Psalam 22 (Bože moj, zašto si me ostavio?)

Dar za Tijelo Kristovo

Darujem Ti dane svoje, hore

da mi pamtiš za moju malenkost

jer ja neprekidno zaboravljam.

Uvijek mislim da je grijeha more

slaba muka da Ti budem gost,

uvijek samo osnove ponavljam.

Kad se sjetim što je prije bilo,

tada mi se čini to je druga mučenica,

njoj je valjda bilo vazda teže

nego što se meni ikad zbilo;

tada tek se vidi kakva sam Ti učenica,

da u meni Tvoji dari leže

da se još probude, da mi ih je iskopati

da prinesem kamatama Tvojim,

da me ne otjeraš na velika vrata:

van iz Tvojih dvora tko ne pati,

tko ne pamti u suzama svojim

što je bilo poslije kasnih sata

kad boleštine se sve prikvače,

kada nikog nema i grad spava,

a tijelo se u borbama trese;

duša tad promatra kao nejače

da joj svane dan i zamiriši trava

da joj misli tjeskobne odnese.

Ali prije jutra već prikazuje se muka

za sve rane Tvoje, Kriste spasonosni,

da očuvaš dom i zemlju cijelu,

da oživiš vjeru svoga puka.

Kako to je prinos plodonosni,

sol i svjetlo ukusnome Tvome Tijelu!

05.04.2020. 14:39

Dva kolosijeka

Moje palme usamljeno stoje,

maslina k'o vječni stup me čeka

jer me u blizini nema.

Moždane mi puste sate broje

u samoći, još ne nosi mene rijeka

tamo gdje se slavlje sprema.

S ove strane virtualna svijeta

gdje se čovjek uzdati ne može,

opasno je područje bez vina.

Loza još se drži pred osvitom ljeta;

Tebe gledam, Tebe molim, Bože,

slušam kako zoveš mene, sina

kojega si stekao u svome dvoru

kad još samo jedna staza bila,

prava, ujednačena i spretna.

Sada mnoge brazde su na moru

i tu stalno pjeva morska vila,

obećava da ću s njome biti sretna.

Neka, neka kušnje, neka raznih napada,

s njima bliža sam Ti Muci.

Tako uvijek daješ da se od Te ne odijelim,

mada vila misli da se raspadam

kao brod bez sidra u toj luci

gdje se, u daljini, Kruh i Vino dijeli.

Na dva kolosijeka pratim što se zbiva,

tamo slavlje, ovdje vila crna;

Tebe žeđam, Kriste, da se ispovjedim,

grijeh do grijeha oko mene pliva,

a ja žedna kao izgubljena srna

jer uz Tebe samo vilu tu pobijedim.

05.04.2020. 08:50

Evanđelje mira

Strah nas je kraja, truleži.

Slijepi smo od tih strahova.

Zato i ne želimo stati i pogledati, zato ne možemo dublje promišljati jer nas hvata stravična jeza od realnih i zamišljenih slika propadanja.

I bježimo, bježimo svom snagom od toga. Nisu nam rekli tada kada smo postavili prvo pitanje o životu i smrti, nisu nam dobro rekli jer su uglavnom prestrašeni.

„Nemoj sada o tome razmišljati, shvatit ćeš kad odrasteš”, govorili su nam.

Već tada morali smo znati za Onoga koji se od smrti uzdigao, koji se iz truleži vratio.

Zato Sveti Pavao i govori:

„1Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim:

2propovijedaj Riječ, uporan budi — bilo to zgodno ili nezgodno — uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.

3Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima;

4od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.

5Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni! (2 Tim 4,1-5)”.

Kroz Pavla vrlo jasno progovara nam Bog.

Jer se Bog smilovao našim strahovima.

Jer Mu je jednostavno krivo.

Jer se sažalio.

I to je dobrota i milosrđe našega Boga, Isusa Krista koji je Život.

„Ja dođoh da život imaju,
u izobilju da ga imaju.”

Iv 10,10b

Kada bijasmo još mladi, brzo smo shvatili kako bježati od istine, brzo smo ušli u taj program Kneza ovoga svijeta, bili smo potpuno nezaštićeni od njegova mrtvačkoga smrada na koji smo se brzo i navikli.

Sada ne raspoznajemo miomirise, bježimo od tamjana, smetaju nam crkvena zvona, idu nam na živce ti vjernici koji ne znaju što je naš pravi humanizam, ljudski humanizam.

Ali, zar je humano reći čovjeku da će ljudi pronaći jednoga dana eliksir mladosti, da se oslanjaju na pravosuđe, da izbjegavaju loše društvo licemjernih ljudi koji govore o ljubavi, a ne daju nikada nikome ništa; zar je humano šetati s virusom po svijetu, proizvoditi viruse, podizati ratove u ime svjetskoga mira, zar je to sve što čovjek može?

Nije, naravno da je čovjek vrijedniji od mnoštva vrabaca koje nitko ne čuje.

Knez ovoga svijeta, lažljivac koji pripovijeda o dvostrukim mjerilima i sam ima dvostruka mjerila.

Pavao je vidio Krista živa, čuo Ga je još tada kada su Isusovi apostoli bili žestoko progonjeni. Pavao ja sav u Kristu, a Krist u njemu:

„Duhovni boj

Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. 11Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. 12Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. 13Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. 14Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, 15potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! 16U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. 17Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.”

Ef 6,10-17

Evanđelje mira, to je oporuka Krista raspetoga svijetu i preporuka Isusova koji vazda s vjernicima razgovara.

Pustite dječicu da žive, dopustite im da izrastu u prave i bolje ljude, dajte im Krista uskrsloga, Riječ Božju jer Isus Krist je s nama u sve dane, do svršetka svijeta. 04.04.2020. 22:26

Ribarski nokturno

Kako brzo zapadaju zrake

što ih ružičasto sunce pali

na tom proljetnome svodu;

kao da je produžilo krake

koje anđeli mu noći dali

da dotaknu sjajnom brodu

zapaljenu stazu kojom plovi,

netom prije nego se zamrači

svaka crta lica, čelo koje žari

rad' ljepote neba što ga lovi,

zbog života što odozgor zrači

i prosipa svoje vrhunske si čari.

Zaludu je sunce popratiti,

ako zalaza mu ne promatram,

ako svake večernje ne blista

novi dan koji će se vratiti

da mu opet gledam plam

na sred oceana, duboka i čista,

da zaplovim sve do male luke

o kojoj se svake noći sanja

dok se ribarice množe.

Dušo usamljena, gore ruke,

hvalu daje ona što se klanja

Tebi, Umjetniku, dragi Bože!

04.04.2020 20:40

Tužaljka siromaha

Proteći će možda neki dani

kad se neće vidjeti, ni čuti

što sve čine ptice, ljudi, pčele.

Danas blagoslov je rani,

ovo sve su isti puti

za sve one koji to ne žele.

Poharat će i naše sve veze

neka pošast, bilo koja;

već je viđeno odavno.

Štitit' će nas mlade breze,

duga koja prepuna je boja,

Isusovo Ime slavno.

Za te dane, za te svijetle noći

tražim sad od tebe riječi blage

koje sjećanje su bez prolaza.

Uvijek će nam Bog pomoći

Isusovo Srce, ruke drage;

uz Njega nam neće biti poraza.

U tom istom Kristu ćemo naći

jedni druge kao stara lica,

ali sasvim novih, ljepših crta.

I Baštini svojoj brzo ćemo zaći,

kraljevstvu sa bezbroj ptica,

a na suze neće biti osvrta.

Ako vidiš da sam sama šutnja,

da se ovaj stih prikriva,

znaj da negdje gori u tišini,

da u tami svira moja lutnja

i da ja sam ista, živa;

da se klanjam samo Bogu na visini

i da nemam lađa svojih vez.

Sirotinjsku notu skladam

jer sam ostala na tankoj niti,

suspendirat će me knez

jer ja samo sebi vladam,

neću nikad bogatašem biti

koji spašava se uvijek, ma što bude.

Njima više tovari se, manje nama

jer svi drže oni vlast u ruci,

samo svoje spase važne ljude.

Nas je puno, ali svaka duša sama

kao što je bio Bog u svojoj Muci.

Ako dogodi se da se rastanemo,

znat ću i ja da je tebi slično

i da moli za me srce tvoje

koje takvom životu je vično,

i da želiš da se sastanemo

svi u Bogu koji čuva stado svoje.

04.04.2020. 19:57

Izljev Milosti

Ljubav je moja u Bogu tiha,

mir je obuzima, sigurno sklonište

gdje oganj ne grmi i ne sijeva,

makar mi plamti tijelo i psiha,

makar u srcu postoji zvonište;

ljubav moja o Milosti pjeva.

Srce je moje slabašno, staro,

iako nosi veliku čežnju

koja sve jačom i tišom biva

jer govor mi zapinje Božjim darom.

Bog mi je poslao notu nježnu,

a srce se moje sad odaziva.

I nije mi stih toliko snažan,

i nije mi um sposoban hvata

koji bi glazbu ovjekovječiti.

Ni dah moj nije toliko važan

da bi otvorio nebeska vrata,

ni da bi mogao note spriječiti.

Izljev miline kroz mene prodire,

iz mene leti nekontrolirano

i ja bih mogla to samo pokvariti

kad bih dopustila vlastite dodire.

Srce je moje tako formirano

da neće se od toga nikad zagariti.

Lijepo je slušati i promatrati

tu glazbu anđela od koje se diše,

ali je najljepše riječi stvarati

jer one nikada ne znaju stati;

i ne znam kako mi srce piše,

ni hoće li vječno nebo rasparati.

03.04.2020. 19:51