Vrati me, Živote

Sad oprosti, Milosrđe moje,

pomoć pruži da raščistim pute,

da Te spoznam bolje nego prije.

Oduvijek polagala sam nade svoje

u to da ćeš više raširiti skute,

da od Tvoje duše moje srce pije

svo to Tvoje blago koje dijeli

bestežinska riječ Ti što odzvanja

čitava života moga i još puno šire.

Da ne dočekam prekasno Život bijeli,

pusti da mi duša klecne, da se klanja,

neprekidno da mi Tvoje zapovijedi mire.

Tako neću propustiti niti jedan čas

tako neću okasniti, niti se oglušiti

na Tvoj znak i poziv, na naš Savez

kao što je onaj koji spaja, veže nas;

neće nikada se takva kuća urušiti

jer Ti uvijek mojim lađama si navez.

20.12.2020. 05:57 

Evo Čovjeka

Nastavak od Grešnik i Svetac https://gordanatomljanovic.blogspot.com/2020/12/gresnik-i-svetac.html

Uzor koji je utvrdilo stvaranje, i kojemu neprestano treba biti okrenut – ne može se više dostići, pa čak ni izravno na nj smjerati. Odsad čovjek mora iz osakaćene slike, slike što je pruža grešnik, prijeći na uzor – sliku Sluge Božjega. To su novi uvjeti u kojima se odvija život konkretnog čovjeka.

1. Grešni Adam.

Pisac Post 3 nije htio nabaciti sliku poraza, već najaviti pobjedu koja ima doći nakon borbe. Prije nego će izreći promjenu što čeka čovjeka u njegovoj trojakoj dimenziji, Bog u njegovo srce zasijava nadu: ženinu će lozu zacijelo za petu ugristi protivnik, ali ona će zgaziti glavu zmijinu soju (Post 3,15). Ovo protoevanđelje daje svjetlinu mračnim nagovještajima koji slijede i jamči čovjeku konačnu Božju pobjedu.

a) RAZDORI U LJUDSKOJ OBITELJI. - Adam prvo otkriva svoju golotinju (Post 3,7.11): dotad samo simbol, ona postaje razdorom; dok ga Bog ispituje, Adam optužuje ženu i tako se od nje odvaja (Post 3,12): Bog im onda najavljuje rastrgano jedinstvo: njihovim će odnosima vladati nagonska sila, požuda, nadmoć; plod njihove ljubavi bit će im dan tek uz cijenu porođajnih boli (Post 3,16). Slijedeća poglavlja Postanka pokazuju kako raskid među prvim bračnim parom odjekuje kroza sve društvene veze: među Kajinom i Abelom – zavađenom braćom (Post 4), među ljudima u Babelu koji se više među sobom ne razumiju (Post 11,1-9). Sveta je povijest satkana od razdora, ona je niz ratova između židovskog naroda i ostalih naroda, između članova tog samog naroda, između bogataša i siromaha... Ali ostaje obećanje pobjede – zora usred noći, i proroci neće sustati navješćujući Kneza mira koji će izmiriti ljude (Iz 9,5sl.).

b)ČOVJEKU NEPRIJATELJSKI SVIJET. - Zbog Adamove krivnje prokleto je tlo zemaljsko; čovjek će jesti kruh ne više kao samonikli plod zemlje, već uz mnoge muke, u znoju lica (Post 3,17sl.). Stvorenje je, dakle, protiv volje podvrgnuto kvarenju (Rim 8,20): umjesto da se čovjeku dragovoljno podlaže, ono ustaje protiv njega; zemlja bi, dakako, u svakom slučaju bila podložna potresima, bila bi rodila trnjem, ali to trnje i te nevolje više ne znače samo propadljivost svijeta već i čovjekovu grešnost. A proroci, međutim, navješćuju rajsko stanje (Iz 11,6-9), otkrivajući do koje mjere ostaje živom ona narav kakva je izišla iz ruku Stvoritelja: nada nije umrla (Rim 8,20).

c) ČOVJEK PREDAN SMRTI. - „Prah si, u prah ćeš se i vratiti” (Post 3,19). Umjesto da božanski život prima kao dar, Adam je htio raspolagati svojim životom i, jedući od ploda s drveta, postati bogom. Ovim neposluhom čovjek je raskinuo vezu s izvorom života. Smrt, koja je trebala biti naprosto prolaz prema Bogu, sad više nije samo prirodna pojava: postala je kobnom, i znači kaznu, vječnu smrt. To je ono čega je znamenje i izgon iz raja. Čovjek je izbacio nutarnji zakon (teo – nomiju), tu Božju prisutnost u sebi, i sada je prepušten sam sebi, varavoj auto – nomiji. Povijest nam priča o mnogim promašajima onoga koji se htio izjednačiti s Bogom, a postao je samo smrtnik. Uza sve to nije prestala nada u puninu života. Bog ponovo otvara put prema drvu života (Izr 3,18; 11,30): to je Njegov Zakon, Njegova mudrost koji su izvori plodnosti za onoga koji ih vrši. Ali taj se Zakon udaljio od čovjekova srca i izgleda mu kao nešto vanjsko (hetero – nomija).

d) RAZDOR SAVJESTI. - Zakon, dakle, pokazuje gdje je spas, ali ga ne može dati: time on u čovjeku izaziva razdor koji je u isti mah i smrtonosan i spasonosan. Adam, koji je bio jedinstven zbog zajedništva sa Stvoriteljem, bježi od samog sebe kad bježi od Boga. Skriva se pred Onim koji ga zove (Post 3,10). Taj strah, to ruglo istinskog straha Božjega, jest zarazan; on znači razdor savjesti. Samo je nutarnje ujedinjeno biće moglo zahvatiti taj intimni razdor i svladati ga: Pavao ga, prosvijetljen Duhom, izražava. On u Poslanici Rimljanima opisuje onaj Ja koji je predan carstvu Grijeha te postoji bez Duha koji mu je ipak prijeko potreban. Poput nekog obezglavljenog trupla koje je ipak na životu, čovjek je svjestan svoje zbrke: „Ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim.” (Rim 7,14-15). Čovjek ne prestaje u nutarnjem sudištu svoje savjesti slagati se s Božjim zakonom, ali je dopustio da se u njemu nastani Grijeh, i vidi kako mu put čini pamet „tjelesnom” (Kol 2,18), srce okorjelim (Ef 4,18), kako mu put tlači tijelo, dotle da ga sili na opaka djela (Rim 8,13), Stoga mu se čini da nepopravljivo ide u smrt. Ipak, to nije tako, jer čin vjere može istrgnuti grešnika iz vlasti puti. Ali sve dok nema tog čina vjere, čovjek ostaje u stanju otuđenosti. Nedostaje mu načelo jedinstvenosti i poosobljenja: Duh. I, prema Svetom Pavlu, on zaziva Spasitelja, onim krikom koji se razlijegao cijelim Starim zavjetom: „Jadan ti sam ja čovjek. Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnog tijela?” (Rim 7,24).

Ovim zazivom grešnik okončava svoje potucanje: odbivši da život primi kao dar, uvjerivši se u svoj neuspjeh da ga se domogne vlastitim snagama, on se najzad okreće prema Onomu od kojega dolazi milost. Evo ga opet u temeljnom stavu stvora; ali dijalog koji sad otpočinje jest dijalog grešnika sa svojim Spasiteljem.

2. Sluga Božji

Pavao je tog Spasitelja, idući tragom prvotne zajednice, prepoznao u liku Sluge Božjega kako Ga je navješćivao Izaija. I nisu se kršćani doista u vrijeme vazmenog slavlja okrenuli nekom veličanstvenom opisu Mesije – Kralja ili slavnog Sina Čovječjeg. Oni nisu trebali nadčovjeka, već čovjeka koji nosi i odnosi grijeh svijeta.

a) VJERAN BOGU DO SMRTI. - Bogu se svidio Njegov Sluga i „na Njega je svoga Duha izlio”, da donosi „pravo narodiam” (Iz 42,1 sl.). Dok izgleda kako uzalud upinje svoje snage i da se uzalud muči, On zna da Ga Bog neprestano proslavljuje (Iz 49,4sl.); On je poslušan poput učenika kome Bog svakog jutra „budi uho”; ne odupire se čak ni kad Ga vrijeđaju, jer Njegovo pouzdanje u Boga nije poljuljano (Iz 50,4-7). A kad je došao čas žrtve, „zlostavljahu Ga, a On puštaše, i nije otvorio usta svojih, ko jagnje na klanje odvedoše Ga (Iz 53,7). Potpuno prihvaća volju Gospodina koji čini da se na Nj svaljuju krivice ljudi, i sam se nudi na smrt (Iz 53,12). Takav je vjerni Sluga, posljednji ostatak čovječanstva, koji svojim posluhom ponovno spaja vez što ga je Adam prekinuo i koji, prihvaćajući smrt, očituje apsolutni karakter tog veza.

b) ČOVJEK BOLI. - Grešni je Adam doživio da ga stignu muke i patnje, Sluga pak nosi naše patnje i naše boli (Iz 53,3); štoviše: Onaj koji je trebao gospodariti životinjama postao je njima sličan, „obličjem više nije naličio na čovjeka” (Iz 52,14), bio je „crv, a ne čovjek” (Ps 22,7).

c) PRED DRUŠTVOM. - „Prezren bješe, odbačen od ljudi” (Iz 53,3): tog su Slugu najzad svi odbacili; Njegovi su suvremenici užasnuti pred Njim i uvjereni su u neuspjeh (Iz 52,14); ali Bog daje po svom proroku da spoznaju i ispovjede okajničku i spasonosnu vrijednost te žrtve: „Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše „ (Iz 53,5). U tom Čovjeku boli prorok nazire zagovornika koji moli za grešnike i žrtvu koja opravdava mnoge (Iz 53,11). U smrti Sluge Adam se može priznati pobijeđenim od grijeha, i upravo u času kada se odriče svoje pravednosti, stupa na djelo spasenje; Božji zahvat biva djelotvornim tek uz krajnju muku čovjeka napuštena od ljudi. Život doista nije učinak požude, već uvijek novi plod nezaslužena darivanja.

d) SLUGA – ISUS KRIST. - Proroštvo o Sluzi podloga je brojnih kršćanskih himni iz prvih vremena. One sažimlju Isusov život u diptih koji slika bijedu i veličinu čovjeka: njegovo poniženje i uzdignuće. Onaj koji se za cijelog svog života hranio voljom Očevom, ne samo da se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom već je odabrao položaj roba; postavši sličan ljudima On se još više ponizio, ostavši pokoran sve do smrti, i to smrti na križu. Savršeno poslušan, Isus se ponio kao istinski Adam, stupajući u potpunu samoću da bi postao ocem novog naraštaja, izvorom života zauvijek. Pilat ga pokazuje na višem mjestu, odjevena ruhom izrugana kralja: „Evo čovjeka” (Iv 19,5): takav je put slave. Kroz ovu sliku koju je njegov grijeh iznakazio, čovjek mora raspoznati Sina Božjega koji je učinjen „mjesto nas grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednošću Božjom” (2 Kor 5,21). Dufour, str. 154

19.12.2020. 20:16 

Grešnik i Svetac

Elementi biblijske antropologije nalaze se pod raznim natuknicama: duša, srce, put, tijelo, duh. Ovo sintetično poimanje čovjeka uvelike se razlikuje od općeg načina mišljenja naših dana koje u duši i tijelu vidi dvije sastavine čovjeka; prema biblijskom shvaćanju čovjek se sav izražava u svojim pojedinim vidovima.

On je duša ukoliko ga oživljuje duh života; put pokazuje u njemu propadljivo stvorenje; duh znači njegovo otvaranje prema Bogu; tijelom je, najzad, izražen prema van.

Ovoj prvoj razlici između dva načina mišljenja pridružuje se i druga, još dublja razlika: u gledanju grčke filozofije posrijedi je raščlamba čovjeka, tog mikrokozma koji u sebi udružuje dva svijeta, duhovni i tvarni; Biblija – jer slovi o Bogu – gleda na čovjeka samo sučelice Bogu kojemu je čovjek slika. Umjesto da se ogradi u prirodan i zatvoren svijet, ona stvara pozornicu dimenzijama povijesti, povijesti u kokoj je Bog prvenstveni djelatelj : Bog je stvorio čovjeka i sam postao čovjekom da ga spasi. Antropologija povezana s teologijom postaje neodvojiva od kristologije.

Tako se raznolika ponašanja čovjekova tijekom povijesti sintetiziraju u dvije kategorije – kategoriju grešnika i kategoriju novoga čovjeka. Ovi aktualiziraju oba pralika objavljena u povlaštenim trenucima svete povijesti: pralik Adama i pralik Sluge Gospodnjega, ostvarena u Isusu Kristu.

Nije, dakle, Adam istinski pralik čovjeka živoga, već Isus Krist; nije to onaj koji je potekao iz zemlje već onaj koji je sišao s neba, ili točnije: Isus Krist koji ima svoj pralik u Adamu, nebeski Adam oličen u zemaljskome.

Zemaljski Adam

Drugo poglavlje Knjige Postanka ne odnosi se samo na povijest jednog čovjeka već na povijest svekolikog čovječanstva, kao što to kazuje izraz Adam, koji znači Čovjek; prema semitskom shvaćanju predak jednog plemena nosi u sebi sve koji su „potekli iz njegovih bubrega”; u njemu su stvarno izraženi svi njegovi potomci: oni su u njemu uključeni, to je ono što se moglo nazvati „korporativnom osobnošću”. Prema Post 2, čovjek se pojavljuje u Adamu sa svoja tri bitna odnosa: s Bogom, sa zemljom, sa svojom braćom.

a) Čovjek i njegov Stvoritelj. - Adam nije ni svrgnuti Bog, ni čestica duha što je pala s neba u tijelo; on je slobodan stvor u stalnoj i bitnoj vezi s Bogom. Upravo na to upućuje njegov postanak. Proizašao je iz zemlje, ali nije na nju ograničen; njegovo postojanje ovisi o duhu života što mu ga je Bog udahnuo. Onda on biva živa duša, a to u isti mah znači biće i osobno, i ovisno o Bogu. „Religija” ne pridolazi čovjeku da nadopuni neku njegovu narav koja bi već bila konzistentna: religija je od samog početka utkana u sam ustroj čovjekove naravi. Govoriti o čovjeku, a ne dovoditi ga u vezu s Bogom bio bi, dakle, besmisao.

Dahu koji uspostavlja čovjeka u njegovo „biti” Bog pridružuje svoju riječ i ta prva riječ poprima oblik zabrane: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zala da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,16sl.). Tako čovjek tijekom svoga postojanja ostaje neprekidno vezan uza svoga Stvoritelja posluhom Njegovoj volji. Ova mu zapovijed izgleda kao interdikt, kao ograničenje. U stvari, ona mu je nužna kao njegova dopuna: omogućuje mu da shvati kako on nije bog, kako je ovisan o Bogu koji mu daje život, taj dah koji ga oživljuje, a da toga nije ni svjestan.

Čovjek je, dakle, sjedinjen sa Stvoriteljem vezom životne i prvotne ovisnosti, koju mora slobodno izraziti u poslušnosti. Taj zakon upisan u čovjekovo srce jest svijest kojom živi Bog razgovara sa svojim stvorom.

b) Čovjek pred svemirom. - Bog smješta čovjek u lijep i dobar stvoreni svijet (Post 2,9) da ga obrađuje i čuva, kao nadstojnik. On hoće da Adam potvrdi svoje vrhovništvo nad životinjama nadijevajući im imena; time mu daje na znanje da se priroda ne smije pobožanstveniti, već da treba njome ovladati, podložiti je. Dužnost rada na zemlji ne proizlazi iz posluha Bogu već je na to bez prestanka upućen. O tome na svoj način svjedoči prvi izvještaj o stvaranju; sedmi dan, dan počinka, stavlja mjeru ljudskom radu: djelo čovjekovih ruku mora biti izraz Stvoriteljeva djela.

c) Čovjek u društvu. - Čovjek je, najzad, društveno biće već po svojoj prirodi, a ne silom neke izvanjske zapovijedi. Temeljna razlika spolova jest u isti mah pralik i izvor života u društvu, zasnovanog ne silom već ljubavlju. Bog tu vezu smatra uzajamnom pomoći; a čovjek u ženi što je Bog stavlja pred njega prepoznaje samoga sebe te se odlučuje na onaj pogibeljni izlet iz samog sebe: na ljubav. Svaki susret s bližnjim nalazi u toj prvoj vezi svoj uzor, tako da će i Bog svoj savez što ga je sklopio sa svojim narodom izraziti slikom zaruka. Muškarac i žena su bez odjeće, „goli, ne srameći se jedan pred drugim”. To je značajna pojedinost: na društveni odnos još nije pala sjena, zato što je zajedništvo s Bogom blistava punina slave. Stoga se čovjek ne boji Boga, on je u miru s Onim koji prijateljski šeće vrtom, on je otvoreni dijalog sa svojom družicom, životinjama i svekolikim stvorenjem.

d) na sliku Božju. - Svećenički izvještaj (Post 1) sažeto ponavlja jahvistove tvrdnje, pokazujući da stvaranje čovjeka dolazi kao kruna stvaranja svemira, te bilježi Božju namjeru: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...Plodite se...napunite zemlju i sebi je podložite...Vladajte svim živim stvorovima...” (Post 1,26sl.). Čovjek je stvoren na sliku Božju i može s Njim stupiti u razgovor; on nije Bog, on živi u zavisnosti od Boga, u odnosu koji je analogan odnosu sina prema ocu (usp. Post 5,3); ipak, s tom razlikom što slika ne može ostati bez odnosa s onim što ona odrazuje, kako nam to kaže riječ „dah” u izvještaju o stvaranju. Čovjek vrši svoju ulogu slike dvjema glavnim djelatnostima: kao slika Božjeg očinstva, on se mora množiti i napuniti zemlju; kao slika Božjega gospodstva, mora podložiti zemlju svojoj vlasti. Čovjek je gospodar zemlje, on je Božja prisutnost na zemlji.

Nebeski Adam

Takav je Božji naum.

Ali taj se naum savršeno ostvaruje tek u Isusu Kristu, Božjem Sinu. Krist baštini pridjevke Mudrosti: „odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote Njegove” (Mudr 7,26).

Adam je stvoren na Božju sliku, ali je samo Krist „slika Božja”. Pavao tumači:

„On je savršena slika Boga nevidljivoga,

Prvorođenac svega stvorenja,

jer je u Njemu sve stvoreno -

sve na nebu i na zemlji...

sve je stvoreno po Njemu i za Njega

On je prije svega,

i sve u Njemu postoji.

On je Glava Tijela, Crkve” (Kol 1,15-18).

Tu još uvijek nalazimo trojaku Adamovu dimenziju, čistu, ali sublimiranu.

a) Sin pred Ocem. - Slika Božja jest Sin o kome je Pavao upravo govorio (Kol 1,13). On nije naprosto vidljiva slika nevidljivog Boga, On je Sin, vječno sjedinjen s Ocem. Kao što sam o sebi kaže: „Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac... Ne tražim svoju volju, nego volju Onoga koji me poslao” (Iv 5,19sl., usp. 4,34).

Ono što je trebao biti Adam – stvor u stalnoj vezi sinovske ovisnosti prema Bogu, to Isus savršeno ostvaruje. Tko Njega vidi, vidi Oca (Iv 14,9).

b) Krist i svemir. - Čovjek ispunjuje djela svojih ruku; Isus ispunjuje Očeva djela: „Otac moj neprestano radi, zato i ja radim” (Iv 5,17). Ovo pak djelo jest zapravo stvaranje samo: „sve je po Njemu stvoreno”; pod Njegovim pogledom stvorenje oživljuje i biva prispodobom o nebeskom kraljevstvu. I kao u izvještaju o stvaranju, stvaranju koje je potpuno podređeno čovjeku, sve je, eto, „za Njega stvoreno”; i doista: Njegovo se gospodstvo ne proteže samo na životinje već na svekoliko stvorenje.

c) Krist i čovječanstvo. - On je, najzad, „Vođa, Glava Tijela”. To ponajprije znači da On daje život, da je „novi Adam” (1 Kor 15,45), onaj nebeski Adam čiju sliku treba preuzeti (1 Kor 15,49). On je Glavar obitelji – Crkve, savršenog ljudskog društva. Još bolje: On je počelo društvenog sjedinjenja ljudi (Ef 1,10).

Adam, dakle, nalazi smisao svog bića i postojanja samo u Isusu Kristu, Božjem Sinu, koji je postao čovjekom da bismo mi postali sinovi Božji (Gal 4,4sl.). - Dufour, str.150 – 19.12.2020. 16:20

Raduj se

 

U Tebi se, Gospodine, radujem

i Tvoja je volja moja staza,

milosrđe Tvoje uvijek je sa mnom.

Opraštanje Tvoje često ja čujem

jer ne bih mogla bez takva putokaza

gdje odzvanja poziv: „Kreni za mnom”.

Samo Ti, Isuse, možeš oprostiti,

samo je Tebi poništiti lako

svu odvratnost grijeha i kala.

Samo me Ti možeš pogostiti,

samo mi Ti smrt poništavaš tako.

I blago Majci koja Te svima dala.

I anđeo moj radosno kliče,

veselje se sprema u domu mom

gdje stanuju nebeske ptice.

I grijeh nam se s puta miče.

Ti dade mi, Bože, mjesto u srcu svom

i vazda Ti slušam te vijesti radosnice.

19.12.2020. 04:06

Ljubav kao služenje

 

Riječ služba poprima u Bibliji dva oprečna značenja, već prema tome da li označuje čovjekovo podlaganje Bogu ili zasužnjenost čovjeka čovjekom, to jest ropstvo. Povijest spasenja uči da čovjekovo oslobođenje zavisi od čovjekova podlaganja Bogu, i da služiti Bogu znači kraljevati.

Već i u samim ljudskim odnosima ta riječ može označavati dva duboko različita konkretna stanja: stanje roba, kakvo se javlja u poganskom svijetu, u kojem je rob stavljen na razinu životinja i stvari, te stanje sluge kako ga određuje zakon naroda Božjega: u tom narodu rob ostaje čovjekom, on ima svoje mjesto u obitelji, tako da on, kao pravi sluga, može postati čovjekom povjerenja i baštinikom (Post 24,2; 15,3). Stoga rječnik ostaje dvoznačan: „abad”(hebr.) i „douleuein” (grč.) služe za oznaku dvaju različitih stanja. Ipak, ima riječi koje znače službe u kojima ovisnost dobiva časno obilježje, bilo da je to služba što je kralju iskazuju njegovi službenici (hebr. „šeret”), ili pak javne službe, među kojima prvo mjesto pripada bogoštovnoj službi (grč. „leitourgein”).

Najbolji primjer čovjekova biblijskog služenja i najveće djelo ljudske ljubavi je Marija, Majka Boga. Njezino je majčinstvo dragovoljno. To jasno proizlazi iz prikaza navještenja (Lk 1,26-38).

„28Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« 29Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. 30No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. 31Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. 32On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, 33i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
34Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« 35Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. 36A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. 37Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
38Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.” Lk 1,26-38

Pred neočekivanim pozivom što joj ga anđeo navješćuje, Marija u Lukinu izvještaju brižno nastoji shvatiti Božji zov. Anđeo joj otkriva da će djevičanski začeti. Kad je do kraja prosvijetljena, Marija prihvaća; ona je službenica Gospodnja poput Abrahama, Mojsija i proroka; njezino je služenje sloboda kao i njihovo, samo još u većoj mjeri.

Stari biblijski zakon prihvaća ropstvo u užem smislu, u širem smislu je rob zapravo sluga. Ondašnji ideal je da se ropstvo što više ublaži. Ta činjenica posvjedočuje nepatvoreni smisao za čovjeka. Gospodar nema pravo zlostavljati svoga roba.

Knjiga Saveza naređuje oslobađanje svakih sedam godina, a kasnije se uz to oslobađanje veže bratska pažnja. Levitsko zakonodavstvo, svećeničko, ustanovit će opće oslobađanje o jubilarnoj godini koja se navršava kada prođe sedam puta sedam godina. Najzad, Zakon traži da se položaj roba Hebreja pretvori u položaj nadničara jer sinovi Izraelovi, koje je Bog otkupio iz egipatskog ropstva pod vodstvom Mojsija, ne mogu više robovati ljudima.

Sveti Pavao se susreće s ropstvom naročito u Korintu. Njegov je stav vrlo čvrst: odsad nije važan ovaj ili onaj položaj, već samo Božji poziv (1 Kor 7,17). Stoga će rob ispunjavati svoju kršćansku dužnost služeći svome gospodaru kao Kristu, a gospodar će shvatiti da mu je rob zapravo brat u Kristu; postupat će s robom bratski, a možda će ga u izuzetnim prilikama čak i osloboditi. U novom čovjeku stara opreka rob/slobodan čovjek više ne postoji; važno je samo biti novi stvor (Gal 3,28; 6,15).

Izrael je naučio da ropstvo ide u korak s grijehom i osjetio je potrebu da se oslobodi od svojih prijestupa.

Novi zavjet još bolje otkriva tu najdublju bijedu: otkad je grijeh po Adamu ušao u svijet, svi su mu ljudi podložni na unutarnji način i samim tim savijaju se pod teretom straha od smrti koja je neizbježna njegova plaća. Zakon je bilježio grijehe i samo pojačavao to ropstvo.

Jedino je Krist bio kadar razbiti ga.

Jedini je Krist taj nad kojim knez ovoga svijeta nema nikakve vlasti. Krist je došao osloboditi grešnike. Kako bi slomio taj jaram njihova ropstva pristao je da i sam postane robom, tijelom sličnim grešnom tijelu, i da bude pokoran sve do smrti na križu.

„On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
7nego sam sebe »oplijeni«
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik”

Fil 2,6-7

„Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu 4da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu.” Rim 8,3-4

„ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.” Fil 2,8

Isus je postao slugom, ne samo Božjim već i slugom ljudi koje je na taj način otkupio:

„Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” Mt 20,28

„Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. 2I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. 3A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa 4usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. 5Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.

2Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? 13Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! 14Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. 15Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«

16»Zaista, zaista, kažem vam:
nije sluga veći od gospodara
niti poslanik od onoga koji ga posla.
17Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!” Iv 13,1-17

Više nego Hebreji otkupljeni iz Egipta, kršteni su, dakle, postali Gospodinovim oslobođenicima ili, ako tako hoćemo, robovi Boga i pravednosti. Oni su oslobođeni grijeha, smrti, Zakona. Od robova su postali sinovi u Sinu. Slobodni su prema svakomu, ali dobrovoljno postaju slugama i robovima sviju, slijedeći primjer svoga Gospodina.

Jer, dok je služenje čovjeku slučajno, a robovanje grijehu i puti neprirodno, služenje Bogu i braći jest pravi kršćaninov poziv. (Dufour, str.518. , str. 1111. i str. 1300.). 17.12.2020. 12:35

Isus doista, poput antičkoga generala, u svojoj pobjedničkoj povorci odvodi zarobljenike, ali zato da im razdijeli svoje darove i da ih priključi vlastitoj pobjedi.

„Na visinu uzađe vodeći sužnje,
na dar si ljude primio,
pa i one što ne žele prebivati kod Boga.” Psalam 68,19

Kao Marija

Kao Marija da te ljubim, 

tvoju Riječ da čuvam ja,

kao Marija da je nosim

sred srca svojega.

Samo tebi da se klanjam,

samo tebi predam sve,

da te ljubim srcem cijelim,

kao Marija, Isuse.

Kao Marija da te ljubim,

tvoju bol da dijelim ja,

kao Marija da te pratim

sve do križa tvojega.

Kao Marija da te ljubim,

tvoj put da slijedim ja,

kao Marija da ti služim,

da ti predam život sav.

Samo tebi da se klanjam,

samo tebi predam sve,

da te ljubim srcem cijelim,

kao Marija, Isuse.  

Dubine srca

 

Vrijeme slavim blagoslovom,

to Božje stvorenje.

Posveta Ti, Kriste, žarka.

Oduševljavam se Danu novom,

Ti si meni tiho izgorenje,

životvorna arka,

svježe voće, slatko piće,

svijetu sva kultura,

sve što ima.

Upokojilo se moje žiće

i blaga mi kasna ura;

srce slavu prima.

Ti posveti ove stope,

svaki blažen čas

jer se na Te čeka.

I tama se prope,

hoće između nas

kao nadahnuća rijeka.

Srce se otvara,

uđi na to prašno tlo

sjenicu da nosim

gdje se život stvara,

gdje nestaje zlo,

odakle za milost prosim.

Dodirni to blato,

zagrabi u kal,

još slobode daj

i poniženja zlato.

Svaku žalost ili jal

iz dubine uzimaj.

Čisto srce stvori,

neka uđe pouzdanje,

neka budu slavni

nebeski Ti dvori,

isto obećanje,

isti zakon davni.

Načini si sliku,

volja nek Ti vlada,

otvori mi sluh.

Anđeoskom liku

nek pripada

moje tijelo i moj duh.

17.12.2020. 02:37