Otmica

Navještenje Gospodinovo ili Blagovijest može se uzeti k srcu zdravo za gotovo, doslovno. Imam pred sobom Lukin izvještaj koji me ostavlja bez riječi, kao da gubim nadahnuće za razgovor, za sve osim za zahvaljivanje i slavljenje Boga, toliko je lijep događaj kada Bog zaprosi Bezgrešnu, kada je, zapravo, otima iz zaručničkih Josipovih ruku, kada je otima iz naručja oca i majke, kada je izuzima iz naroda, kada Bog otima Mariju čitavoj zemlji i svijetu i, konačno, kada Bog otima Mariji njezine zemaljske planove i nakane, ali joj ih vraća obilno oplođene.

„U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija” - Lk 1,26-38.

Na polovici kalendarske godine, u centru zbivanja Bog pripremi mjesto i vrijeme događaja za kakvoga se priprema svaki čovjek s posebnom pažnjom. Sve je Bog pripremio, sve je lijepo uredio i ukrasio, dekorirao je uvjete i preduvjete da ništa ne krene po zlu: izveo je Izraela iz Egipta, uz pomoć Mojsija, iz ropstva; naučio ga je slobodi i samopoštovanju; dao mu je patrijarhe po kojima se predstavljao kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, očeve svome Izabranom narodu po kojemu se ima spasiti čovječanstvo od grijeha, konkretno, od smrti; dao je Izraelu svoju riječ, svoja obećanja i zajednička pravila, načinio je od svoga naroda sinove svoje koji postadoše uzorak svim ljudima za način života i ophođenja, to jest, unio je jednu vrstu kultiviranosti u povijest čovječanstva; na polovici prve polovice ljudskoga vremena izabrao je narodu najboljega kralja, poniznog ratnika i pjesnika Davida po kojemu su proroci u narodu naviještali dolazak Mesije, svojega Pomazanika koji će djelovati za povijest spasenja, kojega su svi očekivali svaki dan iznova, za kojega je svaka djevojka u Izraelu imala nadu postati mu majkom i odgojiteljicom.

Nikada niti jedan čovjek staroga Izraela ne bi rekao da bi majka Spasitelja mogla biti samozatajna i skromna djevojka Marija iz Nazareta. Tko bi pomislio da će okupatori Božjega naroda proglasiti baš tada popisivanje stanovništva te da će se Sveta obitelj naći u Betlehemu gdje se rađa Mesija, kako su proroci govorili?

Iz Nazareta se nije očekivalo ništa, a i pripadnici naroda su već gubili vjeru i nadu.

Marija je tek bila zaručena s Josipom iz doma Davidova.

Tko bi ikada pomislio da će otac Svete obitelji imati drugo mjesto po redu i zakonima, iza svoje zaručnice Marije koja će Božjim zahvatom postati glavna nositeljica najdivnijega događaja – Gospodinovoga naviještenja?

Ipak, Josip preuzima dostojno svoju zadaću zemaljskoga oca iz kraljevske loze Davidove od koje je najavio Bog da će se roditi Mesija.

Tko bi pomislio na Mariju iz Nazareta?

Pomazanik Božji morao se roditi od plemena Davidova i to u Betlehemu.

Bog je svoje zamislio i odredio.

Postavio je majčinstvo u prvi plan, ne samo zato da bi u ono vrijeme Isusova Crkva postala Majkom kršćanima već sigurno da bi uzdigao rađanje i stvaralaštvo daleko više nego što bi se ljudi na zemlji toga ikada sjetili i prihvatili: dostojanstvo sinova Božjih žene dijele jednako s muževima gdje majčinstvo poprima izuzetan značaj, a ne umanjuje zadaću očinstva koje mora nositi vjeru čitave obitelji i cijeloga naroda.

Bog je izabrao sebi Majku i zemaljskoga oca, pravednika svojega, Josipa, a izabrao je i rodicu Elizabetu koja će roditi Božjega proroka Ivana Krstitelja.

Bog je dakle izabrao sebi idealne ljude za idealne uvjete, načinio je od njih sjeme i začetak buduće vjere, izabrao je sebi temelje Crkve, kasnije i dvanaest apostola; Gospodin je izabrao u Duhu Svetome izvorište svekolike vjere čovječanstva pomoću koje će izvršiti obećanje što ga dade praocu vjere, Abrahamu, i s kojom će se prignuti svako koljeno na zemlji Njegovom Sinu i Pomazaniku, Kristu.

Bog je odlučio posaditi sjeme svoje ljubavi u dobru i plodnu zemlju koju je priredio za svoju Zaručnicu.

Naravno da je za taj događaj jedini bio pogodan anđeo Gabriel, Marijin anđeo. Marijino svjetlo od svjetla u kojemu je već do tada živjela ta mlada djevica.

Naravno da je Bezgrešna Djevica Marija lijepo mogla razgovarati s anđelom Gabrielom u Duhu Svetome.

„Anđeo uđe k njoj i reče: 'Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!”

Bog se predstavlja Mariji po njezinom anđelu Gabrielu koji je proziva kao „Milosti punu”.

„Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No, anđeo joj reče: 'Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga.”

Tako, dakle, Bog te je našao svojom, Marijo. Je li ti zatreperilo srce kada se udostojao zasvijetliti u tvojoj maloj sobi i u tvojoj naintimnijoj dubini kada nisi, u redovnoj molitvi, niti pomišljala na tako nešto? Znala si da si Božja, da si Njegova i da je On tvoj Bog kojega si redovno molila za budućnost i za narod o kojemu si učila od malena, o kojemu si učila da Ga nikada nećeš iskušavati i koji te je podučavao poniznosti srca? A sada, našla si milost u Boga svoga. Ne samo da si ispunjena milošću Božjom već ti je poslao i anđela:

„Evo, začet ćeš i rodit ćeš sina i nadjenut ćeš mu ime Isus.

On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca Njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i Njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”

Je li ti se potpuno otvorilo tvoje veliko srce više nego što si mogla ikada vjerovati da se može ljudsko srce ispuniti ljubavlju Duha Božjega? Jesi li spoznala ljepote i divote svoje vlastite poniznosti, velike poniznosti, trajne poniznosti i ustrajnosti u molitvi Bogu; jesi li spoznala što je tvoj Bog za tvoje i bilo čije vjerno i ponizno srce, da je Veličina beskrajna, da je bezgranična ljubav Njegova?

„Nato će Marija anđelu: 'Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?'.”

Prostodušno, onako kako si to mogla samo ti, Bezgrešna Djevice, zabrinuto si pitala Boga svoga kako da ostvariš Njegove nakane kao da sve ovisi dalje o tebi, kao da tvoj Bog nema vremena za daljnja obrazloženja, kao da tvoj Bog koji te, evo, prosi za svoju zaručnicu, nema još neke nakane s tobom? Od sada ćeš zauvijek ostati u Njegovom naručju.

„Anđeo joj odgovori: 'Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.

Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec.

Ta Bogu ništa nije nemoguće.”

Može li se išta još pitati vjernik i jesi li se ti, Prečisto srce, Marijo, išta još mogla pitati ili je tvoje zbunjenosti potpuno nestalo, barem na tren?

„Nato Marija reče: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!'

I anđeo otiđe od nje.”

I tada je tvoje veliko, nevino srce počelo prebirati svoje doživljaje i veliki događaj za narod.

Tko bi pomislio da je Mariji bilo potrebno samo jedno kratko pojašnjenje od kojega čitav svijet danas ima neopisivu korist; tko bi se snašao kao Marija?

Bog je Mariju oteo i zaprosio da bi nam mogla svojom suradnjom u Božjemu planu spasenja dati Isusa, Spasitelja, a tada nam ju je vratio kao jedinu pravu Majku.

18.03.2020. 19:22

Drama raja

Uvod

Anđeli, sveci i pravednici

Ova kratka kontemplacija nastala je promatranjem pravednika, Svetoga Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije. Često kažemo za ljude da su anđeli kada su jako, jako dobri u svojem ponašanju i djelima ili u svojem milosrđu. No, ljudi ne mogu postati anđeli. U psalmima se pjeva da je čovjek malo manji od anđela, ali od Postanka znamo da se neki anđeli pobuniše i zaprepastiše od zavisti kada Bog stvori čovjeka. Upravo zbog te zavisti, Sotona napada ljudska srca, uvjeren je jadnik da čovjek ne može ustrajati u dobru.

Ali Bog reče za čovjeka da ga je načinio vrlo dobro. Ta navala zlih duhova na ljude samo dokazuje da je čovjek često i veći od mnogih anđela ako je pravednik kao što je bio, između ostalih, i sveti Josip zbog svojega poznavanja Božje riječi i posluha Bogu.

Glava I

ANĐELI STAROGA ZAVJETA

Naziv „anđeli” ukazuje na neku službu.

Anđeli su duhovna bića. Hebr. Mal'ak, ili grč. angelos znači „glasnik”. Anđeo u biti jest poruka.

Anđeli su „službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje (Hebr 1,14)”.

1. Anđeo Gospodnji

U Starom zavjetu pripadnici Božjeg dvora zovu se slugama ili svetima pa i sinovima Božjim.

Kerubi podupiru Božje prijestolje, vuku Njegova kola, služe Mu da s Njih uzleti ili čuvaju stražu na ulazu u Njegov posjed, ne dajući da uđu nepozvani. Oni svojim krilima zaklanjaju Kovčeg Saveza.

Serafi, plamteći, pjevaju Bogu slavu.

Čitava nebeska vojska veliča slavu Božju; ona Mu je na raspolaganju za ravnanje svijetom i vršenje Njegovih naredbi; uspostavlja vezu neba i zemlje.

Biblijski izvještaji znaju i za Anđela Gospodnjeg koji je zapravo isto što i sam Gospodin Bog što se očituje na ovom svijetu u vidljivom obliku. Budući da stanuje u nepristupačnoj svjetlosti, Bog ne može dati da Mu vidimo lice, ljudi Mu zamjećuju samo tajnovit odsjev.

2. Razvitak nauke o anđelima u Starom zavjetu

Pripisivale su im se dobre i zle zadaće.

Bog šalje svog dobrog anđela da bdije nad Izraelom, ali za pogubno poslanje Bog odabire anđele nesreće, npr. Zatornika. Čak i Satan u Knjizi o Jobu još uvijek pripada Božjem dvoru.

Kasnije između Sotone i zloduha s jedne strane, a dobrih anđela s druge strane prevladava stalna protivnost.

Knjiga o Tobiji navodi sedam anđela pred licem Božjim.

To su tragovi i utjecaji okolnih kultura.

No, uloga se anđela kod Izraela nije promijenila. Oni čuvaju ljude, nose Bogu molitve ljudi, ravnaju sudbinama naroda.

Kasnije tumače prorocima smisao njihovih viđenja, posebno kod proročkih otkrivenja.

Anđeli dobivaju imena prema svojim službama. Rafael je „Bog zdravlja”, Gabriel je „Junak Božji”, Mihael znači „Tko je kao Bog”, upravo je njemu povjerene židovska zajednica.

Glava II

ANĐELI U NOVOM ZAVJETU

Novi zavjet nabraja arkanđele, kerube, prijestolja, gospodstva, poglavarstva, vlasti kojima se na drugom mjestu pridružuju sile. Oni se nanovo svi raspoređuju oko Isusa Krista koji se objavio.

1. Anđeli i Krist

Svijet anđela ima u Isusovom mišljenju svoje posebno mjesto.

Evanđelisti govore o Isusovom prisnom saobraćanju s anđelima.

Isus spominje anđele kao stvarna i djelatna bića. Iako bdiju nad ljudima, oni gledaju Očevo lice. Njihov život izmiče tjelesnim tegobama. Mada ne znaju za dan Posljednjeg suda, koji je isključiva Očeva tajna, oni će mu biti izvršitelji.

Oni su već sada dionici Božje radosti zbog obraćanja grešnika.

Anđeli će Sina Čovječjega, Isusa, pratiti na dan Njegova dolaska, oni će uzlaziti i silaziti nad Njim, kao nekoć po Jakovljevim ljestvama. Isus će ih poslati da skupe izabranike, a osuđenike odijele od Kraljevstva.

U vrijeme Muke oni su Mu u službi, te bi mogao zatražiti njihov zahvat.

Poslije Isusova uskrsnuća Bog je Sinu podložio anđele jer su bili stvoreni u Njemu, po Njemu i za Njega. Oni sada priznaju Isusovo gospodstvo i bit će Mu pratnja u posljednji dan.

2. Anđeli i ljudi

Kad neko nadnaravno priopćenje stiže s neba na zemlju, anđeli su i dalje tajnoviti glasnici:

Gabriel donosi dvostruko naviještenje, nebeska se vojska javlja u Božićnoj noći, anđeli javljaju i uskrsnuće Isusovo, upoznavaju apostole sa značenjem uzašašća Kristova. Oni su Kristovi pomoćnici na djelu spasenja, jamče za sigurnost ljudi, prinose molitve svetih, vode duše pravednih u raj.

Da bi zaštitili Crkvu, oni oko Mihaela, svoga zapovjednika, nastavljaju bitku protiv Sotone, koja traje od početka.

Na nebu anđeli svetkuju vječnu liturgiju kojoj se pridružuje zemaljska liturgija Crkve. Okruženi smo prisutnošću nadnaravnih bića kojima vidjelac Otkrivenja, sveti Ivan, daje stvaran oblik, služeći se jezikom što ga je običaj posvetio. To od nas zahtijeva smjernost koja se ne smije zamijeniti klanjanjem (Dufour, str 19).

Glava III

SVECI

Riječ „svet” se nekada javljala samo izuzetno; ona je bila pridržana izabranicima eshatoloških vremena.

Kasnije, u Novom zavjetu, ta riječ označuje kršćane. Po Duhu Svetom kršćanin je stvarno dionik same Božje svetosti. Kršćani tvore istinski sveti puk i kraljevsko svećenstvo, sveti hram; oni moraju iskazivati Bogu istinski kult, bogoštovlje, prinoseći sebe zajedno s Kristom kao žrtvu svetu.

Svetost kršćana, budući da proizlazi iz izabranja, zahtijeva od njih da raskinu s grijehom i poganskim običajima; oni moraju djelovati prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne po mudrosti puti i putenosti ili samo tjelesnosti. Kršćanin je zahvaćen Kristom i mora iskusiti udio u Njegovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti ne bi li tako postigao uskrsnuće od mrtvih (Dufour, str. 1319).

Glava IV

PRAVEDNICI

Isusova poruka pripisuje najodlučniju važnost pouzdanju u Boga, a ne samo opsluživanju zapovijedi.

Isus je obremenio novim smislom druge izraze, kao što su „siromah”, „ponizan”, „grešnik”. Ipak je bilo moguće da Isus nazove vjeru istinskom pravednosšću, označi grešnike kao istinske pravednike:

„Idite i naučite što znači da 'više volim milosrđe nego žrtvu'. Jer ja nisam došao zvati pravednike nego grešnike (Mt 9,13)”,

definira opravdanje kao oproštenje obećano poniznima (Lk 18,14).

Pavao je prije svoga obraćenja slijedio pravednost Zakona.

To je pravednost koju čovjek stječe prema mjeri svojih dobrih djela, pravednsot koja proistječe iz Zakona ili ljudskih djela. Poslije obraćenja Pavao suprotstavlja dva sustava opravdanja, i izrazu daje kršćanski pečat. „Prigrlili smo vjeru u Krista da bismo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona (Gal 2,16)”. Time se pojam pravednosti potpuno mijenja. Čovjek odsad vjeruje u Boga i Bog ga 'opravdava', to jest osigurava čovjeku spasenje po vjeri u Krista i sjedinjenu s Kristom. Odsad će riječ 'pravednost' i 'pravednik' označavati kršćanske stvarnosti spasenja.

Sigurnost u Božju dobrohotnost se stječe na opipljiv način: Duh (Gal 3,2), život (Gal 2,19sl) potvrđuju opravdanje, a u isti mah i jesu to opravdanje. Središte zanimanja premješta se s Posljednjeg suda na pravednost koja se smatra sadašnjim stanjem, ali koje inače ostaje eshatološko jer ono je predostvarenje nebeskih dobara.

U krajnjem potezu Božja se pravednost ne da svesti na vršenje suda, ona je prije svega milosrdna vjernost volji za spasenjem; ona stvara u čovjeku pravednost koju od njega traži (Dufour, str. 956).

Glava V

DOBRO I ZLO

1. Dobri i zli čini

Moralno dobar čin pretpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti.

Zla svrha kvari čin, i kad mu je objekt, u sebi, dobar. Objekt izbora može sam svu radnju pokvariti.

Pogrešno je prosuđivati ćudorednost ljudskih čina promatrajući samo nakanu koja ih nadahnjuje ili okolnosti koje im tvore okvir.

Ima čina koji su po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek teško grešni: psovka, krivokletstvo, ubojstvo i preljub.

Nije dopušteno činiti zlo da od toga nastane dobro (KKK, str.453).

2. Dualizam

Pojam „dual” znači ligv. Gramatički broj (različit od jednine i množine) koji u deklinaciji i konjugaciji iskazuje 2, katkada 3 ili 4 bića ili predmeta kao da su združeni;

Latinski „dualis” znači koji se sastoji od dva, koji se odnosi na 'par', to jest dualitet („dualitas”).

Dualizam znači dvojnost.

Dualizam znači prihvaćanje dvaju načela kao temeljnih kategorija stvarnosti (na primjer: duh i materija, bitak i svijest, prirodna nužda i sloboda i tako redom).

Oprečno od dualizma je monizam.

Dualizam je religijsko učenje o dvjema suprotnim silama (na primjer: dobro i zlo, svjetlo i tama) koje se međusobno bore za prevlast u svijetu. Naravno, sa stajališta čovjeka, grešnika.

3. Samo je Bog dobar

Kao i Adam u raju, stari Izrael osjeća da ga je Bog postavio pred izbor koji će odlučiti njegovom sudbinom. Bog stavlja pred čovjeka blagoslov i prokletstvo jer je tjelesno i ćudoredno, moralno dobro jednako vezano uz Boga: ako Izrael zaboravi Gospodina, ako Ga prestane ljubiti, ako ne bude obdržavao Njegove zapovijedi te raskine Savez, smjesta će biti lišen zemaljskih dobara i poslan u ropstvo dok će se zemlja pretvoriti u pustinju.

Istinitost ove temeljne nauke o savezu doživljava Izrael na sebi tijekom svoje povijesti: kao i u drami raja, iskustvo nesreće slijedi nakon iskustva grijeha.

Bolno je i tajnovito iskustvo patnje i njezin smisao nije u prvi mah jasan. Pomoću patnje se Gospodinovi siromasi uče odvajati od dobara ovoga svijeta, kratkotrajnih i nestalnih, da bi sebi našli snagu, život i dobro u Bogu. Bog im jedini preostaje kad je sve izgubljeno i uza Nj oni prianjaju vjerom i nadom. Oni su, istina, još podložni zlu, ali s njima je njihov Spasitelj koji će slaviti pobjedu na dan spasenja; tada će oni primiti dobra što ih je Bog obećao svojim vjernima.

Bog je, znamo, pobijedio zlo, palog anđela i njegove zloduhe, Isus je pobijedio svijet. Samo Isus može doći do korijena, pobjeđujući ga u samom njegovom srcu. Isus je novi Adam bez grijeha nad kojim Sotona nema nikakve vlasti jer Krist je postao poslušan do smrti na križu, dao je svoj božanski život da bi Njegove ovce nalazile pašu. Postao je mjesto nas proklet da primimo obećanog Duha po vjeri.

Odsad čovjek, preobražen Duhom i Božjom Milošću, može činiti dobro, učiniti djela ljubavi, zlo svladati dobrim. Da bi postao sposoban za ta nova dobra, mora proći kroz odricanje, slijediti Krista, odreći se samog zločestog sebe, uzeti svoj križ, vjerovati Kristu, ljubiti Ga i poći za Njim (Dufour, str.205). 18.03.2020.

„Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite! - (Kol 3,23-24).

Kristalni Eden

Duša u duši, jedna Gradnja,

svetac do svetice, zidine čvrste

i temelji strašni, neoborivi.

U ognju Duha duboka sadnja

svih onih koji se njime krste,

tisuće tisuća nerazorivih

jer svak je u svakome plod

i svijetli odraz Mladoga Sunca

što iz nutrina svoju ljubav širi

za sve svoje, sav ljudski rod,

čak i za onoga koji bunca.

Proljetni povjetarac lagano piri.

I kamenje će radije viknuti,

i kamen bi postao sami med,

i zdenac duboki, bez kraja;

a čovjek za grijeh će kobno kriknuti

ako ne vidi ljubav, mir i red,

volju Boga što teče iz raja.

Pronađi me, dušo, naklonost moju

i ruku priznaj na ramenu svome,

mada će biti možda i gruba

jer silno želim te kao mač u boju,

kao šapat zlatni u Gradu tome,

dijamant od sunca što drži se ruba.

Spoznaj mi tugu, i očaj, i pad

koje mi dadoše jednom, odoru ranu;

spoznaj mi čežnju iz nutrine

da svilom obavijem duhovni Grad

u kojega svi osim mene stanu.

Ti poznaješ već mi vis i dubine.

Sjeti se ljubavi, pjesama, svega,

i obećanja koja u Bogu se tope;

ne gledaj nevjeru i ne ispaštaj

već sjeti se barem bilo čega

kada se sveti svi svetinjom škrope;

sjeti se maslina, palmi, i praštaj.

Janje moje, Janje pomirbeno,

vječni sjaju sveg života moga,

samo dio ove sreće da Ti kušam!

Da Ti svoju suzu predam, Stijeno

što je priznajem za svoga Boga,

samo slavit će Te moja duša

koja svetima se obraća u slavi

što je dosegnula čak do nje

kao nečujno koračanje u sjeni.

Svaki puta kad se neki svetac javi,

ona klecne i zadrhti, vidi sve;

velike si dare poklonio meni.

U tom društvu spoznah ja u času

što je ljubav, što je mir i pravednost,

što je poniznosti strašan bedem.

Ti mene zaljubi, u me Duha nasu

da Ti gledam nevinost i čednost,

da zavirim u Tvoj prekristalni Eden.

17:03.2020. 07:01

Bilješka na rubu stranice

Možda zato što sam bila praznovjerna,

poganica koja traži smisao gdje stigne;

il' zbog toga što ja mudra bila sam na pola,

samo znanju, samo učenju sam bila vjerna,

onome što moju ludost do na pola prigne

jer se nije povezati moglo ništa na sred stola;

možda zato duša moja, ledena i prazna,

bila je onako, veoma kompleksno sitna,

ponižena, prisvjesna od zadirkivanja

pa je odgovarala za ta Blaženstva razna,

pa je odmah uvidjela koliko joj Riječ je bitna,

pročitana ili izrečena poput izvikivanja.

Riječ je Ljubav, to se podrazumijeva

kada naokolo gledaš ima li tko sličan.

Mojoj stidljivosti smetali su komplimenti,

moja oholost je ova što i sada pjeva,

a ne vidi da je mnogi čovjek svemu vičan

i da ja sam krivac što ga vode sentimenti.

Ti me nađe, bez Tebe ja, Kriste, neću,

Tebe tražila sam jer si Ti sve ono

što je mene bacalo u jad i bijedu.

Sve si ponudio meni Ti za sreću,

sve mi dao, ali srce griješiti je sklono

pa sad gledam u zrcalu blijedu.

Izbavi me, Bože, o Bože moj,

zahvalna Te duša moja voli, časti;

više ne zna gdje se može popraviti.

Još Te uvijek tražim, onaj nauk Tvoj,

ali često zapnem jer ću pasti,

grijesi će me nesvjesnu preplaviti.

Moje odricanje donosi mi čari

po Tvojoj volji, snazi Tvoga Duha,

Tvoje Riječi, Mudrosti i Tvojih Rana.

Kazuj meni koji su mi dari,

pričaj u slaboći molitvena ruha;

koja zapovijed je ostala mi strana

jer ja ne znam Tebe blagovati.

Nemam vida, nerve, niti moć,

samo čežnju tražiti Ti Lica

koje mi odredi samovati.

S Tobom je svejedno je li dan il' noć;

je li volja Tvoja za me ova drhtavica?

16.03.2020. 21:05

Izlazak duše

Ostati tu,

na mjestu svome

koje mi namijeni Ti,

u visokom stanu,

Kriste, moj Dome,

prepunom nježnosti,

nije kazna,

nije izolacija,

niti prokletstvo,

ni soba prazna

već Tvoja kreacija,

Tvoje svetstvo.

S Tobom živjeti,

kraj Tebe biti

u slobodnoj formi,

moliti smjeti,

o raju sniti,

pobjeći normi

jest olakšanje.

A nije ni novina

za ovo biće.

Klasično stanje,

ni kruha, ni vina,

a Dan mi sviće.

Ostajem tu

kao prašina

lepršava,

u svome tijelu;

kao tišina

stršljava.

Uvijek si tu.

I ne dopuštaš

nikakve greške.

Na svaku rečenicu

završetak spuštaš,

izmamljuješ smiješke.

Porive miješaš

poput mlina

da me sažežeš;

strpljivo čekaš

da s ovih visina

korijene srežeš.

Moram izići

iz ove uskosti,

iz ova kaveza,

bliže Ti stići,

maknuti kosti

i lađu s naveza.

Neka oplovi

svoju putanju

i pronađe darove;

i neka ulovi

u takvom stanju

sve silne kvarove.

Samotnosti,

samoćo prisilna,

moja kobi;

Božja sočnosti

spasa Mu silna

što me razrobi,

zaboravih sve.

Praštati hoću

da puk Te sasluša.

I još mi se putuje

danju i noću

gdje vjetri se duša.

16:03.2020. 12:08

Slijepo srce

Dragi Bože, našli se da nas progone.

Mnogi nam se smiju i izruguju nas.

Mnogi nas crtaju kao slijepe i slabovidne osobe za kojima idu neke druge slijepe i slabovidne osobe.

Jerihonski slijepac Bartimej

(Mt 20, 29–34; Lk 18, 35–43)
Dođu tako u Jerihon. Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. 47Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« 48Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« 49Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« 50On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. 51Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« 52Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Toliko sam dana bez Tebe, Bože, o, Bože moj!

Pravednici Tvoji, neki i bez Tvoga Zakona kao što je bio Abraham, a neki i u Zakonu Tvome, kao što je bio sveti Josip, zaručnik Marijin, i mnogi drugi, uključujući i one koji su na očigled ljudi iz grobova ustajali kad si se predao smrti na križu, svi su oni, vjerni Tebi, Kriste, živjeli dragocjene i plodne živote.

Nisu svi uvijek imali Tvoju Crkvu, Tvoju evanđeosku riječ, sakramente Katoličke Crkve, a bijahu oduvijek Tvoja Crkva, Tvoj Saziv, čak i veliki oci naše vjere.

Danas, preko mnogih svećenika, po Svetom Pismu, u sakramentu Euharistije koja je otajstvo Tvoje riječi, govoriš mnogim ljudima svakoga dana te svi postajemo Tvoji vjernici, učenici vjere.

Abrahamu se čista i jaka vjera i nada uračunaše u pravednost; Josipu se po svetom Zakonu povjerenje i posluh uračunaše također u veliku pravednost. Danas kao da nema ničega u svijetu vjernika što bi im se u pravednost uračunalo.

„Po djelima ćete ih njihovim prepoznati (Mt 7,15-20)”, to je sada sve čega se mogu sjetiti. Kada se susrećemo, ne znamo tko je pravednik, a tko možda i nije. Ništa ne provjeravamo, ne pitamo, ali zato svakoga po sebi sudimo.

Zaista se ponekad ponašamo kao da imamo srčanu manu: slabovidnost i sljepilo.

Ne gledamo niti realnim pogledom na ljude, niti gledamo srcem.

Znam, učinit ćeš da svi progledamo.

Učinit ćeš da razumijemo puno više i bolje jedni druge.

Mnogi ljudi ne misle na svoj spas, ali vjerojatno nas ima puno više koji se nadamo da će nas naš način života dovesti u neki raj koji zamišljamo svatko na svoj način.

Pitam se razmišlja li itko kako ćemo biti jako različiti u beskrajnom izobilju Tvojega stvaralaštva, isti, a drugačiji, savršeni plodovi savršenoga Stvoritelja i raznolika djeca Križa Kristova, „kraljevstvo svećenika, narod svet (Izl 19,4-6a)”. Ponekad mi se čini da ljudi u spas ne vjeruju, ali da mnogi vjeruju da ćemo svi biti isti, pitomi, dobri, nalik jedni drugima, lijepi, sretni i slično. Ima nas koji zlobno mislimo kako će nam susjedi završiti u paklu jer su nam se zamjerili.

U molitvi „Očenaš” izgovaramo:

„Oče naš, sveti se ime Tvoje,

dođi kraljevstvo Tvoje,

budi volja Tvoja,

kako na nebu, tako i na zemlji...”

Molimo Te da već u zemaljskom životu prakticiramo nebeska obećanja.

Nekako se to može shvatiti da je mnogo stvari, događaja i ljudi u ovoj našoj zemaljskoj stvarnosti već kao predokus koji je nalik našoj budućoj nebeskoj stvarnosti jer nitko ne zna kada sam u smrtnom grijehu, kada sam na paklenim mukama, a prolaze kraj mene, razgovaraju sa mnom, izgledaju sretni i zadovoljni kao da su oni već u nekom raju; ili kada sam ispunjena istinskom srećom i dubokim mirom, kao da ne mogu razumjeti tuđu zlobu ili veličinu tuđih patnji. Može li to ukazati na nebesku stvarnost gdje je između pakla i raja veliki ponor? Lav i janje često puta se spominju kao pitomi prijatelji, ali neki zlobnik i neki veliki svetac sigurno neće biti jednaki u svetoj i blaženoj jednakosti i jedinstvu u Tebi, Gospodine. Svetac će biti sretan što se je bivši zlobnik pojavio s novim srcem i gledat će bivšega zlobnika blagonaklono, ali bivši zlobnik će se moći samo diviti svetome čovjeku, biti mu zahvalan na molitvama ili slično. Neće biti isti. Bit će jednaki, ali neće biti isti. Neće biti svejedno što su činili u tijelu zemaljskome jer inače kakve svrhe ima obraćenje koje je ovdje, na zemlji, sigurno najhitnija stvar za svakoga?

Jesmo li zaista tako slijepi?

Isuse, Sine Davidov, smiluj nam se, daj nam da progledamo!

15.03.2020. 19:58

Voda Kristova

Ljubiti Tebe, Gospodine Bože, u Duhu i istini isto je što i klanjati se u svetome ljudskom hramu Tvome Veličanstvu; isto je što i čekati od Tebe vodu od koje se nikada ne može ponovno ožednjeti i hranu od koje čovjek dobiva duhovnu snagu, a duh čovjekov, znamo, pokreće srce i tijelo čovjeka, volju i um.

Ljubiti Te, Kriste, ne znači otići svaki dan na misno slavlje pa potom ogovarati ljude; to ne znači redovno se pričešćivati bez puno volje da se ne ponavlja isti grijeh; ljubiti Tebe u prvom redu znači doživjeti strah Božji koji je, između ostaloga, i početak mudrosti ljudske. Jer, tko se Tvoje snage ne boji, lud je. Ti daješ poslušnom vjerniku sve po redu: mudrost i znanje, hranu i piće, novo srce.

Prvi i najosnovniji dar za čovjeka jest zdrav razum. Pomoću zdravog razuma čovjek može zaista u punini živjeti svaki trenutak svoga života. Kad je razborit, čovjek je zdrav, zadovoljan, umjeren i pravedan.

Ima nas koji smo jako ovisni o sakramentima Katoličke Crkve, o Euharistiji i sakramentima Pomirenja i Bolesničkog pomazanja.

Ima nas još više koji ne činimo ništa jer mislimo da ćeš Ti riješiti sve. Ako sami ne činimo ništa, nismo Tvoji, ali ako se samo trudimo svojim djelima spasiti, također nismo Tvoji.

Toliko sam dana bez Tvoje hrane, a Ti me čitavo vrijeme posvećuješ. Dođe mi da pomislim da Te je dovoljno samo jednom u životu blagovati da bi čovjek zadobio Tvoju naklonost, Tvoje darove za cijeli život.

Jer, nije dovoljno uzeti Tvoje Tijelo i čekati da se dogodi čudo ili vjerovati da smo to učinili da bismo Tebi ugodili pa ćeš nam onda Ti podariti vječni spas. Nije dovoljno.

Susret je s Tobom, Isuse, nalik susretu s ljudima: ne možeš znancu kojega dugo nisi vidio reći da žuriš, a blaguješ Tijelo Kristovo; ne možeš prošetati kućnog ljubimca i reći prijatelju da nemaš vremena za dulje razgovore zbog toga što moraš nahraniti psa ili mačku. Ne možeš razgovarati sa susjedima o kućnom redu dok oni boluju zbog problema kakvi se lako mogu primijetiti; ne možeš posjetiti bolesnika i pričati mu banalnosti, a ne slušati o njegovoj bolesti.

Često čeznemo za Tobom, Isuse, za Tvojim kraljevstvom nebeskim, a ono je među nama, ono dolazi kroz srce, a ne sa srcem i tijelom jer kraljevstvo je nebesko naša „vjera u praksi”. Ne možemo se opravdavati kako nemamo vremena za ljude zato jer gledamo u nebo i trčimo za kraljevstvom nebeskim, idemo na susret s Tobom. Naravno da si ti vjerniku najvažnija Osoba, ali do Tebe se dolazi kroz druge ljude, to je fakat koji nitko ne može zanemariti, ni promijeniti.

Jer, nije Hostija čarobni štapić, Ti si nam potreban da lakše prilazimo ljudima i sebi samima. I kako bi to bilo da imamo Tebe i samo Tebe, a da nemamo jedni druge?

I kad odlazim u pustinju, kad postim od Tvoje Hrane, Ti mi uvijek daješ te vode od koje dobivam vječnu životnu snagu.

15.03.2020. 06:04