Bogu naroda moga

lik Gospe od Velikog hrvatskog krsnog zavjeta

 

Ovo je dan za svečane ode,

za pohvalu Boga koji me nađe,

koji me samo za sebe stvori,

za kojega ustrajno morima brode

sve moje raznolike lađe

pred kojima vječni oganj gori.

Ova su mora kušnja za mene,

ovaj mi život u kraljevstvo hoće,

i kad ga želim, i kad ga mrzim,

a Bog me na dlanu drži k'o zjene,

milost mi daje sred moje samoće

u kojoj Ga zovem, u kojoj se pržim.

Jedna me lađa ka Bogu vodi

i s njom u kraljevstvo Božje stižem

kada zazovem pomoć i red.

Moj Bog mi uvijek molitve rodi,

za Njega sad svoje dlanove dižem

jer narod Mu moj sladak k'o med.

Ovo je dan za božansko slavlje!

Zbog toga me jutro ranije budi,

zbog toga su lađe stigle na vez

jer slavi se dan kad zadobismo zdravlje,

mi, moreplovci, bogobojazni ljudi.

Ovo je dan kad je Bog nam načinio rez,

kada je podao sebe narodu svemu

da časte Ga duše kroz pokoljenja

i s njima On uvijek ide u boj.

I sav će se narod naći u Njemu

jer primi plodove prosvjetljenja

u kojemu kliče: Bože, o, Bože moj!

12.09.2021. 02:14

Raskrižje

 

Puti odvojeni,

a iste su note.

Da mosti su spojeni,

stog vjeđe se pote

zbog izgubljenih staza

jer veza nemaju:

ovdje oaza,

a ondje si spremaju

pakao života.

Nekome radost

nebeska ljepota,

drugome žalost.

Ista Riječ razdvaja,

međ' putima sudi

i mnogi ne zdvaja,

a mnogi tek bludi.

Oni se srde i bijesne,

a ovi ih blagoslove.

Te ljubavi prijesne

neće si rajske krove,

nemaju milosti dosta.

Bog je podijelio svijet,

a samo ljubav tu osta

što zove na vječni let.

Pobjedniku Kristu

ljubit je stalo

dušu, od zloće čistu,

za početak barem malo.

10.09.2021. 17:08

Ljubav je vječna

 

Tu sam, pored Tvojih skuta

da bih čula svaki šum,

da bi pronašla me sudba kruta,

da bi bistriji mi bio um,

srce mog života, moja duša

što joj rijetkih slika padaju sve kapi

dok Ti riječi slatke sluša,

dok joj pamet kao vrela voda hlapi

usred kiša svakojakih, bez pomoći.

Slušat ću Te, Kriste, Tvoje vječne riječi,

sve dok ne otmu me duhovi od ponoći,

sve dok neka Tvoja riječ mi slušanje ne spriječi.

Tada pijeskom pratit ću Ti stope,

tada žalom gacat ću po sluhu

sve dok mi se boli, smetnje ne rastope

u Tvom ognju, u Tvom Duhu.

To će biti sjedinjenje konačnice,

to će biti ušće mojih rijeka,

završetak životne mi koračnice

gdje me prima Tvoja Duša meka.

09.09.2021. 20:15

Škola povjerenja

 

Cilj je svake lađe odanosti

da se jednog dana vrati,

da prebrodi vode opakosti,

a da plovidbu si previše ne skrati

kako nastala bi lovina od svega

što na svome putu čini,

bilo da odmara, bilo da je sprega

samog moreplovca na pučini.

Nevolje su burne, požari, oluje

i sve ono što tu lađu kinji.

Kruh sa sedam kora iziskuje

da se smjerno pokorava svetinji

i da hvali Boga, ma što bilo,

da u Vodilju si zvijezdu gleda.

Što je mekše srce lađu uhvatilo,

to je više snage, mira ili reda,

to je skuplja škola povjerenja

što se uvijek u životu plaća.

Kada zna kapetan smisao si usmjerenja,

s nagradom se izobilnom k svojoj luci vraća.

09.09.2021. 17:39

Noćni život

Usamljeni jauci tišine

govore mi da bez nadahnuća

neće stati dok ne mine

ova slabost odreknuća

jer ne sanjam više ove noći.

Preokret se dogodio,

ovaj stih mi neće proći,

nije zdravlja porodio.

Tebe, Bože, tražim,

Tebe gledam naći

srcu koje snažim

u predjele zaći

gdje ne prebiva ni žal,

niti jauk nepotreban,

niti ove zemlje kal,

nego jedan trag od neba.

Kad bih znala ponoviti

te nebeske savjete i riječi,

svoju pjesmu obnoviti

kao udaljenu stazu mliječi

kad se noćno nebo vedri,

hvalila bih poniznim Te sluhom

kao da mi lađa opet jedri,

kao kad me častiš Duhom.

Dođi, Kriste, Duše Sveti,

na zemaljske ravni;

dođi, Tijelo k ovoj klijeti

kao Bog pradavni,

još iz onih dana

velikoga obraćenja,

da ta suza slana

kapne sa svog stijenja,

da Te hvali, plemenita,

da Te blaguje do vijeka,

ova staza vremenita

da okusi od božanska lijeka.

09.09.2021. 04:30

 

Samo jedan pogled

Sveta Marijo, Majko Božja, kako si danas bila lijepa, sva u cvijeću!

Vani pljušte ratovi, a oko tebe samo mir, milosrđe i odanost.

Jednom sam propustila tvoje slavlje iako nije bilo pravoga razloga za to. Ispovjedila sam se, izmolila pokoru, ali nije to bilo u nekom savršenom redu; nedostajalo je još nešto. Znala sam da je moje pokajanje više nego dovoljno za odrješenje grijeha. Ipak.

Došla sam sljedeći put pred tebe s jednom bijelom ružom, s jednim nježnim pupoljkom koji je bio pažljivo umotan u poseban papir za omatanje cvijeća.

Došla sam ti zapravo s one druge strane tvoga Oltara, vrlo diskretno i brzo ti prišla i polako odložila tamo tu nježnu ružu, pred skute tvoje haljine, pokraj križa na kojemu je Gospodin širio svoje ruke, promatrao vjernike i opraštao.

Sad mi se čini da ti je u oku zasjala suza u tom trenutku. Kao da si primila moj dar za tebe s nekom sućuti i razumijevanjem.

A to je bila jedna takva obična gesta s moje strane, neznatna i jednostavna.

Izmolila sam Psalam.

Imala sam tu potrebu bez nekog dubokog razmišljanja, a čitav je doživljaj izgledao puno dublji nego što bih i pomislila, tako dubok da se ne može izreći samo nekim obrascem.

Milost se posipavala po meni, a ja kao da uopće nisam bila toga svjesna.

Inače, tih sam dana bila u velikoj nevolji.

A ti si mi ukazala razumijevanje i blagost. I te nevolje su prošle. Vrlo brzo.

No, meni je već i prije toga bilo svejedno, postala sam ravnodušna na sve neprilike. Sada bih rekla da si me ti utješila. Utješila si me istinom, Radosnom viješću.

Vani je sve puno sukoba i nereda.

Nije ni čudo da se to osjeća i doživljava kad čovjek živi na tom svijetu, sav smeten i izgubljen. Ljudi ne znaju niti izreći svoje misli i nevolje, zbrku u svojim srcima i u svojim glavama.

Da su te barem samo pogledali danas, onako milostivu i lijepu, sve bi im se odmah okrenulo na bolje. 08.09.2021.

„Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.” Ps 23,1-4

 

Vječni misterij

 

„Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«” Lk 10,21

Postoji nešto tajnovito i tajanstveno na ovome svijetu i veliki je misterij za sve ljude, za svakog pojedinca. Za sve nas, to je velika tajna, bez obzira koliko smo informirani jer i oni koji ne znaju za taj misterij isto ga doživljavaju kao i oni koji u bit toga misterija pokušavaju dublje zaći i bolje ga proučiti. Ta je tajna nešto drugačije od svega na svijetu, drugačije od svega onoga što svijet zna, a znamo o svemu puno toga, što smo mi i čime smo okruženi.

U čitavoj povijesti svijeta i čovječanstva ljudi se ponašaju slično, isto, podjednako; čovjek je čovjek uvijek, kako je danas, tako oduvijek. Ima iste osobine, ljudske, ponaša se u sličnim okolnostima slično.

Niti jedan čovjek nije toliko sretan, i to za čitava svog života, da bi se za njega moglo reći da je nedodirljiv i neosjetljiv na bolesti, mane, probleme, muke, da njega ne dodiruju niti malo nevolje i moći koje ga unesrećuju, čine nezadovoljnim i koje ga zasužnjuju. Svaki čovjek barem jednom u životu ozbiljno razmišlja o tome kako nadići sve nevolje, kako steći snagu koja nadilazi vlastite sile čovjeka. Čovjek uvijek želi biti bolji, jači, pametniji, moćniji i snažniji, upravo zbog toga što nije nikada miran i zadovoljan, savršen i sretan.

Mnogi ljudi ovoga svijeta, jer ni o kojem drugom svijetu ne znamo, ni za koji drugi svijet nismo čuli, traže sebi pomoć, manje od drugih ljudi, a više od raznih sila okoline. Često upotrebljavamo riječi koje označavaju onaj drugi, bolji svijet, svijet prije postanka ili svijet nakon smrti. No, još više čovjeka zanima brzo rješavanje svih problema, žele najviše znati o onome što je sada, a manje o onome prije ili poslije, jer vjerojatno većina ljudi misli da će naći lijek za sebe ako ga odmah potraži i nađe jer će tada riješiti i izliječiti i ono što dolazi poslije, smrt, na primjer, i uzroke i posljedice života i smrti.

No, čovjeka u isto vrijeme zanima postoji li sila koja upravlja njime, često ga je strah od onoga drugoga, misterioznoga koje donosi sreću i bol. Ljudi čak i danas pripovijedaju o vanzemaljcima sa strahom, snimaju filmove u kojima vanzemaljci upravljaju ljudima i dolaze uništiti čovjeka i čovječanstvo, čitav svijet.

Ljudi u strahu razmišljaju o ratovima, o mogućoj propasti svijeta, o propasti carstava i država, o propasti trenutne civilizacije.

Odvajkada se ljudi vole pokloniti tim zamišljenim višim i jačim silama, umilostiviti ih, a najčešće žele nadvladati te sile, savladati ih. Dakle, čovjek se u isto vrijeme i klanja i nastoji osvojiti ono čemu se klanja. U isto vrijeme traži si pomoć, ali ga je strah od onoga što je jače od čovjeka.

Kako je ljudi mnogo na tom svijetu, tako su i različiti pristupi životu: neki izmišljaju božanstva, puni strahopoštovanja, dok drugi osjećaju želju i veliku strast u tome da pokore ono čega se boje, također iz strahopoštovanja.

Sigurno jest da strahopoštovanje postoji u svim ljudima, u svakom čovjeku. No, ne zna se odakle to dolazi, da se čovjek osjeća slabijim i jačim u isto vrijeme. Slab je u nevoljama, ali jak je u svojim težnjama i nastojanjima, osjeća i zna da bi mogao biti puno više, puno bolje u bilo kojem smislu. To je također misterij samoga ljudskoga bića. Tako se može reći da je čovjek misterij samome sebi. To bi, pak, moglo značiti da ta misterioznost i tajnovitost u čovjeku gleda unaprijed, gleda u nešto više i bolje, a to bi mogle biti sve te misteriozne sile iz čovjekove okoline. Možda običan i svaki čovjek može komunicirati s onim misterijem koje se nalazi izvan čovjeka, a također se otkriva misterij koji se nalazi u samom čovještvu nekog pojedinca. Ista ta misterioznost čovjekova se pojavljuje i u čovječanstvu kao jednom skupu ljudi, jednako kao i u samom čovjeku. Čovječanstvo u svojoj jednoznačnosti doživljava mogućnost postojanja misterija izvan čovječanstva, jednako kao što doživljava i jedan sam pojedinac.

Te vanjske sile čovjek naziva svojim bezbrojnim imenima i nazivima, najčešće se upotrebljava univerzalna riječ „božanstvo” ili „bog”, ali u tom nazivu se kriju i one težnje da se čovjek pokloni, a i one težnje da čovjek nadvlada to, ma što bilo.

Budući da je čovjek sposoban za razmišljanje, za apstrakciju, za umišljaje i slično te posjeduje više ili manje razvijenu maštu, različito se doživljava onaj misterij izvan čovjeka. No, nikako se ne može zamisliti ono što nadilazi ljudski razum i ljudsku maštu.

Stoga, oni koji žele imati ogromnu moć nad svojim nevoljama, zalaze u neprovjerene prostore magijanja, vračanja, čaranja, magike, čarolija, zamišljaju mnoge bogove za mnoge nevolje, mnoge lijekove za onu ili ovu pošast. Načine sebi imitaciju čovjeka koji je moćniji od ljudi i tada mu tepaju da je bog, bog za plodnost, božanstvo za dobro vrijeme, božica za ljubav i slično. Međutim, tu se čovjek susreće i sa strahom od smrti, susreće se sa zločestim silama jer u bavljenju onim misterijem nužno dolazi do pitanja o životu i smrti, a kada se tako naopako upusti u nadvladavanja tih sila i želi prodrijeti u tajne pronalaska lijeka protiv smrti, nailazi na samu smrt od koje ne može pobjeći i koja ga užasava. Iz toga magijanja i od davanja povjerenja lažnim bogovima, onima koji nisu dobar bog, čovjek se ne može osloboditi jer te sile koje su jake i moćne nije uspio nikada nadvladati.

Onaj misterij koji postoji izvan čovjeka i njegove osobne tajanstvenosti i misterioznosti očigledno zabranjuje petljanje čovjeka u nešto što nadilazi čovjekovu maštu i sve čovjekove sposobnosti, toliko da se čak i događaju sankcije za onoga tko pokuša nadvladati takav vanjski misterij.

Sada se može reći da je taj misterij nešto nedodirljivo, nešto zabranjeno, osim što je odvojeno od svijeta i čovječanstva te drugačije od svega ljudskoga u povijesti do danas.

I to je najdalje što čovjek može osvojiti, čemu može pristupiti: onaj misterij je ono što nije čovjek, što nije čovječanstvo, što nije ovaj svepoznati svijet.

No, postoje ljudi koji žele znati kako bi se pozitivno moglo izreći ono što taj misterij zapravo jest, a ne samo sve ono što misterij nije. Ljudi su našli naziv u pozitivnom smislu, taj misterij je nedodirljivi stranac koji je dobio ime s velikim slovom, to je sam Bog, jako moćan, svemoguć i odvojen od svijeta što znači da je Svet, poseban u svemu i po svemu, Savršenstvo koje nema nikakvih problema, a koje definitivno egzistira i u ljudskim mislima ili mašti oduvijek, kao i u onoj prastaroj ljudskoj težnji da bude savršen čovjek, da ne bude bolestan, nesretan.

No, ne prihvaća to čovjek potpuno jer to su ipak samo ljudske i svjetovne umotvorine o tome što je Misterij jer umovanje ljudsko ne mijenja činjenicu da čovjek ne može dokučiti Boga iako zna da postoji savršenstvo po tome što ima čežnju za savršenim u svome umu i srcu.

Ali eto, u ljudskoj povijesti postoji ipak onaj sadašnji trenutak, ono „sada” koje želi odmah riješiti mnogi problem čovjeka. Taj „sada” dobro je došao u bilo kojem trenu i u svakoj okolnosti pa stoga ima naziv vječnoga, onoga koje se uvijek može potražiti, koje uvijek egzistira. Taj „sada” izgleda kao vatra koja je, poput nenadanoga ogromnog požara, zahvatila neki grm ili neku šumu i nikako da sagori, nikako da spali do kraja goruće grmlje, ali gori, gori vječno.

To „sada” se ponaša kao neki glas odozgo, ali prisutan u ljudskom sluhu, glas koji savjetuje čovjeku da pogleda zvijezde vedroga noćna neba te da ih pokuša prebrojiti.

Taj „sada” u ljudskom srcu odjekuje kao nešto što nema baš nikakve veze s ljudskim maštarijama kojima samo trošimo vrijeme i koje izgledaju nestvarno kao laž u usporedbi s ozbiljnošću toga svog trenutka.

Taj „sada” nalik je pitkoj, bistroj vodi koja iznenada prodire iz ispucale pustinjske stijene, daje čovjeku zadovoljenje njegovih težnji u pustinji ovoga svijeta.

Taj „sada” misteriozan je čas dohvaćanja onoga što je definitivno nedohvatljivo i ne događa se čovjeku tada kad čovjek poželi neko rješenje pa, prema tome, očigledno jest da taj „sada” pripada onom Misteriju za kojim čovjek traga i iz toga se može zaključiti da je taj Misterij nešto što ima svoju volju i čas odluke, da je taj Misterij i božanstvo, i Bog, Netko.

Bog, toliko željeni Bog, toliko vrijedan svakoga pokušaja da Ga se pronađe, da Ga se upozna, da Ga se pozove kao lijek protiv svih nevolja, taj Bog se čovjeku „sada” odlučio objaviti, javiti i pojaviti se kao da nije stranac i nedokučiv, kao da je netko tko je toliko blizak čovjekovom vidu, sluhu i potrebama kao da se nalazi u samom čovjeku, a nije onaj bespomoćni ljudski misterij.

Bog čovjeku dolazi nenadano i iznenada.

Bog je pokazao čovjeku vrlo jasno da s Njim nema šale.

„I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. 22 Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
23 A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: 24 »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« 25 Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« 26 Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.” Mk 1,21-26

Ljudski um uvijek je sklon prikloniti se svojim profanim maštarijama, bilo da traži Boga, bilo da je onaj tko želi Bogom zavladati.

„Tražite Gospodina dok se može naći,
zovite ga dok je blizu!” Iz 55,6

Čovjekova potraga zaustavlja se pred vječnim misterijem svega svetoga.

Srce čovjeka i njegov ljudski um najteže će prihvatiti činjenicu da se mora poniziti, da ne smije izmišljati besmislice već se kajati zbog svojih osobina koje ga vode u smrt. 06.09.2021. 12:10

„U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. 22 Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.«
23 Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! 24 Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«” Lk 10,21-24