Božji naum

 

Uvod

Bog, koji je 'sazdao i ono što je bilo prije, što se zbiva sada i što će biti poslije (Jdt 9,5 sl.), on sve uređuje po broju, utegu i mjeri – Mudr 11,20.

To znači da se ljudska povijest ne odvija tjerana silom nekog slijepog Usuda. Budući da proizlazi iz Božje volje, ona je s kraja na kraj ustremljena prema cilju kome se uputila. Taj je cilj odvijeka postavljen u Božjoj misli i ima dva bitna vida: spas u Kristu, spas svih ljudi. Takva je tajna njegove volje, taj dobrohotni naum što je bio unaprijed u Kristu zasnovao provesti kad se ispuni vrijeme. Taj se Božji naum, za dugih vjekova skriven, nagoviješten u objavi Staroga zavjeta, potpuno očitovao tek u času kad se Krist uključio u ovozemaljsku povijest. Ipak jedinstvenost i shvatljivost sveukupne svete povijesti i Pisma dolazi od tog nauma. Iako se u Starom zavjetu javlja, istina, rijetko tehnički opisan specijaliziranim izrazima, on je tu ipak s kraja na kraj prisutan kao potka teksta.

Bogoštovne ispovijedi vjere

Stari zavjet pruža prve – nepotpune i privremene – obrise Božjeg nauma. Oni se javljaju u raznim književnim strujama koje su odraz različitih stavova Izraelove vjere prema svetoj povijesti.

Deuteronomistička je književnost sačuvala razne bogoštovne tekstove: ispovijedi vjere, katehetske obrasce, nacrte svećeničkih propovijedi, sve građeno prema istom uzorku; svi ti tekstovi pokazuju kako je ideja Božjeg nauma imala središnje mjesto u vjeri Izraela: Izrael je iz nje crpio religiozno shvaćanje nacionalne prošlosti u njezinim glavnim linijama. S Božje je strane uslijedilo izabranje predaka, obećanje potomstva i zemlje, ispunjenje obećanja pomoću providonosnih događaja, s dominantama: Izlazak, sinajski Savez, davanje Zakona, osvojenje Kanaana. Budućnost ostaje otvorena, ali tko bi mogao pomisliti da Bog neće ostvarenje sudbine što je u tim događajima započeta provesti do kraja? Izraelac dakle zna da mu je život sav uključen u dramu koja se odigrava, ali mu je kraj te drame samo djelomice otkriven.

Proročko shvaćanje događaja

Na taj temelj proroci nadograđuju nove elemente jer ništa ne čini Jahve, Gospod, a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima (Am 3,7). Prije no što događaji nastupe, već ih je pretekla Božja odluka, Božja zamisao, slobodna odluka njegove volje. To je ona misteriozna stvarnost s kojom proroci upoznavaju Božji narod. Oni naglašavaju njezinu prisutnost u nacionalnoj prošlosti: u vrijeme Izlaska Bog je ushtio podignuti Izraela na čast sina; stvarno ponašanje nezahvalnog naroda valja ocjenjivati u svjetlu te datosti koja od njega traži iskreno obraćenje. Božji, naime, naum dominira i sadašnjom poviješću: ako Nabukodonozor podjarmljuje Izrael i okolne narode, čini to kao Božji sluga, kao oruđe Božje srdžbe protiv grešnih naroda; ako ovaj ili onaj poganski narod zadesi propast, to se događa zbog tako zacrtanog plana i zato da se očituje Božji sud; ako Kir postaje gospodarom Istoka, to je zato da ostvari Božju volju i omogući izbavljenje Izraela. Proroci, napokon, u svojim eshatološkim proroštvima otkrivaju cilj prema kojem je Bog uputio povijest: spasenje; spasenje u kome će zajedno s Izraelom imati dijela svi narodi; spas o kome prošli događaji pružaju neku predodžbu jer oni su mu pralikovi; spas koji će nadići plan vremenitoga jer će dovesti do otkupljenja grešnika u skladu s Božjim naumom. Prema tomu, slika što su je nabacili proroci obuhvaća cjelinu toga plana. Biva dapače da se svi njegovi aspekti sjedinjuju u sintezu, npr. u prispodobi kojom Ezekiel redom evocira prošlost, sadašnjost i budućnost Izraela (Ez 16).

Sinteze povijesti

Ispovijedi vjere i proročko shvaćanje događaja jesu onaj misaoni okvir koji povijesnom rodu daje njegovu osebujnost. Premda je njegova građa u očima moderne znanosti različitog podrijetla i nejednake vrijednosti, sintetička obrada te građe daje tim pokušajima trajnu vrijednost koja nadilazi razinu obične dokumentacije. Vjera objedinjuje povijest da bi se vidio njezin neprekinuti slijed (to vrijedi već za zbirku jahvističkih predaja); otkriva u njoj providnosne zakone koji tumače njezino odvijanje (kao u sintezi Suci 2,11-13). Tako se vidi da su svi događaji uključeni u isti naum spasa. U njima je uvijek prisutna perspektiva univerzalizma, premda je izravno u vidu samo sudbina Izraela. Inače, kako vrijeme odmiče, novi događaji sve jasnije očituju njezine temeljne elemente. Na taj način starim zbirkama predaja – koje će svećenički povjesničar preraditi u skraćenom obliku – deuteronomistički ljetopisci dodaju povijest osvojenja (Jošua), Sudaca (Suci) i monarhije (Samuel i Kraljevi), sve do propasti nacionalnih institucija. Ljetopisac će napokon preuzeti istu potku i popuniti je poviješću židovske obnove (Ljet, Ezr, Neh). Sasvim je očito da se u tome praktički ostvaruje vječni Božji plan koji može osujetiti planove ljudi. Zato te iste sinteze ulaze, takve kakve jesu, u molitvu Izraela. Vjera se hrani znanjem o Božjem naumu koji se otkriva kroz događaje.

Mudrosno razmišljanje

To je također razlog da se, inače izgledom tako izvanvremensko mudrosno razmišljanje, tu nadovezuje na povijest te iz nje izvodi pouke. Ono razmatra Božje putove koji su tako različiti od čovjekovih, tako neshvatljivi grešnicima. U tom složnom razmišljanju upadljivo se izdvaja glas Propovjednika koji ukazuje na vječno vraćanje zemaljskih stvari ili na neshvatljivost svega vremenskoga: duboko prožet osjećajem misterija, on se ne zadovoljava olako suviše brzim rješenjima! Inače je usmjerenje njegove misli sasvim drugačije. Ben Sirah razmišlja o primjeru predaka; pisac Mudrosti otkriva u povijesti praotaca i Izlaska temeljne zakone Božjeg nauma (Mud 10-19): to je dragocjena pouka za ljude koji znaju da su uključeni u taj naum i očekuju da se on vrhunski ostvari.

Apokaliptika

Na spojištu Mudosti i Proroštva apokaliptička struja napokon sintetizira sve što je kasno židovstvo znalo o naumu spasenja, i to u svjetlu starih Pisama nadopunjenih objavom odozgo. Već Iz 25,1 slavi, u propasti Grada opačine, izvršenje Božje odluke. Ali nadasve Daniel uklapa u cjelovit pogled prošlost naroda, njegov sadašnji položaj i eshatološku budućnost prema kojoj je usmjeren. Carstva prolaze; no njihovim se smjenjivanjem priprema nastup kraljevstva Božjega o kome govore stara obećanja (Dn 2;7). Progonilačke sile kuju svoje spletke protiv Božjega naroda; ali one idu u propast dok Izrael ide prema svom spasu. To je misterij čija je srž sadržana već u skrovitom smislu Pisama (Dn 9). Isto se stanje duha susreće i u apokrifnim apokalipsama (Henok); ono je značajka židovstva iz vremena Novog zavjeta.

Tako je tema Božjeg nauma temeljna u svemu Starom zavjetu: sveta povijest jest njegovo ostvarivanje; riječ ga Božja objavljuje. To ne znači da čovjek time dobiva ikakvu vlast nad božanskim misterijima; ali ga Bog u svojoj ljubavi postupno s njima upoznaje, rasvjetljujući ujedno smisao njegova života.

Isus u Božjem naumu

Sav se Novi zavjet utkiva u istu potku; on samo pobliže utvrđuje njezin završni podatak, onaj najvažniji, budući da se u događaju Isusa Božji naum očituje u punini, istodobno dok se njegova svrha uzbiljuje u povijesnom obliku.

Isus vidi samoga sebe u središtu Božjeg nauma,, na završetku njegova pripremnog razdoblja, u punini vremena. Ta Isusova svijest progovara kroz razne obrasce: da je poslan od Oca i došao na ovaj svijet da izvršava Očevu volju i ispunjava Pisma, ili naprosto da je njegova muka nužna, pa kroz nastup njegova časa. Ti izrazi opisuju kritičku situaciju; Isus neprestano djeluje u njezinoj funkciji. Kad propovijeda Radosnu vijest o Kraljevstvu, kad ozdravlja bolesnike i izgoni zle duhove, on to čini da pokaže kako je on onaj koji je imao doći i kako je došlo kraljevstvo Božje. S njim je dakle Božji naum dospio do odlučnog zaokreta. U njemu se ispunjavaju Pisma koja su unaprijed ocrtavala njegov konac: ona osvjetljavaju smisao njegove zemaljske sudbine koja preko križa ulazi u slavu; i obratno: njegova zemaljska sudbina razjašnjava Pisma, pokazujući kako proročanstva imaju postati činjenice.

Na tu objavu putem djela Isus nadovezuje najizričitije usmene iskaze. Prispodobama u kojima su objavljeni misteriji kraljevstva Božjega on pokazuje na kakav će paradoksalan način naum spasenja doseći svoj cilj. Njegova je smrt naime središnja točka tog nauma, da bi 'kamen koji odbaciše graditelji postao ugaonim kamenom'.Dosljedno tomu, vinograd Kraljevstva bit će oduzet Izraelu i povjeren drugim vinogradarima; gozba eshatoloških zaruka, koju su uzvanici Izraela prezreli, otvorit će se bijednicima i grešnicima izvana. Inače, uspostava Kraljevstva na zemlji nipošto se neće zbiti nekim iznenadnim preobraženjem svijeta: riječ što ju je Isus zasijao, polako će klijati u srcima kao zrno bačeno u brazdu, a ona će pored blistavih uspjega doživjeti i poraze. Unatoč svemu Kraljevstvo će najzad prekriti svijet poput stabla izraslog iz sitnog zrna; ono će svijet preobraziti kao što kvasac preobražava tijesto. Trebat će za to mnogo vremena. Stoga Isus predviđa za budućnost nekoliko susljednih zamisli: svoju smrt nakon koje će trećeg dana uslijediti uskrsnuće, zatim svoj povratak u slavi u liku Sina Čovječjega. Isto tako, kad misli na uspostavu Kraljevstva, on razlikuje vrijeme njegova utemeljenja i vrijeme njegova dovršenja. Tako on u proročku eshatologiju unosi vremensku perspektivu na koju dotad nije ništa ukazivalo, pa ni Ivanovo propovijedanje. Božji će naum doživjeti novu etapu između punine vremena i kraja vremena. Predviđajući tu etapu Isus podaje Kraljevstvu oblik vidljive ustanove: osniva Crkvu (usp. Mt 16,18).

Proglas nauma spasenja

Prva je zajednica vjerno prigrlila sveukupnost tih pouka. Evanđelje što ga ona proglašava pred svijetom nije više samo evanđelje o Kraljevstvu: to je evanđelje spasenja koje je došlo u Isusu, Mesiji i Sinu Božjemu, spasenja koje je odsad dostupno svim ljudima koji vjeruju u njegovo Ime. Otkrivajući tako zadnju tajnu Božjeg nauma, apostolska je Crkva u propovijedanju Židovima ipak prisiljena prevladati sablazan Isusova križa: kako shvatiti da je Bog mogao dopustiti da usmrte njegova Mesiju? Međutim, ta je smrt bila upravo predmet dobro promišljenog nauma i prethodnog Božjeg znanja, kako to Pisma obilno pokazuju. Nije posrijedi samo apologetika: kršćansko razmišljanje o paradoksu križa prodire ravno u srce Božjeg nauma: „Krist je, suglasno Pismima, umro za naše grijehe (1 Kor 15,3)”. Nije slučajno što su pisma na više načina slikala lik Pravednog patnika: ona su tako naznačivala na koji će način Sin Čovječji provesti otkupljenje.

Pavao – teolog Božjeg nauma

Sva je teologija svetog Pavla zapravo naviještanje Božjeg nauma u njegovoj cjelini. Tema Božjeg nauma prisutna je u osnovi svih poslanica jer Pavao preuzima i sintetizira ideje prve zajednice, osobito glede paradoksa križa. Ta tema u dva navrata stupa u prvi plan njegova razmišljanja te je formalno izražena. Prvi slučaj jesu sinteze u kojima Pavao sažeto prikazuje sav Božji plan što dosiže vrhunac u Isus Kristu i njegovoj Crkvi. Za one koje Bog ljubi taj se plan odvija u strogo ulančanim etapama: predodređenje, poziv, opravdanje, proslavljenje. Ta je shema široko razvijena u himnu kojim započinje Poslanica Efežanima: tu se 'dobrohotni naum', stvoren unaprijed i ostvaren u punini vremena, poistovjećuje s tajnom Božje volje, tajnom, što ju je Krist pokazao u punom svjetlu, a kojoj je Pavao postavljen za službenika.

Unutar ovog cjelovitog pogleda Pavao izlučuje jednu pojedinost u kojoj se Božji naum potvrđuje na posebno paradoksalan način: sudbinu Izraela u ekonomiji otkupljenja. Vrlo je začudan ovaj put: da se omogući spas svih ljudi, izdvojiti jedan narod, obasuti ga isključivim povlasticama (Rim 9,4 sl), staviti prividno samo njega na put otkupljenja. Ali što da se kaže kad tom narodu nije dosta odbaciti Isusa, već se i tvrdokorno zatvara propovijedanju evanđelja? Nije li u tome neka vrst sablazni? Zar bi Bog bio odbacio Izrael – on čiji su poziv i darovi neopozivi? Nipošto; ali i sama ta tvrdokornost – Pisma su je predvidjela – jest sastavni dio nauma spasenja. Bog je ushtio sve ljude zatočiti u neposlušnost da bi potom svima iskazao milosrđe (Rim 11,30 sl); htio je privremeno odsjeći neplodne maslinove grane i mjesto njih pricijepiti pogane. Tako se Izraelova povlastica u naumu spasenja pokazuje u svom pravom svjetlu. Po Izraelu je Bog uspostavio svoje veze sa čovječanstvom, po grijehu Izraela je konačno ostvario spas. Sada je vrijeme izdvajanja završeno. Bog hoće obnoviti jedinstvo ljudi u Kristu, izmirujući Židove i pogane u jednoj Crkvi. Toj konačnoj odluci odazvao se samo jedan ostatak Izraela, ali glavnina naroda odazvat će joj se kad pogani u punom broju uđu u Crkvu. Tako povijest Crkve ne izmiče Božjem naumu kao što nije nekoć izmicala ni povijest Izraela: ona otkriva zadnju odredbu tog nauma.

Buduće dovršenje Božjeg nauma

Prikazivanje Božjeg nauma u Starom zavjetu uviralo je u eshatologiju: sveti tekstovi su unaprijed slikali njegov cilj. Novi zavjet je svjestan da je taj cilj sada dosegnut, započet, uprisutnjen usred vremena; ali time on nije posve dovršen. Vrijeme Crkve jest posljednja etapa Božjeg nauma; ali i to vrijeme upućeno je prema svom završetku. Prema tomu ima još mjesta za kršćansku eshatologiju koja sa svoje strane podsjeća na dovršenje svega i u toj perspektivi shvaća povijest koja to dovršenje priprema. Upravo na to se nadovezuje niz tekstova, od sinoptičke apokalipse (Mk13//) do kratkih Pavlovih napomena (Sol, Kor) i Ivanova Otkrivenja u cjelini. Ivanovo Otkrivenje, tumačeći svjedočanstvo starih Pisama u svjetlu Krista i eklezijalnog iskustva, odlučno računa s budućnošću i gleda u lice događajima koji će Božji naum privesti kraju. Antikristovo zavođenje, progonstva, predznakovi posljednjega suda upisani u povijesne nesreće – sve to nije plod slučaja. Bog sve to zna unaprijed i čini da spas ovdje na zemlji prolazi tim putem, sve do Dana kad će se napuniti broj izabranih. Tada će Sin najzad sve moći vratiti Ocu da Bog bude sve u svima. 18.12.2023. 09:20

„...obznanivši nam otajstvo svoje volje
po dobrohotnom naumu svojem
što ga prije u njemu zasnova
da se provede punina vremenâ:
uglaviti u Kristu
sve – na nebesima i na zemlji”. Ef 1,9-10