Straža na mom dlanu

Nisam uvjerena po pitanju svome

da ćeš spasiti me, Kriste,

u posljednjem času.

Jer što ako verige se moje slome,

ako se okrenu moje ruke čiste,

ako padnem vlastitome spasu?

Svakog dana molim za sve duše

da ih se spomeneš

i da ih prigrliš sve do kraja,

čak i mrzitelje što me ruše;

da ih barem opomeneš,

da ih staviš barem na margine raja.

Sada sigurna sam, kao uvijek,

al' me časak onaj straši

da za mene još se ne zna

hoće li ustrajnost popuniti ovaj tijek,

hoće li se paliti lampaši

kada moja duša nestane za sva.

Navodim to jer mi sve dokazuje,

i da pakla ima, i da ima spasa,

da se ništa ne zna u Tvom planu

koji ispunja se kao što se kazuje;

Ti si Ljubav svakog našeg časa,

Ti si, Kriste, Straža na mom dlanu.

Najveći mi dokaz Tvojega života

upravo dinamika je usred svijeta,

neizvjesnost, ali pouzdanje.

Ti si Ratnik nebeskih divota,

Ti si Mač od riječi što je razapeta,

Ti si moje duše čvrsto Zdanje.

27.11.2020. 14:00 

Dlanovi nevine snage

 

Evo, nadilazim

što su mi dali,

Jaslama prilazim

gdje snovi su pali

o vječnome sudu

nad mojim jadom,

da proljeća budu,

da ne sanjam kradom.

Iz prošlosti stižem,

pa iz početka

sandale Ti dosižem

radi poretka.

Nije ni bitna

želja moja,

na rubu svitka

volja je Tvoja.

Pokaži još stazu

protiv zapreka

i svoju oazu

gdje izvire rijeka

koja pokrštava

i loše misli

moje poništava,

da grijesi bi prišli

do Tvojih dlanova

nevine snage,

do Tvojih planova

za vjerne i drage.

Sluga beskoristan

pomno Te sluša,

očekuje stan,

a pustinjska suša

prevladava često.

Činim premalo,

prazno mi mjesto

gdje srce je stalo.

Sve je to kušnja,

Bogu hvala,

teška i sušna

k'o prazna uvala.

Nauči me ovo,

pokaži mi sve,

nauči me ono,

ostvaruj mi sne;

to proći neće

u srcu mome,

u svijesti sreće,

u hramu Tvome.

Plod se vraća

iz prošlosti davne

i noć je kraća,

a staze mi ravne.

Ti si me, Kriste,

oslobodio sad,

u kosti iste

donio sklad.

Sačuvaj, zadrži

u tome me času,

dođi do srži

općemu spasu,

za Tobom hodim

kako znam,

i sve duše vodim

kao kroz san.

I nije raj

onome tko ljubi,

ali jadan je zmaj

kad se izgubi.

21.12.2022. 19:52

Psalam 138

Pjesma zahvalnica

Davidov. Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca
jer si čuo riječi mojih usta.
Pred licem anđela pjevam tebi,
2 bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.
Zahvaljujem imenu tvojem
za tvoju dobrotu i vjernost,
jer si nada sve uzveličao
obećanje svoje.
3 Kad sam te zazvao, uslišio si me,
dušu si moju pokrijepio.

4 Nek’ ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje
kad čuju riječi usta tvojih,
5 nek’ pjevaju putove Gospodnje:
»Zaista, velika je slava Gospodnja!«
6 Zaista, uzvišen je Gospodin, ali gleda na ponizna,
a oholicu izdaleka poznaje.

7 Kroz nevolje kad budem kročio, život mi čuvaj,
pruži ruku proti gnjevu mojih dušmana;
nek’ me tvoja spasi desnica!
8 Gospodine, što ja počeh, ti dovrši!
Gospodine, vječna je ljubav tvoja:
djelo ruku svojih ne zapusti!

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Tvrd grad, Sion, mi imamo.

Spasitelj mu je zid i predziđe.

Otvorite vrata jer Bog je s nama, aleluja!

„Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju.” Otk 21,24 

Grad

 

spomenik banu Josipu Jelačiću

Rođena sam i živim u ovom gradu.

Moj grad je Babilon, onaj iz Biblije, a može biti i Sodoma, ona iz Biblije.

Babilonci si umisliše da su bogovi i dogovoriše se te počeše graditi kulu koja će doseći nebesa. To me podsjeća na Drvo spoznaje dobra i zla s kojega su Adam i Eva ubrali plod i pojeli, protivno zapovijedi Boga Stvoritelja. Postali su smrtnici, pogriješili su i ostali grešnici, a tada ih Gospodin otjera iz Vrta. Imao je jako dobar i opravdani razlog za to, kao i za sve što čini. U Vrtu je postojalo i Drvo života. Da su Adam i Eva ostali u tom rajskom ozračju, sve onako grešni i podložni smrti, pa da su potom uzeli i pojeli plod s Drva života, ostali bismo smrtnici zauvijek, i oni, i svi mi. Smrt bi stekla pravo na vječno postojanje. Zmija je vjerojatno očekivala da će namamiti Adama i Evu da kušaju i taj plod s Drva života, te da će zavladati ljudima i to kao anđeo smrti, bog koji ubija zauvijek. Vjerojatno ta zmija bijaše još mlada i naivna jer nije predvidjela da će Gospodin svoje najdraže blago, čovjeka jednostavno potjerati iz Vrta, u smrtnost. Poslije čitam u Bibliji da je zmija postala divlja zvijer, ogroman zmaj sa sedam glava koji riga zvjerstva i smrt u najgorem obliku.

Drvo života bio je Isusov križ, Raspelo koje pokazuje na muku, smrt i uskrsnuće Boga i to isključivo zato što će Isus vratiti svim ljudima vječni život, a poništiti sve ono oko čega se mlada zmija potrudila i podivljala od zavisti i ljubomore prema ljudima pa se razvila njena zloća do neizmjernih razmjera.

Tako se dogodi Babiloncima. Da su uspjeli podići ogroman neboder, njihova oholost bi narasla i uništili bi svako ljudsko srce i svaku poniznost koja predstavlja praznu posudu u koju stane neopisivo puno Božje milosti. Babilonci su bili negativno solidarni, dobro su se dogovorili, dobro su se sporazumijevali, ali u oholosti, a ne u ljubavi. Naravno da takav lanac mora popucati, znamo iz političkoga i društvenog života, a znamo i prazne priče o humanosti i ljudskoj solidarnosti. Grešnici se dogovaraju, a dogovor propada. I, kao što je Gospodin potjerao Adama i Evu, tako je i Babiloncima poremetio jezike pa se više nisu mogli razumjeti, svatko je govorio nekim drugačijim jezikom.

Prema Svetom pismu, grad je leglo i oličenje zla. Veliki i razvratni grad Niniva također je morao propasti. Sodoma bijaše manji grad, ali jednako

zao i loš po svojim stanovnicima. Za razliku od gradova, postojali su stočari i ratari sa svojom zemljom na kojoj su uzgajali svoje ovce i sve drugo što im je bilo neophodno za dobar život.

U Sodomi se nastanio Lot sa svojom obitelji, pravedan čovjek i nećak oca naše vjere, Abrahama. Kako se ta obitelj uspjela sačuvati od utjecaja razvrata i zloće sodomske? Vjerojatno su se dobro držali skupa i razumjeli u ljubavi, idealna obitelj. Kada je Bog vidio zlo što se protezalo do nebesa, nakanio je uništiti čitav grad, ali je poštedio Lota i njegovu obitelj jer im je poslao anđele da ih izvedu i stoga što je Abraham uporno molio Boga da ih poštedi, da ne uništava čitav grad ako u gradu postoji barem desetak pravednika. Gospodin je, naravno, takvu molitvu čuo. Spasio se Lot i obitelj, ali ne i Lotova žena. Ona bijaše znatiželjna vidjeti stravičan prizor koji nastade kad Gospodin bacaše oganj na Sodomu. To je ono kad se u gradu čuje prasak i lom pa svi potrče gledati saobraćajnu nesreću.

Kad se Lotova žena u bijegu iz grada osvrnula da vidi uništenje, pretvori se u beživotan stup od soli. I ta sol je znakovita, sol predstavlja začin koji liječi i daje ukus svakoj hrani. Ako sol obljutavi, nije dobra, ali ako je ima previše, također nije dobro. To bi značilo da od zla moraš pobjeći glavom bez obzira, a ne bacati svoje bisere pred svinje koje će ih proždrijeti i navaliti na tebe.

Grad je, dakle, bio oličenje svega što nije dobro, ali Biblija dopušta pravedniku da se ne pokvari ako se i sam potrudi biti dobar jer tada pravednika nosi Božja milost, a ne samo nastojanje pravednika da bude dobar čovjek. Nastojanje pravednika da bude dobar čovjek je idealizam, ali molitva Bogu za spas i pravednost je vjera naša.

Stara sam, doživjela sam lijepe godine u ovom gradu.

Gospodine, Ti znaš da je moj grad bio na udaru totalitarizma sto godina i da je taj totalitarizam sistematski uništavao vjeru katoličku u kojoj su stanovnici moga grada živjeli, u kojoj su se rađali i u kojoj su umirali ili u kojoj su bježali izvan zidina komunističke diktature.

Ti znaš, Isuse, da sam djetinjstvo provodila partizanski i da me Savez socijalističke omladine čak odbacio jer nisam bila odlikašica i nisam bila društvena. Ti znaš da sam se našla na brisanom prostoru, na ničijoj zemlji jer nitko mi, osim psovke, ne spomene Tebe i uskrsnuće od mrtvih. O Tebi su pripovijedali šale, govorili su da si začetnik pravoga komunizma i slično.

Dugo sam bila srdita zbog toga kad si me konačno pozvao k sebi. Svi su bili jadni mutavci, a ja prvi mutavac među jednakima.

Niti danas ne obraćaju u svijetu pažnju na moj grad jer misle da smo manje vrijedni, a i mi mislimo još uvijek da smo manje vrijedni i da naše bitke i borbe nisu tako strašne kao tuđe muke i ratovi. To je sve posljedica sustavnog uništavanja koje se provodilo ovdje.

Povod za ovo razmatranje je jedan razgovor u kojemu novinar pita je li Katolička Crkva kriva što smo mi duhovno lijeni. Svećenik odgovara na to pitanje gotovo negativno, dopuštajući i tu mogućnost, ali ja bih zamolila ljude da ne krive Katoličku Crkvu u Hrvata za naše riječi i za naše ponašanje.

Daleko od toga da smo duhovno lijeni u većini slučajeva.

Jednostavno, sustavno su nas uništavali, što ubojstvima, što demagogijom; što kaznama, što podsmijehom. Doslovno su prali naše mozgove, ali nisu isprali naše duše jer do srca čovjeka ne može se doći bez Boga i bez vjere naše. 20.12.2022. 09:46

Punina mjere Kristove

 

Čekala sam vrijeme kratko

kad se koledari preoblače,

kada zvoncaju i viču;

kad se kvasa brašno glatko

i kada se zvijezde brzo naoblače,

kada djeca od radosti kliču.

Mjesečina kratila je dane,

a sada se snijeg pojavi

kao znak za kalendare

kada mora biti vode slane

da se ime sveto, buduće ispravi,

da se počasti podare.

Blijedo svjetlo i dan tmine.

Prestat će mi skoro ugođaja

što ga uživam za sada.

I kada ta svečanost mi mine,

sjetit ću se srčanoga porođaja

mlada Boga ova grada.

Nije donio mi sa nebesa stvari,

nije donio mi izvanrednu klimu,

a niti obitelj nije časkom dao

već je pripazio da mi srce ne pokvari,

da izvrši obećanja, da obnovi rimu,

sve u tonu da mi ništa nije žao.

Bez Njega ta ugođaja ne bi bilo,

davno stvorio je običaje puka

da to svoje proslave krštenje

kad je sišao u Marijino krilo,

kad Ga vodila je Oca nebeskoga ruka,

dobra volja, milost, oproštenje.

Hvala svima koji su me kleli

Imenom od zlata i od svile

mjesto da me Istinom pogube.

Hvala svima što su sijali i želi

da bi svečanosti tople bile,

hvala svima što me istinito ljube.

Poganske su moje usne bile,

ali srce otvoreno čežnjom,

poput grotla ispod leda vruće.

Kad prepozna svoje drage, svoje mile,

to su oni s istom težnjom

da od Krista steknu uskrsnuće,

tada otvara se obraćenje svakom.

To je ono kada duša gleda vjerom,

koja oduvijek je žedna nektara i vina

i da može biti mlada, činiti se lakom,

vidi Oca što uzvraća obilatom mjerom,

a sve preko Marije i nebeskoga Sina.

19.12.2022. 17:05

Moja hrana si Ti

Topla, snježna zimska noć i svi su pronašli svoj zaklon na nekom suhom komadiću zemlje, pod nekim krovom, iza nekog zida, u posteljama, makar samo improviziranima i od kartona.

Snijeg je mokar, topi se u padu.

Isuse, Ti si kao novorođeno Dijete bio okružen ljubavlju i toplinom, ali, nakon onoga dana kada Ti je bilo samo po sebi razumljivo da s dvanaest godina provedeš vrijeme u Hramu i podučavaš pismoznance, vratio si se svojim zemaljskim roditeljima Josipu i Mariji i bio im poslušan.

Shvatio si da je Tvoj poziv čovještvo.

Za sebe si govorio da si Sin Čovječji, i to onaj koji nema gdje niti nasloniti glavu, mada i ptice imaju gnijezda i mada i lisice imaju jazbine i svoj log. Tvoj poziv, Tvoje čovještvo nije na ovom svijetu pronašlo niti gnijezda, niti jazbine, niti loga.

Kao Bog imao si svoj Hram na zemlji. Ali Te ljudi kao Čovjeka nisu tako svečano primili.

Ljudi ubijaju ljude.

To je posljedica Prvoga grijeha Adama – čovjeka i Eve – žene.

To je grijeh koji se razmnožava i koji nam je duboko zašao u gene.

Izmislili smo krvnu osvetu, pokrenuli osvajačke ratove.

A ista smo vrsta.

Vrana vranu ne napada, životinje pomažu jedna drugoj. I ne stvaraju smeće, nikakav otpad kojega bi bilo potrebno posebno zbrinjavati i spaljivati.

Duboko u prošlosti ljudi su postali najgora vrsta života.

Duboko u sebi ljudi su nesretni, ne znaju za međuljudsku harmoniju. Izgubili su najsavršeniji oblik ljubavi i milosti.

A Ti si, Gospodine Bože, morao doći jer nas ljubiš od početka. Da nam to pokažeš, da nas naučiš kako se možemo vratiti u ljubav i postati ono za što smo stvoreni, zajedništvo u ljubavi, jedinstvo u različitosti.

To je naš veliki zadatak i obaveza.

To ne možemo postići sami, bez Tebe, Kriste.

Mnogi misle da im nisi potreban, da Tvoja ljubav na Križu izgleda apstraktno i patetično.

Ali Križ je tek vrhunac iza kojega stoje Tvoje riječi, Tvoja čuda, Tvoje naučavanje međusobne ljubavi.

Jer nisi uzalud zapovijedio da se ljubimo onako kao što si Ti ljubio nas.

Kako je teško to podučavanje u ljubavi!

Kako ljubav pokazati i dokazati nekome tko misli da je krvna osveta najviši oblik ljubavi?

Kako ljubav pokazati djetetu koje gleda netrpeljivost u obitelji?

Kako ljubav pokazati čovjeku koji gleda ratove, koji pada u zarobljeništvo?

Kako ljudima pokazati i dokazati da su zarobljenici svoje vlastite nemoći i nesposobnosti?

Ako netko i uspije razumjeti da je mnogo griješio, ipak neće povjerovati.

Ako povjeruje, neće znati kako postati drugačiji, bolji, svet; istinski i pravi čovjek.

Samo zrno povjerenja dovoljno je za početak.

Samo naznaka želje za pravdom dovoljna je za odluku vjere u ljubav.

Samo malo slobodne znatiželje u potrazi za istinom dovoljno je za veliki preokret u čovjeku.

Samo malo patnje i boli dovoljno je čovjeku da ga svi napuste i da ostane sam sa sobom pa da čuje Tvoje riječi poduke o ljubavi.

Samo malo razočaranja dovoljno je da čovjek prestane juriti za srećom ovoga svijeta i da se zapita o smislu života.

To si nam sve Ti dao, Isuse, svojim podučavanjem, svojim čudima i svojim liječenjem i iscjeljivanjem.

Samo jedan tren dovoljan je da Te ljudi vide, da Te primijete, Tvoje milosrđe, Tvoju svetost, Tvoju ljudskost u pravom smislu riječi, Tvoje čovještvo.

Tome i služi Tvoje čovještvo. Ti si Bog i Čovjek kojemu je na određeni način bilo nepoželjno pokazati i odmah otkriti ljudima Tvoje božanstvo. Jer Bogu je sve moguće, govore ljudi, a čovjeku nije.

Zato si morao biti Sin Čovječji, da pokažeš ljudima da je čovjeku moguće biti svetac.

Ljudi ne vide uvijek kako je drugačije biti daleko od čovještva i daleko od zvjerstava, isto onako kako je Bog daleko od čovjeka, od ljudi, i kako su daleke misli i srce Boga od ljudskog života.

Daleko je od zemlje Nebo. Čovjek nikada neće postati Bog.

Čovjek mora biti svet, mora biti istinski i pravi, punovrijedan čovjek, kompletan, zreo, onaj koji je iznad grijeha, iznad zemlje i koji dobro gospodari sam sobom i zemljom.

I sam si nam rekao, Kriste, da su ljudi na Nebu kao anđeli, potpuno drugačiji, poput sjemenke koja se preobrazi u drvo i poput stabla koje se preobrazi u krošnju, pa u cvijet, pa u plod.

Daleki je put pred nama. Sjemenke moraju pasti pod zemlju i roditi novu biljku koja će postati stablo, i koja će imati krošnju i donositi rod.

Kako može trulo ili zakržljalo stablo donositi dobar rod i plodove?

Kako čovjek, koji je uvjeren da mora ubiti drugog čovjeka, može postati plodan i svet?

Kako ukazati čovjeku da vjeruje u nešto loše što ga uništava?

Čovjek zna njegovati stabla i cvijeće, lozu i vinograd.

A kako to da ne zna njegovati sebe?

Da ne zna plijeviti s puno strpljenja svoje srce?

Kako to da čovjek još uvijek nije naučio da mora raditi na sebi da bi se preobrazio, da mora njegovati svoju dušu i da samo na taj način može, ako želi, promijeniti druge ljude i čitav svijet?

Da mora obrađivati svoje čovještvo?

Sine Čovječji, Isuse Kriste, Ti si na zemlji bio poput stabla, zreloga, savršenog stabla čija je krošnja stvarala hladovinu i načinila veliku sjenu svim ljudima na zemlji, živima, umrlima i nerođenima.

Ali Tvoja volja, Kriste bila je volja Boga Oca.

Tebi je bila hrana vršiti volju Očevu.

Ti si jedini znao što je prava volja Očeva. Znao si to i u svome čovještvu, u srcu i u svojoj ljudskoj duši.

Kada će doći taj dan koji će mi donijeti takvu sigurnost?

Da znam uvijek i svugdje hraniti se božanskom voljom.

Osvijesti moju krivu savjest da ne bude previše oprezna i da ne bude previše popustljiva.

Tako ću Te jasnije čuti.

I, mada me Tvoja čuda prate, mada me liječiš, mada Te nalazim na Križu života i ljubavi, ipak mi Tvoje naučavanje tako sporo i teško ulazi u srce.

Prođi mojim srcem, Sine Čovječji, kako bi me prožela čitavu Tvoja premilosrdna volja. 17.12.2022. 04:22

 

Pjesma malih ljudi

 

Živjela sam dane slave,

dane bitke, borbe nepravedne

kad su mudrovale lude glave,

nudile mi ruke zapovjedne.

Nisam odustala, slaveć' ono

za što uvijek treba spreman biti

i na zvuke trublji pokrenuti zvono,

Bogu svom se uvijek pokoriti.

Pobjeda je zgodna, al' još veći poraz

jer odbijam biti dio klike

što je zablatila blistav obraz

kad joj otkrile se divlje rike.

Pokunjena, gubim nadahnuće

za sve pjesme i sve igre svijeta.

Pravi junak lako pusti suze vruće

kakvih nema niti orao svog leta.

Pustiše me, ostaviše dušu nisku,

a pri tome osuda u med mi pala,

i ne marim za svu pobjedničku vrisku

jer je podigla me kada se razotkriti dala.

Pjesme malih ljudi najljepši su zvuci,

zaobilaze me divovi i zvijeri.

Mir je rajski uvijek tu, pri ruci,

iskušenja nema u poniznoj vjeri.

Srce ostaje mi na tom poligonu

da bi hrabrilo sve anđele i smjerne

i da bi pristupilo tom slavnom Zvonu

kad pozove k sebi svoje drage, svoje vjerne.

16.12.2022. 20:10