Ako sada umirem

Ako umirem, ako upravo sada umirem,
zgrni te svoje raskriljene ruke.
Ako već odavno plodove Tvoje ubirem,
iznenadi me gostoljubivošću svoje Muke

jer već kao velika rana dugo putujem,
a sve dalje hode stope moje od sigurne staze;
Tebe slušam, a pogrde same čujem
sa svih strana moje pustinjske oaze

pa čak mi i savjest gorke suze roni.
Ipak me zakrili jer Te dobro znam.
Nikada zasluženi Bože, sad me skloni
jer u meni nećeš biti napušten i sam.
‎nedjelja, ‎15. ‎listopada ‎2017.  12:27:49

Trenutak boli

Za to malo vremena što ga ostavljaš za mene,
što ga ponekad i guraš u prvi plan,
preplavljuju mi srce snažne uspomene,
već u ranim noćima započinje mi dan.

I taj dan je tako kratak, kao da ne marim
za sve stare pokušaje da te pjesmom pratim,
da kraj tebe u tim vrtlozima brzo ne ostarim,
da se nakon svakog bijega uvijek tebi vratim.

Te su uspomene tako žive, prisutne i drage
mada mi u duši samo bolna munja sjevne
jer je samo bljesak pokraj beskrajne te sage
ono što me vrati u u te događaje pjevne.

Tad poželim da me ista bol do vijeka kosi,
da taj tren spoznanja vječna čitavu me grije,
da mi tim ostacima života ona jedna suza rosi
tvojim pogledom i riječima što ih vrijeme krije.

I kad uspomene zamiru, i kad pamet hlapi,
čak i kada molitva se pretvara u san,
onaj bljesak boli tebe nađe i za tobom vapi,
mrkla mraka nestaje, a u duši sviće dan.
‎subota, ‎14. ‎listopada ‎2017. 03:55:54

Dodir otajstva

Želim te vidjeti sretnoga od  iščekivanja,
mirna od sigurnosti i utjehe
i nemirna od one znatiželjne strasti
što za Bogom čezne bez izbivanja
jer je okajala grijehe,
potpuno uvjerena da neće pasti

nego spustiti se sve to dublje u otajstvo,
što se više bude nadala i ohrabrivala
svojim iskusnim i prorečenim znanjem,
kao snažno porinuće rajsko
o kojem je često snivala
pa ga nazvala konačno imanjem

koje zasigurno neće nikad više nestati.
Želim te ugledati u molitvi rastepena,
u tom svemu ipak neobično svoga
kao da ne možeš više prestati
ljubiti mi sliku kroz dva oka snena,
ljubiti kroz mene Jedinoga Boga

s kojim uvijek siguran je Savez vječni
i koji ti daje da mi uvijek čuješ čežnju
pa u srcu mene uvijek primaš.
Želim da mi priđeš kroz taj putak poprečni,
da pošalješ molitvu još nježnju
pa da znaš da sve više mene imaš

jer te često čujem, čak i iznenada,
jer mi pomažeš u mom spoznanju
onda kada više ne znam kamo dalje,
kada mi u Boga duša pada.
Želim samo proslaviti te poslanju,
čuti sve to više onog što mi srce tvoje šalje. 

Želim ti se opet malo nametnuti
sada, kad me kopka ovaj novi poziv,
želim srcu tvom se odazvati,
reći ti da ne možeš zametnuti
samo tako ovaj buran Božji proziv.
Želim samo reći ti što moraš znati.
01.12.2014. 07:33

Prazne riječi ne postoje

PSOVAČI

Ne vjerujem da ću poći na počinak u ovaj kasni sat. Molitva mi zapinje na usnama, srce zastaje u čuđenju kojega se strašim, bojim se da se ne počnem sablažnjavati nad psovačima, a u grijesima svojim.
Pomišljam kako prazne riječi odjekuju našim srcima i u našim glavama, naročito odzvanjaju naše vlastite prazne riječi. Ako su to čak i riječi nekih molitvenih obrazaca, one ipak mogu biti prilično prazne, a da odzvanjaju vidi se po tome što neki, ili mnogi, koji inače mole Boga, također olako psuju, ponavljaju te riječi koje im odzvanjaju, dakle, mole u prazno.
Kako će duša procvasti, kakav će život imati molitelj u prazno? Očajan, stravičan život bezvoljnosti, prepuštenosti, pesimizma. Čak i kada mu je dobro, mislit će da je zlo.
I što kada čovjek u takvom stanju ostari, u neznanju i nepoznavanju Onoga koga moli? Što kada se grčevito drži boce pića, bočice svojih ljekova ili uporno traži samilost ljudi oko sebe? Zar nam ne govori život svetih kako se primjerno odlazi odavde, kako se pjevajući ide na križ?
Kakva razlika, umirati u blatu pokraj puta, gore nego neko ranjeno pseto koje su šutnuli srditi gospodari ili možda neka nevoljena i neželjena djeca ili pjevati Bogu, zahvaljivati Mu za sve i očekivati svoje preobraženje s unutarnjim mirom.
Ne daj mi, Gospodine, da uzljubim sažaljenje okoline i samilost okorjelih srdaca; ne daj, Isuse, da spadnem na takva iščekivanja, da se vješam drugima oko vrata, da ih povlačim za rukav, da ih pokušavam primamiti suzama. Ne daj, Bože moj. Ostavi me barem ovakvu kakva jesam ako ne može bolje. Izbori se za mene u meni.
Ne daj da se odvojim od Tebe, na času smrti zovni me, u času grijeha, izvadi me. ‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 02:09:58


STARI ZAVJET O RIJEČIMA

U skladu s u starini opće raširenim poimanjem, biblijski svijet ne gleda u ljudskoj riječi samo prazan zvuk, puko sredstvo ljudskog saobraćanja: riječ je izraz osobe, dionik je njezina dinamizma, u njoj ima neka djelotvornost. Odatle njezina važnost u životu: već prema tome kakva je, riječ za onoga koji je izgovara sadrži čast ili smutnju (Sir 5,13 "I slava i sramota dolaze od riječi,
i jezik je čovjekov propast njegova."); smrt i život u njezinoj su vlasti (Izr 18,21 "Smrt i život u vlasti su jeziku,
a tko ga miluje, jede od ploda njegova.")
On je za prosuđivanje vrijednosti čovjeka kao probni kamen koji omogućuje da se ta vrijednost iskuša (Sir 27, 4-7 "Kad se sito trese, mekinje ostaju:
tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu.
5Lončareve posude peć iskušava,
a čovjeka njegov govor.
6Obradu voćke očituje njezin plod:
tako i riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje.
7Nikoga ne hvali prije no što progovori,
jer govor je kušnja ljudi.").

Ima nešto gore od praznih brbljavaca i luda koje buncaju, a to je riječ zlotvora koja je krvava zasjeda:

Mudre izreke, glava 12, redak 6
"Riječi opakih pogubne su zamke,
a pravedne izbavljaju usta njihova."

LIT: Dufour i suradnici: Rječnik biblijske teologije, str. 1109/1110



MUDROST ISUSA KRISTA

Evanđelje po Mateju, glava 15, redak 10-20
"10Tada dozove mnoštvo i reče: »Slušajte i razumijte! 11Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje.«
12Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: »Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ?« 13On im odgovori: »Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. 14Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.« 15Petar prihvati i reče mu: »Protumači nam tu prispodobu!« 16A on reče: »I vi još uvijek ne razumijete? 17Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod. 18Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. 19Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. 20To onečišćuje čovjeka; a jesti neopranih ruku ne onečišćuje čovjeka.«".
‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 02:57:58

Bablja noć

Okna moja mute se od kiše
koja lijeva brazdama od stakla,
u daljini vidim mjesec što se njiše
i treperi kao da mu staza se pomakla

jer se budim kada ide se na počinak,
kad mi zore sviću na početku noći.
Očekivala sam sunce kao duše znak,
namjeravala sam u pobjede poći.

Neobično djeluje na mene
tanak srpac u toj magli listopada,
bliješti baš u moje zjene
kao da na život ovaj inje pada.

Tama noćna kao da će zamijeniti zoru,
sada stiže vrijeme kontemplacije 
koja će mi otkloniti svaku moru;
uvijek ima razlog za nove vibracije.

Nije baš romantično se buditi pod injem,
ali mjesec za sad još ne prži kao dan;
možda sanjat ćemo uskoro i doba djetinje,
sklanjati se svjetlu i tražiti san.

Morala bih smoći još to malo hrabrosti
šetati po ulicama jesenskih mogućnosti,
izići iz hladne sobe kao prosjak prosti,
naći se u svježoj noći beskućnosti

jer me srpac vuče provjeriti stanje grada.
Lijeno prozore otvaram, ali svijet se krije;
ljudi moji, pa to stvarno vani mračno inje pada
na zlokobnu tišinu koja snažno brije

poput bure što bi raščistila pute,
ali južinavo vrijeme bablje ljeto sad mi daruje.
Eto, to je, bablja noć raširila je skute,
naokolo tlači smog i zatopljenje caruje.

Niti kiša više nije što bi morala biti,
niti kosti stenju, nit' ima migrene.
Poremećaj neki kao da mi ne da sniti,
kao da već noćas život izlazi iz mene.
‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 01:10:20

Ne želim sanjati

Dopusti mi opjevati tugu, žal,
dopusti mi dobro pjevati u nesreći,
čak i ako prekrije me kal,
čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći.

Dopusti mi talente i dare
ostvarivati u bilo kojim uvjetima
jer je poriv moj iscrtati šare
ovog nemirnog života u vjetrima,

ja ne želim sanjati, makar sanjam;
ja ne želim bolima si onečistiti
poeziju u kojoj najbolje se klanjam
i ne želim nadahnuća silna slistiti

samo zato jer je život neprikladan,
jer umiru ljudi, zajedno s vijestima,
i teror se novi rađa iz dana u dan,
i duša boli na raznim mjestima

dok iz mene izlaze nespretni pokušaji
pa se čini da ja nisam poetesa
nego sklepavam si rimu gdje se sve to taji
i gdje ne znaš koliko je u tom stresa.

Zar mi nismo duše rođene za pjev
i za iskrenje slobode u toj tami,
zar smo manje ljudi kada dođe gnjev,
zar smo tako rijetka vrsta, zar smo sami?

I što više pjevam, teže mi je gledati
strašne scene od kojih mi se mrači,
teže mi je čuti psovke, a stihove redati;
ta me kaljuža sve jače tlači.

Oprosti mi što želim ostati u kalu,
to je poziv jauka i nadanja,
to je izazov za moju skromnost malu,
to je uspon čovjeka u padanju.
‎srijeda, ‎11. ‎listopada ‎2017. 05:39:01

Riznica

Samotne su moje priče, 
dosadne su kao nemir u nervozi
od koje se zapravo i stvaraju.
Da se barem nekim izričajem diče
sve te riječi u obimnoj dozi
koje me proganjaju, razaraju.

Da bar imam neki slijed,
neku plodnu notu i sa svrhom.
Ne. Sutoni i sjene, jutra, noći
samo neznatan su trag, i blijed,
što ga čovjek može prepoznati uhom,
ali zaista u sebi nema one moći

kojom mene stihovi spopadaju.
Kako samo naporno je tu pronaći rimu
koja odgovarala bi ritmu klijetki,
kad bi srce dalo čem' se misli nadaju,
kad bih izvukla iz riznice istu takvu klimu
kojom djeluju na mene neki snovi rijetki.

Iz mene izviru slapovi i vodopadi,
a ja ne znam kamo vode ove divlje rijeke,
gdje su mora moja i jezera slatka,
niti da li kakva kap izgradi
ono isto što me mami osluškivati jeke
i donositi na bijeli svijet samo slova kratka.   

Čemu služi sav taj nakit, svi dragulji,
zašto prebirati po tom zlatu, tražiti prstenje,
načiniti mnoštvo jeftinih ogrlica?
Eh, da mi je zaspati na samoj vrulji
i snivati tamo dok se ne pojavi zrenje,
dok se srce ne pokaže na crtama lica.
‎utorak, ‎10. ‎listopada ‎2017. 05:47:59