Svjetlo nad svjetlima

 

„I vrabac sebi log nalazi, †
    i lastavica gnjezdašce *
    gdje će položiti mlade svoje:
a ja žrtvenike tvoje,
    Gospodine nad Vojskama,
    Kralju moj i Bože moj!” Ps 84,4

Zaboravljam crne i mračne noći života svoga i sve češće, i sve više pamtim samo divno rasprostiranje Milosti u životu koji je još uvijek onaj život, a nekako kao da je to život sasvim neki drugi.

Jer tuga više nije ista ona tuga, niti radost nije onakva kao prije.

A samoća više nije prazna i nije na teret ove umorne duše već je na buđenje njeno jer se u Tebi, Kriste, ta duša odmara i počiva te dobiva hranu, piće, mir i jednu istinsku radost u svojoj dubini.

Kako je teško prodirala Tvoja sjajna svjetlost, Gospodine Bože, u moj pomračeni um staroga života u kojemu se Tvoje sveto Ime pisalo malim slovom, u kojemu si bio samo kao neko mutno noćno udaljeno svjetlo, zamagljeno oblacima kao blijeda mjesečina.

Bolje je tada bilo običnome psetu i zalutaloj mački koji su nalazili svoj dom na ulicama ovoga grada, koji su me zaobilazili kao da im prijetim svojim grubim hodom, svojim naivnim klepetanjem i sažaljenjem.

Kamen je bio hladan, kolnici su bili usijani, ljudi su bili uštogljeni kao lutke u natrpanim izlozima, svi jednaki i nalik jedni drugima, svi blagoglagoljivi, a s riječima praznim i bez smisla, bez onoga temeljnoga smisla koji danas prožima čitavo moje biće.

Samo je drveće bilo živo na neki drugačiji način, samo su parkovi bili tako utješni, a ja nisam znala zašto. U njima je postojao povjetarac vječnoga Duha, tamo sam Ga osjećala i doživljavala.

Drugo ništa nije bilo vrijedno radosti u mojim ranim danima.

Kako je to bila krhka slutnja, kako je to bila neprimjetna nada. Nisam mogla ni zamisliti neku ljubav koja bi bila veća od moje usamljenosti, od moje naklonosti životu, ma kako bio suh i pust, koja bi bila jača od mojih neprimjetnih suza.

A Tvoje svjetlo je prodiralo u mene, blago poput nekog daška, neosjetno za moje Tvrdo srce, za moje grube misli. Nisam bila pripravna za susret s Tobom, Isuse blagi, ništa me pod kapom nebeskom nije moglo pripremiti na taj bolni i neobičan događaj mojega postojanja, na izlazak sunca mojega obraćenja.

I čula sam Tvoj glas, ali ga moje tijelo i moj tupi, tupi um nije mogao priznati; ignorirala sam Te, pravila se da sam prisebna.

O, kako može biti srce ljudsko zatvoreno, stisnuto, slijepo!

Odjednom, sve sam znala što nikada nije bilo dorečeno.

Morao si prosuti Duha svoga na mene, jačega od svih mojih životnih snaga, jačega od moga znatiželjnoga uma, oštrijega od mojega čvrsto zatvorena srca, većega od svih mojih iskustava.

Dao si mi mračnu noć, ali u njoj sam se našla kao riba u moru koja je u posljednji trenutak izmakla ostima. Ti si znao, Gospodine, da ću to preživjeti, Ti si mi to predodredio, Ti si me takvom načinio, Ti si me takvu zamislio. Ti si me, Gospodine Bože, želio takvu kakva sam bila. Htio si da vidim ponore bezdana i utabane putove ravnodušnosti na kojima se temeljilo samo bezumlje. I to si mi pokazao da vidim onim iskustvom koje sam sakupila kamo to vodi, da vidim da beznađe gradi visoke zidove, da vidim da nepovjerenje čini od nas, ljudi obične budale koje nose podsmijeh prema iskrenosti, nadi, vjeri i dobroj budućnosti i perspektivi; i da vidim kako je svijet besmislen, bizaran i prolazan u ravnodušnosti, egoizmu i velikom strahu koji se pojačava nedostatkom ljubavi, Tvoje ljubavi što se prosipala po meni kao da sam odjednom vidjela sve tajne ljudskoga života.

Zastor neznanja i otpora razderao se po sredini, otvorila se duša, ranjena i ranjiva, srce kao da je krvarilo na mukama novih spoznaja. Jer svjetlo me Tvoje boljelo, Gospodine nad vojskama. Ljubav me Tvoja obuzela kao veliko i teško hodočašće u nepoznato.

Toliko sam bila nedokazana i tvrdoglava, umišljena i zatvorena u ovome svijetu koji Te proganja.

Ali zrake Tvoje svjetlosti jače su od svake mržnje i netrpeljivosti, jače su od hinjene ravnodušnosti jer Ti si jedini Svet, Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste, sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca; Ti si Smisao svega, nad svakim umovanjem, Smisao svega smisla.

Tebe žeđa duša moja sada i u vijeke vjekova. Amen!

25.01.2021. 05:54

Obličje ovoga svijeta

„Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsad i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju;

i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju;

i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer — prolazi obličje ovoga svijeta.” 1 Kor 7,29-31

Karnevali su postali prisutni u ovom društvu tijekom čitave godine.

Zamislite što će tek biti ako nastavimo po toj sili, što je nalik gravitaciji, nastojati živjeti bez obraćenja!

Zamislite da se priroda, koju viđamo gledajući oblake kroz naše vakumirane prozore, preokrene zauvijek u vijavice, snjegove i noć ili da se životinje počinju ponašati kao ljudi, to jest da muško ide s muškim, a žensko da ide sa ženskim te da onda kolektivno počnu tamaniti svoju mladunčad: ovako još jedino životinje preživljavaju, divlje životinje koje žive u slobodi dok se ljudi humano ubijaju.

A Bog naš, Stvoritelj i Roditelj svih ljudi, dopušta nam da činimo što želimo. I duboko u našoj zatrpanoj savjesti nismo svjesni što nas muči. Je li to politika, je li to neka nova ideologija ili filozofska teorija; ili je to možda mnoštvo teorija o urotama raznih vrsta. Jer kao da nikoga ne muči to što iz dana u dan propada u besmislene rasprave, u plesove pod maskama kojih ima na pretek i koje ljudi mijenjaju prema okolnostima u kojima se nalaze; čak za vrijeme jednog sastanka, parlamentarnoga, ljudi promijene svoje maske barem jednom u pet minuta. Do jučer prostitucija, danas postaje zakon. Ne smeta nam što su nam ideali poremećeni. I dalje nepravdu nazivamo pravdom, mržnju nazivamo nasušnom potrebom i humanošću; odbojnost nazivamo plemenitošću; dužničko ropstvo nazivamo slobodnom demokracijom;

I uvjereni smo da smo sretna bića, a žalimo se i protestiramo.

Jer Bog nam i dalje govori, upozorava nas u ljudskoj savjesti.

Nemamo opravdanja za sve ono što smo učinili u takozvanoj novijoj povijesti. Srljamo u nedogled.

No, s ljudima je uvijek bilo tako, još od prvih ljudi, Adama i Eve.

I Otac naš nebeski nas opominje

Jer čovjeka nose vihori zla i podijeljenosti.

Jer tko se odrekne sebe i svojega čovještva, a sve to u velikoj obijesti, taj se odrekao nade.

A nada je u Bogu koji bijaše od početka Savjetnik ljudi, Branitelj istine i realnosti, ma kako ona izgledala čudno nastradalim duhovima.

Savjest!

Savjest ne da živjeti mirno. Ona više ne peče, ne proizvodi kajanje, nikoga ne kopkaju njegova zlodjela.

Ali savjest ostaje nečista, sve prljavija i prljavija i smrdi na daleko.

24.01.2021. 18:52

„Svijet prolazi i požuda njegova,

a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.”

1 Iv 2,17 

Moralnost, vidljivost Duha

Čovječanstvo oduvijek zna za zakone.

Zakoni su oličenje moralnih težnji čovjeka koji je materijalan kao što je kamenje materijalno, kao što je priroda materijalna i mnoštvo stvorenja; koji je tjelesan kao što su i životinje tjelesne i okupljaju se u krda čopore, jata dok se ljudi okupljaju u društvene zajednice što su drugačije od životinjskih po duhu kojega ljudi nose u svome prirodnom i materijalnom tijelu kao nepromjenjivu bit koja čovjeka razlikuje od ostalih živih bića.

Duhovnim iskustvom čovjek razaznaje da mu je potreban zakon, da su mu potrebna pravila ponašanja radi boljega razumijevanja u zajednici i zbog neke kvalitetnije komunikacije u društvu.

Upravo takve čovjekove potrebe, koje su i duševne, i tjelesne, i duhovne, ukazuju na to da su ljudi više ili manje moralni, to jest, da među ljudskim zajednicama postoji jača ili slabija privrženost, krvno srodstvo ili naznake prijateljstva, raznih partnerstava, a ponekad i ljubav.

Iako zakoni nisu ni približno savršeni i ne mogu se idealno poštivati, ljudi teže usavršavanju zakona jer ih na to navodi njihova visoko moralna svijest, mada se ona zakonom ne može obuhvatiti i puno je značajnija, veća i obimnija od običnih međuljudskih dogovora. Ono što ljude jednoga zakona povezuje jest moralan osjećaj i ta moralna svijest na koju zakoni i dogovori ukazuju. I, što je moralna svijest na višem stupnju, to su i zakoni sve brojniji i detaljniji.

Ovdje se zapravo radi o stadijima u sazrijevanju čovjeka, odnosno čovječanstva, o gradaciji i stupnjevima zrelosti i razvijenosti. Najniži stupanj nema svijesti, ni sposobnosti za razvoj: kamenje, jednostanični organizmi, prirodne pojave, stvari koje ljudi proizvode (naravno, i računala). Malo viši drugi stupanj čine životinje koje nemaju razuma, duha, sposobnosti za ljubav i moral. Na najvišem stupnju je čovjek koji je najsavršeniji po svemu.

Dakle, ono što je u ljudima oduvijek, to je barem neki osjećaj za moralnost, i to moralnost koja se razvija i koja će najvjerojatnije postojati u ljudskoj biti uvijek.

Pitanje je odakle čovjeku ta široka moralnost i taj osjećaj za dobro kojemu teži, i osjećaj za zlo koje želi izbjeći. Nije li to nešto što bi upućivalo na još viši stupanj postojanja, na četvrtu dimenziju koje čovjek možda nije svjestan?

Tako je, naravno da jest. Duh čovjekov nalazi počinak u Duhu koji je neizmjeran i u koji se može prodirati samo u vjeri i povjerenju.

Sigurno nisu munje i gromovi, sigurno nisu ljudski idoli, sigurno nisu niti piramide, niti vanzemaljci, niti računala, niti društvene mreže, niti neka tajanstvena globalizacija s migracijama kojima se prenosi duh jedinstva i zajedništva, ali se prenose i porivi za samoodržanjem.

Činjenica je, kao zaključak, da čovjek može biti materijalan, da svijet može biti materijalan, ali također mora, radi samoga čovjeka i za njegovo dobro, postojati što razvijeniji ljudski duh.

Duh ne samo da je jako važan već je i mnogo važniji od materije kao što je važno imati hrane, ali je još važnije imati odgoj i obrazovanje.

Budući da za sada još nismo svi duhovni, sjetimo se koji nas stupanj vodi do duhovnosti: prvi je materija, drugi je ljudsko tijelo i duša, a treći je moralnost.

Jer, ako zanemarimo moralnost, retardirat ćemo do kraja.

Ako zanemarimo jedan stupanj, nikada nećemo stići na onaj još viši stupanj.

Čovjek se može srozati u času, ali može doživjeti i neočekivane uspone.

A kada doživi uspon, mogao bi se odjednom i vrlo ugodno iznenaditi kad naiđe na Duha Svetoga koji mu hrli u susret, a Duh je Isusa Krista i Oca našega svemogućega koji nosi čovjeku na dar vječni život.

20.01.2021.01:03

„Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Tá tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?” 1 Iv 5,3-5

 

Obnovljeno srce

 

Čekam Te u srcu svome,

mada preda mnom se krećeš,

budiš zamrznute usne trome

da pohvalim što, od svega veće,

prolazi kroz utrnule vene.

To je slava što pred Tobom kroči

da pripremi i osvježi mene,

moju dušu da se ne ukoči

na toj hladnoj podlozi od mraza,

na toj površini sjajna leda.

Služit ću se Tobom jer nam nema jaza,

jer Tebi ne smeta moja bijeda.

Kriste, Bože, želim prozboriti

veliku zahvalnost za Tvoju ljepotu

što je dade srcu mome izgoriti

da bi zadobilo najveću mekotu

ovim osunčanim buđenjima kasnim.

Bistra jutra s Tobom će mi proći

i ne žalim ništa u riječima časnim:

kraljevstvo će Tvoje k meni doći.

Prošle noći spustio se tihi san

kad sam Tebi srce pokvareno dala,

a Ti si me obnovio za taj divan dan.

Dragi Bože, nek Te slijedi moja hvala

sada, u sve dane što ih slavim.

Ti ćeš znati onaj pravi čas

kad me budiš da Te blažena pozdravim

jer Ti daješ mom životu spas.

19.01.2021. 08:27

Odozgo rođeni

„Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega”

Iv 3,3

Iznova se roditi, prema Isusovim riječima navještaja, znači proći kroz jedan dugotrajan proces. Kada po prorocima Ezekielu i Jeremiji Gospodin Bog obećava da će iz čovjeka izvaditi srce kameno i dati mu srce od mesa te da će udahnuti novi duh i obnoviti ljudska srca, i upisati tamo svoj Zakon, urezati ga u srce čovjeka, to je za vjernike najava rođenja odozgo. Ono se ne događa kao nekakva plemenska inicijacija ili kakva ideološka, misaona promjena već kao vrlo kompleksno i kompletno obraćenje čovjeka.

Gospodin Isus bira svoje učenike, poziva ih da Ga slijede i daje im poslanje pri čemu im često mijenja ime te ih podučava, naviješta kraljevstvo nebesko, čini čudesa najraznovrsnija, čini nemoguće, predaje život na križu, umire i uskrsava te šalje Duha Svetoga na Crkvu koju je sam utemeljio, a potom šalje učenike i sljedbenike na dugo životno putovanje svjedočenja Istine, Ljubavi i sasvim drugačijega načina novoga Života u Gospodinu.

Naravni čovjek se mora roditi u nadnaravnome ozračju, s novim ćudorednim životom, mora primiti klicu i počelo života koje dolazi „odozgo”, od Boga. Apostoli poistovjećuju to počelo s riječju Božjom i s Duhom Božjim.

Riječ i Duh su neodvojivi.

Bog nas neprekidno rađa, dragovoljno nas rodi „riječju istine (Jak 1,18.21.)” koju moramo „primiti” da budemo spašeni. Prema 1 Pt 1,22-25, Bog nas opet rađa svojom Riječju (propovijedanjem Evanđelja), koju je u nas položio kao „sjeme” života i kojoj se trebamo pokoriti. „Poput novorođene djece mi čeznemo za mlijekom Riječi kojim moramo rasti sve dok ne budemo spašeni (1 Pt 2,2)”. Prema Ivanu, naše novo rođenje jest djelo „sjemenke” Božje koja je u nas položena, djelo Krista, Riječi Božje koju treba „primiti” vjerom.

„Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac:
djeca se Božja zovemo, i jesmo.
A svijet nas ne poznaje zato
što ne poznaje njega.
Ljubljeni,
sad smo djeca Božja
i još se ne očitova što ćemo biti.
Znamo:
kad se očituje, bit ćemo njemu slični
jer vidjet ćemo ga kao što jest.”

„Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha
jer njegovo sjeme ostaje u njemu;
ne može griješiti jer je rođen od Boga.” 1 Iv 3,1-2. 9

Budući da Duh daje djelotvornost Riječi, kao ni stvaranje, ni djelo našega preporođenja ne može se zamisliti bez suradnje Riječi i Duha.

„

Pavao smatra da nas Duh čini „djecom Božjom”. Rođenje Riječju koju primamo po vjeri ili Duhom koji nam je dan po krštenju – to su dva vida iste stvarnosti koji se međusobno dopunjaju (Dufour, str. 1115/6).

Stoga novo rođenje nije metafora već duboka stvarnost.

Čovjek je nanovo rođen Riječju i Duhom, on je postao novo biće čije je moralno ponašanje korjenito preobraženo.

„Opće dužnosti vjernikâ

Podsjećaj ih da se podlažu poglavarstvima, vlastima, da slušaju, da budu spremni na svako dobro djelo, 2 nikoga da ne pogrđuju, da budu neratoborni, popustljivi, da očituju svaku blagost prema svim ljudima. 3 Jer i mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli smo u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili jedni druge.
4 

Temelj dužnosti vjernikâ

Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, 5 on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom, 6 koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, 7 da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga. (Tit 3,1-7).”

Rođeni odozgo je napustio zlo, ne ide više za svojim strastima nego se pokorava Riječi koja mu naređuje ljubav prema braći; on se više ne smije ogriješiti o zahtjeve bratske ljubavi. Odsad živi potican Duhom, presađen u sam Kristov život:

„Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu (Rim 6,5-6).”

Rođeni odozgo, postavši sinom, smije polagati pravo na baštinu Kraljevstva. Sjeme položeno u njega jest klica neraspadljivosti jer to je sjeme Riječi koja zauvijek ostaje, koja je sišla s neba i uzašla na nebo; ovo načelo vrijedi u prvom redu za Sina Čovječjega, ali domašaj mu je sveobuhvatan; moći će, dakle, uzići na nebo onaj koji u sebe primi ono počelo koje dolazi odozgo: Duha Božjega, zalog našeg uskrsnuća u slavi.

„Pošto ste posluhom istini očistili duše svoje za nehinjeno bratoljublje, od srca žarko ljubite jedni druge. 23 Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva, nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje. 24 Doista,
svako je tijelo kao trava,
sva mu slava ko cvijet poljski:
sahne trava, vene cvijet,
25 ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka.

Ta pak riječ jest evanđelje koje vam je naviješteno. (1 Pt 1,22-25).”

 

Pravednost, srž Božjega misterija

Uvod

Biti opravdan obično znači postići da vlastita stvar nadjača protivnikovu, da iziđe na svjetlo vlastito pravo. Taj se susret ne mora nužno odigrati pred nekim sudom, niti protivnik ne mora biti neprijatelj. Polje je pravednosti neusporedivo šire od područja zakona pa i običaja. Svaki ljudski odnos uključuje neku vlastitu pravednost, vlastitu normu: poštovati tu normu znači, kad s nekim dođemo u dodir, svaki put primijeniti baš onu nijansu postupka koja je za nj prikladna i koja neće biti zadana samo izvana – njegovim položajem u društvu, gestama što ih on pokazuje – već i nečim dubljim: samim njegovim bićem, njegovim darovima i potrebama. Biti pravedan znači: prema svakomu naći baš onaj stav koji priliči, biti opravdan znači dokazati, u času kušnje ili spora, ne toliko svoju nedužnost koliko ispravnost svega svog ponašanja, to znači postići to da iziđe na vidjelo vlastita pravednost.

Glava I

BITI OPRAVDAN PRED BOGOM

Htjeti biti opravdan pred Bogom, htjeti imati pravo pred Njim izgleda nezamislivo; daleko od toga da bi se čovjek usudio to pokušati: on dapače strahuje da ne bi Bog sam pokrenuo takvo razračunavanje kojega bi ishod mogao biti samo koban: „Ne idi na sud sa slugom svojim jer nitko živ nije pravedan pred Tobom (Ps 143,2)”, jer: „Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine Bože, tko će opstati (Ps 130,3)?”. Mudro je priznati svoj grijeh i u tišini čekati da Bog objavi svoju pravednost: „Pravedan ćeš biti kad progovoriš (Ps 51,6)”.

U biti, nije čudno to što čovjek nije nikad pravedan pred Bogom već prije to što čovjek može pomisliti da jest pravedan, a Biblija, kako se čini, ne smatra da je to čudovišno. Iako Job zna da 'čovjek ne može imati pravo protiv Boga (Job 9,2)', da Bog „nije čovjek...” i da je nemoguće 's Njim se pravdati, ići na sud, s Njime se parničiti (Job 9,32)' – taj isti Job ne može, a da ne „pripremi parnicu”, da ne bude „u svoje pravo uvjeren (Job 13,18sl.)”. Budući da je Bog pravedan, Job se ne mora bojati tog suočavanja jer bi Bog „u protivniku vidio pravedna” i Jobova bi „parnica tad pobijedila” (Job 23,7). A Bog, iako ušutkava Joba dokazujući mu bezumnost i nepromišljenost, u dnu mu ipak ni sam ne daje krivo. Bog priznaje u Abrahamovoj vjeri gestu kojom se ovaj, iako – očito – ne postiže pred Njim nikakvo pravo, barem vjerno odaziva svemu što je Bog od njega očekivao (Post 15,6).

Prema tomu, Stari zavjet prikazuje čovjekovo opravdanje pred Bogom u isti mah kao neostvarivo očekivanje i kao stanje za koje je čovjek stvoren. Bog je pravedan: to znači da On nikada nema krivo i da se nitko s Njim ne može sporiti, ali znajući iz kakve nas je gline umijesio i za kakvo nas je zajedništvo stvorio, upravo zbog svoje pravednosti i ljubavi prema svomu stvoru, Bog se ne odriče učiniti ga sposobnim da pred Njim bude baš ono što i mora biti, to jest pravedan čovjek.

Glava II

OPRAVDANI U ISUSU KRISTU

1. Nemoć Zakona

Ono što Stari zavjet daje možda naslutiti, židovski legalizam u kojemu je odgojen farizej Pavao misli svakako da, ako to i ne postizava, u najmanju ruku mora za tim težiti: budući da je Zakon izraz Božje volje i čovjeku dohvatljiv (usp. Pnz 30,11 – zapravo nadohvat njegova razuma, razumljiv i lako spoznatljiv), dosta je da ga čovjek cjelovito opslužuje pa da može stati pred Boga i biti opravdan. Zabluda farizeja nije u tom pričinu da se s Bogom može razgovarati iz stanja pravednosti, kao što bi doista i trebalo; njegova je zabluda u tome što se vara kad misli da to može postići vlastitim silama, kad iz sama sebe hoće izvabiti stav koji dosiže Boga i koji Bog od nas očekuje. Ta bitna izopačenost srca koja misli da ima pravo 'hvalisati se pred Bogom' (Rim 3,27) dovodi do one temeljne zablude u tumačenju Saveza, tumačenju koje Zakon rastavlja od obećanja, koje u Zakonu gleda sredstvo opravdanja pred Bogom, a zaboravlja da i sama ta vjernost može biti samo Božje djelo, ispunjenje Božje Riječi.

2. Isus Krist

Ali Isus Krist je doista bio „Pravednik”(Dj 3,14), On je pred Bogom bio upravo ono što je Bog očekivao – Sluga koji se najzad mogao svidjeti Ocu, on je znao do kraja 'ispuniti svaku pravednost' i umro je da Bog bude proslavljen, to jest da se pokaže svijetu u svoj svojoj veličini i zaslužnosti, dostojan svih žrtava i kadar da bude ljubljen iznad svega (Iv 14,30). U toj smrti, koja je izgledala kao smrt odbačenika, Isus je u stvari postigao svoje opravdanje, Bog Mu je priznao djelo što ga je izvršio (Iv 16,10), a to je obznanio uskrisivši Isusa i davši Mu puninu Duha Svetoga (1 Tim 3,16).

3. Milost

Ali Isus Krist je uskrsnuo radi našega opravdanja. Što Zakon nije mogao učiniti, što je, naprotiv, pokazivao kao sasvim isključeno, to nam je Božja milost darovala u Kristovu otkupljenju (Rim3,23sl.). Taj dar nije neko jednostavno „kao da”, neko spuštanje kojim bi Bog, videći da je Njegov jedinorođeni Sin potpuno opravdan pred Njim, pristao da nas smatra kao opravdanima - zbog naših veza s Njime. Pavao ne bi bio upotrijebio riječ 'opravdanje' da je po srijedi puko pomilovanje i podmirenje; ta riječ, naprotiv, znači priznanje osporenog prava, potvrdu ispravnosti zauzetoga stava. Pavao gestu kojom nas Bog opravdava ne bi bio pripisao Božjoj pravednosti već samo Božjem milosrđu. A u stvari je Bog htio u Kristu „učiniti očitom svoju pravednost... i dokazati da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa (Rim 3,26):

„Objavljenje spasiteljske pravednosti Božje

Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove (Rim 3,21-26)."

4. Božja djeca

Bog, naravno, očituje svoju pravednost prvenstveno prema Sinu „koji bi predan zbog naših grijeha (Rim 4,25)” i koji je svojim posluhom i svojom pravednošću zaslužio opravdanje i pravednost za mnoge. Ali to što Bog daje da Isus Krist zasluži naše naše opravdanje ne znači samo da Otac iz obzira prema Sinu pristaje postupati s nama kao s pravednima već to znači da nas Otac u Isus Kristu osposobljuje da zauzmemo baš onaj stav kojega Bog Otac od nas očekuje, da se prema Gospodinu odnosimo kako zaslužuje, da Bogu djelotvorno iskazujemo pravdu na koju ima pravo, jednom riječju: da stvarno budemo pred Bogom opravdani. Tako je Bog pravedan prema samome sebi jer ni u čemu ne umanjuje čast i slavu koje Bogu pripadaju, a pravedan je i prema stvorovima kojima iz čiste milosti – ali milosti koja ih dohvaća u njihovom najdubljem biću – daje da se nađe pravi stav prema Njemu, Gospodinu, da se drže prema Bogu kakv jest, Otac, to jest da doista budu Božja djeca (Rim 8,14-17; 1 Iv 3,1 sl.).

Glava III

OPRAVDANI PO VJERI

U tom nutarnjem preporodu kojim nas Gospodin opravdava nema magijske preobrazbe; taj se preporod doista zbiva u nama, u našim gestama i reakcijama, ali nas lišava naše navezanosti na nas same, naše vlastite slave (usp. Iv 7,18), a privezuje nas Isusu Kristu u vjeri:

„Gdje je dakle hvastanje? Isključeno je. Po kojem zakonu? Po zakonu djelâ? Ne, nego po zakonu vjere. Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djelâ Zakona. Ili je Bog samo Bog Židovâ? Nije li i poganâ? Da, i poganâ. Jer jedan je Bog: on će opravdati obrezane zbog vjere i neobrezane po vjeri. Obeskrepljujemo li dakle Zakon po vjeri? Nipošto! Naprotiv, Zakon utvrđujemo (Rim 3,27-31).”

Vjerovati u Isusa Krista zapravo znači priznati u Kristu Onoga koga je Otac poslao, znači prionuti uz Njegove riječi, znači sve staviti na kocku radi Kraljevstva, znači 'pristati na gubitak svega ... da bismo dobili Krista', žrtvovati vlastitu pravednost, onu koja dolazi od Zakona, da bismo primili „pravednost koja dolazi od Boga na osnovi vjere” (Fil 3,8 sl.). Vjerovati u Isusa Krista znači upoznati ljubav koju Bog ima u nama i priznati da je Bog Ljubav (1 Iv 4,16), to znači doseći srce Božjega misterija, to znači biti pravedan (Dufour, str. 778/782). 16.01.2021. 22:09

„Isus proglašuje svoje božansko poslanje

Usred blagdana uziđe Isus u Hram i stade naučavati. 15 Židovi se u čudu pitahu: »Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?« 16 Nato im Isus odvrati:
»Moj nauk nije moj,
nego onoga koji me posla.
17 Ako tko hoće vršiti volju njegovu,
prepoznat će da li je taj nauk od Boga
ili ja sâm od sebe govorim.
18 Tko sâm od sebe govori,
svoju slavu traži,
a tko traži slavu onoga koji ga posla,
taj je istinit
i nema u njemu nepravednosti.
19 Nije li vam Mojsije dao Zakon?
Pa ipak nitko od vas ne vrši Zakona.«

(Iv 7,14-19a).”

 

Vapaj Tvoga sluge

Visoki vrhunci, visoravni

okruživali su ovaj lug.

Iza njih je bila propast neka svijeta.

Koraci mi tamo nisu bili tako davni,

a odavde ne vidi se taj zemaljski krug.

Nikad nije bio meta sokolova leta.

Spasio si mene, Bože, moju glavu izvukao

iz ta vruća, nevidljiva pakla

koji prži ili ledi svaki um.

Uskomešali se mozgovi kao da je razum pao

poput prozirnoga stakla

na podzemni meki drum,

ništa tada ljudi nisu osjetili.

Promjena je bila drastična kod mene

jer si povukao moju dušu gore, k sebi.

Tvoji govori su me prosvijetlili.

Gradila sam molitvene stope si i vene,

inače me Duhom čežnje podigao ne bi.

Izbavi me od mogućnosti

da se opet nađem negdje tamo,

samo ako to je Tvoja, Kriste, volja

i Tvoje poslanje mi budućnosti.

Znaš da krenula bih bilo kamo

ako na taj način postajem Ti bolja.

Tvoga Duha molim sada

da u srcu me obraniš,

da me nježno primaš;

da mi budeš čvrsta nada,

da me redovno nahraniš,

da mi grijehe oduzimaš.

16.01.2021. 20:01