Pobjeda

Nema te u zaspalim šumarcima,

danas si izprosio prebajna sjećanja,

postavio mi činjenice na moj stol.

Nema te u jakim žmarcima,

zapisujem samo ciljana lutanja

kada si skidao s mene mutež i bol.

Između obaveza hodim po dnevnicima,

nema te tamo, svi su izgorjeli,

a pepeo se miješa sa svježim mlijekom.

Nosim žive ljude u srčanim spremnicima

koji su mi zaista sasvim ogoljeli

i, sva takva, gledam za strehom

što se izvija u smjeru sjeverozapada

gdje odlazeći misionari drže raspela,

od kroka do kroka, od postaje do postaje.

Opet je proljeće, opet sam mlada,

za žive ljude u mom srcu zapela.

Tamo si ti, tamo i tvoje raspelo ostaje.

10.03.2016.  10:50

Koraci ulice

Živjeti estetski, tražiti ljepotu i sklad

možda je prevelika zadaća za ljude

jer oni ne umiju izgraditi vlastiti grad,

a sve oko sebe povazdan kude.

Od te unutarnje praznine i suhoće

oko im ne vidi sadržaj vrijedan

osim onoga koji je prazan od zloće,

a takav ne opstaje grad ni jedan.

U praznini površnosti ljepota se traži

da ne bi se vidjelo bolne ružnoće

bez koje ne postoji ni grad najdraži

u kojemu svatko živjeti hoće.

Estetika života dolazi samo tada

kada se vide mane kao izazov laki

da se načini istinski smisao grada;

tada su koraci ulice lijepi i laki.

Živjeti estetski ne može koji sanja

ako rukave svoje pošteno ne zasuče

da izgradi od sebe velebna zdanja

makar se oči od gadosti muče.

09.03.2016.  07:27

Polupani sat

Kako mi zima po ramenima sve više teče,

tako se ja sve jače u kaput omatam;

i oblaci zemlju sve više gnječe, i zrak peče.

Fijuče okno, zastava stara životom lamata.

Hej, gdje su dani kada je pržilo kao ražanj,

gdje li su uvale sunčane i plave lagune;

gdje nestade krvotočna gospodska ladanj?

Hladan grad samo što ne istrune

od bezazlenih promjena temperature.

Sav se uskovitlao kao da nestaje, ulice prazne

kazuju znakove vremena kao ure;

po duši mi lete uspomene razne.

Zaboravljam što želim reći, kriva je klima,

u kaputu sjedim, stiščem se pokraj dna

i ćutim samo da mi je dojadila zima.

Nikako da se prenem oda sna.

Kao vjetar misli mi lete kojekuda

dok stara kazaljka klimavo vrluda.

08.03.2016.  22:35

Bijeg iz prosječnosti

Vidjeli smo Tvoju moć i snagu,

ona nam je izvirala iz naših nevolja,

potreba je velika svima nam za spasom.

Kada bismo živjeli samo sreću blagu,

postali bi ljudi razvratničkih golja,

doveli bi sami sebe u pakao lasom.

Nikada Te ne bi znali, ni poznavali,

a Tebi bi srce prepuklo zbog nas.

Tvoji ćemo biti sinovi kad budemo braća,

tada vidjet će se da smo zaista Te zvali

da nas putiš iako je strašan Tvoj gorljivi glas.

Ti nam dodaj od šapata svoga slaća

jer je slatko ljubiti Te u tajanstvu,

svaki dan Te blagovati kao nasušni kruh

da u nama stvaraš nove sokove.

Nismo mi dorasli tom poznanstvu,

a Ti ipak razvijaš nam duh

u kojemu činimo blage skokove

da bismo izišli iz ova svijeta zla.

A kamo drugamo bi mogli doći

nego u nevidljiv ogroman prostor

gdje vlada mir na nebu, preko tla

po kojem hodimo s velikom moći

kao da se razderao naših duša zastor.

Sve što jučer nisam primjećivala

danas vidim jasno zjenicama nade,

ona otkriva mi pravu sliku Tvoga lica.

Sokove u meni nekada sam skrivala,

a sada ja s njima živim, Sveti Grade,

oni jači su od svih mojih drhtavica.

Kako je uzbudljivo Te poslušati,

doći blizu Tebe, tjelesno i duhovno,

opipati dragocjeni bitak, tako pristupačan.

Kako lako mi je ovaj svijet iskušati,

napojiti neko srce srdito i bunovno

koje čuva samo formu, jauk uglačan;

ljubiti ga slično Tvojoj ljubavi za mene.

Ne vjeruju mojoj povijesti i formi,

ne vide mi od tih soka život vječni.

Kada jednom drhtavica sva u meni krene,

vide da sam izvan svih njihovih normi,

ali draži im je njihov život prosječni.

07.03.2016.  09:25

Na vratima vječnosti

Na vratima novih obećanja,

na poljanama Jerihonskim

gdje nestala je nebeska mana,

nahrani me zrnjem iskonskim,

dade mi beskvasnu pogaču

kakvu mi srce okusilo nije

i odstrani od mene lomaču

da me od sada ljubav grije.

Iziđoh mlada iz pustinje,

svježa zbog opravdanja;

vidjeh klasja gustinje,

plodnu zemlju iz sanja

po kojoj ne briju oluje

nego samo molitve ruše

zidine kojima struje

i oklope moje duše.

Što moje oči vidjele nisu

i moje uho nikad ne ču,

sada nađoh na klisu

što pokloni se tu,

preda mnom, pod stopama

kojima novom zemljom gazim.

Ropstvo me više ne slama,

slobodnim putem prolazim,

a pustinja ostaje iza mene,

ljubav mi jedino poštenje.

Ljubav mi otkloni sjene

da slavim Tvoje oproštenje.

06.03.2016. 08:08

Milost

Bijah slijepa od rođenja,

učili me dušu istresati

sve do zadnje slutnje.

Samo s toga posvećenja

naučio si me istesati

sve moje pomutnje.

Prepoznadoh Te, Sine Davidov,

kao da smo mi blizanci

jer sam uvijek bila poslušna.

Poslušnost mi bila zov.

O, kako smo stari znanci!

Idealima sam bila zdušna

koji obećavali su besmrtnost.

Varali su cijele mase,

a ja sam sve vjerovala.

Kako smiješno, bratstvo i jednakost,

ali ne daj na se.

Laži nisam sljedovala,

nije mi se dopalo

jer sam istinu uzljubila

kao prava proleterka.

I evo me jer me je našopalo.

Ipak, ja sam ubila

kao svaka slijepa zvijerka.

Ti me rodi, a ja bijah nesvjesna

pa sam srljala u maglu

strasnom istinom i vjerom.

Svakome sam bila tragična i smiješna,

samo Ti navede bagru

da Ti me pokažu s mjerom.

Ništa mi nije nedostajalo,

htjela sam se i ja nasmijati

da se slučajno ne predam.

Preda mnom je srce Tvoje stajalo

koje mi je htjelo nešto dati;

smiluj mi se da progledam.

I pretvoriše se zvijeri u snebivanje,

pretvori se blato u krvavo tijelo;

drvo neko, tvrđe od ta smijeha.

Kada prođe iščekivanje,

vidjeh lice Tvoje, kao magla bijelo.

Od sljepoće nasta more grijeha.

Konačno sam progledala, postala prah.

Gdje su moji ideali i moja potencija?

Mrtva pjesnikinja, za sve bezimena.

Još primijetih uza sebe neki svježi dah,

Ti si ona Davidova kraljevska esencija,

Ti si ona Istina mi neviđena!

04.03.2016.  23:23

Gospodar i sluga

Nije li posao sluge da točno zna kako njegov Gospodar diše, koje su mu navike, a kakvi mu hirovi? Nije li mu posao susretljivo i neuomljivo paziti na Gospodara, čuvati Ga i na vrijeme ponizno upozoriti na opasnost?

Nije li Gospodar koji sam izabire sluge, otpušta ih ili prijateljski pita kako im je obitelj?

I kad Gospodar daje nagradu, sluga je mora prihvatiti.

Neće li Gospodar odrediti slugi kada može postati sin, dio velike obitelji u kojoj služi?

Sluga tako postaje brat pravom Gospodarevu sinu.

Što ako ga brat kao brata ne prihvaća? Tada se izjednačuje s običnim Očevim slugom jer traži svoja prava, prednosti i bolju nagradu.

Tako sin ostaje nesposoban sluga, a zaslužni sluga postaje pravi sin.

Tko je kriv za ovakvu nevolju?

Očev sin ima sve.

Sluga ima samo sebe.

Otac i Gospodar je pravedan i ne može kažnjavati svoga sina te mu oteti nasljedstvo.

Sin mora priznati svome Ocu slobodu izbora.

A što ako Vinogradar daje istu nadnicu onome koji puno manje radi u Njegovom vinogradu?

Ništa.

Ovdje nije u pitanju nadnica nego dogovor između Vinogradara i nadničara. Da je Vinogradar rekao da će plaćati prema učinku, svatko bi bio zadovoljan, ali Vinogradar je samo pozvao nadničare i sa svakim se pogodio. Pogodba je izvršena pravilno.

Kada se Gospodar dogovara, On izvršava svoje.

U obiteljskom odnosu nema nagodbe, od sina se očekuje dobro i zlo nasljeđe; ne može baciti svoje imanje.

Svi smo mi sinovi koji ne konzumiraju ulaganje u nasljedstvo.

Da ne propadne.