Nebo za dušu

Probrani oblaci,

izabrani povjetarci

i vjetar koji te baci;

utihnuli žmarci,

aleja životnih uzdaha,

to nebo je što kruži,

spašava od straha

i utjehu pruži.

Šumovi od kišnih kapi

i sasvim kratka smjena;

i sa crjepova hlapi

sparina odnesena.

Kad bi bilo takva mira

za susrete s čudima,

ne bi nikad anđeo što svira

prozvao nas ljudima.

Bili bismo druga bića

koja žive od nebeske pjene,

vedri od otkrića

i bez tamne sjene.

Ipak, bolje je čovjekom biti,

imati dušu, imati želje;

makar od neba se kriti

jer sloboda te melje.

A nebo je veliki dar,

poklon bez duga,

diskretna čar

zemaljskoga luga.

Što bi, dušo, bez oblaka,

bez plavetna sjaja?

Bez neba zemlja je raka,

grob koji ne zna do raja.

31.05.2021. 16:39 

Čista krv

 

Zatvoreni životni krugovi

gdje se dijeli krv od krvi

jer to nam je tema opstanka,

postojani, čvrsti, sigurni su lugovi:

protivnika jednog drugi smrvi,

među njima nikad nema sastanka.

Tako isto postojanje traži

da se dijeli duh od duha

jer taj duh u ljudima upravlja;

duh je onaj koji ljude snaži

i sasvim je drugog ruha,

a ipak se u ratovima javlja.

No, duh nije isto što i krvno srodstvo

već je puno više u čovjeku svakom

jer je tema slobodne mu volje

što u duhu daje prvorodstvo;

čovjek snažan je u duhu jakom,

biti duhovan je puno bolje

jer se čovječanstvo može ujediniti.

Krv ga dijeli, a duh ga spaja

ako gleda u nebeske visine

odakle mu Duh od Boga može sve učiniti

da se ne izgubi, da ne umre, da ne zdvaja

kad gleda u smrt i druge pličine.

Zato nađi se u duhu vjere

koja dolazi od više sile,

od Života i od Istine.

Gledaj Duha Boga preko svake mjere

jer su Kristu, Sinu duše mile,

a Duh Njegov nikada ne mine.

Odozgor se rodi, od Duha i vode

u mladosti svoga djetinjeg rasta;

krsti te Bog kao svojega sina.

Nova te rađa za izbor slobode,

da krv ti posveti da se ne hvasta

nego da putuje dalje, put visina

gdje svjetlo se roji dobrih ti djela,

zemaljskoga mira i božanska reda

i da ti duša u vječnosti svatuje.

Taj Duh posvećuje ljudska tijela

jer Bog je tu bio da se preda,

a ne da ti sudi, niti da ratuje.

Božanske Krvi čovjek sad ište,

da ga napoji u blagostanju

za dušu svaku, za nebeske stvari.

Bez toga je zemlja ratno poprište

što stvara se noću, a gubi se danju

kada se svjetlo Isusa Krista podari.

Jer zemlja je tmina bez Božjega Duha,

bez vjere u Boga što dođe u svjetlu,

a čovjeka može iznova roditi.

Hrani ga česticom živoga Kruha

da postane snažan i nalik vjetru,

da može i sam vječnošću ploditi.

29.05.2021. 03:35

„Reče im stoga Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ako ne jedete tijela Sina Čovječjega
i ne pijete krvi njegove,
nemate života u sebi!”

Iv 6,53

Spasiteljski poziv

 

Odmori se, dušo moja;

kad padnu zavjese i vrela žuč,

odmori se, moli Boga svog.

Jutro u tisuću boja

čeka na znak i prati ga muč

da ti Bog ne bi bio prestrog.

Napoji se, dušo, nektarima

što ih čuvaju za te

sve kaplje rose i nesanice

dok vjetrovi dažde darovima

i dok anđeli čuvari te prate;

prinesi Bogu te žrtve ljevanice.

Nahrani se, dušo, gladna

božanske utjehe, nebeske milosti

što sjeća te lijepih trenutaka,

životne sreće, a ne napada jadna.

Prebistre rijeke duhovne čilosti

čekaju, zovu te pjesmom vrutaka.

Ljepote nebeskog mira i reda

rasprostrle lagane haljine uzdaha

da ti mogneš srce odmoriti,

vidjeti plodove svoga slijeda

što niču iz zvjezdanog praha.

Odmori se, dušo, nemoj izgoriti.

27.05.2021. 16:54

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” Mt 11,28 

Bijeli vitez

 

Gledala sam bijelog  viteza od čedi,
od čednosti bajne, Nevinosti čista
koja ovom svijetu nikada ne vrijedi,
susrela sam Boga koji mu u oku blista.

Što mu sve to znači, nisam znala
ja, ovakva umorna i rastrgana,
ali sam ga ipak nečim prepoznala
što sam ponijela iz jako mladih dana.

Ljubila sam svaki pogled, svaku riječ
i glas što nosi poruke od svile
do dubine moje duše, blijede kao kreč,
kojoj više stvari nepoznate bile.

Gledala sam često čisti bitak Tvoj,
tako neuhvatljiv, tako istinit i stvaran
kao ruke djece, kao pčela roj,
a bio mi je pulsu mome podudaran.

Često gledao me prodorno i strogo;
kamo sreće da sam zjenica mu oka
pa da imam oca, sestru, braće mnogo!
Skromna riječ mu plamtjela s visoka,

sakrivena ljudskošću, vremenitim svijetom
koji hoće okovati anđeoske dveri,
ali me je povukao svojim čednim letom,
čvrstim stavom nevidljivoj sferi.

Sin je bio moćnika, kraljevskoga štićenika,
majka bijaše mu slavna na daleko;
držali ga za plemića i za probrana ženika,
nudili mu blaga i paperje meko,

ali on je ponio za sebe posinstvo i trnje
da ne vene duh mu usred zlatna stana,
da umnoži neraspadljivo Ti zrnje
koje dijelio je svake noći, svakog dana

pa se i po meni kao blagoslov prosipalo.
Daleko je, ne vide ga svi zemaljski dvori;
ja ga jošte gledam i u nasljeđe mi palo
posinstvo to isto što ga meni stvori.
‎nedjelja, ‎15. ‎travnja ‎2018. 19:29:01

Podlatice ljilja

Pojit bih se opet slatkim nektarima

koji nisu samo sirupi od bilja

nego mukotrpno proizlaze nestalima

iz plodova punih latica od ljilja,

željna kretati se malim skokovima

prema ogromnome cvijetu bez mirisa

kako ne bih se udavila u sokovima

što lepršaju između cvjetnih obrisa

od kojih me hvata laka vrtoglavica

već pri samom pokušaju udisanja

ranih ljetnih kapi kišnih podlatica

nakon jutarnjega njina uzdizanja

u nepregledne i nevidljive nosnice

kojih ja sam tek donekle svjesna,

ali pameti su postojeće ukosnice

kao dojenačka mliječa prijesna

i tako poznat mi je vrtni ugođaj

da se gubim već od same uspomene

od koje se budim na još jedan porođaj

vječno prisutne pčelaste ekumene

pa niti ne znam od čega sam načinjena

jer ne vidim nigdje praha i pepela,

ne vjerujem da je zora njima začinjena

jer kako bih ja onda tuda letjela

dok me rijetke kišne kaplje teže pogubiti

da bi pripovijedalo se poganima

da su pčele i ljudi jednom znali izdubiti

zajedničko korijenje tim podlatima.

Evo, već sam pridržala sebi ploda,

već sam dohvatila duhovno naručje

u kojemu prebrojavam novih goda

i gdje napaja me silna ljilja stručje,

a samo sam dah svježine nazirala,

skromnu želju imala i mliječ.

Ah, i ptica je zasvirala

kao da je uzela mi riječ.

13.05.2014. 07:11 

Probudit ću zoru jutarnju

 

Podijelit ćeš sa mnom jednoga dana

sve ove tajne i događaje,

veliku svečanost našeg rođenja.

Ta, ti si i sada mi zora rana,

ponoćna molitva koja traje

sve dok još ima ta pohođenja.

Zato me učiš, zato me slijediš,

govoriš nekako srcu mome

što slaviti hoće kroz više noći,

a ne zna da puno manje vrijedim

jer djela su skromna, misli trome.

Dao mi Bog da možeš pomoći.

U tebi se rađa moje djetinjstvo

što mi ga šalje po tebi Krist

i bez tebe ništa bih bila,

a događa mi se sestrinstvo,

majčinstvo i zavjet čist,

haljina meka kao svila.

Zato i ja ću slaviti uvijek

kao što priliči svakome sinu,

svetome djetetu našega Boga.

Duh mi je došao kao lijek;

rođena iznova, u Kruhu i Vinu,

svake se večeri sjetim toga,

svakoga dana što ga ispovijedam,

svake noći i svakoga jutra.

Kriste moj, Kriste, Bože moj,

budi mi Tata da Ti pripovijedam

svaku sitnicu sve do sutra;

bit ću izabrani puk ja Tvoj!

22.05.2021. 23:33

Istina u Duhu Svetome

Gospodine, često se nađem u Pilatovom pitanju: a što je istina?

Jer i kad je netko uvjeren i siguran da nešto dobro čini dugi niz godina u svom životu; i kada ima onaj osjećaj ispravnosti, sigurnosti, kad ima bezbroj potvrda u životu da je dobro mislio, govorio i činio; i kada čovjeka duh njegov uvijek vodi na taj isti zaključak; i kada čovjeka duša boli i oko srca ga tišti uvreda ili nepravda, nerazumijevanje i odbačenost, još uvijek nije na onom posljednjem sudu i još uvijek je svjestan da istina možda nije takva ili nije baš sasvim takva kakvom je vidi. I čovjek tako nastavlja istim putem, popravlja se, poravnava krivine, a to pitanje ipak ponekad odzvanja: a što ako mene muči nešto o čemu ne znam, nešto što mi nije palo na pamet u Božjem izobilju i beskrajnosti? Što ako nisam uvijek na tom putu samo ja već i mnogi drugi, i mnoge drugačije okolnosti ili razlozi o kojima ne mogu ništa znati? Što ako nije istina sve to jer ne može biti savršena, potpuna istina sve dok ne dođem pred Tebe? A ako nije potpuna istina, što je onda istina u ovom specifičnom slučaju, što je prava i potpuna istina o meni, o mom stanju, o mojim djelima i riječima?

Istina si Ti, Kriste, milosrdna božanska Osoba koja me doziva i ljubi.

U Tebi, Gospodine, sve je istinito kada se moja volja podredi potpuno Tvojoj volji. Istina je mir, i red, i blaženstvo jer sve dobiva svoj smisao, uzrok i razlog, a to si samo Ti i ljubav Tvoja.

I kada ja ne znam, Ti si Onaj koji upravlja i mene, i sve što se događa, i sve što mislim i čujem. Tada, s pouzdanjem u Tebe, u molitvi i blagovanju Tvoga Tijela, znam da me Ti vodiš iako, po mome, ne vidim to sve onako kako Ti gledaš. Tada sam u dijalogu s Tobom i ne moram pitati ništa jer Ti tada govoriš. Ti, a ne ja, Ti sve činiš mojim rukama i govoriš mojim srcem. I tada me drugi ljudi rijetko razumiju, i tada ne znam drugačije reći zašto i kako se događa ono što se događa jer mi smo grešni, mi nismo istiniti.

Što je istina?

Istina je Bog i Čovjek, i njihovo zajedništvo u Duhu Svetom, i jedinstvo svih ljudi u Gospodinu Bogu. Istina se događa svaki puta kada se ljudi u dobrome razumiju, mada je to velika rijetkost; ali barem u svojoj teoriji, u svojim idealima i u svemu što je dobro na svijetu i na ovoj zemlji koja je dobra, lijepa, idealna i savršena u svojim kretanjima i u svojoj geografiji, u svome historijskom slijedu. Istina su svi ljudi koji žele živjeti i to živjeti dobro i pravedno.

Istina nije naša ljudska filozofija o istinitome i onome što nije istinito.

Istina je da su ljudi grešnici, da su nesavršeni uvijek, sve dok se ne nađu zajedno u Tebi, Gospodine, u Euharistijskom životu u kojemu se pridružuju svima svetima i svim anđelima koji slave Tebe, Bože naš.

Jer čovjek nije stvoren da bi bio rob svoga tijela, svoga položaja, svoga grijeha i svojih opakih misli. Čovjek je nešto sasvim drugo od onoga što ljudi uče o čovjeku u svojim školama i u svojim životima. Čovjek je Tvoje dijete, Kriste, Tvoj sin, Tvoj narod, Tvoja ispružena ruka koja daje izobilje i Tvoja stvaralačka, istinska ljubav što se prelijeva uvijek i svuda, a ta istinska ljubav Boga na ljudima je jedina i sveopća istina.

Čovjek je srce koje izvire iz Tvog milosrdnog i pravednog, poniznog i poslušnog Srca, Isuse koji si ljudima Putokaz, koji si u sebi isitnit.

Istina je život, to svi možemo shvatiti i svim ljudima je to jasno, da imaju život, da su živi i da su smrtnici u grijehu, kada se udalje od Tebe, Bože koji si Istina, i da su mrtvi u grijehu i udaljeni od Tebe u svojoj slobodnoj opredijeljenosti.

Što je istina, upita Te filozofski Pilat, previše umišljen u svoju humanost da bi sebi mogao priznati ono što je tada govorio Duh mu Sveti: da pred njime stoji Bog. Poslije toga, istina je da si prihvatio Pilatovu presudu, demokratski izmamljenu od naroda koji je bio samo divlja horda grešnika, da si uzeo na sebe taj Križ naših grijeha i da si svojom smrću na križu uništio našu smrt i grijehe te tada uskrsnuo i uzašao Bogu Ocu na nebesima kako bi poslao Očevog i svoga Duha Svetoga na svoje apostole i učenike, na sve ljude da ih uvodi u svu istinu.

Sveti Pavao će u tome istom Rimu, kojega je sluga bio Pilat, ustanoviti ispred rimskog spomenika Nepoznatom bogu, pravednu vjeru i povjerenje u Tebe, Bože, koji si Istina, a kojega ljudi ne poznaju.

Jer Ti k svojoj djeci dođe, a vlastita Tvoja djeca Te ne upoznaše.

Hodao si po svijetu, a svijet Te ne upozna, svijet Te osudi jer Ti si Gospodin Bog i nisi od ovoga grešnoga svijeta nego si došao iz pravednosti, ljubavi i istine u ovaj izgubljeni kraj.

Svijet Te ne upozna jer svijet ne zna istinu i ne zna za milost.

22.05.2021. 09:45

„Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.”

Iv 1,17