Gdje ste susreli Isusa?

Jednom prilikom kada sam, nakon gotovo četrdeset godina hoda po pustoši, susrela odjednom puno ljudi, a bijah pripravna na to da moram krenuti k ljudima, moj prvi dojam bio je osjećaj ljubavi i nježnosti koji kao da je nekako lebdio po zraku, između nas i među nama. 
Pristigla sam na trg na kojemu su se ljudi okupljali slaviti Boga i bila oduševljena, raznježena te sam ostala bez riječi i bez misli zbog toga što je sve bilo puno topline, svjetla i pjesme.
Kako biti dio društva ako ne tako da upoznaš pojedince jer, ponavljam, ostala sam bez teksta, bez riječi, bez misli i nitko mi nije ništa govorio, samo smo svi zajedno pjevali Bogu hvale. Za moj pojam sebe i svega stvorenog ne bi mi bilo prihvatljivo da je sve ostalo na tome, na nekom omamljujućem doživljaju, a pretpostavljala sam da uzrok  takvom zajedničkom raspoloženju leži, osim u Božjoj milosti, također i u svakome pojedinačno jer ja sam ponijela taj zajednički svijet s ljudima sa sobom u pustinju, oni su bili i ostali u mome srcu i moja je duša pjevala s njima. Nije me to usrećilo, niti umirilo, nije mi bilo dovoljno za moja pitanja i moju znatiželjnu egzistenciju, željnu mira i spasa.
Taj osjećaj topline i zajedništva, svjetlosti, nježnosti, mira i slave nije ispunio moju dušu, ali bio je prisutan i ostao u mojoj svijesti kao što dojenče zadrži osmijeh na licu kada, nakon hranjenja, previjanja, šetnje i kupanja, umorno zaspi. I spava mirno, sa smiješkom. Nesvjesno. Ne zna da će progovoriti, ne zna da će prohodati, ne zna da će odrasti i sazrijeti, raditi i rađati, živjeti i umirati.
Točno je da sam dugo bila u pustinji, ali nikako ne znači da sam ostala toliko nedruštvena da bi mi bilo dovoljno spavati kao dojenče. To sam činila i bez društva, razgovarala s Bogom, pjevala, radila, učila, igrala se i mirno spavala, sazrijevajući bez prepreka. Zato mi je valjda i pokušaj ulaska u društvo bio tako težak jer u društvu isti oni ljudi, iz kojih isijava ono toplo zajedništvo, hladni su prečesto i ne razgovaraju o Bogu jer možda misle da se to niti ne može.
Samo jedan postariji i visoki čovjek uspravnih ramena reče mi da je Boga našao u sebi. To je bilo porazno čuti. Bio je ugledan i pametno govorio, puno puta o Bogu i rado sam ga slušala. Ljudi su bili tihi dok je govorio, ali su "zjakali" naokolo i zijevali, a njegov govor je bio tako razložan i lijep.
Zašto su ljudi propustili takvu ljepotu i priliku započeti razgovor i razmišljanje o Bogu kojega su pjesmom tako radosno slavili, rekla bih, kao dojenčad na krilu majke?
Njima je potrebna majka da ih nauči govoriti i otac da ih nauči prohodati, pomišljala sam. A meni, tko će mene naučiti kad svi zijevaju?
Porazno ili ne, ali Tebe, Bože moj, nalazim u sebi.
I, još uvijek, niti to mi nije dovoljno.
‎utorak, ‎18. ‎travnja ‎2017. 16:38:39

Michael Jackson - Earth Song (Official Video)

U zorama ranim

Jednom da ti nađem trag
u te velike nizine, luge
i na tvoj vrhunac drag
gdje već nema moje tuge;

jednom da ti dođem tu
gdje nalazim te u sjaju
da ti dirnem haljinu,
gdje mi tvoje riječi traju.

Jednom da ostanem sva
i zauvijek kao sluškinjica,
kao vječna pratiteljica,
kao vjerna službenica.

Jer ja nisam tako vjerna,
jer ja niti služiti ne mogu,
jer ja nisam niti smjerna
da koristim dragom Bogu.

On me treba za tebe i šalje
sve te misli moje u tvoj vrt
gdje se stope moje kralje
i čekaju blagu smrt.

On me uvijek iznenadi,
Bog moj i sve moje,
i u nevjerici i u nadi
šalje me na ruke tvoje.

I kad želim vjerna biti,
i kad čuvam svoju čistoću,
ja ne mogu sve to sniti;
i kad činim što ja hoću,

znam da uvijek tebe tražim.
Sa sobom te dozivam,
a sa svojim Bogom blažim
rane koje sakrivam.

Što se može, to je tako,
slatke li Kalvarije
na koju dolazim lako
i u krilu Marije;

slatka spasa ti mi daješ,
svaka si mi pomisao,
kao sunce ili mjesec traješ
što još nije ponikao

da bi meni srušio sav svijet.
Ja te imam, ja te hoću,
zbog tebe mi daje sveti let
Bog moj kojeg molim noću

dok mu glase osluškujem
da bih zoru dočekala ranu.
Tada srce tvoje čujem,
sunce prelazi na moju stranu

i već sva sam sretna kao dijete,
tako prolaze mi dani.
Tvoje ruke sve su više svete,
sve me više duh tvoj hrani.
‎utorak, ‎18. ‎travnja ‎2017. 10:01:56

Rabbuni

Gospodin Isus je uskrsnuo.
Gospodin Isus je uzašao s desne Boga Oca.
Gospodin Isus je začet po Duhu Svetom od Marije Djevice.
Gospodin Isus je nahranio mnoštvo ljudi s malo kruha i dvije ribe.
Gospodin Isus je držao propovijed na Gori.
Gospodin Isus je izgonio zloduhe.
Gospodin Isus se preobrazio.
Gospodin Isus je liječio bolesne.
Gospodin Isus je oživljavao mrtve.
Gospodin Isus je pobijedio smrt.
Ta i mnoga druga otajstva, nadnaravna djelovanja Isusa Krista neprekidno promatramo u vjeri. Ima ipak jedno otajstvo koje smo malo zanemarili promatrati kao obični i prosječni vjernici katolici:
Gospodin Isus je naučavao u Hramu kad je imao dvanaest godina.
Obično tada promatramo Isusovu majku i zemaljskoga oca koji su ga dugo tražili.
Otajstvo naučavanja o Isusu Kristu nije samo moralna uputa koju je vjernima dao Gospodin Isus na Gori. To otajstvo je također potrebno promatrati u molitvi, kao nadnaravan događaj jer kad je Isus htio, ljudi su Ga slušali i bivali posvećeni Njegovim propovijedima. Često je znao naš Gospodin Isus reći kako vjerujemo zato jer smo vidjeli čuda Njegova, ali zapravo se najviše vjernika obrati i povjeruje na temelju naučavanja, kad čuje dobru propovijed, kad čuje Božju riječ jer ona je ta koja djeluje nadnaravno u nama i vrši volju Oca našega da se obratimo i postanemo duhovni ljudi i vjerni Bogu našemu.

Bog nam je objavio samoga sebe. Prva zadaća učenika Isusova je također da svjedoči, ne da također objavljuje sebe, i da objavljuje Isusa Krista. Ako je tko ušao dublje u otajstva Kristova, taj zapravo zna po sebi samome i po svojoj vjeri kako će svjedočiti i objaviti Isusa Krista.
Naučavanje, svako vjersko katoličko naučavanje jest, dakle, objavljivanje Isusa Krista. Pri tom naučavanju osnovni je podatak koji naglašavamo taj da je Isus Krist Bog koji je došao na zemlju i da je došao kao čisti Svetac koji nije bio okaljan grijehom, ali bio je jedini čovjek na zemlji bez grijeha, bio je Pravednik. Mora se naglašavati da je Isus naš Bog, a Bezgrešno Začeće je stvorenje. Bog naš, Isus Krist uzeo je tijelo ljudsko od Marije Djevice i postao ljudsko stvorenje, a ostao i dalje naš Bog, Bog koji je postao stvorenje kakvo je sam stvorio u izobilju ljudskih stvorenja.
Bog nije stvorio grijeh, grijeh je jedina razlika nas ljudi po kojoj se razlikujemo od Isusa, čovjeka.
To je naučavanje. Iako imamo obrazac kojega zovemo simbolom i Ispovješću vjere katoličke i makar je naša Ispovijest vjere sastavljena od dogmatskih članaka, mi tu vjeroispovijest možemo otajstveno promatrati. Otajstveno promatranje zahtijeva razmišljanje, učenje i razumijevanje te molitvu i sakramente. Najljepša nadogradnja vjerskoga života je neprekidno učenje kako se naučavala naša vjera u Isusa Krista. Naučavati Boga koji se objavio ljudima u svojim propovijedima i naučavanju znači spoznavati samoga sebe velikom brzinom i točnošću, znači prosvijetliti vlastitu pamet i steći mnoštvo darova Duha Božjega kao što je razlikovanje duhova i djelatna ljubav prema drugima jer kada spoznajemo sebe, spoznali smo i uzljubili druge ljude, a poklonili smo se Kralju našemu, Isusu.
Čovjek mora biti pismen da bi učio, a to znači da mora od prvoga dana slušati naučavanje i naučiti mnoge riječi koje kasnije neće čuti u obrazovanju i kada nauči čitati i pisati, a čitati može naučiti svako dijete koje je naviklo slušati o ljubavi Boga Stvoritelja. Čitati znači pokušavati s razumijevanjem otkrivati značenje pisma, ljudskih riječi koje su ljudi napisali, a koje im je Bog dao.
Sve svoje znanje možemo djetetu prenijeti kada ga poučavamo Katekizmu Katoličke Crkve jer dijete će nam postaviti sva važna i ključna pitanja na koja iskreno odgovaramo.
No, postoji i naučavanje odraslih u kojemu se također i iz početka čita Katekizam. Toga moramo biti svjesni: nećemo ništa naučiti ni sebe, ni druge ako ne čitamo Katekizam kao prvo gradivo za učenje propovijedanja i naučavanja.
Možemo samo zamisliti i pretpostaviti kakve je probleme Isus imao prilikom svoga naučavanja nas, lijenih mozgova i okorjela srca. Da, uzalud ulažete ogromne napore da nešto shvatite ako se niste pošteno ispovijedili i riješili svoje sebičnosti i umišljenosti, svojih zavisti i ljubomora, svojih bolesnih ambicija. Osnovni preduvjet za promatranje otajstva naučavanja jest izuzetna poniznost prema gradivu koje slušamo i učimo, sricanje i slovkanje svake riječi s poštovanjem prema Riječi koja je naš Bog. Ne moraš se klanjati čovjeku, ali kada te naučava, poželjno se klanjati temi o kojoj se naučava; glavna  tema je Gospodin Isus Krist, prorok i naučitelj Božji. Ako to ne zaboravimo, tada svaka riječ koju čujemo dobiva na težini, tada nam ne mogu misli odlutati, tada se ne može dogoditi nesporazum i nerazumijevanje onoga što se uči.
Teško je narodu tvrde šije naći poniznost u sebi koja je neophodna da bi Bog mogao u naša srca uliti svoju logiku koja nam potom daje upute o tome kako treba razmišljati. No, kad jednom počnete tako učiti, slijedi vam neopisivo bogata nadogradnja u vrlo kratkom roku.
Evo kako prorok Hošea, glava 4, redak 1-4; i redak 6 prenosi i naučava volju Boga:
"Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi,
jer Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje.
2Nema više vjernosti, nema ljubavi,
nema znanja Božjega u zemlji,
već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa,
preljub i nasilje,
jedna krv drugu stiže.
3Stoga tuguje zemlja i ginu svi stanovnici
s poljskim zvijerima i pticama nebeskim
te ugibaju i ribe u moru.
6Moj narod gine: nema znanja;
jer si ti znanje odbacio,
i ja odbacujem tebe iz svećenstva svoga;
jer si Zakon svoga Boga zaboravio,
i ja ću tvoje zaboraviti sinove."

Isusa Krista oslovljavaju s "Rabbi", to jest "Učitelju", a On to prima, ali i predbacuje pismoznancima svoga vremena da hlepe za tim naslovom kao da za ljude ne postoji samo jedan Učitelj - Bog:
Evanđelje po Mateju, glava 23, redak 6-12
6Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, 7pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. 8Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. 9Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. 10I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist. 11Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. 12Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«
‎utorak, ‎18. ‎travnja ‎2017. 5:01:59

Muka po jajima

U igri simbola moderan čovjek se zagubi. Po kuhanim jajima koja su orisana i poznata kao pisanice nitko vas neće uzeti ozbiljno kada mu pokušate navijestiti veliku novost Krista Uskrsloga. Mnogim ljudima izgledate kao praznovjerni čovjek iz pretpovijesnoga doba koji vjeruje da je besmrtan i koji ne zna točno što bi smrt uopće imala biti. Jer pogani znaju da sve uvijek počinje od početka, da se sve vrti u krugu i da jedno umire dok se drugo rađa, i da se ptica Feniks rađa iz pepela, i da se tamo gdje ima najviše zla - rađa dobro i obrnuto, i da ljudi oduvijek vjeruju u uskrsnuće, čak i astrolozi.
Razlika između vjere u Krista Uskrsloga i praznovjerja sakriva se u dokazima koji upućuju na to da je Isus Krist zaista živio prije na zemlji i da je hodao, propovijedajući i čineći dobro, čineći čuda. Jer oni koji su čuli o mnogim filozofijama i religijama već dobro znaju da je ta naša priča samo pusta želja, samo san.
Evo, idem na stranicu na kojoj mnogi čestitaju jedni drugima Uskrs. Stranica je prepuna nacrtanih kuhanih jaja što samo svjedoči o tome da onaj koji to pokazuje nije baš uvjeren u svoje uskrsnuće i u Isusa Krista već više vjeruje, primjerice u pakao ili čak u horoskop.
Prestanite!
Znam da se katolik razlikuje i identificira po nacrtanim kuhanim jajima, ali kakva korist kad ne zna reći što mu jaja znače ili kaže: "novi početak".
Isus nije novi početak, Isus je čudo Božje za sve ljude.
Zamislite da vaš susjed kojega ste pokopali dođe u vašu ulicu i veli vam da odete svima javiti da je oživio i ustao iz groba ili iz pepela. Što biste učinili? Da li biste išli kuhati jaja i crtati po njima?

Savjest, kratka priča

Jedan je vojnik dugo vremena živio u zabludi. Mislio je da je Bog pusta apstrakcija. Duboko u sebi znao je da svaka njegova bol i svaki njegov napor daje energiju koja nekamo odlazi, to je za njega značilo da sigurno ima Boga i da se Bog osvećuje tlačiteljima.
Tada mu se dogodilo da mu je prijatelj zaveo ženu koja ga je napustila pa je ostao sam s djecom oko koje se jako trudio, ali ga djeca napustiše i zanemariše kada postadoše odrasli ljudi.
Vojnik je gotovo poludio od boli i nije znao do kada će izdržati tako i koliko će još tlačenja moći podnijeti. Teško je obolio, a još uvijek je vjerovao da će doživjeti nagradu za svoja trpljenja. Znao je da je zaslužio puno više i bolje u životu.
Kad ga je posjetio obiteljski liječnik, odluči mu pozvati svećenika koji vojniku preporuči da se pokaje za svoje grijehe i propuste, ali vojnik nije znao za kajanje.
Nedugo potom vojnika posjeti onaj prijatelj s njegovom bivšom ženom, a dođoše mu i djeca te ga svi klečeći zamoliše za oproštenje za sve što su mu učinili.
Vojnik reče: "Kakve koristi da vam opraštam kad već moram umrijeti, a da nisam doživio sreću u životu. Moj organizam više ne može izdržati, svejedno mi je. Idite od mene i pustite me da umrem u miru."
Dogodilo se da su mu ipak presadili srce nekog mladog čovjeka koji je poginuo i vojnik se oporavi od bolesti. Poživio je još dugo i postao vrlo sretan u svojoj obitelji i šire. Nije niti bio svjestan da je svima oprostio tlačenje, toliko je bio radostan što se oporavio i ozdravio.
Kad su mu unuci već odrasli, vojnik počne razmišljati o smrti i o tome kako ga više nitko ne tlači i kako su čak prema njemu svi ljubazni i pažljivi. Nitko mu nije bio ništa dužan.
Vojnik tada odluči kod obiteljskog liječnika upitati za onoga svećenika koji mu je govorio o pokajanju da ga zamoli za razgovor o životu i smrti.
U bolnici mu rekoše da je onaj svećenik već odavno poginuo, ali da je njegovo mlado srce dobio neki jako bolestan i nesretan čovjek. ‎Uskrsni ponedjeljak,
‎17. ‎travnja ‎2017. 15:04:58

Rođena za čežnju

Kad sam spremila se da ti jednu riječcu reknem,
tvoj me leden pogled ostavio tihom;
kad sam poželjela da ti mnoga blaga steknem,
tvoje siromaštvo me je nadahnulo stihom,

a kada sam htjela reći da te volim,
da te želim ljubiti do kraja,
shvatila sam da te već predugo molim,
gledam tvoje oči nadnaravna sjaja,

kružim oko tebe, tvoje osi
da bih neku pažnju ostvarila,
želim te zahvatiti po kosi
da bih neki dojam barem ostavila.

Nisam znala da sam te dodirnula iznutra,
ne želeći, ne znajući što se zbiva,
i baš tada rekao si da ćeš donijeti mi sutra
koje se u našoj sadašnjosti skriva.

Vidio si moju čežnju i lako je prepoznao
jer u tebi ista želja kao vatra raste
svaki put kad shvatiš ono što si doznao,
da se naše duše pretilinom časte,

a ta vjerna naša čežnja i taj stalni zov
postoji zbog našeg zajedništva u predanju,
ona sama sebe hrani i stvara si krov
pod kojim se daje duša u sveznanju.

Ti bi mene povukao da za tobom hodim,
ja bih tebe željela spoznavati,
ali nije li to krivi razlog da te sobom vodim,
nije li nam čaša počasti odavati

samo Bogu koji je na prvom mjestu,
radi kojega smo pronašli se zlatom?
Zar ne živimo ovako svaku Čestu,
zar nam nije ona Čežnja koja izvlači nas blatom,

zar nam nije ljubav od te čežnje plod?
Makar sva je teška kao strašan križ,
ona nama priječi zajednički hod,
to je žrtva časna što pokazuje nam briž,

to je zalog ljubavi nam vječne.
Što se bolje ljubimo, to smo dalje,
to smo više kao staze mliječne
kojima nas naša ljubav šalje

da se jednom susretnemo opet
baš na pravom mjestu, tu, u srcu Boga 
koji baš je zato bio propet
da bi znali, čežnjo moja, sačuvati toga,

a ne propasti zbog vanjskih stvari.
Govorim ti što od tebe sam naučila
jer su mene privukli na tebi Božji dari,
jer sam tebe radi Boga našega zaručila.

Bog nas je postavio u naša zvanja
koja su nas, eto, sretno spojila.
Dao nam je darove i znanja,
ti si mene, ja sam tebe usvojila.

Zar da ostavimo Boga radi čežnje ove
kojom napaja se sav zemaljski rod?
Ili da tu čežnju ostavimo da nas zove
kako našli bismo onaj zajednički plod?

Ta me tvoja čežnja vuče, ona mene vodi
da ja plodim kao sjemenje bez broja,
da se mnogim srcima također ona rodi
i da poslije svega ja ostanem tvoja.

Zato me dozivaj, uporno i tiho, i bez glasa,
jer tek tada znam da nešto vrijedi
čežnja kojom napajam se radi spasa,
čežnja koja moju čežnju slijedi.
Uskrsna nedjelja, ‎16. ‎travnja ‎2017. 20:13:05