Thursday, October 1, 2020

Pjesma stvorova - fra Miroslav Petrac & franjevački juniori

Kvaliteta besmrtnosti

 



Čovjeku ne smije biti nevažno sve što čini u životu.

Sve dijelimo na prije i poslije smrti. Ne možemo se othrvati takvome promatranju svijeta i života. Sada živimo, a duša nam je besmrtna.


Možda je dobro reći da čovjek postoji od začeća pa sve do vječnosti, u tri stanja:

- pod majčinim srcem, u utrobi majke;

- zemaljski i opipljivi materijalni život;

- duhovni, nebeski i vječni život.


Tu nam smrt izgleda vidljivom, ali ne naša nego tuđa.

Tu nam rađanje djeteta izgleda kao novi početak, ali ne sjećamo se svoga rođenja, svoga takozvanog novog početka.

Dakle, živimo danas. Svakoga dana živimo danas. Čak i kada nam kažu da živimo u prošlosti ili smo sanjalice budućnosti, mi zapravo sve to činimo danas.


Jedan značajan element u životu je sjećanje koje se odnosi na jedno kraće razdoblje života danas. U vječnom životu čovjekovo sjećanje se mijenja, a i u zemaljskom životu, u životu danas, sjećanje se mijenja.


Mnogi roditelji znaju da se dijete u majčinom trbuhu odaziva na znakove ljubavi. Mnogi vjernici znaju da se Bog odaziva na molitve, Bog kojega ne vidimo, neopipljivi Bog. Za Katoličku Crkvu, sveti koji su preminuli, naročito mučenici za ime Isusovo, žive, zagovaraju i slave s nama, jednako kao i mnoštvo anđela. Zna se, naš Kralj, Isus također je uvijek pokraj nas i u nama vlada, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, kao Presveto trojstvo.


Svi se nalazimo u Bogu.

Bog je jedan veliki Grad.

Bog je sveti hram.

Bog je Crkva naša.


U Bogu su i vjernici i nevjernici; kršteni i pogani; teisti, deisti, ateisti, agnostici; svi narodi i nacije, države i kraljevstva, plemena i obitelji.

Bog je također u svemu i u svima.

Bog je sve u svemu.

Boga ne možemo dokazati jer kad bismo mogli, ne bi to bio Bog.

Boga ne možemo uokviriti nastajanjem i umiranjem, rođenjem i prestajanjem ili nestajanjem.

Bog ne može nestati pa tako ni čovjek koji je u Bogu ne može nestati.


Bog hrani sve ljude, svi smo vezani za Njega nevidljivom pupčanom vrpcom. Bog je hodao po našoj zemaljskoj stvarnosti, utjelovio se u Bezgrešnoj Djevici po Duhu Svetom, rodio se, propovijedao, raspet, umro je i pokopan te je bez problema uskrsnuo od mrtvih.


Nama je, ljudima, vidik prilično uzak, mi ne vidimo jako daleko, ne vidimo drugi kraj Zemlje, ne vidimo krajeve svemira, a izgleda da ne vidimo ni dalje od vlastitih noseva, naše rođenje ne vidimo, naše začeće ne vidimo, ali ono je upisano u nas, čak je i ranjeno zbog manjih i većih trauma koje su nastale možda već kad roditelji još i ne znadoše jesu li začeli dijete. Svaka njihova misao i riječ upisana je u nas, ali naše sjećanje nije jasno i nije svjesno. Drugim riječima, ako u nama postoji istinska ljubav, koja je usko vezana za čistoću našega srca, vidici nam se neprekidno šire, životna djela nam bolje uspijevaju, prava i istinska životna djela.


Nemamo dokaza, a uvijek tražimo dokaze što je jako nezgodno u našim uskim pogledima na svijet i život. Nemamo dokaza da je smrt neki kraj svega, da je smrt velika propast, da je smrt sama trulež; nemamo dokaza dok sami ne iskusimo. Ne možemo empirijski razmišljati čitavoga života u svemu što živimo, mislimo i činimo.


Smrt nečija sigurno mijenja naše živote, jednako kao i nečije rođenje.

Ono što ostane od novorođenoga djeteta je njegova posteljica u kojoj je živjelo i od koje se odvojilo da bi ušlo u ovaj drugačiji, zemaljski život. Posteljica u majčinoj utrobi hranila je dijete, čuvala ga, ali ona mu, kada se rodi, više nije potrebna.

Ono što ostane od čovjeka poslije smrti jest također neka čovjekova opna u kojoj je živio, koja ga je štitila i u kojoj se hranio zemaljskom hranom.

Ako se hranimo nebeskom hranom, onom ljubavlju čistoga srca, lako ćemo shvatiti da je Bog naša ljubav i da je ta ljubav vječna što znači da postoji i postojala je i kada smo začeti, i kada smo rođeni pa tako i kada umiremo.


Svatko ima barem toliko malo ljubavi da može nekako živjeti i postojati, ljubav uzdržava naše duše i naša tijela, ona je prava hrana i istinska naša duhovnost.

To je puno drugačije od one loše navike da se krstimo i odemo bez vjere u životne pustolovine, misleći kako će nam se duša odvojiti od tijela na času smrti samo zato što smo se jednom krstili.

Kao i sve drugo, i smrt je puno više od onoga što mi vidimo našim uskim pogledima, u smrti se događa novo stvaranje, nalik na rođenje koje je također odbacivanje posteljice, napuštanje staroga svijeta i stvaranje novoga svijeta.

Smrt odbacuje sve što joj više nije potrebno za novo rođenje, za novo stvaranje novoga svijeta.

Ne smijemo tako usko gledati da mislimo da ćemo biti svjesni u potpunosti što nam se događa jer katolici vjeruju da možemo dospjeti u novi svijet čistilišta ili u novi svijet pakla.

Samo oni su malo više svjesni koji imaju ljubavi toliko da im Bog nasipava čitava života još ljubavi, a još više ljubavi znači šire poglede na život i svijet. Oni koji su čisti, to jest jako, jako dobri, koji su sveti, oni znaju da mučenik za ime Isusovo jedini sigurno odmah odlazi u rajska nebesa gdje čeka na sve druge duše koje će im se pridružiti kada se pročiste, kada se zaljube istinski da bi svi ljudi mogli nastaviti proširivati vidike u vječnom životu, u životu ljubavi.


Kao što malo dijete u utrobi majke odgovara na ljubav okoline, tako je važno činiti dobra djela, vjerovati u Boga koji je naša ljubav, koji je Istina.

Bog nam pripravlja nove stanove za novi život, nove posteljice koje se začinju već sada, u vremenitom zemaljskom životu: to je naša vjera koja poznaje Boga, naravno samo donekle; naša vjera je začetak nebeskoga života poslije ove smrti, ona nas štiti bolje od bilo čega drugoga, čuva naše duše i hrani nas vječnom hranom, Isusom koji je Kruh našega vjerskoga postojanja. Vjera je početak božanske ljubavi novoga čovjeka u novome svijetu. Kada umremo, veći dio naše vjere neće nam biti potreban jer ćemo spoznavati istinsko stanje ljubavi Božje.


To se vjerojatno neće dogoditi odjednom. Niti dijete ne nastaje odjednom, niti krštenje samo po sebi ne znači neku bezličnu besmrtnost. Niti Isus nije došao odjednom već On uvijek čovjeka nježno priprema za sve što će se čovjeku po Božjoj namisli dogoditi.

Isus Krist je već pripremio svim ljudima teren za vjerovanje i ljubav. Dao nam je sebe, svu svoju ljubav i dijeli je u sakramentu Euharistije, a još nam priprema i stanove u kući Oca našega, priprema nam tijela, posteljice u kojima ćemo i dalje imati slobodnu volju jer kakve koristi bi Bog imao od čovjeka, kojega je načinio sa slobodnom voljom, kad Ga čovjek ne bi slavio dragovoljno, svak u svome unikatnom izdanju i na svoj osobni način, to jest na onaj način na koji je naučio ljubiti i živjeti.


U vjerskom životu nema magije, nema ni trunka magije.

Magija je ona koja misli: sad sam se rodio, sad sam se nahranio, sutra ću umrijeti pa ću biti besmrtan i tada ću činiti što god želim, sve ono što sada još ne mogu. To su brzoplete misli koje nas navode na brzopleti način života i umiranja, na brzopleto zaključivanje.


Vjernik se ne nada da će činiti što god želi jer vjernik Isusov želi samo ono što Bog želi. A iz iskustva vjere i života u ljubavi, svaki vjernik zna da život teče postupno i postepeno se razvija misao, i postepeno nastaju stvari i postepeno se Bog otkriva. Mnogi, kojima se Bog otkriva, znaju da je potrebno dugo vrijeme sazrijevanja svih ljudi i svih djela ljudskih.

Kao što djeca žive u majčinoj utrobi devet mjeseci, i kao što ljudi žive devedesetak godina, tako je moguće reći da čovjek i poslije smrti mora sazrijevati nekom postupnošću.


Dakle, magija zamišlja i izmišlja lake načine da dođe do bilo čega što god želi. Magija želi naći čarobni štapić da pretvori smrt u besmrtnost.

Ali malo tko zna što bi točno činio sa svojom besmrtnošću, odnosno što mu to znači besmrtnost duše. Najčešće se misli na emotivan život, misli se da će ostati ljubav kao puka emocija jer ljubav je ono za čim čeznemo, vječna ljubav, iako vidimo u ovome životu da je naša ljudska ljubav kratkotrajna i ograničena. Možda mnogi misle da će se ljubav iz nekih dobrih vremena vratiti u besmrtnosti duše ili tko zna što.

Rijetki vjeruju u uskrsnuće tijela. Rijetki pomišljaju na to kako će to biti, kako će se to čovjek pretvoriti u ljubav ili u dušu. Rijetki ne bi znali niti reći što je za njih zapravo taj pojam „duša.” To se vidi po mnogim religijama koje sve obećavaju relaksaciju i susret s onozemaljskim.


Istinska vjera i povjerenje u jednoga pravoga Boga obasipa čovjeka božanskom ljubavlju koja Bogu vjeruje sve što govori i koja je kao takva pripravna za postepeni susret s Isusom.

Kad se čovjek susretne s Isusom, njegova vjera postepeno raste i učvršćuje se u čovjeku božanska ljubav pa njegova djela postaju sve bolja i bolja, to jest vječna. Možda su naša zaista učinjena dobra djela ipak važnija od dobrih namjera, možda su naša djela zapravo novi stan i novo tijelo, jedino što će nam ostati za budući vječni život, ne samo u Gospodinu, nego i s Njim.


Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju već sakramentalno umro s Kristom da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to umiranje s Kristom te ispunja naše utjelovljenje u Njega, u Njegov otkupiteljski čin (KKC 1010).”


U smrti Bog zove čovjeka k sebi.

Nitko ne zna niti zamisliti kakve je divote pripremio Bog onima koji Ga ljube. 25.04.2020. 10:35



Nego kao što je pisano: "Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube";” 1 Kor 2,9

Monday, September 28, 2020

Igračica

 


Plesala je, igrala na svetome doku,

a da nije htjela znati nešto veće.

Ipak srce joj se klanjalo Svjedoku

jer On jedini je otvorio vrata sreće,



otkrio joj tajne čovječjih srdaca

koje svi su pravili se da ih znaju,

mada primila je bezbroj udaraca.

Svjedok njene duše vodio je raju.



Još i danas pleše bilo srca njena,

igra kao cvijet odrezanih balona

što je podsjećaju da je sretna žena,

odrezana sva od svijeta, nasred trona,



načinjena sva od žuta lišća i lahora,

uvjerena da su prnje čisto zlato,

da će se razići već u doba snježnih vihora

i da neće ostati ni prašina, ni blato



kada posvjedoči za nju svoga Križa Kralj

jer joj njezin križ je breme slatko.

I, mada dug je život nosi u veliki dalj,

oduvijek se zna da to je samo putovanje kratko.

28.09.2020. 21:52

Blagoslovljeno ime Gospodnje



Jedina čvrsta karika u lancu života za koju se ljudska duša može sa sigurnošću objesiti jest ljubav prema Onome koji ju je stvorio, od kojeg je potekla i kojem će se vratiti sasvim sigurno, sasvim izvjesno.

Jer, život duše su blagoslovili njeni roditelji, majka, a i čitavo društvo u kojem se duša nađe kada se rodi. Svaki čovjek proživi svoje djetinjstvo i počinje stvarati kao odrastao, netko bogat, a netko siromah.

Bog Otac, koji je Ljubav, predodređuje u svojoj stvaralačkoj snazi i izobilju mnoge duše za vječni život. Koliko je samo ljudi od pamtivijeka do sada začeto? Bezbrojne milijarde ljudskih stvorenja, ljudskih duša. Jer misli ljudske nisu i Božje misli, a put ljudske duše nije i Božji put.

Ako netko misli da Bog ne zna za zlo, taj se grdno vara.

I ako netko misli da je Bog stvorio zlo, taj je uglavnom neplodan čovjek.

Zlo je ljudski grijeh, ljudska nesavršenost. Izvire iz toga izvora koji se nalazi u samoj srži čovjeka.

I Bog je tako predodredio. Ne zato da čovjek pada u smrt već zato da čovjek spozna svoju ništavnost i da se svojom slobodnom voljom opredijeli u svakom trenutku za Boga, svoga Oca i Stvoritelja.

I zna Bog Otac da neće svatko prepoznati svoj put u vječnu sreću. Za mnoge ljude je to jako težak i pretežak put.

I zna Otac naš nebeski da će mnoge duše pasti u smrtne grijehe jer Bog zato i kuša ljude, sve do jednoga, i svima daje kišu i sunce, i slabima, i jakima.

Tko se opredijeli za Božjega Sina Isusa Krista, koji je Život, taj će proći još veće kušnje, ali dobit će od Boga svoj spasonosni križ kušnje u životu zbog kojega će mu vječni život biti blažena Božja blizina i gledanje Boga.

Zna Bog: od mnoštva ljudi ostat će samo nekolicina svetih, jako, jako dobrih ljudi koji u snazi vjere i ljubavi za Krista podnašaju nevjerojatne kušnje. Oni će Boga gledati, Božjim vitezovima će se zvati.

A što će biti sa svima nama koji smo slabi ili zli?

I mi ćemo se pokloniti Gospodinu sasvim sigurno, prije ili kasnije.

Prije ili kasnije ostat ćemo bespomoćni i u tom izgubljenom svijetu pohlepe, oholosti i požude primijetit ćemo Boga vječnoga. Neki će Ga prekasno uzljubiti, a neki Ga nikada neće naučiti onako ljubiti kao što to čine dobrohotne, mirotvorne duše svetaca Božjih.

Jer, svi ljudi imaju život na dar.

Ali žele još. Ni sami ne znaju što im je potrebno jer već imaju sve što im je potrebno.

Čovjek izgradi kuću, osnuje obitelj, zaradi puno novaca i prestane biti svjestan trajnih vrijednosti, života, ljubavi prema bližnjima i slično. I zaboravi koliko mu je život lijep i kako mu je život velik i dragocjeni dar s Neba. I kada sve izgubi, i djecu, i imanja, i ostane gladan, gol i bos, i dalje traži nešto više, i ne zna da ima život, i nije svjestan što mu je potrebno već se žali da mu je život jadan i svi su mu krivi zbog toga, a naročito takav čovjek krivi, osuđuje pa čak i proklinje Boga kojega ne vidi, ne poznaje, ne poštuje i ne ljubi.



Neke duše shvate ipak da imaju život.

I zahvale na tome svojim roditeljima.

I zahvale Bogu na tom daru života.

I hvale Boga što im je dao križ i što im je dao kušnje jer prokušana duša bolje ljubi, više dobroga učini, a naročito postaje jaka, zrela i mudra.



Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Gospodin dao, Gospodin oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!”, iz Knjige o Jobu, 1,21






Iz srca mi naviru riječi divne: †
    pjesmu svoju ja kralju pjevam, *
    jezik mi je ko pisaljka hitra pisara.

Lijep si, najljepši od ljudskih sinova, †
    po usnama ti se milina prosula, *
    stoga te Bog blagoslovio dovijeka.

Pripaši mač uz bedra, junače, *
    ogrni se sjajem i veličanstvom!
Zajaši i kreni za istinu, za blagost i pravdu, *
    desnica ti tvoja gađa čudesno.
Strelice tvoje prodiru †
    u srce kraljevih dušmana, *
    narodi padaju pred tobom.

Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, *
    i pravedno žezlo -
    žezlo je tvoga kraljevstva!
Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, †
    stoga Gospodin, Bog tvoj, tebe pomaza *
    uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.

Smirnom, alojem i kasijom mirišu ti haljine, *
    iz dvorova bjelokosnih harfe te vesele.
Kraljevske ti kćeri idu u susret, *
    zdesna ti je kraljica u zlatu ofirskom.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.” Psalam 45



28.09.2020. 06:43



 

Saturday, September 26, 2020

Kiše zauvijek

 


Stići dublje u dubine,

tražiti Te, Kriste moj,

i u sebi, i u vlastitom životu,

pustiti se više u visine

da se stigne beskraj Tvoj,

znači ponirati u divotu



što je nikad duša ne sustiže.

Što Te više štujem,

što Te jače ljubim,

to si mi sve bliže

kada s Tobom putujem,

kad se u Tebi izgubim.



Ove lađe nisu uvijek cijele,

ovo more nije uvijek bistro,

niti ptice uvijek nektara da piju,

ali moje ruke Tebe žele

kao da je nebo uvijek čisto,

kao da me zrake sunca griju.



Da sam barem stigla prije

na Tvoj poziv odgovoriti,

naći Tebe da Te Duha molim

da mi kiša uvijek lije

da mi srce ne bi izgoriti

kada spoznam koliko Te volim.

26.09.2020. 02:39





Informiranost




Dobiti informaciju nije isto što i postati pametniji.

Čovjeku ne pomaže više podataka da postane mudar već više promišljanja o informacijama.

Informacije prolaze kroz nas neobrađene.

Gomilanje informacija u kratkom roku čini čovjeka nedovoljno promišljenim i površnim.

Promišljanje o informaciji pomaže čovjeku da provjeri njezinu istinitost i logičnost.

Nepromišljenost dovodi do brzopletosti u djelima i riječima.

Ljudi nastoje širiti informacije jer se nadaju da će tako spoznati što im one znače. Tako prolazi kroz ljude mnoštvo pogrešnih informacija i neukih interpretacija.

Na taj način ljudi gube logično zaključivanje.

Uz informaciju mora doći životno iskustvo koje se lakše stječe kad čovjek iskreno promišlja o životu. Ljudi traže nove informacije jer su svjesni da im promiče ono što je važno.

Mnogi ljudi misle samo na sadašnjost i zanemaruju prošlost koja je neophodan preduvjet i početni stupanj promišljanja kako bi čovjek mogao usporediti pogreške iz prošlosti sa sadašnjošću da ne bi ponavljao uvijek iste greške.

Bog nam je dao vrijeme, dao nam je puno vremena da proučavamo zablude i pogreške.

Ljudi bacaju svoje dragocjeno vrijeme i informiraju se o tuđim privatnim životima umjesto da pogledaju dublje u sebe.

Jedna je velika zabluda da je prošlost bila manje mudra nego sadašnjost jer je protok informacija bio sporiji.

Uporno ponavljanje istih pogrešaka je veliki grijeh čovječanstva i povijest ljudske smrti.



Katolička Crkva ima na raspolaganju mnoge molitve, a najčešće se moli molitva 'Oče naš', 'Zdravo Marijo' i 'Slava Ocu'. Kratka molitva 'Slava Ocu' uvijek je vrijedna promišljanja:

Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetome.

Kako bijaše na početku,

tako i sada, i vazda,

i u vijeke vjekova.

Amen.



Od Adama i Eve do danas ljudska nepromišljenost dolazi uvijek jednaka, bilo da postoji samo malo informacija ili ih je puno. Ova kratka molitva, naravno, molitva je koja se uvijek isplati izmoliti u slavu Boga Oca jer nas Bog uvijek proslavlja kada Ga slavimo.

Ta molitva također znači da je Bog isti oduvijek, i sada, i zauvijek, da je postojan u svojoj dobroti i istinitosti i pravednosti, a to može postati i čovjek koji Boga moli, iskren i pravedan, a to znači za čovjeka spasenje od vječne smrti.

Ta molitva također jasno ukazuje kako je čovjek nesavršen, isti oduvijek i zauvijek i da je nepromišljen i brzoplet. Ta molitva znači također da čovječanstvo žuri i srlja u budućnost koje zbog svoga srljanja nema.

Ta molitva jasno govori da je prošlost ista kao i sadašnjost te da budućnost može također ostati ista takva ukoliko čovjek ne potraži Boga svom snagom i ako Ga ne zamoli za pomoć i milosrđe.



Najvažnija informacija za čovjeka jest da će uskrsnuti za Posljednji sud, na vječni život ili na vječnu smrt jer Bog je bio ovdje, umro je i uskrsnuo kao Bog i čovjek te nam ostavio nekoliko savjeta u obliku svojih zapovijedi za vječni život koje, ako se poštuju, vode vjernike u mir i radost vječnoga života. 26.09.2020. 01:28 

Sunday, September 20, 2020

Oltar života





Siromaštvo duha, duhovno siromaštvo nedostatak je mnogočega u životu, nedostatak hrane, pića, igračaka, društva i slično, ali nije nedostatak ljubavi za ljude, nije nedostatak molitve Bogu.

Siromaštvo može biti materijalno, nedostatak hrane ili pića, igračaka, braće, sestara, roditelja, djece, prijatelja; nedostatak mašte, nedostatak zrelosti, poleta, nade, razuma, smisla.

Knez ovoga svijeta želi upravljati ljudskim životima i manipulirati događajima.

Knez ovoga svijeta, Knez zemaljski, koji dostiže iz podzemlja svojim pipcima do ljudskih želja i emocija, želi okrenuti naopako zdrav ljudski razum i zdravo ljudsko srce, naopako, prema sebi, prema podzemlju.

Mnogi ljudi kao da gledaju samo u smrt.

Mnogi govore „moraš” i „ne smiješ” kao da će time postići veliku zaslugu na zemlji. Drugi čeznu za Nebom jer znaju da su za Nebo rođeni i da s Neba potječu.

Onako se stvara slika slobode bez mašte koja je tamo gdje nema „moraš” i „ne smiješ” već postoji samo „hoću” i „neću”. Odjednom, ljudi se razilaze, postaju stari i umorni i gube volju za život dok rijetki zaista spoznaju od čega se sastoji sloboda, nadahnuta sloboda koja omogućuje čovjeku činiti ono što čovjek mora činiti.

Nedostatak mašte za igru, jer previše je igračaka, previše je slatkiša, previše je zapovijedi i zakona, pravila i smjernica, umara mozgove i tijela kao i prisilno učenje nevažnih podataka ili nedostatak učenja o vrijednosti rada, važnosti mira i značaju ljubavi.

Čovjek nije stvoren za takav život i nužno zbog takvog života pati. U vlasti je Kneza ovoga svijeta.

Knez ovoga svijeta čini skretnicu uz pomoć medijaštva gdje upotrebljava izvrnute riječi i strašne slike: najvažniji član obitelji je stroj, mnogo strojeva; najvažniji događaj je kupovina; najvažnija nesreća je gubitak stvari.

A Bog stvara stvorenja uz pomoć Sina svoga koji je Riječ Boga. Ljude rađa kao svoje vječno potomstvo. Najvažnije Mu je rođenje, krštenje i obraćenje čovjeka; najvažnija Mu je nesreća gubitak ljudskog povjerenja.



A Zemlja, ljepotica čitavog svemira, hraniteljica dugih putovanja ka ostalim zvijezdama, oltar je Boga Stvoritelja, oltar je života.

Zemlja neprekidno buja životom i odbacuje svoju plodnost u podzemlje, šalje ju ka nebesima. Iz podzemlja pak niče i korov, iz podzemlja hrupe brda otpada kojeg šalje Knez ovoga svijeta kako ne bi više ništa oživjelo i postalo plodno kada zemlja naiđe na sunčane zrake i kiše nebeske.

A Zemljani radije traže život po pustarama svemira iako imaju plodno tlo, sunce i kišu. Proizvode sve više stvari koje ne traju dugo već se bacaju kao otpad, mnogo novih stvari koje se brzo i lako proizvedu, mnogo plastike koja je nerazgradiva. Zemljani radije gutaju onaj otrov iz podzemlja, ubiru onaj korov i sve manje, gotovo nikada, ne gledaju kako će sačuvati to što imaju već samo gledaju kako će se snaći kad sve izgube.

Jer u svemu vide smrt.

Jer gledaju samo u smrt.

Ta smrt je ogledalo Zemljana. Svakog dana, svake noći vide smrt u ogledalu pa bježe u pustare. Ne vide zemaljsko plodno bujanje, ne vide sunce na toj istoj zemlji po kojoj bježe u krug, a što je sunce grije, ne vide kiše koje tu zemlju oplode, ne vide biljni i životinjski svijet i njegovu svrhu, život. Bježe i gaze, uništavaju svoje živote.

I tko je veći kriminalac, onaj tko se nije prilagodio ili onaj koji sudi svakome tko se ne prilagodi društvenim konvencijama ovoga svijeta? A Knez ovoga svijeta samo zbraja ljude, broji ljude koji broje samo novac, i trlja ruke.

Uzalud.

Jer Bog je stvorio sjemenje života još i prije nego što je stvorio čovjeka, dok je čovjeku pripremao Zemlju za stanovanje.



Onaj čovjek koji nema gotovo ništa, ima maštovito srce, a mašta ga potiče na razmatranje svega. Mašta se gubi u čovjeku koji gleda samo u kraj, samo u smrt, samo u zlo, samo u uništenje. Zato su mediji sumnjive inteligentnosti ljudima jako zanimljivi. Jer ljudi su izgubili maštu i izgubili su volju za promatranjem sebe i okoline. Radije bi da sve imaju gotovo i odmah. To im daje Knez ovoga svijeta. Daje toliku bezvoljnost da se ljudi pribojavaju da će poludjeti ako osiromaše ili ako se sami potrude promatrati. Jer trud i požrtvovnost ih bole kada pokušaju promatrati svijet, jer vide Kneza ovoga svijeta, a ne gledaju gore, u nebesa.



Mnogi sveti ljude vide u svemu Boga živoga.

Nisu svi ljudi veliki svetci, mnogi gledaju samo Kneza ovoga svijeta i misle da nema Boga ili misle da su u paklu, ili misle da je ovaj život čistilište.

Ali nije.

Ovo je kušnja.

Ovaj život, ova Zemlja, ovaj svemir, to je kušnja.

Bog želi znati koliko Ga vole Njegova djeca. Koliko su plodna. Ako nema ploda od čovjeka, baca ga u podzemlje gdje se nalazi spalionica otpada. Tamo gdje se nalazi sam Knez ovoga svijeta što ga Bog Stvoritelj kao pobunjenika drži u lancima. 20.09.2020. 08:25



Tražite Gospodina dok se još može naći, zovite Ga dok je blizu!”

Iz 55,6

Popular posts