Pravovjerni
ranokršćanski svijet bio je okružen mnoštvom hereza i
krivovjeraca. Praznovjerje i krivovjerstvo postoji i danas u ovoj
velikoj kršćanskoj civilizaciji.
Prva
stoljeća poslije Krista ostavila su nam bogatu protuheretičku
književnost koja je i danas, kao i uvijek, jako aktualna i važna za
teloško tumačenje kršćanske vjere i Svetog pisma, odnosno za
egzegezu i razjašnjavanje pojedinih odlomaka iz Biblije i ostalih
spisa.
Bazilije
Veliki, rođen oko 330.g. u Cezareji u Kapadociji, i Grgur
(Gregorije) Nazijanski, rođen u Arijanzu blizu Nazijanza 329.g.
dvojica su od mnogih crkvenih otaca od kojih nam ostaje nauka protiv
hereza, a za bolje teološko razumijevanje i to u patrističkoj
književnosti koja se razvija do VIII. Stoljeća.
Katolička
Crkva ih slavi danas i važni su, između ostaloga, zbog nauka o
Presvetom Trojstvu pa i u kristologiji. Njihove rasprave i njihovi
spisi tumače ona pitanja koja se nameću posebno na početku
liturgijske godine, to jest u Božićnom vremenu.
„Bazilije
Veliki, potpuno vjeran nicejskom vjerovanju, pristupio je problemu ne
naglašujući toliko, poput Atanazija, jedinstvo Boga već uzimajući
sasvim ozbiljno razliku među hipostazama. Zato je predložio
rješenje tvrdnjom o jednoj božanskoj biti (ousia) i naravi,
različitoj od triju hipostaza, dakle triju osoba obdarenih vlastitom
subzistencijom i značajkama koje, u prostoru jedinog božanstva,
razlikuju te osobe jednu od druge. Te značajke su za Oca očinstvo,
za Sina da je rođen od Oca, za Duha Svetoga moć posvećivanja. Ovo
učenje, koje sadrži puno božanstvo Duha Svetoga, usavršit će
Gregorije Nazijanski i Gregorije Nisenski, a postat će na saboru u
Carigradu 381. službeno učenje Crkve” * Iz Patrologije, Pavić i
Tenšek, str. 184.
„Misterij
Trojstva veliki je cilj Gregorija Nazijanskoga koji je sačinio
distinkciju s jedne strane između božanskih atributa (dobrota,
istina, moć, vječnost), kao atributa božanske naravi koji su zato
zajednički trima osobama, i, s druge strane, različnosti
individualnih i raspoznajnih karakteristika triju Osoba (Očinstvo,
Sinovstvo, Izlaženje), koje označuju vlastiti karakter, posebnost
i vlastitost svake pojedine Osobe. Odatle njegov čudesni zaključak:
'Tri Osobe nisu drugo nego JEDNO pod vidom božanstva, dočim
JEDINSTVO je Trojstvo pod vidom osobnih vlastitosti' (Oratio 31, 9;
PG 36, 143). U polemici s arijevcima tumači istinsko značenje pojma
„Otac”. Ova riječ ne označuje bit Božju, niti Božje
djelovanje. U tom slučaju arijevci bi imali pravo, ukoliko bi, u
nekom vremenu, Otac bio dao bit Sinu. Ime 'Otac' bitno označuje
odnošaj, jednu relaciju. Zato definirati Boga kao 'Oca' ne znači
kazati ono što On jest, nego izraziti ono što je On u odnosu na
Sina (Oratio 29, 16). Upravo termin 'odnošaj', unešen da protumači
trinitarni misterij, te protegnut ne samo na Oca i Sina, nego i na
Duha Svetoga (Oratio 31, 9), postat će tradicionalna baština za sav
teološki govor. 'Otac', 'Sin' i 'Duh Sveti' nisu tri prazna ili
jednostavna aspekta, nego izražavaju različnst odnošaja koji
razlikuju i, istodobno, ujedinjuju tri Božanske osobe, a da ne
izlažu pogibelji njihovu božansku narav.” * Iz Patrologije,
Pavić i Tenšek, str. 192.
S
trinitarnim se misterijem susrećemo uskoro, na svetkovinu Krštenja
Gospodinova. 02.01.2020. 05:54
