušnosti plam

jer Ti daješ izobilje vjernicima svojim.

To je život istinski i duhovno zdravlje.

Bez Tebe ne padne niti kose pram,

samo u Tebi ja jesam i u Tebi stojim.

Slavit ću Te, Kriste moj, u sve dane,

jutrom preteći ću sunca sjaj

koje vjerno služi Tvojoj volji

i prosipa zrake tople, zrake rane.

Da Te hvalim, uvijek meni daj

i da svijet nam bude puno bolji.

Tvoja ljubav, Bože, nije mjerljiva,

ne može se duša uvijek napuniti

krotkosti i blagosti te Tvoje slatke

u kojoj sve više je uvjerljiva.

Svakog jutra daje se od Tebe umiti

da produži dane, opore i kratke,

da od njih načini vječno obraćenje.

Što se više klanjam Tvojoj veličini,

to sam više duša koja sva je ispunjena

i koja uživa vlastito si slatko zrenje.

Nisi mene ostavio u onoj pličini,

dao si mi sebe, Crkvu i bogatstva njena.

23.04.2020. 05:59