Friday, March 31, 2017

Proslavljenje tijela Kristova


Isus se već od svog ulaska u svijet spremao žrtvovati, Bog Otac Mu je "pripremio tijelo" (Poslanica Hebrejima 10,5), a najzad nas je Isus "prinosom svoga tijela jednom zauvijek posvetio (Heb 10,10)".

Misterij se nije završio s tjelesnom Isusovom smrću: on se dovršio Njegovim uskrsnućem. U izvještajima o ukazanjima evanđelisti naglašavaju da je tijelo Krista uskrsloga i te kako stvarno:

Evanđelje po Luki, glava 24, redak 39-43
39Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«
40Rekavši to, pokaza im ruke i noge. 41I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« 42Oni mu pruže komad pečene ribe. 43On uzme i pred njima pojede.

Evanđelje po Ivanu, glava 20, redak 26-29
26I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«
27Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« 28Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« 29Reče mu Isus:
»Budući da si me vidio, povjerovao si.
Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«.

I ne samo da je tijelo Isusa uskrsloga stvarno nego više nije podložno istim uvjetima života kao prije Muke:

Evanđelje po Ivanu, glava 20, redak 19-20
19
Ukazanje učenicima
(Mt 28, 16–20; Mk 16, 14–18; Lk 24, 36–49)
I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« 20To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.


To više nije "tijelo zemaljsko (psihičko)", to je "slavno tijelo", "duhovno tijelo":

Prva Poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 15, redak 39-49
39Nije svako tijelo isto tijelo; drugo je tijelo čovječje, drugo tijelo stoke, drugo tijelo ptičje, a drugo riblje. 40Ima tjelesa nebeskih i tjelesa zemaljskih, ali drugi je sjaj nebeskih, a drugi zemaljskih. 41Drugi je sjaj sunca, drugi sjaj mjeseca i drugi sjaj zvijezda; jer zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju. 42Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; 43sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; 44sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno.
Ako ima tijelo naravno, ima i duhovno. 45Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni. 46Ali ne bî najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno. 47Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. 48Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. 49I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.

Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima, glava3, redak 20-21
 20Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: 21snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.


Time se bjelodano očituje sveti smisao Isusova tijela u novoj Božjoj ekonomiji spasenja čovjeka što je otpočela utjelovljenje, rođenjem i krštenjem na Jordanu: nakon što je uništeno i nakon tri dana opet sagrađeno, to je tijelo zamijenilo stari hram kao znak Božje prisutnosti među ljudima:

Evanđelje po Ivanu, glava 2, redak 18-22
18Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« 19Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« 20Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« 21No on je govorio o hramu svoga tijela. 22Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.



Euharistijsko iskustvo Crkve koje ostaje spomen-činom i sjećanjem Kristove smrti je obred u svjetlu uskrsnuća kojim je Kristovo tijelo postalo "životvorni duh"; ono je usmjereno u posljednje trenutke i poslije jer najavljuje povratak Gospodinov i poziva nas da ga očekujemo:

Prva Poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 11, redak 24-26
24zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« 25Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« 26Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. 

Također i 1 Kor, 15,45-46
 45Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni. 46Ali ne bî najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno.

Prema tomu, Crkva tim obredom doživljava iskustvo posebne naravi:
"zajedništvo Tijela Kristova" omogućuje joj da ponovo proživljava sve bitne vidove misterija spasenja (Dufour 1349). 31.03.2017. 16:48



Tama duše, esej 2014/15

"UTORAK, 30. PROSINCA 2014.
Tama duše
Kontemplacije povodom petstote obljetnice rođenja Svete Terezije Avilske, 28. ožujka 2015.

Tama duše




MALO IH JE KOJI SU ME POTAKLI NA KONTEMPLACIJU, A OD TE MANJINE VEĆINA SU ODAVNO PREMINULI SVETCI.
NE SAMO DA SE NALAZIM U RIJEČIMA I UPUTAMA TIH LJUDI NEGO ME ONI I ZDUŠNO ZAGOVARAJU.
PRIJE DVIJE GODINE, NA DAN SVETE TEREZIJE AVILSKE, VIDJELA SAM PREDIVNU ŽENU KAKO MI SE UKAZUJE U PODIZANJU I NAMEĆE ISPRED TIJELA KRISTOVA. IMALA JE PRELIJEPO LICE, HUMANO, ALI STILIZIRANIH CRTA I TOPLA SE SVJETLOST PROSIPALA IZ TE SLIKE. IZNENADILO ME KAKO MI SE BILO TKO MOŽE UGURATI PRED JAGANJCA, ALI SAM SPOZNALA DA MOJA MOLITVA ZAGOVORNIKU U VELIKOJ NEVOLJI DONOSI OBILATA PLODA. NIŠTA MI DRUGO NIJE BILO JASNO, ALI ME JE SVETA TEREZIJA AVILSKA ZAHVATILA OZBILJNO. NJEZINA BIOGRAFIJA JE ODMAH DOKUČILA MOJE SRCE, A KASNIJE SAM POGLEDALA O NJOJ I FILM TE DOKUČILA DA MI JE NAINTRIGANTNIJA NJEZINA KONTEMPLACIJA U KNJIZI “ZAMAK DUŠE”. NEHOTICE SAM UPISALA DA JE TO TAMA DUŠE I U TOJ  PRAVOPISNOJ POGREŠKI NAŠLA SAM UPOZORENJE: NIKADA NE BIH PRIZNALA DA MI JE MOJA DUŠA U TAMI. PRIJE BIH REKLA DA JE TAMA PLODONOSNA.
DANAS SAM OPET UOČILA TEREZIJU AVILSKU U NAJAVI PROSLAVE PETSTOTE OBLJETNICE NJEZINA ROĐENJA. U MEĐUVREMENU SAM DEFINITIVNO RAZLUČILA DA BOŽJA VOLJA ZA MENE NIJE ODLAZAK U SAMOSTAN, A POZIV JE KRAJNJE DUBOK I NEZAOBILAZAN. U TRAŽENJU SVOJEGA STILA DJELOVANJA I ŽIVOTA OTKRILA SAM DA NAJVIŠE PLODOVA DONOSIM U KONTEMPLACIJAMA OBIČNIH DUŠA, ČAK POGANSKIH I U NASTOJANJU DA NEKOJ OVČICI POKAŽEM PUT VJERE U KRISTA RASPETOGA I USKRSNULOGA.
BENEDIKT XVI NAPOMENUO JE KAKO JE NAGLAŠEN I TAJ EKLEZIOLOŠKI VID U TEKSTOVIMA SVETE TEREZIJE AVILSKE, A TO JE UPRAVO ONO ŠTO I MENE NAJVIŠE KOPKA: ZAŠTO TOLIKO LJUBIM CRKVU BOŽJU, A NIJE MI POZIV DA JOJ SE ŠTO VIŠE PRIBLIŽIM NEGO MI JE ŽIVOT PREPUN PROFANIH LJUDI. NA KORIST SVIMA NAMA SLABIMA, MORAM UĆI DUBLJE U SEBE, ODNOSNO U TEKSTOVE TAKVE ZNAČAJNE CRKVENE NAUČITELJICE; U NJOJ NALAZIM SVOJE DVOJBE I SVOJU POSTOJANU STRAST ZA BOGOM.

TKO sam ja da me se spominješ? Obraćenica iz poganske ideologije koja je uvijek imala kontemplativnu i znatiželjnu narav i koja je uvijek bila sasvim sigurna da je istina vrijedna svake žrtve i da sve što čovjek proživljava ima smisla. Nikada me nitko nije mogao uvjeriti da moram iznevjeriti sebe i svoje životno iskustvo, ali su me svi uvjeravali da sam manje vrijedna.
Sada, kada Te malo bolje poznajem, Isuse, i Tvoju velikodušnu pažnju i ljubav, moram strašno uprijeti protiv grijeha oholosti jer u meni se oholost razvijala iz moje nemoći da dokažem i pokažem svim tim ljudima kako puno vrijedim ja i ono što im pokušavam reći. Poganske ideologije danas jako polažu na kvocijent inteligencije. Ipak, iako su me držali pametnom i iako se sama držim pametnijom od mnogih drugih koje mi Bog daje na put, ja sam pomalo zaostala u intelektualnom životu i razvoju. Ti si mi dao, Isuse, savršeno znanje bez obzira na moje sposobnosti. Spoznala sam u čemu je ta moja inteligencija, ona pomaže da čovjek uvidi svoje grijehe. Kompleksi manje vrijednosti i velika oholost mene još i dan danas progone iako se osjećam natprosječnom vjernicom zato jer vidim da sva inteligencija ovoga svijeta pada pod grijesima, a istovremeno vidim da mnogi vjernici i vjernice imaju strah od zdravoga razuma i da potpadaju pod iluzije.
Zanimljivo mi je kako su baš meni dijagnosticirali kako ne znam razlikovati realnost od mašte, ili tako nešto slično. Opet se javljaju ti moji kompleksi: ako sam ja uspjela sagledati stvarnost pod utjecajem najtežih halucinacija i ako sam mogla odmah otići psihijatru i reći da doživljavam iluzije, zar to nije dokaz da razlikujem stvarnost od nestvarnoga za razliku od mnogih koji halucinacije nisu imali, ali su jako znatiželjni i željeli bi ih doživjeti kao znakove vjere. To samo znači da im je vjerski život nezadovoljavajući i nedovoljno promišljen, i to u svjetlu zdravoga razuma koji nam je prvi dar od Boga.
Budući da sam to spoznala i proživjela, držim kako bih mogla nekome ukazati na te svoje spoznaje i biti korisna jer za mene samu nije Bog morao tako drastično intervenirati; sigurno od mene barem jedna duša mora imati koristi i ploda.

Mlada djevojka mi je ispričala kako je Bog napisao Knjigu, a sotona nije dao nikakve zapovijedi pa je prema tome slobodniji i bolji za poštovanje. Nisam za nju odvojila vrijeme da joj pojasnim kako se sotona trudi i piše i piše brdo svih drugih knjiga koje postoje na svijetu. Ta djevojka se je ipak zakvačila za Sveto pismo i očigledno je da ju savjest kopka.
Kod mene nije često bilo takvoga uobičajenoga izbjegavanja samopromatranja. Teško iskompleksirana, trudila sam se otkriti tajnu svijeta i veliku tajnu moje vlastite nesposobnosti da u tome svijetu naiđem na priznanje. Tražila sam u sebi velikom temeljitošću sve što je bilo pogrešno prema mišljenju ljudi, ali sam uvijek dolazila do spoznaje da ni ti sami ljudi ne znaju točno što je to kod mene što je pogrešno. No, sama prema sebi otkrila sam bitnu žeđ za istinom koja mi je bila potpuno nejasna, a trebala sam nekoga tko bi mi iskreno govorio. Tako sam došla do zaključka da ljudi nemaju te duhovne upornosti i koncentracije uvidjeti i spoznati svoje osobine i pogreške. Budući da je meni to najdraža aktivnost od djetinjstva, ne mogu razumijeti zašto se ljudi sami prema sebi ponašaju tako kukavički. Moja hrabrost je inače mizerna, ali nemam drugih riječi kojima bih opisala to izbjegavanje duhovne smjelosti u samosuočavanju. Ako čovjek zaista misli u sebi da vrijedi, zašto se onda ne promatra, zašto izbjegava o sebi kritički promisliti. Nevjerojatno je kako je to u mojem životu učestala pojava. Ne mogu jednostavno reći da su ljudi zaostali, većina onih koje sam susretala, da su slabo obrazovani jer ja sam bila nesposobno dijete, a ipak mi je Bog dao moć samosagledavanja, smjelost, samokritiku i dokučivost. Nisam znala logiku, niti su me učili razmišljati, a ipak moram taj pojam upotrijebiti kao da mnogim ljudima nedostaje inteligencija, kao da mnogi ljudi uopće ne misle i kao da mnogi ljudi nemaju hrabrosti i povjerenja u sebe. Koliko god bila iskompleksirana, ja sam uvijek više vjerovala sebi nego drugim ljudima. Zašto ljudi grade svoje mišljenje o sebi na temelju društvenih normi? Zar ljudi ne vide da u svojem iskustvu imaju savršenu potvrdu sebe samih? Zašto su ljudi spremni zaboraviti vlastitu bol i patnju, sreću i zadovoljstvo zbog jedne površno izgovorene riječi nekih drugih ljudi koji se, uzgred budi rečeno, svi slažu u tim svojim zaključcima koje uopće nisu provjerili u svojemu vlastitome iskustvu, u praksi.
Činjenica jest da je teško provesti neke riječi u djelo. I u tome sam bila pionir sama sebi.

Svijet jako dobro poznaje bitne poruke Svetih knjiga. Kršćani kao da to poznavanje nemaju. Mnogi bi se jako iznenadili kada bi uvidjeli da političari agnostici i pogani znaju jako dobro što bi morali činiti i da se često oslanjaju na Bibliju. Štoviše, doslovno je kopiraju. No, niti oni nemaju molitvene živote u kojima bi polučili nadahnuća, a grijesi im se gomilaju.
Netko je rekao da ljubiti Boga više vrijedi nego poznavati Ga. Ne vidim kakva je razlika jer oni koji misle da poznaju Boga, ne ljube Ga. Ja Ga slabo poznajem i preslabo ljubim, ali ono malo što znam o Njemu je upravo rodilo moju odanost prema Bogu. Površno je to rečeno, poznavati Ga. Ja Ga nisam poznavala, a On me je obdario navedenim osobnostima.

Znam da je Terezija Avilska imala teških susreta s demonima. I da joj je Križ pomagao da ih se riješi, to jest njezina odanost i povjerenje Križu. I ja sebe držim iskusnom protiv iskušenja, ali me je sotona počeo napadati još lukavije. Radujem se tome, Bog mi daje potvrdu da sam dobro procijenila svoje vjersko stanje.

Budući da nisam za odlazak u usko krilo Crkve nego sam laik, moram uvidjeti da ono što svetci naučavaju i svećenici propovijedaju ne ostavlja dovoljno plodonosnoga traga u vjernicima. Kao da je ovdje potreban upravo jedan laički, gotovo poganski propovjednik koji jako dobro zna kako je to biti poganin pa se nastojati napiti odjednom na Isusovom zdencu života. Tumačenje onoga što tumači Crkva ne dopire do svih duša. U prvom redu je naravni poganin. U drugom redu je čovjek tražilac. U trećem redu je čovjek koji je spoznao da je grešnik. U četvrtom redu su agnostici i slabi vjernici. U petom redu je vjerujući Narod Božji. U šestom redu su crkveni naučitelji i kler, papa i svećenstvo. U sedmom redu je Krist. To je savršeni put i hijerarhija. Tim putem jedna osoba nikada ne mora ići, ali to su neki prostori u koje ja izlazim iz crkve i iz kojih se vraćam na misno slavlje. Definitivno ti prostori nisu određeni zemaljskim dimenzijama svijeta nego su to stanja duše. I onaj koji dobije vjerski odgoj nema dovoljno poštovanja prema poganima nego se sklanja od svijeta. Ja ne mogu zanemariti svoj dugogodišnji poganski život jer sam upamtila da među poganima nema licemjerja. Licemjerje vjernika može biti kobno, a očigledno jest da o tome vjernici, narod Božji slabo razmatra. Najčešće susrećem agnostike i vjernike godišnjake. Među vjernicima moram dati posebno mjesto Marijinim štovateljima. Imam dojam da se Crkva i kler grčevito drže straha za vjeran puk, a vjeran puk uči taj strah od malena. Nema straha za Crkvu Božju. Ako to ne uvidimo, nikamo nećemo dospjeti. Neki vjernici su u očajnom stanju licemjerja samo zbog toga, a najčešće se priklanjaju Djevici iako ih ima puno koje Marija naglo i definitivno obrati. Možda o tome ne moram govoriti, ali mi Bog to neprekidno postavlja u oči.

O Mariji ništa ne mogu govoriti, volim je i ponekad je zazovem, a pomaže mi kad sam slaba. To me i kopka, zašto ja ne mogu ploda dati više, a Bog samo onoliko koliko je mali, ali učinkovit poticaj? Zašto bi sve podnijela Marija? Ta, zar nisam ja vjerna i previše, a Marija je tu da služi. Zar ne moram ja Mariju promatrati kao uzor, a ne kao onu koja će me iz mojih slabosti izvlačiti? Ako mi je Isus, Gospodin dao želju da sama potučem većinu svojih slabosti jer tada sam još duševnija, zašto se utjecati Mariji da mi u toj želji stane na put i sve riješi umjesto Boga i mene same? Čak i u najgorim psihotičnim stanjima nisam se sjetila ju zazivati jer sam gledala Božju volju i nisam imala nikakvih molbi i pitanja, osim jednoga ako je volja Božja. Nije mi bilo niti na kraj pameti utjecati molbama Djevici na prvu Božju volju. Nisu me učili da nagovaram. Jedno “ne” za mene je dovoljno. Čemu moliti olakšanje ako je čovjek već prihvatio Gospodina? I zašto bi moljakala bilo koga da mi intervenira kod Gospodina kad On jedini zna što mi je potrebno i milosrdan je?
Mariju pak vidim kao Majku Crkve i Kraljicu Hrvata, ali to su sasvim drugi prostori.

U filmu o Tereziji Avilskoj vidjela sam da je ona prepuna smisla za realnost i vrlo praktična osoba. Ona je savjetovala da svaki vjernik mora ipak s vremena na vrijeme pogledati što se u svijetu događa. Meni osobno još nikako nije jasno kako čovjek može biti vjernik, a da nikada nije bio poganin. U tom smislu su mi oni moji prostori koje sam podijelila na sedam stanja potpuno realni i mogući, to je za mene klasika. Jedino što neću nikada doseći to je svećeništvo, ali zato se osjećam laičkim i poganskim voditeljem. Zvuči strašno oholo, ali sam iskrena pa ću vjerojatno doći i do ponekih novih spoznaja zahvaljujući toj definiciji.

Kako postati praktičan? To je prvo što čovjek postaje i tu nema filozofije. Prvo što čovjek uči jest briga za svoje tijelo i za hranu, a zatim i briga za užu okolinu. Tek poslije toga čovjek uči brigu za majku i oca, odnosno braću i sestre. To sve, jednom naučeno, nikada čovjek ne smije zanemariti zbog takozvanih važnijih i viših ciljeva, odnosno zbog putovanja u apstraktna područja koja nameće društvo i ideologija obrazovanja. Čovjek mora ostati praktičan i tek tada učiti koliko može apstrakciju svijeta. Mnoga djeca uče takmičiti se u obrazovanju, ali su obiteljski i duševni bogalji jer ih roditelji nisu naučili da je uvijek važno obaviti svakodnevne dužnosti. To izbjegavanje običnih redovnih poslova čini čovjeka nerealnim i lijenim. U isto vrijeme se takav čovjek posvećuje pretjerano znanosti i kada uspoređuje obrazovanje i licemjerje vjersko, sigurno će doći do zaključka da je bolje više znati, a manje vjerovati. Tada se počinje klanjati lažnim bogovima, klanja se dokazima, a nema u sebi iskustva praktičnoga dok vjernik u tom trenutku možda već primjećuje licemjerje naroda Božjega, ali dalje od toga ne može vidjeti. Ne može vidjeti jasno licemjerje jer mora učiti neutemeljeni nauk roditelja koji mu često nisu vjernički primjer i uzor te u isto vrijeme uči povijest spasenja Božjega za čovjeka. To je teško sve odmah naučiti jer se svijet nameće svojim intenzivnim apstraktnim obrazovanjem, a roditelji su uglavnom slabi vjernici koji žele i traže od djece da budu savršeni učenici svijeta.
Sam je Einstain rekao da nije on genijalac nego samo čovjek koji je nekim detaljima posvetio malo više svoga vremena. Postati pametan i obrazovan u današnjem svijetu, a vjerojatno je tako oduvijek, znači prodati dušu vragu ili zaostati s učenjem. Današnji studenti moraju brzopleto učiti napamet da bi dostigli u roku na viši stupanj obrazovanja samo zbog toga jer nemaju sredstava za školovanje. No, nikakav novac nije vrijedan brzopletoga učenja.

U mojem psihotičnom iskustvu doživjela sam objavu Božju, ali nije mi niti to vjersko iskustvo, niti halucinacije utjecalo na obavljanje svakodnevnih dužnosti. Puno posla mi je Bog dao i iz toga mora biti nekog ploda i rezultata. Čovjek u isto vrijeme može i pospremati i logično zaključivati, i pomoliti se Bogu. No, slabost ljudska i grijesi nasljedni ne dopuštaju mladima mir i koncentraciju nego ih potiču da bježe jer se boje obaveza koje su nametnute i nisu realne. Moraš biti čovjek i moraš znati Dekalog u praksi jer te nikakve aktivnosti i obaveze neće opravdati za smrtni grijeh. U isto vrijeme se čovjek mora truditi vlastitim snagama kako bi ga Bog mogao učinkovito uslišiti.

Kod vjerujućih je problem što ne poštuju dovoljno Boga koji je umro za sve ljude i ne poštuju svakoga čovjeka pa su skloni proglasiti nekoga većim grešnikom od sebe, naročito ako taj grešnik ima razvijenu individualnost, odnosno vjeruje sebi više nego vjerujući u Gospodina. Stoga držim da moram promotriti zašto ljudi u sebe ne vjeruju. Gospodin mi nikako ne daje da se iz toga jada izvučem u neke prostore koji bi bili bliže svetosti onako kako većina ljudi definira svete. Da li je više svet onaj koji čuva svoj život od utjecaja svijeta ili je ipak malo veći svetac onaj koji unižava svoje vjersko znanje poradi nekoga obična psovača jer ako psovač često obitava u društvu vjernika, on će i polučiti obraćenje, makar kasno i slabo,a vjernik neće izgubiti svoj dragocjeni duhovni život. Kod mene je problem što se uživljavam u dušu pogana, a slaba sam pred iskušenjima. Najgore je ogromno duhovno bogatstvo, Krista žrtvovati radi jednoga psovača. Tu se krije mnogo zamki. No, Bog mi daje uporno takve jadnike ili psovače. Ako je to moja kušnja, ja ću je prebroditi uz Božju pomoć. No, ako je sve to samo zato da ja postanem više sveta, a nije i zbog milosrđa prema poganima, kakva smisla u svemu tome? 30.12.2014. 09:37

UTORAK, 30. PROSINCA 2014.
Tama duše 2
Nije sve grijeh. Puno je nevinosti u prostodušnome poganinu koji poštuje roditeljske zapovijedi, ali se s odlaskom u društvo u takvome stvara ogorčenje, talože se depresivna stanja. Depresivan čovjek je također pred iskušenjima, a onaj koji Boga ne zaziva dolazi do spoznaje kako bi bilo bolje da ga nema. Ne dolazi do spoznaje da nešto mora kod sebe promijeniti, a također mu nije jasno da bi društvu u njegovoj okolini bilo lakše da ga nema, a to u Gospodinu postaje savršena motivacija za normalan život. No, takvi dižu ruku na sebe, a nisu u grijehu nego su ponijeli grijehe okoline na sebi.
Također onaj vjernik koji neprekidno zaziva Boga, doživljava sebe sama kao potpuno bespomoćnoga, u biti mu je dosadno i ne poduzima ništa za svoj rast.
To su dvije krajnosti, ovaj vjernik će lako reći da je samoubojica osuđen na propast jer taj vjernik nije nikada naučio o stanjima duše, ali je zbog toga nedjelovanja na sebi više odgovoran. Štoviše, on je taj koji misli da bi bilo bolje da samoubojice uopće niti nema.

Osim oholosti i licemjerja koji su mi najveća prepreka do lakšega vjerskoga rasta, velika mi je zapreka vlastita nemogućnost napredovanja u teoretskom učenju. Međutim, ono što me u tome najviše koči je vrlina, dar Duha Svetoga, a to je dar razlikovanja duhova. Tko razlikuje duhove, tome nema nikada ponavljanja, nikada ne dolazi do apsolutnih tvrdnji osim vjere u Boga i nikada ne pada u zamku objektivnoga promatranja. Kad ne bi bilo vjere u Boga, bio bi veliki strah i puno malih svakodnevnih bojazni. Kada bih se neprekidno bojala za sebe i svoje, nikada ništa od mene. Tu je važno imati na umu da zanemarujem zapovijed po kojoj čovjek svoj vlastiti život također mora čuvati jer ne smije ubiti. Budući da sam okorjeli korisnik nikotina, nisam se u stanju odreći odmah toga i ne poštujem zapovijed “Ne ubij”. To me potiče da mislim kako nemam vremena niti do kraja dana za život na zemlji i to je opet dobro jer tjera čovjeka na pedanteriju životnu i ažurnost u odnosima i dužnostima, naročito u redovnom i revnom ispovijedanju. Kada se opustim i usredotočim na molitvu samo zbog odvikavanja od nikotina i samo zbog posta, tada nazirem Božju moć i lako se odvikavam, ali nisam ustrajna. Češće mi je sve drugo važnije od toga. Najveća je milost ljudska podučavanje. Iako nemam koga podučavati, postoje neke predrasude ljudske koje su mi zagorčale čitav život i o kojima moram razmatrati.
Tko čuva svoj život, izgubit će ga. Tko čuva sebe od svijeta za koji drži da je sav grešan, taj se ne može nadati raju.
Vrlo je lako vidjeti da stvari nisu uvijek iste u dva različita trenutka, da dva čovjeka ista ne postoje, da ono što čitamo svaki puta čitamo drugačije, da postoji stav poganski, stav vjernički, stav duševnih i depresivnih bolesnika, stav crkvenoga naučitelja i stav agnostika koji vjerujući ne razmatra nego studira znanosti. Poganski stav nam govori kako je svijet Božje sveto djelo, vjernički nam stav daje bogato religiozno iskustvo, depresivan čovjek ima stav žrtve koja sve dobro vidi i koju nitko ne razumije jer nitko mu ne pomaže, crkveni naučitelj ima stav najvećega milosrdnika među ljudima i razmatra Crkvu kao Tijelo Kristovo i stav nekog liječnika ili umjetnika koji se trudom žrtvuje za Boga i ljude.
Smiješan je vjernik koji u molitvi doživljava neku slatkoću i zaključuje da ne mora ništa samostalno učiti iako ima vremena na pretek. Velika je nevolja ne pohađati vjeronauk u zrelim godinama i ne činiti ništa za duhovnu obnovu nego samo više molitvi izmoliti. Naša čitava kultura zasniva se na vjerskim promatranjima koja su zapisana u tisućama knjiga. S druge, pak, strane, samo moliti i čitati, a ne ispovijedati svoje grijehe jer ih ne vidimo, također je nevolja. Ako već možeš pohađati molitve, zašto čekaš da te netko neuk podučava umjesto da sam kreneš na razvijanje svojih duhovnih darova koje bez upornoga iščitavanja u molitvi i učenja ne možeš niti otkriti i prepoznati? Jedna se činjenica mora priznati, oni koji žele učiti, postaju protestanti, a katolici ostaju tako reći neuki što ih ometa u vjerskoj praksi i u napredovanju prema vječnom životu. Nedavno je bila ovdje obnova koja je morala početi pitanjem”Zašto čitati Bibliju”. Eto, dokle su stigli katolici, a ne može se reći da klerici nisu ništa zbog toga odgovorni jer ljudi odlaze u protestante.
Problem je samih pojedinaca što gledaju na Boga kroz prizmu politike i djelovanja Katoličke Crkve te prema riječima i ponašanju Svetoga oca. Neobično mi je poistovjećivati učenog čovjeka s čitavim naukom Crkve. Puno ima toga što jedan svećenik može slobodno iz sebe propovijedati, a da ne poruši pravila. I kako jedan neuk poganin bolje razlikuje čovjeka od njegova obrazovanja nego neki vjernik koji ne želi stupiti uopće u crkvu? U našim okolnostima, svako dijete zna kako je ogromno gradivo od kojega ono samo neće naučiti niti deset posto; zašto ljudi misle da su naučili u životu sve što je bilo potrebno onda kada su pohađali prve razrede pučke škole? I zašto oni koji misle svojom glavom ne vide da im katolička vjeroispovijest daje kvalitetnije i obuhvatnije podatke od bilo koje druge kršćanske vjeroispovijesti, a pri tome su još i učili nekada neki vjeronauk?

 Zašto ljudi misle da su pošteni i da je biti pošten isto što i biti najveći svetac? Nije niti čudo da vjerska iskustva nazivaju misticizmom. I zašto je filozofija raznih religija tako privlačna da svi vjeruju, i katolici i nekatolici? Kako se, zadržimo se na vjernicima, može biti i katolik i budist ili Židov, ili socijalist, ili poklonik reikija i horoskopa, zar ne vide kakav je to ponor i neznanje?
I kako može Crkva zanemariti to stanje? Zašto nema vjeronauka za odrasle, običnog vjerskog nauka bez teških riječi? Činjenica je da smo živjeli pod izolacijom i represijom i to se mora uzeti u obzir kada se naviješta; ta, nećemo valjda naviještati samo dvojici ili trojici? Zašto meni nitko nikada nije rekao radosnu vijest nego samo praznovjerne prijetnje? Nije savršeno biti protestant, savršeno je biti ateist. Tada barem nisam licemjeran. Tako mnogi zaključuju, a, što je najgore, tako mnogi katolici i žive.
Razlikovanje duhova ne znači samo uočiti je li dobro ono što se pokazuje kao dobro nego više dovodi do gomilanja različitih stajališta. Razlikovanje duhova dovodi do zaključka kako ljudi ne znaju što govore i ne govore ono što žive. Razlikovanje duhova jasno razlučuje što je od svijeta i kneza ovoga svijeta, a to je i u Crkvi, a što nije nego je poticajno. Razlikovanje duhova pomaže u otkrivanju tuđih zadnjih namjera.
Zbog svega toga meni je jako teško učiti nešto što nije čista riječ Božja. To me odvodi u konteplativno čitanje Svetoga pisma. Puno su grešnika bolesnici, a ne oni koji nam izgledaju kao veći grešnici.
Svi imaju Crkvu za kamen spoticanja, to doživljavam gotovo svakodnevno.

Lakše mi se umire u kontemplaciji, lakše na misnom slavlju susreta s Gospodinom.
Sigurno se želim posvetiti, ali ne toliko, ne želim da me drže svetom zbog mene same nego zbog moga života kojega mi je Bog dao i zbog onoga čemu me je podučio.

Kada gledam onih sedam nabrojenih stanja ljudske duše, vidim da ne teku tim idealnim redom i ne razvijaju se svi od poganstva u velike svetce, a također već napredni sveti vjernici padaju u stanja poganstva.

Terezija kao da se riješila novih i iznenadnih napasti kad je već jednom njezina duša prišla bliže Gospodinu. U mome je životu Gospodin došao odjednom i dolazi stalno dok se rješavam sve sofisticiranijih grijeha te potpadm i pod one početničke grijehe koji mi očigledno nisu više nikada potrebni. Moja duša pliva u Gospodinu, ali ja ne dajem dobra roda. Morala bih imati neko strogo vodstvo. Istovreemno, strašno sam bolesna i umorna u svojim relativno mladim godinama i ne mogu drugo nego pisati poeziju i naviještati Krista kontemplirajući.
Što može moja slaba duša, toliko oplijenjena napadom bolesti? U tim bolesnim napadajima, Bog je meni bio blizu u duši, a ja sam bila tada prilično ustrajna u tome da nastavim živjeti izvršavajući svakodnevne obaveze. Sada me, eto, kopka kako ljudi takvih iskustava nemaju. Jer kad se jednom duša nađe u Gospodinu i sveta, nije njoj samo slaviti Boga nego poučavati nekoga. Poučavati o moliteljskom životu onoga koji je nakan postati svet. Tako i pišem kontemplacije molitve i cjelokupnoga života molitelja. Sveta Terezija mi mora poslužiti da mi pomogne da se sagledam i da me disciplinira.

Bog moj dolazi, a ja Ga ne primjećujem nego samo pitam “jesi li uz mene, hajdemo napisati nešto nadahnuto na korist i slavu Tvoju. Proslavi se kroz mene.” 30.12.2014. 18:23
 Najviše što mogu izraziti o duši je život moj simbolični u kamenjaru na nekoj visoravni na koju sam se uspentrala zahvaljujući stopama anđela koje sam pratila. To je definitivno stanje moje duše pokraj Boga, stanje osobe koja nema snage krčiti puteve dalje gdje više nema stopa anđela nego su oblaci i nebo. Ne silazim nikada, uvijek se nađem tamo gore. I tamo postoji malo plodne zemlje u koju sam se uvukla kako bih si pomogla vidjeti svijet naopačke, drugačije nego što ga vide inače ljudi. Zemlja ta je bila nebo jer je iz nje pogled u nebesa bio učinkovitiji. Također se ne zamaram obraćenjem ljudi na koje nailazim jer još nisam čula poziv da pojedincima branim Katoliču Crkvu i vjeroispovijest i to zbog toga što su to neke primjedbe do kojih nisu došli ozbiljno nego radi pikanja u mene. Usput sam pokušala artikulirati svoje definicije o smrti i reći to ljudima ako tko želi razumijeti i poslušati, čuti i vjerovati. Iz te visoravni sve rjeđe silazim i ne vraćam se onim teškim putevima koje sam prošla, a znam da po drugoj strani mogu sići puno ugodnije i lakše, a to bi bio moj oproštaj s usamljeničkim kontemplacijama.

Ovi tekstovi su za ljude koji vole slušati o vjerskom životu, ali su teže pokretni kad moraju pokušati nešto nakon što ostanu sami. Ljudi misle, ovaj ima druge uvjete, a ima i darove, a ja ja nemam ništa pa ne mogu ništa sama.

Ja sam na mojoj visoravni često u razgovoru s dragim i rijetkim ljudima kojih u mojemu takozvanome stvarnom životu ponekad uopće nema. To je moja ekipa. U dnu kamenjara cvate ruža bijelo-žuta koja je proizišla iz trave pune ljulja i nadjačala je korov i drač te sad raste i cvate slobodno. Najteže je sebi oprostiti ako sablazniš nekoga od malenih.

Institucije nisu osobe, ali moji su prijatelji prave velike institucije, to jest, samo jedna, a to je općinstvo svetih. No, ja se ipak ne mogu takvom sagledati, ja sam umorni skriboman i kontemplativni, osoba koja želi dokučiti te tekstove Svete Terezije Avilske. To mi je jedna od prvih zadaća za iduću godinu jer ja od svoga pisanja danas uglavnom živim iako ne zarađujem ništa. Ako samo ja od toga imam koristi, to je uzaludno traćenje vremena, a također je i neprepoznavanje Božjega poziva. I to ću otkriti uz Terezijinu pomoć. 30.12.2014. 18:45


SRIJEDA, 31. PROSINCA 2014.
Tama duše 3
Kako je bilo moje srce željno znanja i priznanja i trebalo je pomoć, a ona nije stizala ni od kuda. Živim u svijetu obijeljenih lutaka, zaključila sam, mnogi su me vrijeđali, ali ja bijah preponosna, a sotona je bio uvjeren da sam mu najsigurnije sredstvo za opačine. No, nije mogao proburaziti moje srce grijesima jer nisam niti imala preduvjete da postanem kršćanin, uvjerena da mi Bog nije dao da se krstim od malena kao sav ostali svijet. U najtežim halucinacijama i pogoršanju odlučila sam krstiti se, uvjerena da je za mene došao kraj i željna obavijestiti Gospodina da želim k Njemu. Bog mi je puno govorio, a ja sam samo pospreamala u srce te riječi, raspoloženje rajsko i srce je bilo mirno i puno ljubavi. Naravno, počelo je obraćenje koje sam dobro preživjela, ali trpim posljedice bolesti. Nije važno sada to toliko, ja sam morala odrediti što je u mojem ludilu grijeh i to izbjegavati. To mi je značilo ostati vjernom Kristu u svakoj sitnici. Poslije se dogodio mir i nikakva smrt nije nastupila, a ja sam slavila Gospodina u vijeke.
Entuzijazam koji vlada na misnom slavlju me uvijek baci u stanje vjerske sreće, no moždane vijuge normalno rade, nisu omamljene. Najčešće izgovaram misu zajedno sa svećenikom kako ne bi moje misli pobjegle, kako bi Krist temeljitije ušao u moju dušu. I sada želim Ga isprovocirati da mi dadne što moram reći.
Živim na visoravni među velikim kamenim blokovima. Put je do gore bio trnovit i ja ne želim istraživati dalje jer želim na toj visoravni pronaći svoje razloge. Ptice su mi najdraže pratiteljice. Osjećam se jako nesposobnom, ali kad me nešto smeta, tada o tome nastojim reći i navijestiti novost Isusa Krista. Možda su ovi tekstovi konačno onaj blagi silazak s te planine jer nebo sam vidjela, u nebesa odlazim kad god mogu, ulazim i izlazim kako me je volja.
Možda ti moji kameni blokovi, koji su s vremenom postali veći i viši, zapravo čine hram moje duše i ona dakle nije zatvorena jer između kamenja ja normalno hodim i šećem, uživam u vječnoj ljepoti prirode i pogleda na okolne vrhunce, a pred sobom ne vidim niti jedan veći vrhunac od mojega.
Bijelo-žuta ruža, koja je iznikla kada je sve bilo puno ljulja, sada je još uvijek tu i smjerno cvate ili se pretvara u pupoljak, već prema mojem raspoloženju. Ona nije centar visoravni, ali je postojana. Mene je Bog pozvao kada bijah potpuno sama, bolesna i izgubljena. I ne vjerujem u one priče da se kršćani međusobno ljube jer bi mi oni pomogli i vidjeli koliko mi treba rajske vode. Ne vide od straha, nevjere i grijeha. Često imam dojam da bi me sudili kad naiđem na misno slavlje i tada mi se po srcu motaju grijesi kojima ne vjerujem. Kršćani žive po svojim normama, uštogljeni su, oponašaju ljubav, a znaju je samo tumačiti kao zakon i to s puno zlobe i ljubomore. Nisu sretni, tužni su i ozbiljni. Ne vjeruju Isusu nego obožavaju ljude koji govore o Njemu i imaju svoja pravila života. Sigurni su da je Isus ograničen Crkvom i da Ga nigdje drugdje nema, nema Ga u njihovim srcima. Normalan kršćanin ne može izražavati radost ljudsku nego mora biti discipliniran i umjereno raspoložen jer je valjda pritisnut nevoljama i problemima. Ali na misnom slavlju može se sve, može se zaboraviti svaka suza, može se zaboraviti svijet. Žao mi je što nas je tako malo. To je zato što ne valjamo.
Jednom sam pokušala biti dio zajednice, ali me ljudi tom depresijom koče u sponatnom pristupu i čak im smeta moj osmijeh koji je malo pretjeran, rekli bi.
Možda moj hram mora biti takav, bez nekih vratiju i bez zlata. To kamenje je slava Bogu kao moje uzdignute ruke.
Mislim da u mojoj duši nema nikakvih odaja i prolaza jer je ona bila sva otvorena od kada znam za sebe, otvorena je svijetu i Bog je u njoj. Nikada nije bila zaklonjena u nekoj čvrstoj i sigurnoj opni koju sam čovjek mora produbljivati molitvom kako bi postogao jedinstvo s Kristom. Osjećam se službenicom Gospodnjom koji mi daje pogane, a ne neka mistična iskustva i bliske susrete. Uzgred, u mojoj duši postoje i podsvijest i halucinacije. Podsvijest je zdrava, a halucinacije su mi otkrile zapravo poruku iz podsvijesti koju sam puno vremena kasnije lako protumačila. To jednostavno tumačenje znakova kojih ima izobilje i raznovrsni su dokazuje mi da moja duša nema nikakav siguran kutak u meni, kutak siguran od zločinaca i pogana. No, nikada nisam imala problema sa svjetovnim ljudima, susrećem ih u ljubavi, prepoznajem ih kao Božja stvorenja. Ljepši su od većine kršćana.
Na visoravni sam uvijek sama, ali mi sveti često pripovijedaju. Govore mi dobre savjete, a rijetko ja to slijedim. Ja sam jednostavno nemarna, sretna u svojoj zaljubljenosti i, evo sada, kad pripovijedam o Tereziji Avilskoj, znam da ću tako na najlakši način spoznati njezinu poruku.
Prvo moram nabaviti njezinu knjigu. Ona me ljubi, ja se njoj sviđam i mogla bi mi dati nešto značajno. Terezija je bila sretna raspoloženja i poletna u reformi. Kakvu ja reformu moram poduzeti? Na sebi radim stalno, vidjeti veliku potrebu reforme u naučavanju vjeronauka nije teško, ali ja to mogu izvesti jedino pisanjem jer ne sudjelujem u vjerskim sastancima zbog nemoći, umora i kronične bolesti.
Zagovaraj me, Sveta Terezijo Avilska, pomogni mi dokučiti Božju volju. Budi blagoslovljena od Boga kojega obje želimo više ljubiti.
Znam da mogu nastaviti biti takva kakva jesam, makar mi sigurno broje grijehe jer ne znaju niti to što grijeh jest, a što nije.
Crkva koja traži strogu disciplinu i poslušnost, izgubit će mnoge žedne kojima je zatvorila vrata. Mnogi su svećenici prihvatili stil svjetovni, a ipak su ostali straomodni u svome govoru o odgovornosti vjernika. Mnogi se ne usude izreći svoju sreću kao da bi to bila sablazan. Možda i nisu sretni, možda su tužni i ukočeni.
Što treba pričati ljudima? Treba ih uputiti u crkvena učenja. No, u Crvi se samo ponavlja beživotna teorija. Niti jedan svećenih ne upozori na životnost slavlja, čak mnogi nemaju onaj svečani pristup Oltaru nego samo skroman i poslovan. Nije čovjek manje skroman ako radosno i svečano slavi Boga. Čega se boje? Da će narod postati divlja horda ili da će se ti obijeljeni grobovi sablazniti? Ta sablažnjavaju me čitavo vrijeme.
Nisu vjernici pasivni, nego su svećenici usaljeni.
I dozvoljavaju sebično da ih se moli kao da će poginuti ako ljudi prestanu dolaziti na misna slavlja. Dolaze radi upražnjavanja večernjih izlazaka, radi utjehe, radi ugleda, iz navike. Ne dolaze slaviti Gospodina nego traže za sebe kruha. Imaju želje, plaćaju velik novac. Žele čuti nešto što sami ne mogu otkriti jer ne žive molitveni život. Ne znaju bitne razlike između vjere i svijeta. Štoviše, gledaju to slavlje kao film i predstavu i ne slušaju ništa. Svećenik mora obuzeti pažnju tih lijenih umova. Moraju reći da je ovdje novo nebo i nova zemlja i tumačiti kako se u vječnom životu živi.
Zaspala je Katolička Crkva, moja bijelo-žuta ruža treperi kao napušteni pupoljak ispod ogromnog kamenja mojega otvorena hrama duše. 31.12.2014. 09:05


PETAK, 2. SIJEČNJA 2015.
Kritika poganskog uma
TAMA DUŠE 4

Sve najgore što sam do sada rekla jest zapravo najgore što se usuđujem zamisliti i pretpostaviti, a također i zaključiti iz govora svijeta. Kao da mi to ne pomaže Sveta Terezija Avilska, a možda bi rekli klerici da me kljuje sotona. No, tu samo moram primijetiti kako poganski svijet ovakve riječi koje sam ja upotrijebila uzima samo kad želi reći nešto dobro i pozitivnije o Katoličkoj crkvi. Bog me je postavio slušati i čuti još puno teških i gorih mišljenja i riječi. Biti iskren, ne znači griješiti, a biti točan u izražavanju ili slikovit ne znači odmah biti bezobrazan ili psovač.
Ipak se kajem što sam tako neuka i nespretna u izražavanju. No, važno mi je što točnije opisati dojam.

Rijetko zaista kritiziramo pogane. Znamo ili mislimo da su oličenje sotone pa ih ne želimo analizirati. Osim toga, oni neprekidno zauzimaju obrambeni stav protiv Katoličke crkve jer se osjećaju uznemireni, napadnuti i bezgrešni. Jer grešan je samo vjernik, ateisti nemaju grijeha. To neka misle pogani. Na nama koji se držimo kršćanima bi ipak bila obaveza napadati pogansku opuštenost i komociju. Nikada nije dovoljno i previše reći kako za Isusa ateisti ne postoje nego samo vjerni i licemjerni. Ako se proglasiš ateistom, to je također licemjerje i to veće nego ono vjerničko, a ako vičeš kako si agnostik, to samo znači da si manji od makova zrna jer si spoznao da si nadrapao ako se odlučiš za vjeru ili za ateizam.
Jedno licemjerno brzopleto učenje je sasvim slikovito za pogane: oni govore da vjeruju u sebe i u to da nešto ima poslije života ili jednostavno kažu da ne znaju. Zar to nije izluđujuće, ne znati svoj cilj i pripovijedati kako smo sretni, bezgrešni, uspješni i zadovoljni; ne znamo kamo idemo, zašto živimo, odakle smo došli, što smo zapravo i tko smo, ali nam to ništa ne smeta da se pravimo pametni i vrijeđamo sve oko sebe.
Drugi apsurd kod pogana je taj što govore da vjeruju u Boga i pri tome misle na Isusa, Gospodina pa čak i poštuju mogućnost da je Isus Sin Božji. Ili barem nastoje uvjeriti sebe da je Isus bio velik čovjek i vođa, ali da je nemoguće da je baš Bog i Gospodin. Osim toga mnogi još i tvrde da je Bog čovjeku nedokučiv pa makar to bio i sam Bogočovjek Isus. Neki rijetki drže da je Bog bezličan, ali se pozivaju na Bibliju u kojoj jasno piše da je čovjek odraz i slika Boga Stvoritelja. Zatim tvrde da se o Bogu ništa ne može pozitivno reći, a time su već rekli veliku i pozitivnu stvar i podatak o  Božjoj pozitivnosti. Zatim, mnogi se klanjaju sotonističkim obredima što je krajnji domet ljudske ludosti i ograničenosti i dokazuje kršćanski nauk iz Biblije.
Treća nedopustiva pogreška pogana je što govore da vjeruju u Boga, ali ništa o Njemu ne znaju drugo reći i tko zna što uopće pod tom tvrdnjom zapravo misle. No, mnogi dodaju da to uopće nije bitno za ljudski život ili najčešće govore kako vjeruju u Boga, misle pri tome na Isusa Krista, a zatim napominju kako ne hode u Crkvu kršćansku. To je i najčešći i najviše zbunjujući apsurd jer ako je poganin uvjeren u takve tvrdnje, mora da je užasno zbunjen u sebi i u životu.

Evo, i sada ti razgovaraj o otajstvima s takvim i tim ljudima! Zar nije sveti zadatak i poslanje uskočiti im u riječ i pripupitati ih za zdrav ratio jer oni nas drže iracionalnima.
02.01.2015. 18:38




PONEDJELJAK, 5. SIJEČNJA 2015.
Čudo
Tama duše 5
Ne znam što me točno privlači Tereziji Avilskoj. Čim sam čula podrobnije njezinu biografiju, učini mi se poznatom iako sam o njoj znala da je velika svetica. Moja naklonost prema njoj je buknula nakon prve rečenice opisa njezina života kao da mi je sve to što sam slušala već bilo od nekuda dobro poznato. Osjetih veliku navalu jakih emocija, zaljubih se u nju na brzinu. Moje divljenje prema njoj sve više raste, njezine ljudske osobine mi se jako  dopadaju, njezin osjećaj za realnost, njezina praktična inteligencija, potpuni nedostatak licemjerja, njezin tako svjetovan život, a tako prožet ljubavlju za Krista. Svježina u pristupu životu podsjeća me malo i na Svetoga Franju. Ipak sam najsigurnija da mi je zapravo sama Terezija Avilska odlučila pomoći u životu. Toga dana sam prije mise molila zagovornika za čudo, što god to značilo. Imala sam neka obiteljska opterećenja za koja sam svojega zagovornika zdušno molila dvadesetak godina. I on mi je bio na neki način blizak već na prvi pogled. Budući da me je zdušno zagovarao, priklonih se njemu molitvom da mi riješi nesretan slučaj u obitelji, a kasnije spoznah, nakon toga vapaja za čudom, da me je uputio na Djevicu koju nisam tako često molila. Kao da je rekao da za moje majčinske i zdravstvene nesreće moram zatražiti puno kompetentniju osobu od njega samoga. Molila sam ga kao i obično, govorila mu kako sve zna kako problemi kod mene idu i zahvaljivala mu što me tako zdušno zagovara.. Tada postadoh svjesna da su moje najnovije molitve nekako kontradiktorne pa mu rekoh da ja ne znam što molim, ali da on sam mene jako dobro zna i moje probleme. Malo sam zastala u molitvi i na kraju rekla kako imam neizmjerno puno povjerenja u njega i njegov zagovor i spontano zamolila neka mi učini čudo. I ponovila sam kako ga molim za čudo iako nisam znala kakvo točno čudo očekujem, ali sam bila sigurna da mi on može pomoći. Neko vrijeme sam ustrajno molila da se nesreća u obitelji čudom riješi, a još sam i iskala puno snage bez ikakve lažne skromnosti. Tu se očigledno moja vjera pokazala na jasnijem svjetlu jer sam prije uvijek molila u poniznosti i uvijek sam bila jako zahvalna za svaki mali napredak i uslišanje Božje. Općenito sam sama od sebe rijetko trebala zagovore, najviše volim razgovarati samo s Isusom.
Nakon što sam spoznala da me moj zagovornik upućuje na Mariju jer je bilo veliko to što sam tako neskromno zatražila kao neko malo razmaženo dijete, prestala sam zagovornika moliti  za to čudo, a posvetila sam srce Djevici Mariji koja mi je također puno dobra činila, ali ju jednostavno nisam prečesto ništa niti iskala.
Tada je došao taj dan, spomendan Terezije Avilske, a ja sam više nego obično bila usredotočena na riječi koje su se čitale i posebno očekivala čuti koju riječ o svetici. Ona je za mene bila od početka nešto posebno i značajno i sve što se govorilo o njoj i njezinom životu, vjeri i radu meni je bilo od životnoga značaja.
Bila sam, velim, jako sumnjičava prema lijepoj ženi koja mi se predstavlja kao Tijelo Kristovo, a opet sam nekako znala da to nije Marija, Majka Crkve, odnosno, to je bilo sve u jednom, općinstvo svetih s naglaskom na moga zagovornika kojega držim inicijatorom tih doživljaja, s naglaskom na Crkvu Božju i s naglaskom na taj Terezijin dan i spomen. Iako malo sumnjičava i odbojna, morala sam doći do zaključka da su se moje molitve vinule daleko i da dobivaju uslišanja.
Čuda su se mala počela događati u mome životu, sve jedno ljepše od drugog, stvari su se naglo i pozitno okrenule na dobro, počele su se temeljito rješavati iako mi je molitveni put bio težak, spor, trnovit, ponizan, skroman i slično. Morala sam priznati da nikada nisam s toliko entuzijazma  nešto molila jer sam se bojala svoje oholosti i grijeha svojih.
I to mi je najveća pouka i uslišanje, čovjek se mora usuditi moliti puno u velikoj vjeri. Kao što malo dijete ne zna da li je razmaženo ili nije i nema samosvijest o svojoj nesavršenosti, tako i vjernik mora se usuditi tražiti nemoguće. Terezija Avilska je na svoj dan meni predala poruku koja mi je bila obećanje  uslišanja mojih molitvi. Majčinski, obiteljski, zdravstveni problemi su se riješili na dobro i radost mnogih i mene same. No, ja sam u tišini zahvaljivala Bogu i slavim još i danas to čudo koje mi je okrenulo naglo život na bolje i hvalim svaki čas Gospodina zbog uslišanja i pomoći.
Prema časoslovu toga dana se čitalo kako desetorica gubavaca ozdraviše, a Isus, Gospodin primijeti da se je zahvaliti došao samo jedan stranac. Zaista se osjećam kao da nas je Isus desetoro ozdravio. Hvala  Ti, Gospodine, za sva dobročinstva Tvoja, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova, amen. 04.01.2015. 07:10



SRIJEDA, 7. SIJEČNJA 2015.
Mojih pet minuta
Mojih pet minuta
Tama duše 6
Dobro i zlo se ne može međusobno ogledati jer dobro je stvarateljsko, a zlo je samo odgađanje spoznaje stvaranja.
Malo me već ovih dana iznerviralo koliko učeni i neuki ljudi ponavljaju izražaje o borbi između dobra i zla. Čvojek je ljudima oličenje i mjesto sukoba Boga i sotone. To jest tako, ali i nije. Bog nikada nije u sukobu ni s kime, a ponajmanje Ga pred sukob može dovesti pali anđeo. Tako je nekako i s čovjekom.
Ne znamo gledati iz pozitive, iz afirmativnoga stanja nego sagledavamo s naših grešnih stajališta.
Sa stajališta života postoje mladi i zreli, rođeni i preobraženi, pali i obraćeni ljudi. Postoji savršen čovjek, slika Boga Stvoritelja o čemu svjedoči Isus, Gospodin i taj čovjek ponekad pada u negativu što je jedina suprotnost, a zove se smrt.
Sotona, pak, opsjeda i iskušava, ali ne može dokrajčiti, zlo i oličenje zla su metafore, ali nemoguće i nepostojeće jer sotona uzmiče pred Isusom, a Duh je Božji sastavni dio duha čovjekova od početka, još od kada ga Bog predodredi pa do začeća i rođenja u tijelu i na zemlji.
Svijet sam po sebi uopće nije zao nego je zlo došlo u svijet koji je također savršen u biti. Ni vlas ne pada s glave, niti vrabac bez volje Boga, Svevišnjega kojemu nitko ne može zavladati. Sotona može opsjednuti jako čovjeka, ali Duh Božji u čovjeku, savjest čovjekova, koja je Božji glas u svakom ljudskom biću, ne mogu biti opsjednuti nego samo sluh i pogled ljudski može se zamutiti.
Povodom blagdana Obraćenja Svetoga Pavla, koji se približava, a ja ga držim nekako svojim, povezujem Pavlova iskustva. Pavao je bio sav opsjednut iako nije naličio na nekog jadnog zločinca nego na učena i ugledna građanina. I Gospodin je intervenirao. Tako i oni jadnici, teroristi, samoubojice, sadisti sigurno muku muče ili jednostavno nemaju razvijeniju svijest ljudsku, a to je po Božjoj volji jer tko će ti dati spoznaje, ako ne taj Duh Boga u tebi? Ti ljudi, ti takozvani zločinci, zapravo često su u zabludama i nisu svi toliko opsjednuti koliko su nesvjesni, a glas ih njihove savjesti goni, kao zloduhe u Evanđelju, potrčati u svinje i stuštiti se niz liticu. A što je to zapravo? Izliječenje, obraćenje ili blažena smrt koja dokrajči teške patnje zločinaca.
Više bih rekla da su i strašnije opsjednuti učeniji ljudi, naročito ovi što se gombaju s teološkim pojmovima na vrlo svjetovan, to jest poganski način. Zatvaraju vrata vjernicima. Sami ne ulaze u Kraljevstvo nebesko, a ne daju drugima prolaza.
Teški i rijetki su slučajevi kada je čovjek više od polovice opsjednut sotoninim lukavstvima. I takvi pate pa im je to velika katarza.
Uglavnom su nam grijesi u zabludama ili u lijenosti duha, to jest u vjerskom sljepilu, nesvijesti. A to je Božja volja i stvar kršćanskoga naviještanja i propovijedanja Radosne vijesti.

Čovjek je u biti vrlo dobar pa zato i govorimo da ga opsjeda, uspješnije ili ne, sotona.
Sukob dobra i zla zapravo i ne može biti sukob nego se čovjek uvijek bori s preprekama prema savršenstvu i to je veliki pozitivan Božji naum u povijesti spasenja.
Jedan od većih problema je taj ljudski nedostatak dostojanstva djeteta Božjega. Svaki kršćanin zna da je sin Božji, ali se ne usudi to sinovstvo živjeti.
Ako čovjek misli da je izgubljena malovjerna lađa usred pučine po kojoj se bore dobar i zao duh, neće nikada sagledati svoje temelje duhovne, pozitivne, stijenu ovoga svijeta koji je savršen; neće nikada sagledati u svojoj subjektivnosti kako je on sam centar zbivanja jer ga to dovodi do bolnog zaključka o vlastitoj odgovornosti za svoj život, svoja djela i svoje bližnje. “Ja tu ne mogu ništa, ja ću moliti sutra za tebe, ja nemam”, govori čovjek i tako sebe, nemoćnoga stavlja u problematiku postojanja. Pa kad već govori kako on sam ništa ne može, neka zaboravi to svoje “jakanje” i neka pokuša biti “objektivan” i neka preoblikuje misli. Doći će do zaključka da se na ovom svijetu ništa ne može, da će se sutra pogoršati i da ničega nema. To je grijeh, nepriznavanje veličine Božje i gubitak osjećaja za smisao bilo čega i sebe samoga. No, savjest mu ne da da vjeruje u to što glasno nekome govori. Duboko u sebi čovjek zna da vrijedi puno više, da je jedinstven i da ima moć, samo što još nije došlo njegovih pet minuta, a možda i pati jer nije prepoznao u prošlosti svojih pet minuta jer ne vidi da je njegov čas sada.

Tako čitam o blagdanu Krštenja Gospodinova na Jordanu. Jordan sam ja, meni se priklanja i unizuje Gospodin, kapljice moje na čelu su Njegovom kada nam se nebesa otvaraju i kada na nas silazi Duh Božji, a Otac naš govori nam: “Ti si sin moj, danas te rodih. (Ps 2,7)”.   07.01.2015. 19:11                                                                            


ČETVRTAK, 8. SIJEČNJA 2015.
Ništa nije sakriveno što se neće otkriti
Ništa nije sakriveno što se neće otkriti
Tama duše 7
Spomenula sam kako imam malo težu psihičku dijagnozu i kako sam došla do zaključka da je podsvijest ljudska uvijek zdrava te sada pronađoh opis Terezije Avilske o središtu duše gdje prebiva Bog kojega čovjek pokušava dokučiti i koji osvijetljava svu dušu, to jest čovjeka molitelja. Ja gotovo da i nisam bila moliteljica, a daleko od toga da sam ikada bila ono što bismo nazvali mističarkom, no iznenađuje me ugodno kako sam se našla u takvom stanju prilikom nekih halucinacija koje sam iskusila da sam mislila dugo da sam do biti svoje poremećena.
Kasnije, kad sam premišljala kakva smisla imaju moje halucinacije koje su nalik snovima, često znakovitima, ali uglavnom beznačajnima i besmislenima za zdrav razum, postepenim i povremenim razmatranjem i molitvom došla sam do spoznaje o tome koliko mi je u životu bilo značajno ono što sam halucinirala, odnosno ljudi koje sam susrela i u kojim okolnostima. Ugodne sam spoznaje stekla, saznala sam o sebi da je moja nesvjesna duša u biti zdrava i da je tako kod svih ljudi, ali da je površina osobe sklona poremećajima i bolestima. No, čovjek je sav u grijehu kad je u grijehu, samo što Božji Duh u čovjeku progovara, liječi i vodi grešnika u pročišćenje. To mi je logično jer moja psihoza niti nije drugo ništa nego temeljito obraćenje.
Podsvijest mi je poslala zamaskiranu poruku koju ja nisam morala nikada otkriti, ali mi ju je Gospodin rasvijetlio. Rasvijetlio mi je premnoge detalje o tim osobama i njihovim životima za koje ne znam ni sama što bih morala s tim znanjem učiniti, ali sam sigurna da će mi dobro doći, to jest Bog zna što nam je to trebalo.
Nakon što sam spoznala da su halucinacije jedna poruka, vrlo razumna i logična, ali zakukuljena, spoznaja je došla o tome kako sam u biti poremećena površno, iako jako i trajno. Veliko je olakšanje bilo spoznati zdravlje bez zdravlja. Psihotičari se često osjećaju kao da su ozdravili; depresivci često misle kako je njihov problem nestao nekim površnim optimizmom i zahvatom, ali bolest se uvijek ponovo javlja, i teža nego prije. No, ja sam zbog spoznaje svojega zdravoga nesvjesnog dijela i podsvijesti, koja sve pohranjuje, ozdravila od tridesetogodišnjega uvjerenja o vlastitoj beznačajnosti, velikoj grešnosti i nesposobnosti do najdublje dubine mojega bića. Dostojanstvo ljudsko dala mi je upravo ta prosvijetljujuća spoznaja, ali mi nije dala ozdraviti samo tako. No, u ovom stanju u kojemu sam sada vidim da i nije najvažnije ozdraviti nego polučiti što bolje spoznaje iz kojih će proizići dobri rezultati.
Zašto nisam u molitvi spoznala ono što sam iskusila zbog halucinacija i psihoze? Zato jer mi Bog nije dao kršćanski život nego je želio imati me kao poganku i da ja vidim te drastične razlike između poganstva i prijelaza u vječni život. Terezija Avilska je imala moliteljski život oduvijek, ali i ona je u životu iskusila bolesna stanja, odnosno kliničku smrt. Izgleda mi da ima još mnogo ljudi koji dođu do istoga zaključka o dubinama ljudske duše.

 U svakom slučaju vjerujem da čovjek molitelj uzalud dolazi do svijesti o svojoj biti ako mu to ne koristi u praktičnom životu ili za poduku drugima jer čovjek nije samo ono što spada na njegovu bit i nije sam u životu.
Najsavršenija mi je spoznaja da postoji podsvijest ljudska koju proučavaju znanstvenici, ali da je ona savršeno razumna i ne čini takve grozne logičke pogreške kao svijest ljudska. Sigurna sam da ljudi svjesno mogu ispravljati svoje logičke pogreške iako mnogi nikako ne mogu razumijeti da su načinili pogrešku u zaključivanju. To se često, primjerice, očituje u lingvističkim istraživanjima. Jezikoslovci znaju kako često se neka imena i nazivi preokreću naopačke u narodnom izgovoru pa postaju službeni jezik jer tako zažive, a ljudi onda tvrde da postoji neki logičan red u tome nazivu, značenjski i znakovito. Reda nema ako ne obrnete riječi i neke glasove naopačke. Ljudi svjesno to čine, uvjereni da čine pravilno jer uopće ne razmišljaju. Podsvijest je nešto drugo, ona izgleda kao savršeno sistematizirana iako mnogi pripovijedaju o nekim podsvjesnim silama i snagama koje upravljaju svjesnim čovjekom, ali je očigledno da su to grijesi i to veoma svjesni.
Postoji ta razlika između teškoga neznanja o sebi ili o životu, odnsno nesvijesti duhovne i površnoga nerazmišljanja ili nepromišljena promatranja, a to je sve gotovo isto što i život bez vjere i bez molitve o kojoj kaže Sveta Terezija Avilska da je način kojim čovjek putuje u svoju nutrinu gdje ga čeka Bog.
Samo još jedna primjedba mi pada na pamet: teško je zamisliti da čovjek jednom krene na put i zatim prevaljuje, malo po malo,  veliku razdaljinu od grijeha do Boga. To kod mene tako ne ide, grijeh vreba uvijek, običan, najobičniji i onda kada je čovjek najsigurniji i kada je prevalio sva ta dobro poznata iskušenja. Drugim riječima, čovjek ne putuje na taj način po sebi samome jer nikamo tako ne može stići, u nekoj linearnoj veličini. Bog i ljudski grijesi nisu tako jedni nasuprot drugome postavljeni. Kad čovjek pokuša krenuti do Boga tako da se nastoji prvo rješavati grijeha, nikada, nikada ne stiže nikamo. Rješavanje grijeha je kao neka popratna pojava susreta čovjeka s Bogom jer bez toga duša sebe ne vidi.
Naglasiti moram da mi još uvijek nije sinulo što bi to bio misticizam. Isus mi nije ni malo bio mističan kako sam Ga ja dostigla upoznati.
Jedino što je čovjeku često mistično, to je njegova vlastita tjelesna smrt. Drugačijega mističnoga susreta s Bogom kao da ni nema, ima susretanja, imamo Euharistiju, ali ne govorimo da smo svi mi, kršćani zapravo mistici jer blagujemo Gospodina. Čak bih rekla da je misticizam nešto suprotno vjeri. Radije mislim kako je za mene tajanstven čovjek uznapredovao u kvalitetama i vjerskom životu, ali to ne znači da je on mistik nego da je meni misterija.
08.01.2015. 19:12";
napomena: sve je ostalo u originalu iako bih imala štošta još za reći i mnoge novosti za primijetiti. 31.03.2017. u Zagrebu, 05:41



Thursday, March 30, 2017

Bishop Barron on Who Jesus Truly Is

Kritika poganskog uma


izvadak iz starog bloga o vrstama nevjernika:

"PETAK, 2. SIJEČNJA 2015.
Kritika poganskog uma
TAMA DUŠE 4

Sve najgore što sam do sada rekla jest zapravo najgore što se usuđujem zamisliti i pretpostaviti, a također i zaključiti iz govora svijeta. Kao da mi to ne pomaže Sveta Terezija Avilska, a možda bi rekli klerici da me kljuje sotona. No, tu samo moram primijetiti kako poganski svijet ovakve riječi koje sam ja upotrijebila uzima samo kad želi reći nešto dobro i pozitivnije o Katoličkoj crkvi. Bog me je postavio slušati i čuti još puno teških i gorih mišljenja i riječi. Biti iskren, ne znači griješiti, a biti točan u izražavanju ili slikovit ne znači odmah biti bezobrazan ili psovač.
Ipak se kajem što sam tako neuka i nespretna u izražavanju. No, važno mi je što točnije opisati dojam.

Rijetko zaista kritiziramo pogane. Znamo ili mislimo da su oličenje sotone pa ih ne želimo analizirati. Osim toga, oni neprekidno zauzimaju obrambeni stav protiv Katoličke crkve jer se osjećaju uznemireni, napadnuti i bezgrešni. Jer grešan je samo vjernik, ateisti nemaju grijeha. To neka misle pogani. Na nama koji se držimo kršćanima bi ipak bila obaveza napadati pogansku opuštenost i komociju. Nikada nije dovoljno i previše reći kako za Isusa ateisti ne postoje nego samo vjerni i licemjerni. Ako se proglasiš ateistom, to je također licemjerje i to veće nego ono vjerničko, a ako vičeš kako si agnostik, to samo znači da si manji od makova zrna jer si spoznao da si nadrapao ako se odlučiš za vjeru ili za ateizam.
Jedno licemjerno brzopleto učenje je sasvim slikovito za pogane: oni govore da vjeruju u sebe i u to da nešto ima poslije života ili jednostavno kažu da ne znaju. Zar to nije izluđujuće, ne znati svoj cilj i pripovijedati kako smo sretni, bezgrešni, uspješni i zadovoljni; ne znamo kamo idemo, zašto živimo, odakle smo došli, što smo zapravo i tko smo, ali nam to ništa ne smeta da se pravimo pametni i vrijeđamo sve oko sebe.
Drugi apsurd kod pogana je taj što govore da vjeruju u Boga i pri tome misle na Isusa, Gospodina pa čak i poštuju mogućnost da je Isus Sin Božji. Ili barem nastoje uvjeriti sebe da je Isus bio velik čovjek i vođa, ali da je nemoguće da je baš Bog i Gospodin. Osim toga mnogi još i tvrde da je Bog čovjeku nedokučiv pa makar to bio i sam Bogočovjek Isus. Neki rijetki drže da je Bog bezličan, ali se pozivaju na Bibliju u kojoj jasno piše da je čovjek odraz i slika Boga Stvoritelja. Zatim tvrde da se o Bogu ništa ne može pozitivno reći, a time su već rekli veliku i pozitivnu stvar i podatak o  Božjoj pozitivnosti. Zatim, mnogi se klanjaju sotonističkim obredima što je krajnji domet ljudske ludosti i ograničenosti i dokazuje kršćanski nauk iz Biblije.
Treća nedopustiva pogreška pogana je što govore da vjeruju u Boga, ali ništa o Njemu ne znaju drugo reći i tko zna što uopće pod tom tvrdnjom zapravo misle. No, mnogi dodaju da to uopće nije bitno za ljudski život ili najčešće govore kako vjeruju u Boga, misle pri tome na Isusa Krista, a zatim napominju kako ne hode u Crkvu kršćansku. To je i najčešći i najviše zbunjujući apsurd jer ako je poganin uvjeren u takve tvrdnje, mora da je užasno zbunjen u sebi i u životu.

Evo, i sada ti razgovaraj o otajstvima s takvim i tim ljudima! Zar nije sveti zadatak i poslanje uskočiti im u riječ i pripupitati ih za zdrav ratio jer oni nas drže iracionalnima.
02.01.2015. 18:38


Objavio/la Gordana Tomljanovic u 09:43" 

Stvarni datum druge objave na današnji dan 30.03.2017. 16:32 - Zagreb

Ispraznost, Adamov dokaz


ISPRAZNOST, ADAMOV DOKAZ, Esej o paklu, svijetu bez Boga, 2014

"Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! (Prop 1,1)"

1.1. Grupacije 
 Nikakve grupacije ne donose blagostanje, a toliko smo željni biti članovi nekoga užega društva, neke izdvojene skupine koja nije kao sav ostali svijet, a kada i postanemo neka grupa, svi nastojimo proširiti članstvo, po mogućnosti, opet na što više ljudi, odnosno na sav svijet. Nije li to puka psihoterapija, prilagođavanje jedne individue svojemu vlastitome osjećaju jedinstvenosti? Nastojanje oko toga da sebe proširimo na druge, na jednu osobu ili na što više osoba i to s vrlo malo volje da se prilagodimo mi drugima? Nije li to jedna tužna vrsta sebičnosti? Govorimo o toleranciji, silimo sebe, odnosno one ljude koji se nalaze u nekoj drugoj grupi koja nije naša, nastojimo zakonima i imperativima postići nesebičnost jer znamo da imamo koristi od nesebičnih osoba, ne stoga što želimo biti korisni drugima.
Ne može se sebičnosti čovjek odreći niti u društvu, niti u samoći, niti u idealima, niti pred Bogom samim. Najveća je prednost onih koji su bliski s Bogom i transcendentni, ali ne možda zato što su manje sebični nego zato jer puštaju da se Viša Osoba jednostavno nametne toliko da čovjek zaista zaboravlja na svoju osobu. To je idealno i savršeno stanje religioznosti, ali vrvi od sebičnih interesa od kojih je jedan od najvećih interesa onaj za grupiranjem i okupljanjem. Koliko god bio blizak s Gospodinom, čovjek traži potvrdu sebe samoga i u drugim ljudima. Ako idemo u krajnost, Bog traži čovjeka da bi ga poslao drugome čovjeku, Isus govori kako se moraš izmiriti s bratom prije nego što dođeš pred Njega. Pitanje je kako znam da moram prvo potražiti bližnjega i pomiriti se s njim ako prije toga nisam bio u dosluhu s Gospodinom? Tko mi je prije, Bog ili moj brat čovjek?
Često se čuje da ti je potreban netko tko će ti Boga približiti. Isto tako ti je potreban čovjek koji te tlači da bi ti uopće poželio spasiti se i zamolio pomoć Providnosti. Može se dogoditi da živiš u okruženju koje te tlači dugo vremena dok ne postaneš svjestan da ti je stanje neizdrživo; može se dogoditi da digneš ruku na sebe ili da nađeš u najgorem trenutku Boga; može se dogoditi da jedva dočekaš one dane kada će se neki drugi ljudi brinuti za tebe, kada ćeš ostarjeti i otići u mirovinu; može se dogoditi da se pokušavaš pomiriti sa svime i jednostavno umrijeti.
Do koje mjere se čovjek smije neprekidno miriti sa svime i svačime? Tko je taj ili što je to što ili tko ne dozvoljava nikakav mir čovjeku koji je umoran od svega; zašto onda, kada i potražiš mir pod svaku cijenu i s puno ustupaka, dolazi velika žalost i kajanje zbog pogrešno proživljena života ili zbog samo jedne, ali ključne pogreške? Kakva korist od ljudi koji ti dodaju lijekove protiv depresije kad se omamljuješ; kada tvoja depresija zapravo počinje, možda s prvim danom života? Tko je taj tko će te naučiti kada je tebi samome puna kapa svega?
Koliko imaš godina, jesi li star, da li te drže odraslim, misliš li da si konačno zreo za život? Što činiš, miriš li se sa svime ili možda pretjerano želiš nešto postići, toliko da se ne upitaš kamo te vodi to i što ćeš učiniti kad postigneš ono za čime čezneš? Zar ne možeš sve ono, što želiš činiti i proživjeti, ostvariti već sada, na početku zreloga života?
Što znači biti zreo, zavisi očigledno od grupacije u kojoj se nalaziš. Činjenica je da promatramo globus s predumišljajem, govorimo o različitim mentalitetima misleći pri tome kako su neki zaostali, a neki u razvoju dok su neki već razvijeni. Ako si u razvijenom okružju, zrelost je zahtjevnija i samostalnija. Ako se osjećaš samostalno, čak i odlaziš daleko od svoje grupacije u onu grupaciju koja je bolje razvijena. Da li si time išta dobio na mudrosti?
 1.2. Ideali
 Najlakše je sve svesti na znakove i simbole, novac je, primjerice, mjerilo jedne osobe, jednoga čovjeka. Imati novaca znači biti vrijedan, sebičan ili nesebičan, kako vam drago. Problem je s novcem što čovjek koji ga ima ne može živjeti sam sa sobom. Ne može sam sebi podvaliti novac umjesto sebe samoga. Može sakupljati lijepe predmete i uživati u njima, ali je puno znakovitije sakupljati ljude, žive osobe oko sebe i preko njih pokušavati sebe doživjeti. Opet se zaustavljamo na osjećaju vezanosti za sebe koji prerasta često u sebičnost. Moderno je biti sebičan. To je stoga što ne želimo biti licemjerni pa nam je lakše priznati da smo sebični nego odvojiti od sebe malo truda za druge. Priznajemo da smo sebični i dalje od toga ne razmišljamo te pokušavamo u toj sebičnosti i živjeti, a da s onom idejom o nesebičnosti nismo izišli na kraj.
Ne možemo se grupiranjem odvojiti od opasnosti, makar bili i najveća i najmoćnija grupacija u povijesti. To je znak vremena, znak ove naše civilizacije: globus je čovječanstvo koje ne može izaći na kraj sa svojim ljudskim rodom.
To bi nam trebao biti znak za nesebičnost i to neophodnu, prisilnu i nužnu nesebičnost jer nikada ne znamo gdje i kada će se izroditi neki čovjek ili grupacija koja će sav napredak i zrelost čovječanstva staviti u veliko pitanje, čak znamo i za pojam kao što je propast svijeta. Ne može jedna grupacija biti idealna i postojati u svakom čovjeku bilo gdje i bilo kada. Idealisti obično o tome ne pripovijedaju što može značiti da o tome nisu razmatrali: kako možeš misliti da ćeš biti član jedne savršene grupacije dok postoji makar samo jedan čovjek koji u tu grupaciju ne pripada pa ju stoga može i teoretski urušiti? Kako možeš gledati na sebe kao na nekoga tko se je rodio u savršenom društvu? Što je tebi činiti u tom savršenom društvu, možda misliš da ćeš kao takav stići u transcendentno stanje, blizu Boga? Kako će svi ljudi zajedno u isto vrijeme stići Bogu, u idealu? Zar si siguran da u savršenom društvu neće biti rođeno neko ljudsko biće koje će poremetiti samo za neznatan dio savršenu ravnotežu? Do koje mjere se može biti idealist? Da li smiješ biti i realan, i govoriti da si zreo, a biti idealist preko svake mjere? Kada padaju tvoji ideali, možda pred novcem? Nije li novac znak za tvoju vrijednost, a ne ideal; odakle ćeš izvući snagu tijela kojom bi bilo poželjno slijediti neku ideju, posebice ako je ta ideja o nekom ogromnom savršenstvu? Da li ideali vrijede samo neko kraće razdoblje u životu ili zapravo vjeruješ sebično u svoje blagostanje do kojega te je dovela nevjerojatna upornost u trčanju za idealima?
 1.3. Potlačeni
 Da li je sebično vikati da si potlačen? Ako si potlačen, nemaš snage vikati. 
Da li je sebično puštati ljude oko sebe živjeti svoje živote i pustiti ih na miru? To nije sebično, ali je nerealno pripovijedati o toleranciji i nesebičnosti na tribinama dok ti prvi susjed umire od tlake. Ako pomogneš onome koji pokraj tebe stanuje jer vidiš da je u lošem stanju, nećeš stići ni do kakvih govornica. Ako samo pogledaš prvu osobu koja naiđe u tvoj život onda kada pomisliš da si sazreo, nećeš više nikamo stići, ni u koju grupaciju.
Možda bi dobro bilo odijeliti pojam velikih grupacija od pojma zajedništva samo s jednom osobom i u tome naći neku zlatnu sredinu. Tu jednu osobu zavoliš silom prilika jer se brineš za nju i ona za tebe. Možda i odlazite u društvo i obilazite razne grupacije, ali imate svoj privatan život koji bi bio ugrožen kad biste se posvetili bilo kome drugome, onako zaista. To je neka mala i bezazlena grupacija i donosi dobar osjećaj nesebičnosti prema ostalim takvim grupacijama. U tom zajedničkom životu u kojemu ste posvećeni samo jednoj osobi možete pronaći sami sebe i svoju sebičnost. Niste sebični ako pobjegnete zato jer vam je trava u tuđem vrtu zelenija, ali bit će jako sebično ako se posvetite toj svojoj osobi samo površno. Površno ste posvećeni ako ne vidite svoju sebičnost niti nakon upornoga uvjeravanja one druge osobe i svojega vlastitoga imperativa o nesebičnosti.
Tu svoju sebičnost možete naći i ako ste sami i siromašni. No, često gledate druge umjesto da pogledate sebe i svoj život pa dolazite do zaključka da vas drugi tlače. Sebičnost vam naređuje da se krenete boriti za sebe iako sebe uglavnom jedino i imate. Inače ne biste došli na ideju da se možete i morate za nešto izboriti. Na globusu je to opća pojava i potajni osnovni imperativ koji pokreće strujanja, bilo kakva i bilo koja. Svima poslužujete pripovijest o toleranciji jer sami sebe ne možete tolerirati kao neke druge koji su veća čudovišta od vas, ali čudovište je najgore u vama.
 1.4. Samoća
 Najgore se je susresti s činjenicom da niti jedna osoba ne postoji s kojom biste se grupirali na taj način da uvidite barem površno da ste pretjerano sebični. Onoga trenutka kada se pobrinete za sebe, takva osoba nestaje iz vašega života, bilo čijom voljom, a najčešće je ta sebičnost obostrana. To vam je jedini i osnovni zadatak u životu, smoći malo koncentracije na sebičnost ljudsku. Ako u međuvremenu spoznate da ne znate gdje ste bili i što ste radili dok ste vrijeme provodili s tom drugom osobom, znači da ste ju izgubili, to jest opet postali sebičnjak. Imperativ je, dakle, posvetiti se nekome kome možete posvetiti barem pola svoje pažnje dok ne otkrijete kako napredujete. Sve zavisi do koje mjere ste zreli, odnosno koliko se možete odricati. Ako se sve više odričete, bježite nekome drugome jer, očigledno, nećete se moći posvetiti ovoj osobi niti približno.
Dobro je imati takvu osobu koja vas odvlači iz sebičnosti, ali je češća samoća u bilo kojoj grupaciji. 
Također je lakše kad ste sami nego kada ostanete sami. Ako ste ostali sami, može vas zahvatiti dosada ili tupost koju izbjegavate grupiranjem, većim ili manjim te borbom za ideale ili protiv potlačenosti.
Ako ste inače sami, teško ćete se odreći namjerno sebe radi neke druge osobe. Iznimka je samo ako ste naletjeli na tu svoju osobu bez namjere i ako ste ustrajali u normalnom životu, ne primjećujući da niste sami. Primjetit ćete sve to kada i ako odjednom spoznate da ste ostali sami, odnosno ako se suočite s činjenicom da ste sebični.
 1.5. Oslobođenje
 Nećete se osloboditi sebičnosti ako idete upitati nekoga što mu treba jer to činite samo stoga što ste sebični. 
Sebičnosti se možete odreći samo kada uvidite koliko ste važni i neophodni sami sebi, bez novaca, bez drugih, bez ičega do sebe. Tada krećete od nule ili čak možda od minusa. Možda ste obavezni nekoj grupaciji, ali to je trenutak kada ste počeli sazrijevati i na tom putu do zrelosti morate učiniti tek prve korake. To ne znači da se morate riješiti grupiranja, ali o tome ćete sve saznati sami od sebe.
 1.6. Društvo 
 Možda uopće niste samotnjak. Možda ste oduvijek transcendentni i nalazite se uglavnom u društvu jedne osobe ili grupacije. Vjerojatno nikada nećete ostati sami sa sobom u stvarnoj samoći. Nadograđujete sebe nesebičnošću koja nadograđuje ljude iz grupacije u kojoj se nalazite. Dobro bi bilo razmotriti zašto, u detalje, ljudi provode vrijeme u vašem društvu. Da li je moguće da su svi, čitave grupacije ljudi, tako savršeni i nesebični kao što vam izgleda? Koliko vi možete pružiti samo jednoj osobi iz društva ako želite biti na dohvat svima? Kako znate i možete uvijek biti sigurni da ste dostigli pravoj osobi na vrijeme naći se kao društvo? Do koje mjere ćete imati tjelesne snage brinuti se za sve te osobe ili barem samo za jednu ako je možete detektirati kao onu koja vam je najvažnija jer, na koncu, ipak ste u tome biranju uglavnom više sebični nego nesebični, odnosno, pobrinete se za sebe pa onda vidite da imate nesebičnosti i za sve one koji dolaze k vama, više ili manje.
Postoji takvo stanje grupacija kao što je timski rad, odnosno društveni život. Zavisi od vašega osjećaja ravnoteže kada ćete biti više ili manje sebični. Uvijek postoji mogućnost na vrijeme zabilježiti kako možete biti manje sebični, za svaki slučaj ako ostanete na samo jednoj osobi iz okoline. Postoji i mogućnost da ne spoznate sav užas svoje sebičnosti; postoji također mogućnost i da poginete, ratrzani u nesebičnosti, ali to je vrlo rijetko jer ste dovoljno transcendentni da se približite Bogu, makar i u zadnji čas.
 1.7. Anonimusi 
 Zanemariv je broj osoba koje mogu reći da su same samcate. Uvijek se čovjek rađa u društvu. Ne proizvodi sam sebe.
Roditi se u društvu ne znači ne biti sam. Biti u društvu može postati odmah jako opasno iako je i to vrlo rijedak slučaj, a često zavisi i o tome koliko ste zreli. Da biste postali zreli, vjerojatno vam je potrebna i samoća i društvo. Vjerojatno nije dobro biti asocijalan tip osobe. Vjerojatno će društvena osoba ipak spoznati u životu i samoću. Teško je čovjeku biti društvena osoba dok sazrijeva bez svijesti o svojoj sebičnosti. Sebičnost nije potpuno isto što i vezanost za druge osobe ili ovisnost o drugim osobama. Može se dogoditi da čovjek sazrije u samoći, odnosno bez puno vezanosti, ali mu njegova nesebičnost ne služi, a ne pomaže puno niti drugima. No, u spoznaji svoje vlastite sebičnosti, sam čovjek može uvijek krenuti u društvo dok onaj koji je vezan za mnoge osobe iz grupacije ili za tu grupaciju može teško dostići takav stupanj podnošljivosti svoje vlastite sebičnosti ako ostane sam. 
Pitanje je da li je kvalitetnije biti od koristi samo jedamput u životu samo jednoj osobi ili samo biti na raspolaganju uvijek čitavoj grupaciji. To, naravno ne ovisi puno samo o jedinki, ali ovisi o njezinom stupnju zrelosti koji ne jamči nesebičnost nego samo kvalitenije sagledavanje svoje sebičnosti.
Često se događa da ljudi postaju uznemireni kada je u pitanju njihova osobnost, odnosno može se reći da je paničarenje dobar pokazatelj nečije sebičnosti. S druge strane postoje osobe koje prolaze kroz grupacije i nestaju anonimno. Razumno je primijetiti da svijeta ne bi niti bilo da nema podjednako i jednih i drugih.
 1.8. Ljudi s imenom
 Žalosno je spoznati da su ljudi s imenom, oni koji su poznati grupacijama, uglavnom imućnijega porijekla pa su i više osposobljeni, stjecajem povijesnih okolnosti, za odgovornije društvene položaje, barem je u javnosti uvriježeno takvo mišljenje što ne znači da je točno. Ispada da su nesebični jer se brinu za ogromne druge grupacije. No, činjenica je da njih ne bi niti bilo da nisu samozvano odgovorni za te druge ljude.
Tu već postoje veliki pritisci i tlačenje. Ljudi sebično teže dokopati se svega i svačega na teret drugih pa onda ti drugi ljudi očekuju da će se samozvano odgovorni i pobrinuti potpuno za njih. I jedna i druga grupacija je, naravno, grupa sebičnjaka.
Da li je bolje biti sebičan prema jednoj osobi ili pokoravati se grupi koja se temelji na sebičnosti?
Kako se, primjerice, može dogoditi da se na jednom mjestu nađe nekolicina sebičnjaka, kojima je u naravi odgovornost, da sastave pravila ponašanja kako bi se uvela u društvo nužna nesebičnost i da zaključe svi da su pravila gotovo savršena, ali niti jedna jedinka iz tih grupacija ne postaje nesebična? 
Očigledno da ona povijesna odgovornost ne znači nikako i povijesnu nesebičnost.
 1.9. Lijenost
 Što učiniti sa svojom sebičnošću? Jednostavno, postati je svjestan i zadržati tu svjesnu spoznaju prilikom obraćanja u grupaciju. Suočiti se s činjenicom da sebičnost vlada ljudima, kako god opisivali to stanje, ono je uvijek sebičnost, veća ili manja. Ljubiti nekoga i predavati mu se potpuno i dragovoljno ili puštati drugima da odlučuju znači također biti sebičan.
U trenutku kad ste odustali od odlučivanja o sebi i svojemu životu, već ste se sebično pobrinuli za svoje osnovne potrebe. Možda čak i prezirete bogatstvo, ali to je samo zato jer ste sebično zadovoljni onim što ste postigli pa si možete priuštiti i nezainteresiranost za bogaćenje ili za ideale, odnosno nebrigu za druge. To je lijenost koja dokazuje da se sebično čuvate u nekakvom minimalno zadovoljavajućem stanju i ne težine ničemu višem. To se stanje uglavnom prije ili kasnije pojavljuje kao potlačenost. Ako ne odlučujete i ne činite ništa jer ste zadovoljni, postat ćete odjednom svjesni da ste potlačeni. Tada ćete sebično nastojati dokopati se opet barem onoga minimalnoga zadovoljavajućega stanja. Postat ćete svjesni koliko ste puno imali, a mislili ste da ste nesebični. Niste, samo ste sebično prihvaćali tuđe odlučivanje o vašem životu. Promakle su vam godine i dolazite u stanje pomirljivosti i laganoga kajanja zbog toga što ste, odnosno niste ništa činili. Ta lijenost je uspavljivanje u sebičnosti. 
Lijenost može biti prikriveno stanje nemoći, ali to je u korijenu također sebičnost. To je strah od gubitka sebe samoga, odnosno onoga što čovjek ima u grupacijama ili izvan bilo koje grupacije. To je čekanje koje može postati stil života, čekanje na svojih pet minuta u nedjelovanju. Teško je odlučivati ili djelovati u stanju nemoći, ali je neophodno i lako spoznati u tom stanju svoju sebičnost jer to dovodi do oslobađanja od sebičnosti odnosno nemoći.
 1.10. Drugi čovjek
 Kada se čovjek suoči sa svojom sebičnošću, nailazi u sebi na imperativ nesebičnosti. To je također sebičnost, odnosno jedini spas od nepostojanja jer čovjek spoznaje da postoji samo ukoliko je nesebičan. Tada planira djela nesebičnosti, ali ako svoje sebičnosti nije u potpunosti svjestan u svakom trenutku, vjerojatno će postati manje nesebičan i sebičnost će ga baciti u stanje straha.
Mnogi se ljudi ne usuđuju predati drugima jer se straše ovisnosti o drugima i to ne one ovisnosti kada ništa ne odlučuju o svojemu životu nego aktivne ovisnosti, rada i razmišljanja što više u korist drugima. Mnogi misle da nisu korisni drugima ako se za sebe ne mogu pobrinuti pa tek onda razmišljati o drugima. 
Planiranje nesebičnosti počinje od brige za nekoga drugoga. To ne znači da čovjek odmah mora krenuti u potragu za nekim drugim jer bi to bilo sebično. Nesebičnost je aktivno susretanje bilo s kim, odnosno s prvim na koga naiđe čovjek.
Planiranje nesebičnosti može početi od aktivnog susretanja sa sobom samim. Aktivno se susresti sa svojom sebičnošću zahtijeva koncentraciju na djelomično prihvaćanje činjenice sebičnosti i djelomičan rad na nesebičnosti. Priznati sebičnosti postojanje znači napredovati. Tada se postavlja pitanje samo od sebe, pitanje o uzroku postojanja čovjeka i o uzroku njegove nenadmašne sebičnosti. Zašto čovjek koji je tako neizlječivo sebičan ne može prihvatiti činjenicu da je sebičan? Zašto je sebičnost tako snažno izražena u biti ljudskih stvorenja? Zašto čovjek nastoji biti nesebičan? Zašto mora postojati u drugima?
Odgovor je prejednostavan. Bit je čovjeka drugi čovjek. To je imperativ koji se krije u suočavanju sa svojom sebičnošću. Taj zaključak ne dozvoljava čovjeku okrivljavati druge za bilo što. Ne dozvoljava lijenost. Ne dozvoljava zaborav na svoju sebičnost, odnosno zanemarivanje drugih i njihovih potreba. Ne dozvoljava više nikakvu sebičnost.
 1.11. Različitost 
 Kada se čovjek brine o drugome čovjeku, život mu je zanimljiv, zanimljivo mu je neiscrpno istraživanje te druge osobe. Jedan čovjek iz onoga drugoga može izvući na svjetlo dana nevjerojatne darove i sposobnosti koje onaj drugi sam u sebi ne vidi i ne zna pronaći. Sam čovjek aktivno ne vrijedi puno ukoliko neki drugi čovjek ne pronađe u njemu nešto što je drugome čovjeku jako vrijedno. To je obično nešto suprotno od onoga što sam čovjek u sebi nalazi, to je neka veća ili manja različitost jer samome čovjeku je dosta njega samoga, a drugi mu je čovjek uvijek zanimljiviji. To traženje drugoga čovjeka zadovoljava onaj imperativ nesebičnosti koji tako tvrdokorno ne da čovjeku da živi sam.
Taj zaključak objašnjava zašto su roditelji tako uporno vezani za svoju djecu čak i onda kada su ta djeca samostalna i odlaze od roditelja.
Taj zaključak objašnjava zašto ima toliko nesretnih veza među ljudima jer ako se čovjek ne brine za svoga najbližega do sebe, neće se nikada osloboditi svoje sebičnosti.
 1. 12. Sličnost
 Teško je pronalaziti zanimljivosti drugog čovjeka ako i taj drugi čovjek ne pronalazi u onome prvome također zanimljivosti. Ljudi vole reći da se suprotnosti privlače, ali najčešće traže u nekom dvojcu sličnosti pa ako ih ne nađu, nije ljudima jasno kako se to dvoje ljudi uopće međusobno razumije. No, takav dvojac može trajati vječno jer je neiscrpno vrelo zanimljivosti koje se mogu pronaći u nekome.
Ono što održava vatru pronalaženja različitosti u drugome zaista mora biti barem jedna zajednička točka. Samo je jedan razlog zbog i radi kojega neki dvojac može opstati u dugotrajnom pronalaženju međusobnih različitosti, a to je interes neke treće osobe. Najčešće je to neki zajednički posao ili ideja, a uglavnom je to zajedništvo vezano interesom za vlastitu djecu. No, sve to ne traje vječno.
 1.13. Treća osoba
 Nezgodno je u društvu pronalaziti zanimljivosti druge osobe i zajedničku brigu za treću osobu jer društvo, odnosno ljudi su zbunjeni ako vide da se neki dvojac dugotrajno dobro slaže, a uopće nije nikakva grupacija i nije niti brak, niti politička stranka, niti vjerska zajednica, niti poslovna ekipa. 
Zbog toga jedan usamljeni sebičnjak nema puno mogućnosti istraživati zanimljivosti samo jedne druge osobe nego, što može biti i jako dobro, pronalazi ljepotu drugih ljudi u svakome na koga naiđe, a zapravo ni s kime ne provodi većinu svoga života.
U takvim slučajevima ne postoji ona zajednička treća osoba, barem ne konkretno i vidljivo. Takvome se usamljenome sebičnjaku može dogoditi da vidi i treću osobu kada se pobrine za nekoga koga susreće kao zanimljivu drugu osobu koja ima neki jako važan interes. Zajednička ideja ili poslovni sastanak naglašava tu treću osobu, zajedničku točku susreta jednoga čovjeka s drugim čovjekom.
Usamljenom sebičnjaku tako se može dogoditi da je u bliskijoj vezi s trećom osobom, a da uopće nema pokraj sebe drugoga čovjeka.

1.14. Dosada   
 Postavlja se pitanje zašto jedan čovjek postoji samo u drugom čovjeku, postavlja se pitanje koja je svrha jednoga čovjeka koji je sam. Činjenica je da jedan sam čovjek nema s kime ratovati ili rađati. Činjenica je također da niti ratovanje za bolje društvo, niti rađanje ne odgovaraju na pitanje o sebičnosti. Jedan sam čovjek i dalje je neograničeno sebičan iako nema drugoga čovjeka pred kojime bi spoznao da je sebičan i pred kojime bi spoznao svoj imperativ o nesebičnosti.
Jedan sam čovjek ne može doći uopće u pitanje o svojoj svrsi.
Jedan usamljeni sebičnjak ne može postojati, bilo to njemu važno ili ne, bez drugoga čovjeka, ali ako drugoga čovjeka nema, usamljeni sebičnjak može doći do one treće osobe, do one točke zajedničkog ljudskog interesa, do neke ideje.
Pitanje je samo da li je jedan usamljeni sebičnjak uvidio i spoznao vječnost treće osobe ili je tek na dugotrajnom putu u potrazi za vječnom idejom ili interesom. Pitanje je samo da li jedan usamljeni sebičnjak uopće može spoznati svoje vlastite neograničene zanimljivosti bez drugoga čovjeka ili ako ne pronađe treću osobu.
Nameće se zaključak da jednome usamljenome sebičnjaku mora kad tad postati dosadno.   
 1.15. Stvaranje
 Ako je nekako došao do treće osobe koja je vječna i neiscrpna, čovjek stvara.
Nije teško stvarati u prisustvu drugih osoba. Najdugotrajnije je stvaranje ono u kojemu jedan čovjek pronalazi drugoga čovjeka s njegovim zanimljivostima.
No, kako stvarati u samoći ako ne vidi čovjek treću vječnu osobu s kojom može kao prvo doći do želje za drugim čovjekom. Ako je neki sebičnjak usamljen, on nužno traži drugoga čovjeka čak i kada vidi treću i vječnu osobu.
To dovodi do zaljučka da jedan usamljeni sebičnjak u svojoj sebičnosti, koja nije uvijek sasvim loša, teži nekome sličnome barem u jednoj činjenici, u činjenici da teži pronaći jednoga isto takvoga čovjeka kao što je on pa makar bio taj drugi čovjek u svemu drugome potpuno različit. 
 1.16. Jedan čovjek
 Nakon ovakvih zaključaka postaje jako neobično kako nekom čovjeku u životu može biti dosadno.
Jako je neljudski i neobično kada jedan čovjek drugome pronalazi razloge za nepostojanje umjesto da otkriva zanimljivosti drugoga čovjeka.
Teško je usamljenome sebičnjaku promatrati oko sebe druge ljude od kojih većina ne nalazi razloge za znatiželju. Teško je nakon ovakvih zaključaka uvidjeti sebičnost drugoga čovjeka i biti nemoćan pred tuđom sebičnošću. Prvi je i osnovni poticaj usamljenoga sebičnjaka ukazati drugome čovjeku da je neograničeno sebičan i da je oslobođenje njegovo u tome da prihvati tu činjenicu, a ne da ju odbija, a odbija ju zato što u sebi odmah nakon sebičnosti pronalazi imperativ nesebičnosti. Kada jedan čovjek otkrije u drugome zapreku zbog koje ne može pronaći zanimljivosti drugoga čovjeka, a to je poricanje sebičnosti, mora se upitati postoji li uopće negdje neki drugi čovjek u kojemu bi pronašao darove i sposobnosti.
Jako je teško pronaći sposobnosti u drugima.
Stoga se jedan usamljeni sebičnjak mora okretati svakom pojedinom čovjeku kojega susretne ili mora kraj sebe imati barem jednu osobu u kojoj pronalazi zanimljivosti. Najčešće ljudi koji imaju zanimljivosti stvaraju grupacije na temelju samo jednoga dara odnosno grupiraju se pretjerano zbog jedne ideje iako ta jedna ideja nije dovoljna sličnost zbog koje bi čovjek ostao u grupaciji. Ipak, takve silne grupacije postoje. Naravno da ne mogu ostati uspješne kad zajednička točka interesa nije dovoljna za grupiranje. Nije samo jedna zanimljivost dovoljna čovjeku za ulazak u neku grupaciju. Čovjek ima izobilje različitih zanimljivosti. To dovodi do nastojanja čovjeka na različitim mjestima, neki ljudi članovi su mnoštva grupacija. Problem je u tome što grupacija brani jednom čovjeku odlazak na neke druge grupacije. Jedan čovjek više je od grupacije.

Esej o paklu, svijetu bez Boga, 30.03.2017.  15:42

vidi još:
Evin dokaz : http://falsenot.blogspot.hr/2014/12/evin-dokaz.html

na mom prijašnjem blogu http://falsenot.blogspot.hr/


Wednesday, March 29, 2017

Na očigled je cvala

Kako samo jednostavno, lako                     
bere cvijeće svoje plodove;
još od jutra gledala sam naopako,
cvijet od trešnje plodio je godove,

rodio je laticom na lat.
Trešnja cvate odozdo pa naviše.
Sutra bit će sasvim drugi svat.
Cvjetovi se sasvim tiho joj pojaviše,

na očigled je cvala.
Nije još dovršila odijevanje,
ostala po koja grana mala -
na vrh stabla gledat ću odsijevanje.
29.03.2017. 21:03

Nada sluge, nada Boga


Uvijek mislim, sve sam rekla,
sve sam svijetu ovome objavila,
pri tom spoznaje sam mnoge stekla,
grijehe stare na dugo sam ostavila.

Naviještati Te znači sebe upoznati,
sebe naći pokraj Izlaska u pustinju,
pokraj Stijene što će vodu dati,
pokraj Proroka što za Tebe se upinju.

Reći ljudima za Tebe, znači sebe ozdraviti
krhkom vjerom, čitanjem i proučavanjem
spasa kojega si htio za nas postaviti,
koji neumitno stiže s poučavanjem.

Ti si pobijedio svijet, ja sam Tvoja pobjeda,
ja sam čudo Tvoje hodajuće
koje nosi za Te mnoštvo onih objeda
koje pratit će nas u buduće.

Ja sam križ Tvoj, sladak, težak i pun krvi,
Krvi Svete bez koje nam nema znanja,
bez koje nam žrvanj svijeta život mrvi
i koja je roditeljica uzdanja

u sva Tvoja djela spasiteljska
što se jednoj duši bez prestanka zbivaju.
Ja sam Tvoja ruka prijateljska,
kraljevstvo Nebesko s kojega izbivaju.

Mi smo često kao jedna duša, jedan duh,
mi smo savez vječni, neprolazni pakt,
zajedništvo ljubavi i sveprisutni gorki kruh;
mi smo kao metronomi koji udaraju takt.

Ti si Bog , a ja sam sluga beskorisni, 
Ti si Stvoritelj moj, a ja sasvim nešto drugo;
Ti si Spasitelj mi pa mi riječ utisni
da Te čujem kad mi kažeš: valjaš, slugo.

Da se nekako sa svojom biti sastanem
koja samo Tebe u noćima traži,
da pred Tebe sva ovakva ipak stanem,
da Ti kažem da si mi najdraži.
29.03.2017. 07:10

Popular posts