Friday, May 20, 2016

Pravednost Božja



Kada očekujemo pravdu i pravednost, najčešće mislimo na zadovoljštinu za sve zlo koje smo podnijeli u životu. No, pravednost Božja bi nas mogla vrlo lako iznenaditi. Nije pravedno da svi budemo jednaki i da nam svima bude isto i jednako dobro. Pojam pravednosti podrazumijeva da čovjek može dobiti i ono za čim teži, ali i milo za drago te ono što je i poželio. Druga je stvar što čovjek nije svjestan da su mu želje često neuredne. Nije pravedno opravdati zločine, ali niti ljudima suditi za zločine. Često nekome sudimo za zločin i prisilimo ga da ispašta kaznu, ali to ne znači da je dotični zločinac dobio ono što je zaslužio. Za neki zločin može postojati dobar razlog ili nedostatak dokaza dok za neki drugi zločin niti jedna izmišljena ljudska kazna nije dovoljna.
Najveća je pravednost u iskrenom priznanju samoga zločinca i u iskrenom opraštanju njegovoga zločina jer svako ljudsko biće ima duhovni organ koji zovemo savješću. Nikakva kazna za zločin ne može pomoći zločincu da si umiri savjest ako on u svojoj savjesti zna da je nešto zlo učinio. Također nikakva kazna ne može natjerati čovjeka niti da pomisli da je zločinac ako mu je savjest mirna.
Savjest također može biti mirna samo naizgled, to jest kada čovjek nije svjestan što čini.
Savjest također može biti nesavršena, prestroga ili lijena.
Savjest ipak ima najjači utjecaj na čovjekovo djelovanje, ma kakva bila.
Također nikakva kazna ne može natjerati čovjeka da povjeruje da je kriv ako mu je savjest mirna i ako čvrsto vjeruje ili zna da nije zlo počinio.

Savjest je Božji glas u čovjeku. Bog na svako iskreno priznanje zločina i kajanje odgovara uvijek samo opraštanjem, to jest prepušta možebitnog zločinca svome glasu i onome glasu koji je u životu toga čovjeka oblikovao također njegovu savjest još u ranoj čovjekovoj dobi. Samo Bog zna zašto netko ima prestrogu ili prelijenu savjest i zašto Bog dopušta nekome činiti naizgled veća zla, a nekome ne dozvoljava niti najmanju svjesnu i namjernu pogrešku.

U svakom slučaju, što je čovjeku teže nositi se sa svojom savješću, to je veća mogućnost da ga Bog poznaje i ljubi jer Gospodin Bog daje veće muke i kušnje onome tko je svjesniji svojih čina. Ukratko, što čovjek u ljubavi više napreduje, to su mu prepreke sve teže i teže jer samo se tako može sazrijevati: počinje se od malih prepreka da bi se potom svladavale sve veće i veće prepreke u napredovanju prema zrelosti koja pak bez Božje ljubavi i pravednosti ne može postojati. 20.05.2016. 20:33


Wednesday, May 18, 2016

Anđeli na vjetru


Kada osjećam se malo bolje nego sada,
jutro me dočeka otvorena neba
i bez neistine koja društvom vlada;
ovom svijetu stvarna sreća ne treba.

Ovaj svijet već ima strašnu povijest,
ovom svijetu sama zemlja je pretijesna,
a nema ni sluha za Radosnu vijest.
Ovim svijetom vlada pošast obijesna,

zato oblak daždi neviđenom tugom
i kad mala kiša bila bi poželjna,
da se tješim proljećem i dugom,
ovog svijeta već odavno nisam željna.

Vrabce slušam jer ih gotovo razumijem,
oni pjevaju o anđeoskim stazama
i poručuju mi da se veseliti smijem
njinu pjevu, prirodnim oazama

koje postoje zbog ovakvih ljudi poput mene.
Ima li još netko da uživa u pustoši,
ima li još netko kome slatka suza krene
zato jer se ovaj vjetar neprekidno troši

na kojemu anđeli vole se rasplesati?
Sad je mirno, danas sunce prži,
a ja čeznem poruku isklesati
koju isti vjetar na vrapcima drži

kad već nema drugog svijeta nego samo ovaj.
U tom svijetu postoji obitelj i dom,
jedino se iz njega pristiže u raj
i samo zato drago mi je u životu mom

pretražiti svakog jutra ovo nebo i te ptice.
Vjetrovi su ovi zastali na moje dane,
ja ću se njima poslužiti nemilice,
čak i tada kada moje srce stane.
18.05.2016.  07:44


Tuesday, May 17, 2016

Trenutak uoči smrti



Isuse, Ti mi se otkrivaš postepeno, onoliko koliko mogu doživjeti i razumijeti. Ljudi su često skeptični u svojoj vjeri u Tebe i Tvoju riječ. Često su takvi za vrijeme čitavog svojega života, već dožive duboke godine, a još uvijek Te ne poznaju kao Onoga koji ih ljubi.
Nikada mi nisi dopustio sumnjičavost. Bila sam poganin, nisam o Tebi niti razmišljala dugo, dugo. Nisam ni znala što čine Tvoji svećenici danima i satima, godinama; nisam znala o čemu pripovijedaju oni koji se izjašnjavaju kao vjernici Tvoji. Nikada mi nije palo na pamet u tom razdoblju upitati se zašto je zlo na svijetu. Bila sam nevina u svom duhovnom znanju, negativno nevina, neznalica. No, nikada se na Tebe nisam naljutila, nikada mi nije palo na pamet da posumnjam u dobrotu, a Ti si mi onda počeo otkrivati koliko su dobrota i vjera važne za život i preživljavanje. Vjera u Tebe bila mi je strašna borba za goli opstanak jer čovjek je sam sebi jako vrijedan i često daje sve i upire sve snage zato da bi sačuvao sebe i svoj život, čak se odmah uzjoguni kada nema hrane na vrijeme, prije nego što uopće ogladni, toliko se čovjek boji za sebe. Kako li su tek ljudi prestrašeni za svoj život u vremena nemira i ratova, u vremena kada misle da će možda ubrzo umrijeti?
Da, i ja sam jednom tako morala spoznati koliko sam sebično vezana sama za sebe. Ništa i nitko mi nije bio važniji na tom svijetu, gorljivo sam se pokušavala spasiti od tjeskobe u kojoj sam spoznala kako mi je važno što sam živa i koliko mi je teška pomisao da se od sebe same moram odvojiti, a to je valjda značilo da ne mogu zamisliti kako bi to bilo kad bih umrla, da li bih tada bila svjesna sebe, da li bih i dalje sebe imala jer potpuni nestanak svoj ne mogu zamisliti. To je jedino što sam znala, da Ti postojiš i da se na ovome svijetu ne zna što se događa kada čovjek umre.
Sada sam odgovornija jer više znam, jer sam Te bolje upoznala. Nikada me nisi razočarao. Evo, već pola života živim u Tvojoj izričitoj ljubavi i nikada mi nisi odbio nešto učiniti.
Hvala Ti za život jer moj život i ja, moja želja da se sačuvam živom jesu zaista vječni ako ostanem u Tvojoj ljubavi.
Sjećam se i da je bilo trenutaka kada nisam stigla razmišljati o životu i kada sam čekala kraj, kraj neizvjesnosti i velike muke. Znala sam da mi je važno ostati pravednom, najpravednijom što mogu biti. Pred smrt koju sam iščekivala, bilo mi je važno samo da ne padam svjesno u grijeh i laž, a to je bila zapravo dvojba o tome jesam li nekoga ili sebe samu povrijedila. Znala sam, ako samo malo povrijedim neku dušu, gotova sam. A tada, opet, nisam željela spasiti se neistinama jer život je istina i ako čovjek ne teži istini, mrtav je. Ako neka istina povrijedi kakvu živu dušu, to je odgovornost prema blagosti, to jest, znala sam tada da ne smijem povrijediti istinu, ali da je moram proslijediti veoma obazrivo i blago, sa strpljenjem i nježnošću. Vrijeđati nekoga istinitom riječju također je smrt.
Svi kažemo da nismo krivi kada smo iskreni i da su oni grešni koje naša iskrenost zaboli i povrijedi, ali to baš i nije točno. Zato je blagost neophodna u životu vjernika. Čovjek uoči svoje smrti postaje osjećajan, gotovo bojažljivo obziran prema svemu, naročito prema ljudskim bićima i prema svojim najmilijima.
No, čovjek ne misli da je svaka sekunda života zapravo trenutak uoči njegove smrti. Čovjek ne misli na to gotovo nikada u svakodnevici. I tako, nisu svi ljudi uvijek blagi. 17.05.2016. 05:06


Sunday, May 15, 2016

Pečat dara Duha Svetoga


Ako ništa dugo, barem istini sam težila,
onako kako može duša iskrena i prosta.
Definicija se istine u srcu mom uvriježila,
ona proizlazi kao plod mi molitve i posta.

Svaka duša već ni sluha nema za istinu
koji gubi se u ponorima opće lijenosti,              
bezbolnome neprimjetnom prijelazu ka činu
koji nastaje u prevelikoj obijesti,

to je čin nečinjenja i utrnuća, i pasivnosti
koja sve prihvaća nekritički i upija,
sve što nudi ovaj svijet na pladnju nasilnosti
koja neprimjetno oko duše svoje krake svija.

Definicija istine uopće nije popularna,
nije ni primamljiva, niti slatko začinjena.
Kad je tvrdnja s Božjom voljom podudarna,
tad je istinita, to je hrabrost nehinjena.

Ako ništa drugo, barem sam se često pokajala
jer sam uvidjela sve svoje neznanje;
stoga iskrenost je češće kod mene potrajala,
razbila mi sve koncepcije i sanje.

Da mi nisi, Kriste, svoga Duha čudom dao,
ništa Tvoja žrtva meni ne bi značila,
bila bi apstraktna, to si uvijek čekao i znao
sve dok nisam se za Tvoju riječ zakvačila.

Riječi svoje velikom si žrtvom zapečatio
koju ja sam često u životu objedovala.
Radi moje iskrenosti Ti si vječno propatio,
zbog ta pečata sam samo Tebi povjerovala.
15.05.2016. 07:09




Saturday, May 14, 2016

Dužnici smo


10 “I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti (Poslanica Svetoga Pavla apostola Rimljanima, glava 8, redak 10)”.

Teško je ponekad čovjeku predočiti kako je to on u tijelu, ali i u duhu, a još je teže zamisliti ili vjerovati da je u grijehu sav čovjek kao i da je sav u vječnom životu, to jest da Duh Božji prebiva u čovjeku i to u njegovom duhu.
Sve što znamo je grijeh. Vječnom životu vjerujemo, ali ne znamo ga dokazivati, znamo samo reći da dokaza nema za postojanje vječnoga života, ali da dokaza nema niti za nepostojanje vječnog života. To je pitanje naše vjere i vjerovanja u riječi koje su apostoli zapisali da je Gospodin Isus govorio.
U kontekstu govora o svome poslanju Duha, Branitelja ljudi pred sotonom, Isus napominje:
63 "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su (Evanđenje po Ivanu, glava 7, redak 63)". 
Tijelo ne koristi ništa, tijelo je mrtvo zbog grijeha, a duh je život koji tako čuvamo od svega i svakoga i to zbog pravednosti, a taj duh su i riječi Isusove. Zbog toga tračka pravednosti kojega naziremo u našem razumu i prema kojemu donosimo sudove o pravdi i nepravdi, mi znamo da je naš život puno vrijedniji nego što smo svjesni u svakom trenutku. Bojimo se kraja, ali ne vidimo svetost i vječnost vlastitoga života. No, može se reći da vječni život naziremo u svojoj vjeri, ma kako mala bila, u Boga i Njegove riječi. Uglavnom se svi nadamo manje ili više da ćemo se ugodno iznenaditi u raju jednoga dana.
Isus nam govori da je raj u nama i već je prisutan oko nas, a taj raj, to je naš životni duh i Bog Životvorac, Duh Sveti.
Čovjek se može potruditi oko toga da riječ Božja, Isusova prebiva u njegovom duhu, u čovjeku samom, u njegovoj vjeri, mislima, osjećajima, djelima i riječima.
12 “Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo!”,  klikće Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima dok u Ivanovom evanđelju, glava 14, redak 26,  možemo pročitati dragocjene Isusove riječi: 

26 “Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” 


Dar


Nakon mnogih raznovrsnih baštinjenih dana,
Ti si, Gospodine, jedinstvena baština moja.
Nakon mnogih rastanaka i sveta žrtvovanja,
mojim danima, Gospodine, nema zbroja.

Sjećam se još uvijek kad sam ljubav darovala,
kada željela sam jako Ti ugoditi,
tek tako, samo stoga što sam baštinu izrovala,
našla da se može zajedništvo roditi,

ono puno više o čemu sam slutila.
Htio si od mene načiniti samo svoju zaručnicu,
a ja zbog Tvoga dara nisam se naljutila
iako sam sva od straha zadobila svetu drhtavicu.

Strah me bilo da to neću moći, ljubav svoju žrtvovati
tada kada već sam ljubila iz čista mira
i da neću preživjeti kad me dragi počne zvati
slađe od sirena ili lutnje koja tiho svira.

Dao si mi snagu i presveta svoga Duha,
priredio nam predivne i rajske svečanosti
kako dar bi bio bogat, prepun sjajna ruha;
pružio si nama svetu gozbu svoje nevinosti

da bih veću slatku žrtvu predala Ti bez ustezanja.
Sretni mi smo bili zbog ljepote Tvoje među nama,
a ja željela sam tada sve to ostaviti radi znanja
po kojem sam baštinila ljubav Tvoju, a ostala sama.

Da to nisam učinila ja bez tuge i bez jedne suze,
dar bi bio prepun mana i žrtva beskorisna.
Predala sam Tebi svoje najdraže i slatke uze,
predala Ti za njih molitve da bi žrtva bila propisna,

a danas Ti nas pratiš svakoga na svome putu;
kad sam strahovala izgubiti sve, dobih Tvoje ljubavi žar
i znam da nisam jedina ja blažena u svome kutu.
Baštinila ja sam Tebe, Kriste, neizreciv dar.
14.05.2016. 07:28


Thursday, May 12, 2016

Životni prag


U prosjeku se puno dana u životu mučim,
ali sve to mijenjam za trenutke sreće.
Dosta pamtim i od nevolje naučim
kakav je to život kojeg srce neće

i kako je to kad se život mrzi
jer “tko ga mrzi, taj će ga zadobiti”.
Onaj tajni život koji dopire do srži,
to je vječni život koji ne da se porobiti.

Želim znati da me čeka izlaz iz divote
jer mi duša teži osloboditi se ropstva.
Svatko može sanjati bezbrojne živote,
ali svakome je toga robovanja dosta,

Svaka duša želi pobjeći u nešto bolje.
Zato padamo u dosadna raspoloženja,
zato bez Boga nam nema dobre volje,
zato često izbjegavamo razna zaduženja.

Dug je čovjeka da misli i marljivo radi,
da se uvijek oko svega dobro potrudi
i da uvijek iz početka sve novo posadi
kako bi mu uvijek bili dragi neki drugi ljudi.

Tada može se pronaći od života istinskoga trag
koji sve živote nosi, a jedini je pravi;
tada može se preskočiti životni prag
iza kojega se jedan vječni život javi.

Taj trenutak sreće jedini je odmor i užitak,
taj trenutak čas je kada susrećemo Boga
i tko ne zna da o tome piše Sveti svitak,
taj ne može sreću naći, niti spoznati koga.
12.05.2016.  04:40


Popular posts