Wednesday, February 17, 2016

Sestrici Mariji




Roditeljice mi moga pouzdanja
u svakoga koji čuje ove glase jasne, tihe;
ti si stigla kao ostvarenje sanja,
ti si žena koja moli Boga sasvim mirne psihe,

kod tebe ne postoji ni dvojba
koja meni kasnu večeru pripravlja.
Moja ispada nevaljala krojba,
a ipak se nalazimo usred slavlja

jer ja dočekala misli sve sam tvoje
što ih dijeliš kao osvježenje,
usred kojih naše molitve se roje,
usred kojih ja dobivam otrežnjenje.

Drago mi je što sam te pronašla;
mio mi je tvoj osjećaj za revnost
Bogu našem u kojem sam zašla
u tu tvoju tihu nepreglednost.

Nenametljiva si, a pogađaš strašno
baš sve ono što mi čežnja nije našla.
Ti si meni Božji glas koji zbori strasno,
zbog tebe sam u dubine svoje sašla

i sve to me, kao vjetar, osjećajno snaži.
Ti si pustila me na velika vrata
jer su tebi uvijek drugi draži;
sigurno nalaziš svoju sestru, svoga brata

dok ja neumorno kritiziram.
Samo ne daj da te vuče sve zemaljsko,
tu ja odmah molitvu biram;
osjećaje čuvam za svitanje rajsko.
17.02.2016. 22:14



Kršćanska bol


Možda ću te jednom naći
usred neočekivanog lišća,
tamo gdje se rosa rađa i noć krati.
Možda ću u ponor zaći
kao duša od sveg čišća
što bi moglo joj zasmetati

da te dobro vidi u tom mraku
svakodnevice i kiše
jer te možda ne bi prepoznala
kao sunčanu zraku
što se u toj rosi njiše;
možda bi te blago njegovala,

a ne kritički promatrala
kao tada kad je susrela te prvi put.
Možda ne bi dan propustila,
možda bi te nježnošću omatala
kao što i loza traži svijetli kut
da bi molitvu zaustila

prema svom Vinogradaru.
Možda od mene bi bilo ploda
baš za tvoje sakrivene oči.
O, kad bismo hodali u paru,
kakva bismo iznjedrili roda
da preda mnom moja kritika ne kroči

bez koje se živjeti ne može.
Inače ti ne bih nikad bila tvoj zadatak,
ne bih sada čeznula ti misli,
gledajući ljude gdje se glože
i gdje love život kratak.
Zar se nismo zato i mi dvoje stisli

oko Trsa što nas vijekom hrani
jer smo zajedno pronašli ovu bol?
Ipak željela bih sresti te u miru
kojemu su na toj zemlji odbrojani dani,
dijeliti si s tobom kruh i sol
da me tvoje oči uvijek izabiru

iz nekih puno dubljih razloga
koji možda postoje među nama.
Voljela bih da me uvijek voliš
kako bih te štitila od zloga
da ne živim, kao i ti, sama
dok za tebe molim, dok za mene moliš.
17.02.2016. 10:05









Tuesday, February 16, 2016

Što je smiješno?


Sada ću ti propjevati kao vrabac
kad ga kasnom noći sam promatraš.
Želim da mi pjesma bude vrijedan škrabac,
želim da mi veliš za koga me smatraš

kad se tako nježno smiješ
ako dobro čuješ moje provale.
Znaš li da mi srce diraš, dušu griješ,
ali da me tvoje ruke nisu nikad zvale

pa mi nije jasna ovdje moja svrha.
Smijeh je samo ispuštanje napetosti
i ne traži duhovitost do samog vrha;
Smijeh je spas od sapetosti

kojih ima svatko na sve strane.
Ja još uvijek sebi nisam tako smiješna
i ne vidim neke veće mane,
ali znam da mogu biti grešna.

To su možda moje rječite salate
ono što ti zoveš iskrenošću;
tako ti je uvijek kad te zbog finoće mlate.
Gubim se i branim prisvjesnošću

kako ne bih propala u bludnju.
Ne valja mi psovka, muljanje i vicevi,
volim naći riječ, što oskudnju,
da ne vidiš koji su mi blicevi,

da ne čuješ moju savjest strašnu
koja želi potjerati zloga.
Ozbiljna sam kada ištem milost izdašnu,
istovremeno za tebe molim Boga.
16.02.2016. 22:47



Sunday, February 14, 2016

Put križa


Otajstva žalosna


Koji se za nas krvlju znojio

Muka me čeka, naš jedini zajednički Oče,
već mi je tijelo izvana kao nevjera ledno.
Evo, progonitelji već za mnom kroče.
Molim Te samo da svi budemo jedno.

U meni mesa nema, ni kosti ne ćutim;
samo mi kožom probijaju krvave vene.
Neki spavaju sada kad propast im slutim
jer im dolazi odmor, a vrag stiže do mene,

hoće da napadnem i da se borim
kako bi on anđeo svjetlosti postao
jer ako se ja u milosti umorim,
on bi pobjednik jedini ostao.

Daj mi snage, Anđele nad anđelima,
da ne smaknem niti jednu travku
jer strašna mi tjeskoba vlada djelima
i lako bih sada svladao udavku.

Neka. Neka teče molitva čeonom porom,
nek se isprazni strah od Kalvarije.
Ja molim Tvoju volju nek vlada mi Horom,
nek se pokaže Sin Bezgrešne Marije.





















Koji je za nas bičevan bio

Rekoše da ću lakše mrijeti ako me izmožde što jače.
Ne osjećam leđa, da li mi tijelo još uvijek stoji?
Kao da peče vatreno sunce i kuje se mače
u plućima posred rebara koje mi netko kroji.

Još snaga je moćna, volja je, Oče Tvoja.
U ljubavi rastem za ta jadna stvorenja
što bacaju na me olovna oružja boja.
To moj je boj, oružje mojega odobrenja.

Da je samo jedan udarac manje,
možda bi netko od njih se zapanjio
jer ih je strah što imam znanje.
Tad bi se njegov strah obznanio.

I što jače me udara, manja mu je opasnost
da će i on nastradati bičem.
Jedva jaučem, vlastita krv daje mi slasnost:
“Moja će bol te spasiti”, kličem

jer leđa mi prte bremenom grehota.
Sotona već slavi zbog moje slaboće
dok padam zalijepljen svom snagom života.
Majka mi kleca, čuti me hoće.
20:22






















Koji je za nas trnjem okrunjen bio

Kada si trnjem okrunjen bio,
presjekla Ti je moždane ona spoznaja
da si možda na sebe zaboravio
i da nisi više znao gdje Ti je Domaja

jer su Te udarali zaigrani vojnici
da nešto prorekneš, tko ti je iza leđa.
Udarali su Te po svetoj ovojnici,
a Ti si trpio i opraštao sveđa.

Da li je to svetost Tvoja za zabavu,
da li ćeš moći ostati pri svijesti
i znati svoju dužnost pravu?
A bilo je tako lako tu igru svesti

na jadne krikove podivljalog vraga.
Da, znao si da Te hoće izbezumiti,
proliti iz Tebe Duha Očinjeg draga
i nove bogove sebi izumiti.

Trnova kruna je najveća ataka
na čovjeka koji više ne zna gdje je
dok mu krvca teče niz oči mlaka.
Tada si znao da Te probolo sve je

što si učinio za ovaj ljudski rod.
Eto, sve se sad vraća, liječenje Tvoje,
čuda i težak propovjednički hod,
sve uzalud. Sotona vapi si moždane svoje

jer ne može biti da nije pametniji
od Tebe, Spodobo krvava plašta;
on mora, mora biti viši i sretniji.
Mozak je Tvoj sada njima da prašta.

















Koji je za nas teški križ nosio

Padam i padam, zemlja me udara.
Sve se pobunilo protiv mene.
Oštro me drvo kao zublja para.
Ljubavi moja, vidim ti žene,

rubac mi nudiš i uzimaš letvu,
plačeš i hodiš, vučeš me k cilju
slijepoga, ali ja vidim žetvu.
Sotona ludi jer ne podnaša zbilju.

Znam da će lud se još jače zakvačiti, 
sve će poduzeti da me stjera u ponor pakla.
Bit će i zloban, na me se baciti,
neće ni znati kobi što ga je smakla.

Breme je moje slatko i lako,
a križ moj pun je bodljikavih žica,
tu ima boli za mrijeti srce svako.
Ipak na rubac dajem otisak lica.

Kad se dovučem do mjesta ubojstva,
iako još me sumnja baca,
znat ću da nosim pravedna svojstva,
riješit ću duše svakoga plača.
20:38













Koji je za nas raspet bio

Udri samo, ukucaj mi čavlja,
krik je moj glazba za raj.
Predajem tijelo što sve izbavlja.
Još taj udar i sotoni je kraj.

Bezgrešnu predajem,
to povijest ljudska vidjela nije.
Tvoj spas joj dajem,
uzmi je k sebi i to što prije.

Posljednja želja mu je sve što još ima,
žuč i ocat, sarkazam i očaj.
Oče, snagu mi daj barem da ustima
odbacim taj zadnji jadan pokušaj.

I dok Ti predajem Duh jer više neću Te zazvati,
preda mnom nestaje vražji lik.
Ti mi govoriš da ne mogu mrijeti, ne mogu nestati
jer sam Tvoj Sin, jer sam Pravednik.

08.03.2015 21:08

Saturday, February 13, 2016

Cijena slobode


Posljednja sam ostala u okolini,
čak ne jurim da bih stigla brže.
Često vraćam se ka onoj dolini
gdje leptiri krila svoja prže.

Znam već dugo da sam osamljena
kao netko tko se deklarira
kao duša sputana i utamnjena
koja uvijek u slobodi bira.

Ne moram ni ostaviti traga
bilo kome, bilo kojoj svojti,
i ne moram uopće biti draga,
niti lijepe pjesni pojti.

Stalo mi je do samoga bitka,
to je ono što sigurno znam.
Čak mi zvuči dio ova svitka
kao da me čuje netko tko je sam.

Svoj kraj i skoro sve prihvaćam,
znam da nestati ne mogu.
Zato se ponekad crna pera laćam
makar pjevam svome Bogu.

Nisam podivljala, ili možda zato,
bijah uvijek svijetu na distanci.
Neću stvarati od olova zlato,
samoj sebi sam u rezonanci.

Ovaj stih je samo jedan odgovor
sarkastičnome puku, punom zlobe,
jer ja ne razumijem takav govor,
ne znam zašto uvijek svaku nadu zdrobe.
13.02.2016. 23:39





Thursday, February 11, 2016

Gospi Zagrebačkoj


Vodim te po svojim podrumima,
još prekidam semaforom šetnju,
stojim, hodam raznim odrunima
pa nastavljam dvorom svojim letnju,

samo da bi vidjela me, kuda šaram,
kamo idem, gdje to živi Zagrebčanka.
Pretvaram se, malo glumim, malo varam,
malo skrećem pokraj šanka.

Zanima me narodna vladavina,
nova moda i jutarnja sveta misa.
Po mom srcu prelijeva se okavina,
i sve ono što mi liječnik moj napisa.

Gledam neke filmove i drame,
pišem pjesme, hvalim sve što si mi dala.
Usred ove divne panorame
i ja sam se, kao i ti, za Hrvatsku udala.

I meni je žao svih na rubu bijede,
tvoju krunicu još molim iz Međugorja;
zakoni im baš ne vrijede,
sami rješavaju uzroke sveg sporja.

Za frizuru nemam, milostiju ne primam,
često krulji mi u drobu ili mi se vrti,
a za sebe samo ono uzimam
što mi moja kičma lako prti.

Nosim te za uvijek kao trun u oku,
pazim da ne nađem niti mrvu blata;
čekam te da dođeš u vrevu duboku
jer si, kao i ja, davno stigla u zemlju Hrvata.
11.02.2016. 23:34






Voda ozdravljenja


Zar te moje srce uvijek traži
kad se slegne sve i nakon buke?
Trebaš li  me, ti pokaži,
ti otvori svoje ruke

da me, sretnu, s tobom nađu,
da nas bure ne razdvoje
kada preko brda zađu
gdje se naše duše spoje.

Daj udahni moje čežnje glas,
za tebe ja molim našu Gospu
da još uzme sve za nas
kad se naše ruke prospu.

Ostavi mi barem pozdrav
kojim ću te uvijek zvati
da bi život bio sav
nit na koju ćemo stati

i po kojoj prosipa se blagoslov
za sve vječne zajedničke dane.
Ti poslušaj ovaj zov,
ti mi predaj svoje rane;

ruke ja ću za tebe prigrliti
i za naše Gospe zagovor.
Uslišanja će nam samo hrliti,
Bog će reći svoj nam nagovor

što protječe kao voda ljekovita,
ispire nam svaki trag apsurda;
tamo teče radost nam silovita.
Ti zahvali Djevici iz Lurda.
11..02.2016. 08:02





Popular posts