Saturday, December 12, 2015

Niti jedan dah


Želja moja dug je put,
moje težnje više ne valjaju,
niti osmijeh, niti naručje.
Još me uvijek vodi odgoj krut,
iza mene sjećanja se valjaju,
sjećanja na uništeno stručje

kojega su oči moje za uvijek upamtile.
Nisu bili ljiljani, ni ruže
nego malo cvijeća, sitan prah
pod kojim su krhke lati bile
koje još ponekad meni se potuže
da im nisam dala niti jedan dah.

Na tom putu nestale su prepreke,
suzili su se vidici, a cilj je sve jasniji;
niz me mojih odluka doveo pred kraj.
Ostale su samo formalnosti neke
dok je put sve uži i glasniji;
ima samo jedan putokaz, putokaz za raj.
12.12.2015. 21:23


Poravnavam Ti put



Neki kažu da nas je strah Ivana Krstitelja kada dočekujemo Isusa, Kralja svih kraljeva kao komercijalizaciju svetoga. Ima tu nešto, naročito kad pogledamo pobliže što se čita u Crkvi za vrijeme Došašća, vrijeme kad očekujemo Boga na privilegirani način, očekujemo porođenje Djetešca, očekujemo Isusa u našim srcima koja Mu nastojimo otvoriti.

“Ispravite put Gospodnji ( Iv 1,23; Mk 1,2 )”
“Poravnajte Mu staze (Lk 3, 4; Mk 1,2) “
“Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko! ( Mt 3,2 )”.

Isuse moj, već odlazim na katedralna vrata, a još nisam raščistila s prošlotjednim upozorenjima i savjetima. Ispraviti put se može kad Ti dolaziš, a to znači poravnati cestu pa je možda i popločati, to jest, obratiti se Tebi, ispovijediti se , istresti savjest i primiti Te. Ta staza je Tvoj put prema meni, a to je i kraljevstvo Tvoje, kraljevstvo nebesko za koje imam dojam da postoji i kod mene već dugo,  i da je oko mene.

Molim Te za sve ono što je sveto i to mi sveto iskazuje dobrodošlicu. No, ja ipak još nisam zakoračila putima te dobrodošlice jer nisam dostojna. Moja pokajanja znaš, moje siromaštvo si obogatio, moju dobru volju potičeš i spriječavaš me u prevelikim grijesima.
Ispraviti put znači pronaći što više zapreka i prepreka na tom putu pa ih ukloniti, a također možda istim materijalom popuniti uleknuća na tom putu: ono što nam smeta uzeti i time popuniti udubljenja gdje nam nedostaje materijala. Napiti se s izvora Svetoga pisma i otkloniti grešne misli. Popunjavam Tebe svojim grijesima, Ti ih uzimaš i vraćaš mi od svetosti svoje, kao kakv duhovni tranformator. 12.12..2015.

Možda bi ipak bilo bolje ne žuriti nego promotriti Ivana Krstitelja pa makar se to i odužilo čak do slijedećega Božića.
A možda mi Božić opet stigne usred godine, prije nego što očekujem. Znam da ću morati i za iduće cijelogodišnje blagdane opet promotriti ponešto i razmišljati. Nikad ne znam kada ćeš mi onako revolucionarno opet doći po već ne znam koji put, ali znam kako ću Te dočekati, sigurna sam da imam vremena još malo uprijeti oko promatranja tog velikog proroka, Ivana Krstitelja.
Tako ćeš me najljepše osigurati, sigurno ćeš mi doći i to će sigurno biti točno na vrijeme. 12.12.2015. 16:16


Tijesne cipele?


Nazovivelikakoalicija ne postoji u realnom svijetu.
Reforme uvijek postoje.
Konsenzus se često dogodi, ali i ne mora se dogoditi.
Konsenzus = 1. opće mišljenje o nekoj stvari, problemu i sl.
                       2. jednoglasna odluka svih zainteresiranih strana
                       3. usklađivanje mišljenja, sporazum

Kad ne bi bilo demokratskog odlučivanja za nekoga, ne bi niti bio potreban konsenzus jer bi svi mislili ono što moraju misliti i ne bi bilo uopće niti izbora, niti referenduma.
Neobično je misliti kako treba odbiti svaki pokušaj dogovora i to nazvati opozicijom. Opozicija je pozitivno i negativno kritiziranje nečega što se afirmiralo i što postoji u realnom svijetu.

Nije jasno kako neki um izražava čvrstu vjeru da će formirati vladu i prije nego što se vlada formirala, već zna da je opozicija. Taj um je protivnik ove države ili... Možda mu je pretijesna što bi bio samo pokazatelj obijesti, oholosti i prevelikih apetita.

Ovdje se radi o propustu, a taj propust se može objasniti kao neizvršavanje, nedjelovanje. Takav um kao da nije napravio, napisao, proučio domaću zadaću.
U pregovorima je neophodno kao prvo raščistiti neke pojmove koji su ključni za te pregovore, a ne razbacivati se anakronizmima. 12.12.2015. 11:49


Ideja nije mrtva


Ideja, bilo koja, nije mrtva, ali su mrtvi oni koji u svojem slobodnom mišljenju javno zagovaraju svoju ideju.
Što je demokracija, ako nije pravo na stvaranje i oblikovanje svojega osobnog mišljenja kao prvo i potom sloboda govora u kojemu se to osobno mišljenje odražava, kao drugo.
Jasno je bilo nekada da takve demokracije u staroj Jugi nije bilo, čak smo znali reći da smo sto godina iza majmuna s obzirom na to koliko nas je ta stara država uspjela unazaditi u sedamdesetak godina u odnosu na Ameriku, Aziju, Afriku i šire.

Oni koji javno zagovaraju neku ideju su, dakle, ili mrtvi ili korumpirani pa prema tome pravi intelektualac teško opstaje jer intelektualac mora i želi govoriti i u zgodno i u nezgodno vrijeme, a ne samo onda kad mu neki nestručan političar dopušta govoriti jer u ovom drugom slučaju postoji mogućnost da je korumpiran, a tada se vidi da nije uopće intelektualac.

Intelektualci u Hrvata su vrsta koja je otpisana, za odstrel pa se u javnosti ostavlja dojam kako u Hrvata nema puno pametnih dok korumpirani ideolozi govore kako treba razmišljati, vrlo sofisticirano i s jako nježnim nabojem po uzoru na prave intelektualce. Oni govore o nekim idejama koje nikako u Hrvata ne uspijevaju već više stotina godina i zbog toga bi bilo jako dobro pogledati zašto, to jest rasvijetliti dobre ideje i mnoge pogreške kako ne bismo ponavljali iste pogreške. 12.12.2015. 09:13


Friday, December 11, 2015

Obijesni carevi


Uzmimo da su mnoge vijesti točan pokazatelj stanja o kojemu te vijesti govore.
Jasno je da čovjek ne može iskreno pregovarati s ljutim neprijateljem, a u isto vrijeme okupljati silnu vojsku protiv iskrenih pregovaranja i ostati normalan.
Nije jasno kako se gledateljstvo u toj areni može opredijeliti tko će čekati ishod pregovora ili tko će, s puno nepovjerenja i nestrpljenja, u strahu od nesporazuma otići radije u tu vojsku koja se okuplja za svaki slučaj i to s velikim žarom kakvoga u pregovorima nedostaje.
Najmanje je normalno stajati negdje na udaljenosti, a ne vidjeti što se radi u tim taborima jer se upravo radi čak i o budućnosti onih koji su i jako daleko od mjesta događanja.

Teško bi bilo i pomisliti da vojska čini nešto iz nekih uvjerenja. Kada te zavojače, onda si valjda u službi te vojske i gotovo. Rijetki pripadnici neke nacije su dragovoljno zavojačeni, većina su prosječni poslušnici: odu u neku bitku i nastoje preživjeti i pobijediti.
Drugo su ravnatelji koji naciju žele zavojačiti. Oni, pak, stoje na labavim tvrdnjama da samo slušaju svoje vođe, političare. Tako politika, za koju vele da nema veze s bilo kojom strukom, kao nestručna komponenta, vodi uglavnom sve vođe i kompletnu naciju. Bilo bi neobično vojniku podići pobunu, a bilo bi užasno ravnatelju vojske ne poslušati političara. Prema tome, ako političar i pregovara u isto vrijeme kad i okuplja vojsku i koji ne može takav biti normalan, čini čitavu naciju pred svijetom nenormalnom, jakom ili slabom, ali nerazumnom. Možda je razumno pregovarati, možda je razumno okupljati vojsku, ali ne može čovjek pošteno raditi na dvjema suprotnim idejama ili pretpostavkama.

Još postoji jedan obrazac ponašanja, to je obrazac diktatora koji vlada politikom, vojskom i nacijom. Naciji pripovijeda da je sve super i da pregovoranje nije neka jako važna tema za sve i svakoga, a u isto vrijeme zavojačuje naciju. To je l-u-d-i-l-o. Ludilo je stoga što nacija poslušno slijedi političkog vođu koji nema dvije čiste u glavi, a nije niti neka rangirana osoba u parlamentarnom demokratskom postupku.

Takvih se je situacija povijest ljudska dovoljno nagledala.
Takvih se je ratova mnogo nacija dovoljno “nauživalo”. I kakvo je to ratno stanje u kojemu se nitko ne bori nego većina ili šuti i prima naknadu za šutnju ili “većina” uopće ne prati svoju živinčad u svojem dvorištu??????????????
11.12.2015. 11:51


Thursday, December 10, 2015

Strpljen - spašen


Tko nije bio na kušnjama,
ne zna kako se kali strpljenje;
kome je zastala kap na usnama,
vidio je u mah Proviđenje.

Ako tebe ljubav vodi, ne boj se,
samo lako ti odmahni rukom.
Ako te prozovu, tada postroj se,
ne poginji se ni ramenom, ni strukom.

Čekaj, samo čekaj koliko ti svijest govori
i koliko si jaku riječ ti dao;
Tvoja riječ ti zakon,
nitko nikad nju ne ukrao.

Nije zadnji sud na djelu Boga
nego to je vlastita ti presuda.
Tko je manje vrijedan, nema toga
nego svijest se sjeća svojih suda.

Tada riječ ti svoju dat ćeš
kada ti ne lebdi prije vremena;
kada dođe čas, ti znat ćeš
da se otkinula zadnja nit vretena.
10.12.2015. 21:07





Wednesday, December 9, 2015

Slamka spasa


Eva od zmije naivno prihvaća plod zabranjenoga stabla u rajskome vrtu. Nije svjesna što čini, ali je slobodna. Iz Eve se rađa ljudski rod koji polako postaje sve više i više svjestan svojih čina. Ta svijest o svojim vlastitim pogreškama čini čovjeka na neki način sve manje i manje slobodnim. Jednom kad je pogriješio, nema dobro mišljenje o sebi. Osim toga, poslije je sve lakše i lakše pogriješiti jer čovjek, htio to ili ne, gubi prava mjerila dobra ili zla. Od postanka svijeta do danas bilo je potrebno puno vremena i puno pogrešaka da bi čovjek postao svjestan kako je teško podnašati sve što označava kao zlo. Čovjek je zarobljen tom spoznajom. Nije slobodan kao što su to bili prvi rajski ljudi, ali je sve više i više svjestan kao što to Adam i Eva nisu bili.
Djevica Marija također nije bila svjesna da je puna Božje milosti, ali to je bilo prije samo dvije tisuće godina. Bila je svjesna pripadnica naroda po kojemu se Bogu svidjelo prići svim ljudima, čitavom čovječanstvu, općenito ljudskom rodu kojega je stvorio u ljubavi. Toga je bio svjestan svatko u tom narodu; ljudi su bili svjesni koliko su pogriješili, a znalo se i pamtilo kako je Bog oslobodio taj narod iz ropstva. Marija nije željela biti pripadnica istoga naroda kao grešnica. Ona je odlučila voljeti svoj narod iz skrovitosti u kojoj je bila Bogu najbliskija, a grijehu najudaljenija i ipak ostade pripadnica svojega naroda, svoje kulture i odgoja.
U tome narodu nije bilo niti jednoga čovjeka bez grijeha. Bilo bi nemoguće Isusu se roditi iz toga grijeha. Bilo je nekih pojedinaca koje Bog uze odmah na nebo, ali to nije pomoglo čitavom ljudskom rodu.
Marija je Boga vjerno i predano ljubila, a Bog je uze za sebe, odabere je napuniti izobiljem milosti. Pred tolikom ljubavlju i odanošću, sred tolike predanosti Bog je mogao poslati anđela Gabrijela Mariji s prošnjom i pitanjem o njezinoj volji da postane majkom Spasitelja i Otkupitelja svijeta. Samo što Marija nije mogla zamisliti i znati kako će joj biti i kakve je divote pripremio Gospodin za čovječanstvo. Narod je vapio za Božjim poslanikom, Mesijom i Marija Ga je također očekivala, ali, naravno, nitko nije mogao znati u detalje tko će biti taj Kralj kraljeva i kako će ostvariti blagostanje narodu. Narod je pamtio svoje pogreške, znali su ljudi za svoje grijehe i nisu bili slobodni zbog tih činjenica. U takvim teškim okolnostima nitko nije bio sposoban zamisliti kako je to kad je čovjek i svet, bez grijeha i slobodan u isti čas. To je znala Djevica Marija, kako je to biti osoba bez grijeha i slobodna, ali je također znala da narodu to ne može pokazati. Narod i uz najbolju volju nije mogao vidjeti blagodati rajskih nebesa zbog toga što je bio zarobljen debelim rešetkama svojih grijeha. Moglo ga je spasiti samo čudo.
Isus spašava narod tako da ga oslobađa tih rešetaka zarobljeništva u svijesti o svojoj vlastitoj grešnosti, ali da bi Spasitelj mogao djelovati, potrebno je čovjeku željeti se osloboditi.
Problem želje za oslobođenjem vidi se uvijek u ljudskom rodu, u bilo koje doba: vidi se u starim predajama i tekstovima, vidi se u današnjim sukobima, a vidi se i u strahovima današnjice koji nisu ništa puno drugačiji od strahova nekada, a najveći je strah od još većega zla. To je grešan strah, to je strah zarobljenih duša koje vide samo rešetke i ne vide nebo, ni sunca, ni mjeseca. Često čovjek veli da je dobro, samo da ne bude još gore. To je logika ljudska: “ako je sve gore i gore, vjerojatno će biti još većih zala na svijetu; ako sam zarobljen, može me spasiti samo onaj koji me je zarobio, a to sam ja sam i nemoćan ili je to epidemija zla u svijetu, to jest kao i ja, i drugi su zarobljeni pa se pomoć i snaga nemaju odakle očekivati te je zato bolje bilo kakvim sredstvima i načinom pokušati doći do slobode, primjerice ako svi pristaju na neke uvjete pod kojima se mogu osloboditi, onda je to i za mene slamka spasa”. Ta ljudska logika je logika čovjeka koji je svjestan svojih pogrešaka i ima loše mišljenje o sebi.
 Činjenica da je Bog odlučio uzljubiti Djevicu Mariju jer je ona željela biti sveta i pratiti Božju riječ po kojoj je naučila što se ne smije ako želiš biti slobodan od grijeha, dovodi do potvrde onog zaključka da je Bog napunio Mariju izobiljem milosti kojoj nije bio nikakav problem poništiti možebitan prvi, istočni grijeh Adama i Eve te je tako i zbog toga učinio Mariju Bezgrešnim začećem, to jest svetom i rođenom bez ikakve ljudske pogreške.
Tako kao što je i Marija Božje stvorenje koje je poželjelo onu slamku spasa, svi ljudi su joj nalik. Tako kao što je Djevica Marija bila uporna u slušanju Božjih zapovijedi, svaka ljudska osoba može naknadno zadobiti izobilje milosti. To je čudo Božje, to nije ljudska vremenita i svjetovna grešna logika, to su misli Boga samoga, to su putevi Božji i spas za čovječanstvo: biti svjestan, ali i poželjeti oslobođenje.
Biti svjestan znači biti ljudski realan i priznati da je svijet u općem ratu i da nema toga koji nije zarobljen u strahu te da jedino neki čudesni zahvat izvan ovoga svijeta može to promijeniti. Tko je danas, na dan otvaranja Božjih vrata milosrđa, svjestan zaista da su to vrata samoga neba, vrata bez rešetaka grijeha, vrata kroz koja se običnim prohodom može ići da bi se ugledalo sunce ili mjesec i na taj način da bi se mogla vidjeti Božja logika po kojoj  Bog toliko ljubi svakog čovjeka da je sam na sebe navalio svaki, baš svaki grijeh, svaki pogrešan korak i svaku očajnu pomisao ljudsku, to jest uzeo je grijehe svijeta i ponudio svakom čovjeku lagano breme svoje logike pravednosti.
Tko je, dakle, toliko uporan danas da, usprkos pogreškama, prizna sebi da živi u paklu i tko je uporan u tom paklu slijediti tamo neke Božje zapovijedi? Tko ima još taj jedan atom snage?
To može biti samo duša koja otvori svoja vrata širom i bez straha da će upasti kroz njih terorist ili ovrha.
To može samo onaj koji se sjeća da je Bog oslobodio puno puta mnoge ljude.
To može samo onaj čovjek koji nije još potpuno slijep od svoje grešne logike, onaj tko prizna da je poštenje neophodno i da je biti pravedan puno važnije nego živjeti u ovome paklu i da nikako ne može i nikada cilj opravdati sredstva.
U tome se i sastoji zapovijed ljubavi koju nam je tako lijepo i milostivo obznanio Isus kad su ga pitali što mora učiniti čovjek koji je poslušan Bogu i čuva onih deset najvažnijih zapovijedi. Čuvali su deset zapovijedi Boga koji ih je jednom davno već oslobodio iz ropstva. Ipak su u svojim grijesima tražili neku jednostavniju uputu, neku hitniju pomoć te upitali koja je zapravo zapovijed najvažnija, koja je zapovijed ona koja spašava čovjeka kad mu je najgore i kad je potpuno zarobljen. Isus im odgovara na pitanje o toj zapovijedi. Sva predaja, zakoni i povijest ljudska ovisi samo o tome da čovjek smogne snage poželjeti spas: ljubi Gospodina, ali svom svojom snagom pa makar ti to bilo zadnje, onaj posljednji atom svijesti. No, kada Isus odgovori na pitanje i kada Ga više nitko ništa nije želio upitati, On se milosrdno nakloni tome jednom jedinom gorućem pitanju iz pakla, pitanju mnoštva zarobljenih grešnika i, kad Ga više nitko nije pitao, Isus preuzima inicijativu i dodaje:
“To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima ovisi sve... ( Mt 22, 34-40 )”.
Dakle, samo jedan mali pomak u volji i svijesti, jedno svakodnevno pitanje, slamka spasa nalazi se u onome posljednjem atomu snage kojime se već opraštamo od svake nade i ugledamo vrata do Boga – to znači ljubiti Boga svom snagom. I tada će Isus preuzeti inicijativu. Dat će čovjeku izobilje milosti i čovjek će vidjeti drugog čovjeka u ljubavi i pravednosti. I neće više biti zarobljeništva grijeha te će svatko u takvim okolnostima postati i svjestan, ali i slobodan.



Popular posts