Najljepša pjesma

Kao da sam počela razmišljati
kao robinja od ovog svijeta,
a sve samo zato jer te u njem' nema.
Mogu te i zvati, mogu i zavrištati
kao neka zadnja cvilidreta,
mogu i zašutjeti poput laka drijema,

al' mi ništa to ne vrijedi
jer kad došao je pravi čas,
ja sam tebe zaiskala,
dobila te kao da mi slijedi
onaj pravi let za nas
i tad sam te nadanjima istkala,

čekala te strpljivo i dugo, dugo 
mada sve se znalo od početka.
Željeli smo da nam dobro bude,
uvijek imali smo jedno drugo,
nikada se nismo odrekli ni retka,
ničega u svemu što izvuče ljude.

Čekao si me i nastavljao redom
biti ono što privuče i odbija
neizvjesnost što se lomi sva u sebi,
a tada si otišao istim slijedom
kojim odlazi i čarolija:
sve je isto ostalo, čak i ja u tebi.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  22:39:09 

Djeca izgubljenog vremena

Nikad  meni nije bilo mašte,
nisam znala ono malo iskoristiti
da se probijem u vode tašte
gdje bih možda mogla slistiti

slavne ekonomske kraljice i kraljeve
nekom lakom prijevarom il' slično;
moje srce gledalo je druge daljeve,
nikada maštovitosti vično.

Uvijek me oduševljavalo
kako ljudi ljude rišu,
posebno me očaravalo
kako svi o svima pišu.

Kritika me društva ni malo ne boli
jer to nisam ja, to su neki drugi
koji obijesni su kao nacvrcani voli
dok ja samo pjevam prevelikoj tugi;

oni imaju previše, a nisu zaslužili
i ne znaju ni imati, ni biti,
njih smo mi, drugačiji zadužili
da u paklu morali bi suze liti

jer tu nema nikakva suosjećanja,
samo nas, ovakve, čuvaju za glavnu temu
podsmijeha i krivih obećanja,
oni nikad nemaju dilemu.

Nikad nisam poželjela da prolaze isto
dok svi oni gledaju ubojstva, svađe,
kako bi prevarili kakvo srce čisto
i koje bi bilo zgodno vrijeme krađe.

Voljela sam Prousta i Lautreca
jer su oni dobro znali
što sve krije duša meka,
a što oni što su krali

i sve mislila sam da sam i ja nešto jače.
Sad me nešto više s drukčijima veže,
drago mi je što sam sva ovakvo nejače
jer sad znam da je bogatima puno teže.

Oni su izgubili već u početku sve,
prodali su sebe, dušu, djecu u svom sjemenu
i sada im nema sreće nikakve:
izgubljeni ljudi u tom izgubljenom vremenu.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  16:34:37

Pitanje samoće

Henri de Toulouse Lautrec, Carmen

Izolacija mi bila srodna tema
čitav život, ne bi čovjek vjerovao,
nisam našla za me onu tajnu nit.
Svakom društvu ja sam ona glavna trema
kojoj nitko ne bi niti kovanicu dao;
nikad nisam dohvatila tu njihovu bit.

Rekoh da mi pjesma neće biti negativna
pa sad jošte tražim plodove samoće
mjesto da se mjerim s rogovima društvenosti.
Ovdje, u samoći, nisam tako relativna,
uvijek znam da vrijedim kao svježe voće,
nalazim se kao privilegija mjesto u napuštenosti.

Ljudi društva zaista su negativno usamljeni,
vrlo često to sam prvo primjećivala u sitnosti,
da ih takvih uvijek ima
dok svi moji usamljeni dani zaista su uramljeni
nekom jednostavnom srećom bitnosti
gdje se ja raspustim kao plima

i prekrivam svojom životnošću čitav dan.
Tada ja sam sama sebi slavna, 
sva sam savršena, čak i popularna.
Živjeti u društvu uvijek mi je bio ružan san,
to je kao da je zemlja dosadna i ravna,
kao da sam stigma društva čarna.

Ništa meni društvo nije ponudilo
da bi bilo zaslužno za sve moje izlaske
iz ove moje ljušture normale. 
Nikada me nije ni na što pobudilo
pa ja ništa nisam dala osim česte opaske
kako mnogima su, evo, krinke pale.

Ljudi sebe nemaju, niti znaju što bi dali,
uvijek traže svakog da se mijenja.
Nikada me nitko nije uspio razumijeti
sve dok nisam stigla gdje su oni sasvim mali
kojima su riječi poput stijenja,
oni jedini mi mogu pozitivu unijeti

u moje srce koje viri iza zavjese
jer kamo sreće kad bi neki barem znali otvoriti
ono što se krije za njihovim vratima.
Svak sa sobom uvijek ponešto donese,
ali ne zna iz sebe prozboriti.
Previše sam ozbiljna prema takvim zlatima.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  02:00:11

Jablanovi

Možda bih još uvijek stigla
sjećanjem dohvatiti sve one starce,
izgubljene plastu kao neka igla,
koji rađali su moje prve žmarce

već za onih dugih šetnji
za sve moje male stope
i za svaki onaj raspust ljetni
kad se mlada srca tope,

kad promatrali smo jablanove drvorede
pored sjajnih vila i kućica slatkih
što su se naslanjale na čvrste grede
već u dvorištima ograda kratkih

pod kojima znali bismo blagovati.
Kako bijah nezrela i mlada,
mogli su mi svaka čuda dati,
mada bilo je i čokolada,

sve za djevojačku igru i zabavu:
lutke krasne od papira
s raznobojnim haljinama balu
gdje i vjetar jablanima svira,

ali još i više ptičje razno.
Na balkonu bljeskale se šljokice,
važno da mi nije prazno,
koje sam presvlačila za lokice

da bi one s nama pile kavu,
naravno, sa šlagom,
da bi našle notu pravu
onom suncu dragom

koje me je uspavljivalo,
zajedno i s jablanovim granama,
dok je srce moje već počivalo
u sjeni što je rasla nad nama.

Kad bih se probudila
nosili su me na plećima,
a noć bi me pobudila
da se stisnem k većima.

Nestala je sjena jablanova,
najtoplijeg zaklona od kiše
koja se odbijala od krova,
a pod njima djetinjstvo mi diše.
‎utorak, ‎30. ‎svibnja ‎2017.  12:09:30

Starica i more

I sad kad se moje godine ne broje
jer su drugima još previše apstraktne,
vidim neke druge koji se ne boje
da bi mnogom došlo da ih smakne

jer kao da već nekako su uspjeli otupjeti,
anonimni, nemoćni i ravnodušni, strašno stari,
ali znaju kako treba u životu uspjeti;
za njih nitko više kao da ne mari.

Starost velika je glavna nagrada, 
starenje oduvijek bijaše umijeće,
i tad kad se lagano prikrada
ili kad izgleda da je u životu bilo sreće.

Bijah djevojka na oceanu ničega,
a sada sam naišla na mnoge morske psine
koje izjele su moju dušu nakon svega
što sam ispjevala za dubine i visine,

samo kostur ostao je od ulova moga.
Uzele su sve što bilo im za napredak
jer se same nisu znale domoći ni sloga,
progutale lakomo su i posljednji redak

pa su htjele i sve moje misli, moje ruke.
Sada ralje prema mojem brodu steru
da bi site bile pjeva bez i malo muke:
možda još prežive ako i mene prožderu.

Sada moram pristati u neku morsku luku
gdje su starice i starci, oni što ne plove.
I njima je nestalo baš sve, posjeduju samo muku.
Morske psine za sada me uzaludno love.

Ako moram jednom i ja ravnodušnom postati,
radije ću predat moru brod onako kako znam
jer ne želim kao lovina u nekom kutu ostati.
U meni još uvijek tinja onaj mali, slabi plam

kojega se zvijeri nisu mogle dokopati,
koji ne vidi se kao da je sidrom zapretan
za ovo more i tu obalu što tiho pati.
Svoga broda samo ja sam uvijek bila kapetan.
‎ponedjeljak, ‎29. ‎svibnja ‎2017.  06:12:26

Proplanak ivančica

Visoke ivančice pod zvijezdama se sjaje,
takvo jednostavno cvijeće, tako svježe;
čvrste stapke streme mada noć još traje,
malo tamna kao da i zvijezde od njih bježe,

a one se okrenule gdje je skrita mjesečina,
sve onako nevino i drsko bijele,
otvorile širom latice, besramnih li čina,
pa su sve nijanse tople na njih sjele.

Odražava se na daleko zlatna boja njina
iz tog brijega gdje su ponosno nikle
pa nit krijesnice ne prate gdje je mjesečina
koju gore gledati su svikle

već se pogibaju s vrtoglavicom lakom
na taj buket svijetli, ogroman i blješteći
kao da je sunce iz mrkline palo tlakom;
čak i svrake, vrane pristigle bi kriješteći

kako bi iz bliza sigurnije provjerile
bijele zrake na tom bijelom proplanku
i kako bi si znatiželjno oko omjerile
u svom iznenadnom kratkom uranku.

A bijele zrake latice su oko žutih krugova,
prozračne i guste prostiru se pravim uglom
kraju svih vidika, sasvim iznad mirnih lugova
pa se svaka mračna namjera sad čini ruglom

pred njihovom ljepotom, iskrenošću.
Mnoštvo visokih ivančica tu vodi pravo
svakog putnika tom svojom nevinošću
kao da je svaka malo sunce; ivančice, bravo!
‎nedjelja, ‎28. ‎svibnja ‎2017.  02:02:59

Crna ptica

Dočekat ću jutro sva u bijelom sjaju,
na toj postelji od nakupljene svile
pod reflektorima čije zrake traju
poput mjesečina žarkih koje ponekad zakrile

sve mračne vidike s neba i od groblja.
Na toj nadgrobnici gdje sam počinula
zastala je mala crna ptica iznad boblja
što ih nije s namjerom ka meni porinula,

a znam dobro da je glavna ptica pjevica
u tom okolišu gdje se teže preživljava
i da ranim svitanjima zove kao pobudnica
ostalima s kojima tu dugo obitava;

znam je, pticu omražena imena i žuta kljuna
što ga nosi kao svjetlo svoga crna pera:
ona prva vidi sjaj svanuća dok još vlada luna,
ona mi je znak i znamen, merla nera,

garava i crna kao kose moje razlivene, bujne
koje se na kamenu još više odražavaju.
Izgledamo možda obje sumorne i žalosne, i tujne,
ali vijesnice smo svima koji spavaju.
‎subota, ‎27. ‎svibnja ‎2017.  03:52:25