Mnogi govore da mi, katolici govorimo ono što su nam rekli da kažemo i da su uistinu duhovni ljudi samo oni koji govore u svoje ime, a ne ponavljaju olako tuđe riječi.
Na žalost, oni koji ponavljaju kao papagaji zaista su mnogobrojni, ali nitko od tih ljudi se ne bi mogao dičiti nekom duhovnošću.
Svatko, doduše, ima neki odgoj i nekakvo obrazovanje koje se može i zapustiti i zaboraviti, ali ako je čovjek nešto naučio zaista, to znači da je usvojio ono što je dobro shvatio i dobro razumio od pametnijih glava i od starijih od sebe.
Nadalje, postoje kod ljudi i prisilne misli i radnje te tako čovjek često ponavlja u sebi neke stare izreke, staro ili novo od svega onoga što mu se usjeklo nekako u pamćenje, a da istovremeno uopće ne promišlja što govori.
Mi, svi ljudi zaista volimo ponavljati ono što čujemo.
Zbog toga se događa da živimo u nekoj vrsti samozavaravanja, da se izgubimo u moru riječi koje čujemo svaki dan, a ponavljaju nam se u mislima. Često pokušavamo uzimati još više informacija kako bismo se izvukli iz toga nereda. Time se gubimo još više i dobro smo svi naučili kako svaka laž može postati uvjerljiva ako se često ponavlja.
Svjesni smo da ljudi ponavljaju neke tuđe riječi, svjesni smo da i mi to mislimo i činimo, ali se ne znamo snaći u tome.
Zato volimo tehnike opuštanja i pražnjenja, a pri tome samo uzimamo neke drugačije informacije kojima si namjerno peremo mozgove.
Bez Duha Svetoga se nećemo izvući.
Duh Sveti se zove Životvorac, Branitelj, Navjestitelj Istine. To zna svatko tko je među katolicima barem kratko pohađao vjeronauk.
Duh Sveti diže ljude iz pepela, daje nam darove razlikovanja istine od svega drugog. Daje nam snage, volje i vremena za molitvu, neizrecivim se uzdasima zauzima za nas dok pokušavamo moliti. Tako nam odvede misao u pravom smjeru, ravno i bez prisilnih ponavljanja. Molitve nisu prisilno ponavljanje, to valjda nije potrebno naglašavati. Svaki je vjernik i katolik pozvan razgovarati s Gospodinom iskreno, otvoreno i ponizno. I redovito.
Istina je da katolici ponavljaju ono što su čuli jer puno toga iskreni molitelj koji osluškuje može čuti od Duha.
Proroci Staroga zavjeta su čak počinjali svoje izlaganje na taj način:
„Dođe mi riječ Gospodnja”, a završavali bi odlomke svojih govora riječima koje znamo: „Riječ je Jahvina”, ili „Jahvina su usta govorila.”
Današnji katolici također se slično odazivaju na Sveto pismo: „Riječ Gospodnja – Bogu hvala” ili kad se čita Evanđelje, odgovaramo: „Slava tebi, Kriste!”. To znači da smo poslušali u pobožnosti, da smo čuli ono što smo čuli i da smo spoznali barem neku sitnu poruku iz Pisma.
Ta poruka je Riječ, to je naš Bog kojem se klanjamo.
Uzgred, Isusa su farizeji optuživali da je lažni prorok.
Isus bi na te optužbe odgovarao da bi on zaista bio lažni prorok kada bi govorio u svoje ime, ali da govori u ime Oca nebeskog koji ga je poslao te se predstavljao kao Sin Božji. Pravi problem je za farizeje nastao kad je Isus rekao da su on i Bog Otac jedno te isto, jedan Bog.
Dalje, u Ivanovom evanđelju, glava 17, Isus moli Oca da sačuva sljedbenike i apostole od Zloga i da želi i moli da Isus i apostoli budu jedno kao što su Isus i Otac jedno te da i oni budu jedno te isto sa svakim koji povjeruje riječima apostola i Pismima. To je Katolička Crkva, to su sakramenti, tu svi govore kao jedno, a u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Taj i takav govor zove se ili svjedočanstvo ili navještaj, ili prorokovanje.
Sjetimo se još da je Isus zamolio narod i farizeje da barem povjeruju njegovim djelima koje čini po Ocu, ako već nisu u stanju povjerovati samom Isusu o kojemu im je već i Mojsije govorio.
I, na kraju, ako se odrekne svega, prorok je prepušten Gospodinu, jednako kao i bijedni siromasi koji se mogu pouzdati i osloniti samo na Isusa.
A ako su Isusa optužili, progonili i razapeli te tako i ubili, isto će učiniti i s prorocima, navjestiteljima i svjedocima vjere katoličke. To je nama u Lijepoj našoj Domovini dosta poznato, taj povijesni križni put.
Ali, nakon tri dana – Isus je uskrsnuo od mrtvih i nakon izvjesnog vremena kad se dao vidjeti od mnogih svjedoka i nakon što se sastajao s apostolima svake sedmice, nedjeljom, uzašao je k Ocu koji ga je postavio sebi s desne kao Pravednika u vječnu slavu.
Tada je uslijedio i rođendan Crkve naše: božanstveno poslanje Duha Svetoga na Crkvu, odnosno na apostole i narod koji se našao u blizini.
26.06.2024. 09:17
„Prvu
sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio 2 do
dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po
Duhu Svetome.
3 Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima
pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o
kraljevstvu Božjem.
4 I dok je jednom s njima blagovao,
zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje
Očevo »koje čuste od mene: 5 Ivan je krstio vodom, a vi
ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.
6
Uzašašće
Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« 7 On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. 8 Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« (Djela apostolska, glava prva, 1-8 redak i sljedeći.).”
