Bijela mrlja

Sjaju sjaja nema, život prepun jada,
ponor koji sav se urušava.
Ni ta zemlja nije više mlada,
niti ona već ne pokušava,

nema daha, čas je krajnji njoj već dugo
pa je samo vuče nešto na brzinu,
pa je sve dotuče i tad, što bi drugo,
dah je smrti kao hladan tuš ošinu,

pa sve grabi, a kamenje se kotrlja,
stijena sva je već izlizana.
Ponor kraja nema, nebo kao bijela mrlja,
a i ruka-pomoćnica nije znana.

Tko preživi, nema snage sve to reći,
misli događa se samo rijetko, povremeno,
al' kad šuti, još je teže ponor prijeći,
pada zemlja kao rijeka razvedena,

zatrpava onog što se iza skrio
ne bi li lukavstvom svoje promaknuo
pa tad drage volje umro da bi klij'o;
kada vidi da se nije pomaknuo

i da stope klize, još mu gore.
Bože blagi, gdje si pronašao mene,
pustit ću se i povući more,
ne daj nikad više takve opomene.

Dok te ljudska ruka ne izvadi,
odgovara njemu unutarnji glas,
neće proći svjetski jadi,
neće nitko vidjet spas.
‎ponedjeljak, ‎1. ‎svibnja ‎2017.  10:15:28 

Prohujala duša

Uskoro vas više neću znati,
neću znati vaše ruke, misli,
niti ću vas prepoznati
jer su moji uzdasi se stisli

svi u jedan uzdah kratki,
posljednji u nizu uzdaha
od kojih su neki bili slatki
i nevrijedni zlatnog praha

što me sada svu prekriva
poput pozdrava za pokojnike
iako sam, mislim, jošte živa
i još spadam među pokornike.

Uskoro će biti, velim
iako još vrapci šute,
a ja sad već srce dijelim
kao raskrsnice, pute.

Sada pripravlja se ovo tijelo,
ova duša, svemu svikla,
odjenuti ruho bijelo
kao da je tek ponikla

iz svih razuzdanih povjetaraca
što peludi sve raznose i snube
kao da bi rado ćutili od žmaraca
i kao da rado poput ljudi ljube.

Neka jedan vjetar laki
pruhuji kraj mene,
nek mi prođe vrabac svaki,
nek odnese uspomene

ravno na moj kosi krov
sa kojega spada mjesec grubi
i nek ptice čuju zov
ova vjetra što još uvijek ljubi.
01.05.2017.  02:34

The Obala feat. Sunčica - Evo me

DEAN DVORNIK SAMO ZA NJU

Tonske vježbe

Ne znam kome pjevam pjesni,
nit' se nadam u blizini nekom sluhu.
Moje ptice ne čuju, stih mi prijesni
što mi otpao je iznošenu ruhu.

Osim toga trube ova samo huli,
nema interpunkcije, bar da kriješti,
bar da grakće, huče ili tuli,
čujem kako cvrkuću mi kosi vješti.

A ja volim huk od sove, ćuka,
drago mi kad gleda ravno
kao da je progutala petsto muka,
mada to mi nije pravno,

tada tko bi pomislio, kad ne zijeva,
da ne spava, da ne meditira
nego žaluje il' slavi, pjeva
ili možda čak i svira.

Papigica nije moja samo za tu priču,
zapjevala kao slavuj, gdje li ga je čula,
razveseli me na kratko, ali viču
da nije u modi, moda im li trula.

Prirodnog mi svijeta puna kapa leta,
a društvo se tom prirodom diči
pa, kad piše, kao da je nota tabu i ukleta;
piktografsko pismo bliže glazbi sliči.

Ne mogu se jasno intonirati,
ne želim li ili da,
i je 'l pitanje je, da'm se informirati,
da mi znat' je tko to zna.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017.  13:15:48

Na maglovitom putu

Sudi mi sotona, lažljivac i vrag
zato što ne hodam putevima jasnim
mada zna da neću prijeći prag
preko kojega se ne bi srce zvalo časnim;

sudi makar vidi zorno sliku nemoći
od koje sam sastavljena i koja me gura
pokušati barem naći malo moći
sve dok me ne uzme moja sveta ura;

sudi makar čuje glase mojih uzdaha,
vapaje i slavu što je pjevam Bogu,
makar gleda smilovanje Božjeg daha
na postelji mojoj da je nosit mogu.

Sudi mi baš zato što nisam kao svi,
kao da su drugi slična jaja jajetu,
kao da svi oni nisu drugačiji,
sudi jer sam određena takva svijetu.

I baš to mu smeta, da me gleda, da me sluša,
da bi se otresao na mene zbog svojih frustracija.
Smeta mu što ponosna je moja duša,
što mu nisam pokorna kao i sva nacija,

a tako se slatko pokoravam pred Oltarom
presvete mi svetinje i Boga od Djeve,
poklekujem, plačem, častim Ga sa žarom
i sve darujem od sebe moje pjeve

pa mu čudno, pa mu neobično
kako mogu biti, tako bolesna i slaba,
jedno biće koje nije nikom slično,
zašto ne uspijeva rabota Baraba

koje šalje sve na mene kao da sam div.
Ne zna vrag jer nema iskustva
sve divote Božje pa mu dan je siv,
pa na mene baca crnilo od društva

što mu ne vidiš ni boje, okusa, ni mirisa,
toliko je zarazno to što vrag mu proklamira,
i ne zna se tko je tko, i ne zna se što ispisa
u svom srcu što je prepuno idola i kumira.

Sudi mi vrag, pljušti na me kiša meteora
pa ne vidim svjetlo što se muti,
što mi uvijek dođe odozgora.
Znam da neznani su Božji puti,

znam da može i kroz maglu Bog mi proći,
znam da prolazi kroz zide i željezna vrata,
da će čak mi i po duhovima jadnim doći
i po zaraženim molitvama moje sestre, brata.

Ja sve čekam kada ću Te prepoznati,
Kriste, Bože moj od Djevičanstva;
ljudsko srce moga Boga,  jedino ćeš znati
da l' se ispunjava riječ Ti proročanstva.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017.  03:43:00

Gorka krv

Nisam, Kriste, zlatna moja jeseni,
rumena mi noći što se jutrom vedri,
uzela Ti sjaje što su molitvama ispleteni
kao što ih naša Gospa njedri.

Ne, nisam tako dubinski se osvrnula
na tu Krv i vino, Tvoju riječ;
kao tanak leden cvijet sam utrnula,
stapka mi je zamrznuta mliječ,

vene moje prazne su i pritisnute
jer mi crna droga prodire kroz opne.
Moje rane iznutra su utisnute,
ali mi bez Vina kao pomor kopne.

Neka, tako možda sada mora biti,
ali čemu onda ovaj neljudski mi poriv
što se hoće samom dušom dublje sliti
potresnoga duha što je tako neoboriv

da se stijenke ljušte starim ugrušcima
kada god mi molitva prostruji,
a to dođe kada mojim bučnim olucima
kišnica od Uskrsa zabruji,

čemu sve te halje pokorničke,
odbačene nemarno na podove ulaštene?
Nije čas za psalme pokajničke,
a ni moždane mi nisu ovlaštene

za sve glasne jauke i zapomaganja
premda daleko se čuju kao vapaj krvi
nedužnika, žrtava i potlačena granja
što me, tanku, poput ljulja mrvi.

I što vrijeme brže leti, javno,
lakše teče sve to više crne tekućine
na koju sam navikla odavno
pa mi srodne postale ljutine,

gorčina se ne da, ovisnom me čini.
Da li to je moje neko drugo ime
kao krinka svima čiji nezgrapni su načini?
Da li to je poziv moje zime

ili strašna, velika grehota?
Znam da Ti si sav od mene brži,
da je možda okasnila ta moja Golgota
pa me sve to jače u dubini prži.

Pošalji Duha svojega, Gospodine jaki,
neka me prožima u korijenu bitka
jer su moji pokušaji još previše mlaki;
daj mi Vina piti od svetoga Svitka.
‎subota, ‎29. ‎travnja ‎2017.  05:06:57