Mračne bitke

 

Duh mi ne da na počinak ići

jer već satima opraštam,

ali ne mogu sve stići

dok o anđelima maštam.

Veliko je olakšanje

poslije muka prijekih

kada stigne opraštanje

zbog anđela nekih

koji oduvijek se dobro bore

tu, na policama, podno zida,

svuda gdje mi vatre gore,

gdje mi duša u dubini rida.

Hvala, Kriste, Duše Sveti, Oče,

jer ja imam noćas privilegije

da u grudima mi klijetke se ne koče

i da savilo se trnje i elegije

koje su me spopadati stale.

Bile su to teške bitke, brige

davnih nota što su nestale

da sa srca spadnu mi sve verige.

Bit ću bolja, sigurno će biti bolje

kad u mojoj svijesti se ugnijezde

dobre navike i posluh moje volje

sve dok gledam naše zvijezde

što ih danju ne može se naći.

Sladak umor svladao mi kosti

otkad morala sam sva izaći

iz te srditosti, zbunjenosti.

Hvala, Anđele, čuvaru vjerni

što se javiš kad zatreba

da podariš duh mi smjerni

podno uzburkana neba.

06.09.2024. 03:38

Za mene ćeš loviti ljude

Marijo, ti, kućo svetaca Božjih,

mrežo u koju se narod ulovio,

narod svetih, poniznih i možnih

što je gladi svoje, žeđi utolio

kad se dao uhvatiti i privući

tvojom ljubavlju i sjajem, Gospo mala.

Hram svih svetih u tvojoj je kući,

makar bila ona za sve nedostajala

pa su izašli još kao siromasi,

sljedbenici Sina tvoga

koji život njima posebno ukrasi.

Čudno vlasništvo je naša Boga.

Al' je Petru obećao novo stanje:

„Od sada ćeš na daleko ploviti,

bit ćeš mi sa ribarima veliko imanje

i sve ljude za mene ćeš uloviti”.

Ja sam Kruh, reče, odozgora,

a ti si mi ulov poslastice raznih riba.

Ja sam Vino koje spasit mora

sve te ljude od Sotonina gliba.

I na večeru nam više neće doći

jer sam vidio ga kako u ponore pada

toga dana slave i božanske moći

kad je porasla na križu nada

dok se prolijevala naša krv i voda,

sva u mojoj duši i na tijelu, u božanstvu

koje ljubi vjernost posebnoga roda

što sam ga posinio ja u prostranstvu.

05.09.2024. 08:02

 

Isusovi plodovi naviještanja kraljevstva nebeskoga

 

Sveti Pavao, dok se još zvao Savao, bio je prvi među progoniteljima Isusa Krista. Imao je prvenstvo u progonu Prve kršćanske, Isusove Crkve koja je tek nakon 313. godine postala dopuštena i službeno proglašena vjera u Rimskom carstvu. Do tada kršćani su stradavali na svakom koraku. Savao je bio jedan od najžešćih progonitelja jer bio je postavljen na važan položaj u državnoj administraciji kao punopravni rimski građanin (po svojim roditeljima) koji je također, kao Hebrej, poznavao Pisma i bio učeni rabin. Kako je bio izvrstan učenik, znao je Zakon i Proroke i čvrsto se držao svoga farizejstva, odnosno doslovnog tumačenja spisa i tradicionalnog židovskog naučavanja, naročito o Zakonu i grijehu. Šezdesetih godina poslije Krista Savao je bio ogorčen širenjem kršćanstva i Evanđelja i držao je kršćane heretičkom sektom.

Jednom prilikom, kada je putovao u Damask sa službenim pismom, kao poslanik rimske vlasti, na putu mu se pokazao proslavljeni Gospodin i upitao Savla zašto ga progoni, a Savao, zaprepašten i zbunjen, upitao je Isusa: „Tko si ti, Gospodine?” Isus, proslavljeni, odgovori Savlu da je taj progon kršćana zapravo progon Boga u kojega Savao, navodno, čvrsto vjeruje, ali ga ne poznaje. Obuzet Isusom koji mu se pokazuje, Savao poslušno izvrši naloge da se javi nekom Ananiji u Damasku koji će ga krstiti i dalje uputiti u kršćanstvo. No, kad se Isus javio Ananiji i rekao mu da krsti Savla, Ananija se požali da je Savao poznati okorjeli neprijatelj kršćana. Isus mu na to odgovori da će pokazati Savlu koliko mu je propatiti za Ime Isusovo te Ananija učini što mu je Gospodin rekao.

Nakon krštenja Savao se povukao u pustinjski kraj u Antiohiji i proveo neko vrijeme tamo u samoći, a vjerojatno je i Gospodin bio uz njega. To je bio početak Savlovoga obraćenja i on je sam zaključio da se mora zvati Pavao jer je to ime poniznosti, za razliku od starog imena. Od tada Pavao je postao žestoki navjestitelj Radosne vijesti Isusa Krista svim Židovima, ali se nazivao i apostolom pogana te je proširio kršćansku vjeru na grčko i rimsko područje.

Za Pavla je to naviještanje Krista, naravno i vjerojatno, bio put blaženstva, ali i kao neko prokletstvo ako prosuđujemo po Pavlovim spisima. Žalio se da mu je Gospodin dao kušnje i muke i nazivao svoje poteškoće trnom u tijelu koji ga je neprestano podsjećao na poniznost:

„Hvaliti se treba? Ne koristi doduše ali – dolazim na viđenje i objave Gospodnje. Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. Time ću se hvaliti, a samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim. Uistinu, kad bih se i htio hvaliti, ne bih bio bezuman; istinu bih govorio. Ali se suzdržavam da ne bi tko mislio o meni više nego što vidi na meni ili što čuje od mene.
I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,1-10).”

Nije potpuno jasno što je Pavla zapravo mučilo, ali je teško povjerovati da je imao problema s grijesima požude jer se tako izražavao kao da ima neku dublju, duševnu bol što izgleda više vjerojatno, zbog toga što je Krista progonio i nije ga upoznao, a to dokazuje da je njegova vjera bila jaka i primjerna vjera. O tome znaju obraćenici po čitavom svijetu, oni koji nisu tradicionalni kršćani i katolici jer svijest da su kasno u životu spoznali Gospodina, a da su ga prije toga psovali i progonili, može boljeti i mučiti vjernika, iako ih krštenje opere od svih dotadašnjih grijeha. Vremenite posljedice grijeha koje je Isus oprostio uvijek postoje i mogu biti vrlo neugodne. Zbog toga je potrebno obraćenicima proživjeti svojski, dušom i tijelom, kajanje koje je jedino ljekovito za opće stanje vjernika.

Te muke Pavlove nam također dokazuju kakvo je obraćenje bio taj susret s proslavljenim Gospodinom gdje je Pavao bio pun Duha Svetoga što se vidi iz njegovih poslanica u kojima je korio svoje učenike i sljedbenike zbog nama danas običnih grijeha oholosti, požude i pohlepe. Pavla je i to jako mučilo, ta tvrdovratost naroda Božjega, tvrdoglavost i nedostatak poučljivosti, odnosno iskrene vjere i molitve.

Vidjeti Gospodina na taj način nije svakodnevna pojava niti kod najvećih svetaca, ali kod Pavla je bilo srazmjerno blaženstvo onome prokletstvu s kojim je morao se nositi u društvu sa sljedbenicima.

Pavao je također zatražio susret s Petrom kako ne bi nastale dvojbe kod kršćana. Predstavljao se kao izravni apostol, određen za pogane, ne protiv Petra, ali u istom redu dostojanstva s Dvanaestoricom, apostolima koji su poznavali Krista 'po tijelu'. Kasnije je čak i zadobio rane, biljege Isusove.

Kako je sveti Pavao gledao na svoj odnos prema Isusu, a kako prema učenicima, jasno se vidi iz njegovih riječi i stavova, on je sebe držao potpuno duhovnim bićem što je još jedan dokaz da je imao tu privilegiju da izravno susretne proslavljenoga Gospodina i postao najslavnijim obraćenikom u povijesti katoličanstva i kršćanstva:

„I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu.

Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete

jer još ste tjelesni (1 Kor 3,1-3).”

Pavao kao da nije znao kako ne ovisi sve o njegovom predavanju poklada vjere, znao je da Gospodin čini najveći dio posla i da su ljudi odgovorni samostalno, svatko za sebe pred Gospodinom. No, kako je bio takva temperamenta i naravi žestoke, tako je nastojao i propovijedati i poučavati, i taj njegov trud oko naviještanja je donio izvanredne rezultate što znači da je zaista bio pun Duha Svetoga.

Svejedno je imao sa sobom i trn u tijelu, svoje prokletstvo i beskrajno kajanje za djela i stavove nevjere koje je imao prije obraćenja.

Zato je potrebno Pavla uzeti jako ozbiljno i obratiti se što prije Bogu i vjerovati Evanđelju i apostolima.04.09.2024. 04:37

„Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti. S njima se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa. Tko vojuje, ne zapleće se u svagdanje poslove kako bi se vojskovođi svidio. I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe. Ratar koji se trudi treba da prvi primi od uroda. Shvati što govorim! Ta dat će ti Gospodin razum u svemu.
Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom (Tim 2,1-10).”

Plod Muke

 

Bog nije stvorio znanost, ali su ljudi u svojoj slobodnoj volji oduvijek stvarali znanost i to otkrivajući božansku veličinu svega stvorenoga. Bog nije rekao da je znanstveni pristup životu jedini pristup koji vrijedi, ali svakog čovjeka Bog zove da mu izađe u susret po svome nahođenju i po svome nadahnuću što mu ga usadi Gospodin. Kad bi se moglo znanstveno dokazivati Boga, to ne bi bio pravi Bog, a također i neuki ljudi bi ostali prikraćeni za spoznaju Gospodina. Štoviše, Gospodin dolazi brže neukima, siromasima, grešnicima, bolesnicima nego učenim znanstvenicima koji su uglavnom dobrostojeći i nisu neuki pa imaju veliku i široku lepezu mogućnosti da spoznaju u tome svom životnom putovanju istinu o sebi pa potom i istinu o životu i smislu te istinu o Bogu, to jest Boga samoga.

Znanost može poticati nepotrebne predrasude gdje čovjek što ga je stvorio Bog hoće određivati Bogu kakav bi Bog morao biti i što bi morao činiti.

Puno se brinemo, a malo je potrebno: jednostavna vjera u Boga i poštovanje prema Bibliji kao i prema svakoj literaturi ili prema svakom sugovorniku.

Kad bismo bili više naivni, bili bismo na neki način kao nevinašca, a ta određena nevinost bi nam donijela manjak predrasuda u odnosu na ostale ljude jer polovična znanost je puna predrasuda i nije podobna za nalaženje mjesta susreta s Bogom. Ako su ljudi polovični, teško uspijevaju u bilo čemu, ali ako su istinski posvećeni znanosti, tada su vjernici jednoga pravoga Boga Stvoritelja svega.

Naravno da se uz pomoć Duha Svetoga događaju znanstvena otkrića i da su mnogi znanstvenici toga svjesni. Ali također su i mnoge majke svjesne da su njihova djeca Božji dar.

Naši životi nisu paketi koje smo dobili na dar i s kojima pohađamo sakramente Katoličke Crkve da bismo se spasili. Naše spasenje je proces u nama koji ne mora biti bezbolan, a može biti i božanski predivan, ili oboje istovremeno.

Da bismo upoznali Boga, tražimo podatke o njemu, učimo i čitamo vjersku literaturu. Vjerni smo, slavimo Isusa Krista u Muci i u njegovom uskrsnuću, ali možda ne razmišljamo kako je milost Boga u uskrsnuću zapravo pohranjena u mukama Isusovim, u životu i smrti Boga.

Božja Riječ, Isus, bila je i još uvijek jest na mukama. Što bi nam to značilo. Teško dopire Riječ do nas, Isus se mora jako mučiti i potruditi s nama da nas spasi, ne samo zato što nam uzima grijehe i oslobađa nas, već upravo zato da bismo, slobodni od teških grijeha, konačno čuli Riječ i upoznali je. U tome Božjem trudu i muci nalaze se i uzrok, i vjera i nada uskrsnuća. Mislimo li ikad postoji li još neki razlog zašto nas Bog oslobađa od grijeha, zašto nas čisti, zašto nas posvećuje? Naravno, da bi lakše dopro do naših srdaca.

Zar čovjek nije siguran da će načiniti nešto ako uporno i ustrajno na tome radi i ako se požrtvovno i dobro potrudi? Požrtvovan pristup nekom radu jamči čovjeku da će biti od toga i ploda, da će biti uspješan njegov trud i rad.

Gospodin se ne mora truditi da bi nas jednom svojom riječju iznenada obratio, ali Bog želi da ga mi svjesno tražimo, punim plućima, da vjerujemo, ali i da se u toj vjeri dobrano potrudimo. Nije nam ostavio slobodu i sakrament Pomirenja samo zato da mi možemo stići u raj nego i zato da na tom životnom putovanju pratimo Isusov život i djelo, da ga upoznamo i da se poistovjetimo s Bogom u svojoj vjeri i naporima, da ga na taj način shvatimo i prihvatimo dok se još može naći Boga, a ne za vrijeme poslije smrti naše. Tada ćemo i ugledati još za zemaljskoga života ono svjetlo koje nam donosi jutro pa dan uskrsnuća.03.09.2024. 18:42

Božja milost uskrsnuća je u Muci Boga.

„A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.

Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega (1Kor 2,10-11).”

Zakon univerzuma

 

Bog je jedan, po svojoj božanskoj naravi, u biti je jedinstvo triju osoba, kao jedinka je unija triju jedinki, trajna osnova i uzorak svega stvorenoga, prapočelo, prvi i posljednji uzrok svih stvari, pokretač svega, sam je u sebi svoj uzrok i postojanje, apsolut koji se ničime ne može uvjetovati. Sve je stvorio, sve je njemu nalik i sve stvoreno, stvorenja i stvari, ga slavi.

Čovjek nema uzrok postojanja u sebi samom, slika je i stvor Božji pa je stoga i on jedan, jedinstvo svega što čini ljudsko tijelo, dušu i duh u kojima se uvijek nalaze tragovi Stvoritelja kao i općenito u svemiru. Čovjek počinje u Bogu koji ga zamisli i stvori, završava u Gospodinu od kojega je potekao. Dok slavi svoga Stvoritelja, čovjek se puni Milošću i slavom Boga u kojoj može blaženo prebivati.

Veza Boga i čovjeka je neraskidiva. Grijeh, koji je udaljavanje čovjeka od Boga po vlastitom slobodnom izboru, također ne može izbrisati Božji trag u čovjeku, ili pečat na čovjeku pa tako niti vremenite posljedice grijeha kao što su zločini, bolesti i smrt čovjeka jer čovjek, kao i sve stvoreno, prebiva u Bogu, više ili manje svjesno ili više ili manje nesvjesno.

Bog je posvuda i u sebi samome; njemu, koji ima milijarde imena, nije potrebno osobno ime kao čovjeku koji se po imenu prepoznaje; jedan čovjek može Boga zvati mnogim njegovim imenima, može ga dozivati i moliti.

Bog je onaj kojega netko drugi obožava slavljenjem, molitvom, blaženstvom ili dobrim djelima.

Budući da je Bog za sve i svakoga Put, Istina i Život, on je jedini pravi Bog i put života, jedini pravi put u život u izobilju za sva bića koja su na dar dobila život od Boga, bez obzira na to koliko su sva druga živa bića osim čovjeka toga svjesna. I životinje bez puno svoje volje, i biljke, i priroda i prirodne pojave slave Boga svojim životima i postojanjem.

Čovjek stvara tako da oponaša ono sve što je Bog stvorio pa tako i prirodu oponaša i prirodi vjeruje jer je ona od Stvoritelja. Bog je veći od univerzuma i veći je od svega što je stvorio i što stvara i čime upravlja, veći je od čovjeka i svega što čovjek stvara ili misli, ili čini. Ako je Bog sve stvorio savršeno, kao što i jest jer je sam sav savršen, čovjek ne može stvoriti ništa bolje ili ljepše, savršenije, ali može privremeno pokvariti svojim grijehom.

Bog je veći od vremena, a u svome Sinu ima naše vrijeme što ga je za čovjeka stvorio. Ta vremenitost može uvijek vrijediti po Božjoj volji, ili prestati.

Bog je sve, i ono buduće za nas, stvorio u sjemenkama, u svojoj zamisli koja se ostvaruje, kao i sve drugo, pomoću Riječi, Sina Božjega Isusa Krista u ljubavi i milosrđu Duha Svetoga. Bog zna da će čovjek nastradati ako se udalji svojim mislima, djelima, riječima i propustima od Boga, svoga nebeskoga Oca. Tako i zbog toga da sve ostane kako jest, savršeno, Bog Otac naš upravlja svemirom, prirodom, živim bićima i ljudima, ali čovjeku daje slobodnu volju da Bogu kaže: ne. Tako čovjek uči i raste u ljubavi koja je božanska i Božja. Čovjek može Boga zamoliti i može od Boga izmoliti ono što želi, a u srazmjeru je s Božjom voljom. To je za čovjeka velika sloboda izbora između dva dobra ili između više dobara. Zbog te svoje slobode čovjek je pokvarljiv, ali ga je Bog u početku, načelno i u zamisli srca svoga stvorio savršenoga. Kada bi ljudi bili svi jedno u Bogu, i sami bi vidjeli da je to savršenstvo. Jedinstvo u različitosti.

Zbog toga jedinstva nas je Otac načinio različitima i prema našim razlikama svrhovitima, da postepeno i polako učimo opet o ljubavi jer ako smo slični kao jaje jajetu, imamo jedinstvo u sličnosti i jednakosti, ali nemamo ljubav, nemamo život u izobilju, nemamo pravi život, istinsku osobnost i osobno ime.

Tako možemo reći svakom velikom Egu: a gdje si ti bio kad je Bog stvarao svijet i nebo i zemlju, kopno i oceane, mora i ledenjake, svjetlila i noć pa dan, kad je stvarao životinje, konje, ptice, dupine kojima je Adam imao čast nadjenuti imena?

Da, čovjek ima čast od Boga. Radi čovjekova spasa Otac poduzima sve da ne pogine niti jedan jedini čovjek nego da živi, da ima život u izobilju.

Kad si ti, čovječe, ponio pretežak križ čovječanstva, kad si ti, čovječe, postao predmet pa predmet obožavanja, kad si se sjetio tolerancije i gdje si bio kad je Riječ Božja postala čovjekom i solidarizirala se sa tolikim različitim ljudima, kad je božanskom ljubavlju ispunila Zakon po kojem svaki jedan čovjek može doći do ljubavi, opraštanja, sreće i neba; kad je Isus naučio svojim primjerom ljude čemu služe zapovijedi i svojim predanjem najvrijednijega što pod Bogom postoji – života, uvjerio i uvjerit će sve i svakoga da može po zapovijedima ljubiti, da ljudi jesu jedno u Gospodinu koji je uskrsnuo i uzašao k Ocu gdje nam je pripremio stanove i odakle nam šalje Duha Svetoga, Pravednost, Milosrđe, Ljubav?

I gdje si bio, čovječe, kad je Bog ustanovio sveta otajstva i dao sebe da ga blagujemo jer bez njega ne bismo mogli ništa. Uzak prolaz, pravi put, glavna prometnica na zemlji ostala je prilično pusta, mnogi su krenuli stranputicama, mekanim i travnatim stazama, širokim i popločanim cestama koje vode nizbrdo pa je lakše kročiti u pakleni bezdan grijeha nego slijediti desetak jednostavnih uputa za univerzalnu ljubav. 02.09.2024. 14:34

O, kako ljubim zakon tvoj,
po cio dan o njemu razmišljam.

Tvoja me zapovijed mudrijim učini od dušmana mojih
jer ona je sa mnom vječito.

Umniji sam od svih svojih učitelja
jer razmišljam o svjedočanstvima tvojim.

Razumniji sam i od staraca
jer tvoje čuvam naredbe.

Zla puta klone mi se noge
da riječ tvoju sačuvam.

Od tvojih sudova ne odstupam,
jer ti si me poučio.

Psalam 119,97-102

Ništa osim Krista raspetoga

 

Prva Isusova propovijed bila je ujedno i njegovo očitovanje, nakon što ga je Ivan krstio na Jordanu i poslije kušnji u pustinji. Isus je otišao pravo u sinagogu i predstavio se kao očekivani Mesija moralnim vođama naroda i predstavnicima, pismoznancima, farizejima i vjernima koji se nađoše svi u dan subotnji tamo. Naučavao je javno i transparentno, bez velikih govorancija, tumačeći najjednostavnije činjenice, čitajući iz svitka u kojem je, naravno, naišao na proroka Izaiju:

„Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!

On me posla blagovjesnikom biti siromasima,

proglasiti sužnjima oslobođenje,

vid slijepima,

na slobodu pustiti potlačene,

proglasiti godinu milosti Gospodnje (Lk 4,18-19).”

Tada im reče: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Lk 4,21

Pisma su se ispunila dolaskom Isusovim, ispunjavala se njegovim trogodišnjim javnim djelovanjem, njegovom Mukom i smrću na križu, uskrsnućem, uzašašćem i poslanjem Duha Svetoga na Crkvu i ta Pisma još se uvijek ispunjavaju.

No, pri Isusovom prvom i javnom, službenom nastupu ljudi su ostali preneraženi kako može sin Josipov za sebe reći da je očekivani Mesija, samo tako, jednostavnom tvrdnjom. A već su bili čuli da čini čuda i da liječi bolesnike, vidjeli su kasnije da izgoni zloduhe pa su neki iz naroda povjerovali da je Isus neki čudotvorac, vjerojatno samo neki Prorok.

Kasnije, tijekom Isusova djelovanja i tumačenja Zakona i Pisama, postepeno se mnogima razbistrilo da je sve istina što Gospodin govori, a sebe je nazivao Sinom Čovječjim. Ti mnogi ljudi prestali su se prisjećati Josipova sina, Isusa iz Nazareta, a spoznali su da je moguće da je Isus čak i taj očekivani Mesija, Božji Sin jedinac i prvorođenac, no nisu ga uglavnom drugačije zvali nego 'Sine Davidov' što je bila potvrda da se Isus nametnuo snagom Duha Svetoga kao Gospodin, Sin Božji koji čini samo ono što je volja njegova Oca nebeskoga.

Gledali su na Isusa kao na političkoga vođu koji slijedi i ispunjava Zakon što ga je Bog dao nekoć Mojsiju i po kojemu su živjeli i neprekidno padali u ropstvo. Težili su za konačnim oslobođenjem, stvorili tradiciju vjerovanja da će Isus kao židovski kralj donijeti to oslobođenje naroda i mirnu vladavinu Zakona.

Isus je poučio Dvanaestoricu, apostole koji su postali temelj njegove Crkve i Novoga saveza jer zakonodavci i pismoznanci ga nisu prihvaćali, bio im je konkurencija, mislili su i postali mu najstrašniji neprijatelji, veći od okupatorskog starog Rima, te ga dali ubiti razapinjanjem na križ što je bio rimski običaj. Svi su se bojali ogorčenih vođa naroda, a Isusa se nitko nije bojao; osim zloduha.

Tako je Isus završio svoje zemaljsko putovanje, umro je teškom smrću na križu i bio pokopan.

Sve je moralo nekako ostati na tome, na uspomeni na još jednog ubijenog Proroka.

A tada, trećega dana po smrti, Isus Krist je ustao iz groba i pokazao se apostolima i narodu, nastavio još podučavati apostole i ustoličio svetog Petra kao prvoga među jednakima, dao je preporuke i uzašao na nebesa, sjeo s desna Bogu Ocu na nebesima pa su poslije poslali svoga Duha Svetoga na okupljenu Crkvu i apostole te na prisutan narod.

Za mnoge je sve to bio veliki šok i postojala je nevjerica, ali bio je uglavnom pozitivan šok za one koji vjerovaše da je Isus Gosopdin, Kralj i Bog.

Isto se događa i danas u narodima.

Isusa treba pratiti i postepeno upoznavati, povjerovati mu i obratiti se.

Vjerovati izvještajima apostola, Evanđelju.

Danas ih ima mnogo koji navještaju Krista raspetoga kao Spasitelja svijeta. To su oni koji uče o uskrsnuću Isusovom koje je postalo temelj raširene kršćanske vjere u svijetu.

Za upoznavanje s Isusom vjera je dovoljna koja u Duhu Svetom uvodi vjernike u svu istinu i ljubav neopisivu Boga za ljude.

No, mnogi materijalisti nastoje dokazivati da se po Kristovom Zakonu ne živi i da je nemoguće da je Isus Bog svega stvorenoga i svih stvorenja. Oni su okorjeli neprijatelji kršćana, veći nego stari Rimljani.

To je zato što na njih još nije došao red da povjeruju da je u Isusovoj smrti na križu rođena njegova Crkva i da su dio Novoga saveza Isusova sa svim ljudima kojima su kršćani pokazatelji, učitelji i primjer povjerenja u Boga što znači da su, na očigled svima, u međusobnoj ljubavi i privrženosti, isti taj Zakon ispunili, jednako kao i njihov Mesija: snagom ljubavi za druge, snagom Duha Svetoga i snagom Isusa Krista, raspetoga, iz čijeg je milosrdna srca potekla kršćanska Crkva, rođena u krvi i vodi krštenja. 02.09.2024. 06:13

„I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje

jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga.

I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju.

I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage

da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.”

1 Kor 2,1-5

Zakon u srcu

Zakon je Božja riječ za nas, ljude.

Isus je Sin Boga, Isus je Riječ, naravno, riječ Boga za nas, ljude.

Isus je Zakon.

Isus je sama ljubav i milosrđe.

Zašto Isus prekorava licemjerstvo farizeja koji vrlo strogo i pažljivo slijede Zakon, čak doslovno, znaju Zakon napamet, ali nisu proučili čitav Zakon i nisu sve iz Zakona naučili napamet. Još su i dodali svoje komentare, sretni što su tako aktivni učenici Zakona. Dodali su tu i svoj osjećaj odgovornosti da dovedu Boga narodu i da pred Bogom vrše svoj poziv. Tako se pokraj poslušnosti Zakonu razvila i vjerska Tradicija. Sve ono što su dobro razumjeli iz Zakona, lakše su zapamtili i naučili. No, ostalo je puno toga nerazumljivoga za farizeje jer su tumačili kao obični ljudi i grešnici, nisu otvorili srca Bogu, nisu raščistili svoje duše, nisu pospremili sebičnost u neki kut, nisu oholost bacili u smeće.

Zakon je Božja riječ, Deset zapovijedi znače Dekalog, a to u prijevodu jest Deset riječi. Dekalog je kao okvir i kostur, kao čvrsto tijelo ispunjeno natuknicama za lakše usvajanje gradiva.

A Božja Riječ i Božji Sin jest Isus.

Isus je Zakon.

Isus je također sama ljubav i milosrđe, pravednost i praštanje.

Isus polaže u naše duše Zakon kako bismo znali što nam se događa, da bismo imenovali Ljubav našim bezbrojnim nazivima, da bismo doživjeli rađanje u duhovnost kroz naš duševni most, da bismo se posvetili Duhom Boga živoga, a ne Boga Zakonodavca. Zakon tako kao tijelo ulazi u nas, kao kruh što ga svakodnevno blagujemo, a dobivamo Duha u naše duše i duhovnost koja oživljava ako dobro naučimo i razmislimo o Zakonu, o Isusu.

Kada učimo, širom otvaramo vrata našega razuma i naše razboritosti, ali loše usvajamo ono što učimo od svetoga Boga komu se klanjamo jer možda nemamo poniznosti.

Ako upamtiš: ne kradi, ne čini preljuba, ne svjedoči lažno na susjeda svoga, ne poželi tuđe žene, niti bilo kakve tuđe stvari, to moramo naučiti tako da se upitamo što zapravo nije zabrana nego odobrenje: ako ne kradem, moram darivati siromašnije od sebe; ako ne činim preljuba, moram ostati vjeran do kraja, to je zakon, to je važnije od mojih sitnih interesa. Ako ne svjedočim lažno, moram govoriti samo ono što sam spoznao o drugima da je istina u ljubavi; ako ne poželim tuđega bračnog druga, niti bilo koje tuđe stvari, moram izbjegavati prilike koje me dovode u to nekontrolirano stanje, a za stvari se može i upitati vlasnika.

Tako mi mislimo da su naša vjera, ljubav i nada sušta suprotnost hladnom razumu, a to je zapravo početnička vjerska i moralna, i duhovna pogreška kao što su i farizeji pogriješili. Isus im kaže da ne izostavljaju ono što dobro znaju, ali da nadopune ono što ne razumiju i to uz pomoć duše koja služi kao neki most između slova koje ubija i Duha koji oživljava.

Vjerojatno se mnogi nisu držali onih prvih Zapovijedi: Gospodin je Bog, Bog je jedan, njemu se potrebno neprestano klanjati, svetkovati ga i slaviti, a ne nikada iskušavati jer on je Bog, reče, a ne čovjek, nije kao ljudi grešnici koje mora Bog stavljati na kušnju. Također, sva vlast je od Boga, i roditelji su od Boga pa od njih valja naučiti, valja ih poštovati.

Jer da su farizeji usvojili Prvu Zapovijed, imali bi poniznosti, opraštali bi, razumjeli bi ostale zapovijedi. Poznavali bi Gospodina. 01.09.2024. 11:01

„Nego, ovo je Savez kojim ću se svezati
s domom Izraelovim
nakon ovih dana – govori Gospodin:
Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu
i upisati ih u njihova srca.
I bit ću Bog njihov,

a oni narod moj.” Heb 8,10