Kraljica dobrih pastira

 

Jedan je Pastir

i čuvar stada

čiji nam dolazi mir

i čija je nada.

Jedna je Kraljica

zemlje i neba,

pastira vladarica

koja daje od hljeba

da se nasite

svi dobri i zli,

da se zasite

ovce i ovčari,

pravedna ruha,

opranih odora,

u Pretvorbi kruha

što silazi s gora.

I ruho svadbeno

ruho je pravednoga,

u Krvi oprano

Krista jedinoga.

U vjeri i sjaju

stižu kolone

prema raju

da se poklone.

Tko radi po svome,

ne pozna Krista

i ne zna mu grome,

nit' srca čista.

I nije prav,

i nije ravan,

k'o lijeni mrav

sanja bit slavan.

Ta, pastir je,

valjda najbolje zna

što dobro je,

a tko je od zla.

Ruha nema i ne voli,

ne ljubi Pastira,

sebi priprema i ne moli,

i pun je hira.

Da zamoli Gospođu,

možda ga spasi

jer dani prođu

i nestaju klasi,

ne vidi Boga

i plač je svuda

kao od Zloga,

od prevare, bluda.

Tako će biti

na kraju svijeta,

suze će liti

oholost kleta.

A prije toga,

Kraljice, reci

molbu za Boga,

grijehe preteci.

21.08.2024.

Počelo istinske duhovnosti

 

Ljudi su duhovni, duševni, tjelesni, zemaljski, nebeski, obrazovani, nepismeni... i raspršeni, rastavljeni, posvađani, zaraćeni od pamtivijeka do sutrašnjice.

Duhovnost je ljudska ono što zalijepi ljude zajedno u jedinstvenoj želji da svijetom vlada neki mir i red.

Duhovnost približava ljude koji tada nisu više stranci.

Duhovnost sjedinjuje ljude u bračne parove, u kolege, u obitelj, u različite zajednice, u domovinu, u vjeru kršćansku. Jer bez kršćanstva nema istinske, izvorne duhovnosti. Višestoljetna kršćanska kultura naučila je mnoštvo ljudi govoru, pismenosti, riječima i duhovnosti. Ljudi koji nisu posebno pismeni, a marljivi su na djelu i imaju strpljenja i vremena za učenje, promišljaju u svojim djelima o njihovom i svojem smislu postojanja i tako u zrelijoj dobi, zahvaljujući iskustvu, postaju duhovni.

Slično je sa siromasima u duhu, bez obzira na pismenost i obrazovanje, ali s naglaskom na kršćansku vjeru.

Da bismo mogli sricati Sveto pismo, moramo znati čitati i pisati, a ako znamo pročitati odlomak i razumjeti ga, možemo to učiniti i s lektirom i literaturom, a naročito u vjerskom čitanju Svetoga pisma. No, Sveto pismo mogu tumačiti samo zajednice učenih, pismenih, religioznih ljudi s iskustvom, a to je u kršćanstvu Crkveno učiteljstvo koje temelji svoje tumačenje na znanosti koja govori o Bogu, što je teologija, i na ostalim znanostima kao što je filozofija, svjetovna i kršćanska, kao što je opća i pojedinačna književnost, kao što je povijest i historiografija, kao što je povijest književnosti i povijest kršćanstva. Tu ćemo se zaustaviti, recimo, na književnosti koja nam pomaže da postanemo zaista pismeni ljudi, a tada ćemo lakše shvatiti pojedine književne vrste i kazališne predstave, koncerte, opere, poeziju sa svih strana svijeta.

Slabo smo pismeni, a slabo smo i kulturni kao da smo pismeni, i, također, slabo se u liberalizmu odlučujemo za napore, a bolje za nerad, lijenost, zabavu i razbibrigu (a brige nam stvara upravo naša nepismenost). Također radije lobiramo i prajdamo, marširamo za slobodu ovoga i onoga, za novo normalno koje uopće nije novo: prije pet tisuća godina to se sve već učilo u Sodomi i Gomori, gradskim centrima koji su predstavljali vrhunac napretka, za razliku od zemljoradnika u prirodnom (seoskom) okolišu i od stočara od kojih nastadoše pastiri.

Proroci bijahu profesori koji su bili pripadnici stočarskog i pastirskog načina života i naroda, ali bi ih Bog zvao i iz gradskih krugova, sa svih strana, u svoju službu prorokovanja gdje su oni naučavali kako je duhovnost, odnosno, Duh Božji onaj koji silazi i dolazi kao riječ, kao pismenost koja liječi probleme i bolesti, čisti od pokvarljivosti i zaista u svakoj duši prosperira, a po njoj i cvate cvijeće, plodi se zemlja i kiše su čiste, za kišnicu. Tako je i neka zemlja kultivirana, zahvaljujući pismenosti žitelja te zemlje, kulturi, a to se može steći požrtvovnim čitanjem probrane književnosti, ali i bilo koje, radi usporedbe i razlikovanja duhova. Nikakva umjetnost nije ravna književnosti, niti slika nije savršena, niti glazba nije dovršena, ali književna pisana i pročitana riječ upotpunjuje sve, i znanje i čovjeka.

Stoga je dobro sricati Sveto pismo i slijediti tumačenje Katoličke Crkve o Bibliji jer Katolička Crkva je jedini tumač Svetoga pisma.

Ovo je osvrt na pismo pape Franje o književnosti koje toplo i natoplije preporučujem pročitati u cijelosti i dati djeci da to pročitaju te im odgovoriti na pitanja i nejasnoće, a ne poslati im na mobitel da se sami snalaze, bez vas. 20.08.2024. 11:03

književnost je vježbalište za razlučivanje

https://hkm.hr/vijesti/vatikan/papa-franjo-knjizevnost-je-vjezbaliste-za-razlucivanje/

Kiša Milosti

Pristižu oblaci crni

u moj dio grada.

Olujo, konačno nagrni,

jaki vjetre i kišo mlada.

Već Milost sam molila

da spašava svijet,

duša mi suzu prolila

za život kome je klet.

Milost je pokazala meni,

a nije mi davala viđenja,

kako se priroda cijeni;

za sve nas je znak postiđenja.

Milost je poslala zvijezde

i rumenu mjesečinu,

makar se oblaci gnijezde

u ogromnu količinu.

Silazi postupno k nama

i mrklinu probija

jer svjetlo je, a ne tama

Milost koja se povija.

Rastvara prozore,

jaka joj sila,

ali nije nam do zore

munjevita stila.

Prestat će jer je blaga,

nježno će milovati

stvorenja draga

i s njima mirovati.

Melem su kišne kapi,

zvukovi opomena

da sparina hlapi,

da doći će mijena.

19.08.2024. 20:33

 

Mudrost neznatnosti

 

Poniznost je svijest o svojoj vlastitoj neznatnosti, ali ne samo to, to je svijest o nadnaravnoj veličini Božje ljubavi jer Bog je prema nama, ljudima, takva veličina da zaustavlja dah u grudima, takva dobrota i svetost da nam potiče divljenje koje je puno veće od nas samih; tako je pravedan da nam to ulijeva neopisivi mir u dušu i tijelo, tako je veliko Božje milosrđe da nas ostavlja bez riječi i puni nam oči suzama. Mi olako kažemo: 'Bog je velik', ali pri tome ostajemo gotovo ravnodušni jer ne znamo zaista veličinu Boga i njegov značaj u ljubavi, smilovanju i pravednosti. Jer, kad bismo malo bolje upoznali kako je dobar i koliko je velik Bog, bili bismo manji od makova zrna. Neznatni od Božje veličine koja još i budi u ljudima strahopoštovanje, odnosno strah od toga da ga ne povrijedimo, da ga pogrešno ne oslovimo i slično, a najmanje je to strah od kazne koju naslućujemo jer kazna je tako logični redoslijed događaja u trenutku zločina da nitko ne može reći da će kaznu izbjeći. Onoga trena kad čovjek počini zao čin pa ga postane svjestan, kreće već kazna. A naš Bog je dobar, milosrdan i logičan u svojoj božanskoj ljubavi. Bog zna što nam je u srcima i već oprašta taj naš strah od kazne kao da kaže: dosta ti je tvoje kajanje i strah. U slučaju da netko, i to mnogi, nisu sasvim svjesni da su počinili neko zlo, ili su u zabludi, kod njih nema niti straha, niti strahopoštovanja jer nema niti malo svijesti o božanskoj veličini i dobroti. Bog je također takav da sve daje i čini u izobilju kakvo je čovječanstvu nezamislivo. Tako i oprašta u izobilju.

Stoga, neznatnost naša ne proizlazi iz neke možebitne malenosti naših umova i duša ili naših srdaca, niti iz naših mana i grešaka, nego naša ljudska neznatnost proizlazi iz spoznaje, veće ili manje, milosti i milosrđa Božega.

U toj neznatnosti ljudi koji su siromasi u duhu i maleni, jako su smireni i oprezni, odnosno suprotni su od nezgodnih većih grešnika koji su često brzopleti i srljaju u grijehe.

Taj oprez neznatnosti u srcu vjernika čuva od mnogih mogućih zabuna, zabluda i grijeha, a izbjegavanje grešnih prilika dodaje neznatnom vjerničkom srcu spoznaje u Duhu jer nisu to neke spoznaje koje bi bile posebne, obične su i jednostavne, ali do njih teški grešnici u svojoj brzopletosti ne dopiru.

Neznatnost je, dakle, oprezna, logična, jednostavna, skromna i prilično pravedna, a to nas dovodi do mudrosti.

Tako kažemo da je strah Božji početak vjerske mudrosti.

Mudrost i spoznaja, vjera, nada, ljubav, razboritost, umjerenost i slično krase ponizne vjernike, Bog ih obdaruje sve većim izobiljem talenata o kojima se ne pripovijeda uvijek, ali zbog njih čovjek vjernik živi plodno, dugo, sretno, mirno, neprimjetno.

I kada Bog pozove nekoga na određenu zadaću, neznatni vjernici odgovaraju prostodušnim posluhom Bogu i u svojoj neznatnosti postaju Bogom dani veliki svetci, proroci, kraljevi ili svećenici. 19.08.2024. 16:03

„Tada Marija reče:

Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu,

mome Spasitelju

što pogleda na neznatnost službenice svoje!” Lk 1,46-48

Nadspoznatljiva ljubav Kristova

Zašto je povika na kršćane u cijelom svijetu, zašto su progonjeni?

Zna se, svjedoci su stvarnosti, istine i dobrote, pokajanja i straha Gospodnjega, upozoravaju na grijehe po kojima dolazi smrt svim ljudima, znaju što se može učiniti za život vječni, smetaju savjesti onih koji nisu toga svjesni i čine loše stvari za sebe i svoj život; imaju Oca nebeskoga koji im je dao svoga jedinorođenoga Sina da bi sve koji slijede Sina imali taj vječni život; puni su Duha i znaju o duhovnosti.

Otac ih opominje po Kristu u Duhu Svetomu, kažnjava ih za grijehe i zlodjela, sili ih na pokajanje, ne da se otpratiti, šiba djecu koju voli, a djeca Očeva podučavaju svijet o njegovoj dobroti.

Što bi se dogodilo kada bi Otac otišao i kada im se više ne bi javljao? Kad više ne bi Sin uslišavao svoje sljedbenike, tješio ih i putio ih na križni put? Mnogi bi vjernici ostali strpljivi u vjeri, ali onaj dio čovječanstva koji bi se, uzmimo, napokon riješio i Boga i kršćana, ne bi se snašao u svojoj zlobnoj samotnosti i napuštenosti. Najviše bi se napatili baš ovi koji proganjaju Katoličku Crkvu, kršćane i kršćanstvo. No, nitko im ne bi vjerovao, nitko im ne bi mogao pomoći u tminama i bolima. S vremenom bi spoznali da vjeruju i nadaju se vječnom životu, ali bi ostali sami, bez Boga i bez nade. Život bez nade je težak i bolestan život. Počeli bi tražiti Boga, željeti vjerovati, ali ništa ih ne bi moglo utješiti. Čuli bi od kršćana da se Bog Otac okrenuo nekim drugim ljudima ili da je od kamenja sebi napravio djecu Abrahama, oca vjere naše. Bili bi jako utučeni, tužni i nesretni jer bi izgubili Ljubav koje nisu svjesni bili i koju su prezirali. Tek tada, kada bi bilo prekasno, bezbošci bi povjerovali, ali ne bi umijeli ljubiti Gospodina, obožavati Isusa i slijediti ga. To bi bilo pakleno. Plakali bi i tražili onaj teret koji su ismijavali, teret Božjega straha, teret kazne, jaram Isusov. Mnogi bi možda otkrili što je ljubav Očeva, tko je Ljubav, otkrili, povjerovali i gorko bi se pokajali. Nikakva oholost, niti pohlepa, niti bogatstva, niti sodomija ne bi im više nikada padala na pamet.

Još postoje vjernici koji mole Boga da te ljude sve spasi, onako kako samo Otac zna. I dok je takvih koji mole, dotle će živjeti nada za ovaj naraštaj.18.08.2024. 20:49

„Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.

Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako. (Mt 11,29-30).”

 

Kruh za život svijeta

 

Ako je Isus Riječ, a Tijelo Kristovo jesu meso i krv Isusova, tada su kruh i vino novo srce i novi duh što ga daje Gospodin da blagujemo.

Tijelo Boga je sve stvoreno, nebo i zemlja, i ljudi jer ako je sve stvorio iz ničega, u tom stvorenju postoji ono što je Božje i božansko sudjelovanje u stvaranju, volja Boga i Duh, ljubav božanska. U određenim okolnostima možemo reći da je sve što je lijepo, predivno i dobro od Boga i da ima karakteristike i osobine Boga Stvoritelja, Oca i Sina i Duha Svetoga.

Isus je ustanovio Dvanaestoricu, a oni su našli po volji Boga zamjenu za Judu koji je izostao, i opet bijahu Dvanaestorica koji postadoše tijelo Kristovo na poseban način, kao Kristov saziv, to jest Crkva. To su svećenici Božji, ovlašteni za sakramentalni život i djelovanje, za dijeljenje Tijela i Krvi Kristove narodu koji je na poseban način tijelo Kristovo.

Tijelo Isusovo na križu, tijelo uskrsloga Isusa je jedno te isto tijelo koje blagujemo u sakramentalnim prilikama Euharistije, a ponajviše proslavljeno tijelo Isusa koji sjedi s desna Ocu i dolazi na privilegirani susret s narodom pod prilikama kruha i vina, u pretvorbi Isusa koji je Riječ Boga i čije meso i krv blagujemo za životnu snagu i posvećenje.

Da smo se trudili veoma mnogo, nikada ne bismo mogli postići takve spoznaje i čistoću srca kakve blagujemo s Tijelom Kristovim. Riječ, dakle, „sjeda” na srce, u čovjeka koji blaguje, u njegov organizam te tako živi Duh i Riječ postaju sastavni dio tijela vjernika i duše onoga koji blaguje pa tako i duh, mada bismo rekli da blagujemo materiju – meso i krv, kruh i vino, ali i Kristovo božanstvo koje nas mijenja u nove ljude, stvara nam novo srce, udahnjuje nam novi duh. Jedemo tijelo Isusovo, meso i krv Božju kako bismo imali život vječni jer tko jede tijelo i krv Kristovu, ima taj život u sebi. 18.08.2024. 09:06

Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 51-58

Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje— za život svijeta.« 

Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?«

Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.

Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.

Ovo je kruh koji je s neba sišao,ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe.Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« 

Crtice o vjerskom životu katolika

 

U vjerskom životu je gotovo sve moguće, može se čak nekome dogoditi da postane nevin kao dijete ako vjerski poživi neko dulje vrijeme.

Vjera je sastavljena od niza obraćenja, preokreta, osobnih promjena gdje je najmanje značajna promjena imena jer i ono ime koje ti dadoše roditelji je od Boga kao i tvoje novo izabrano, krsno ime.

Moliš li redovno ili intenzivno Gospinu krunicu, bit će turbulencija u tvome životu koje ne prestaju, a ako bi i manje molio, bilo bi još gore. Bog ti daje sve veće kušnje i prepreke što znači da sazrijevaš polako, ali sigurno do razine djeteta, dječjega srca. Ako shvatiš svoj život i svoju vjeru i molitvu isto tako ozbiljno kao što ozbiljno shvaćaš tekstove raznih šlagera ili tako ozbiljno kao što shvaćaš predviđanja budućnosti, tada ćeš zaista vršiti Riječ i uvidjeti kako determiniranosti uopće ne postoje, nikakva predodređenost za ovo ili ono. Tako se otvaraju vidici na sve strane. Zemlja je i ravna, i okrugla, i grbava, mijenja se neprekidno, kao i klima ili kao i svemirsko prostranstvo, mora i oceani oblikuju kopno, kopna oblikuju mora, sve se mijenja. Ali promjene nisu stalne i ovise o drugim statičnim i dinamičnim čimbenicima.

Duša nije uvijek ista, čovjek je svakoga dana drugačiji, mnogi niti ne znaju tko su im roditelji ili boluju li od nečega iz obitelji, ili možda virusi djeluju više nego što možemo istražiti.

Jedino na što čovjek može obratiti pažnju jest iskustvo iz kojega se uči za budućnost.

No, niti to nije tako određeno, sve zavisi od kakvoće i količine moliteljskog vremena u životu vjernika te o intenzivnosti temperamenta koji je, naravno, također promjenjiv i nepromjenjiv.

No, ipak ima jedno stabilno i čvrsto tlo po kojemu se može i hodati i na kojemu se može sigurno stajati, to je Dekalog, Riječ Boga, Deset zapovijedi uz koje moraš imati na umu Dvije zapovijedi ljubavi o kojima ovisi Riječ, to jest Zakon i Proroci. Tvoja jedina dopuštena osobnost je vjera i molitva, misa i lomljenje kruha i riječi.

Možda si previdio značaj nekih riječi i njihov smisao ako si već sve to naučio kad si bio dijete pa su tvoji grijesi česti i ponavljajući. Pokušaj pročitati Sveto pismo kojim god redom želiš. Barem dva do tri puta. I prati ga stalno na misnim čitanjima te ako čuješ i razumiješ propovijed svećenika.

Jamčim ti da ćeš oneviniti za relativno kratko vrijeme, usvojiti čisto srce ako se držiš toga temelja na kojemu gradiš vječni život.

Ali uvijek postoje iznimke koje su česte te tako jaki svetci što su kao djeca čisti, ostaju prava rijetkost. To su osobe koje se drže istine, koje sve opraštaju, ali i upozore ponekad na opasnost bilo kojega bližnjeg.

Što je istina, nije bitno.

Tko je Istina, bitno je za tvoje razumijevanje katoličke vjere. Znamo da je Isus jedina Istina, da je božanska i ljudska osoba i da se nastanjuje u molitelju pa tako možeš razlučivati i što je pravo i krivo.

Isus je taj koji će ti oprostiti sve što ga zamoliš, i više od toga. Ne boj se istine i kajanja, to su najljepši i najplodniji dijelovi vjerskoga života. Kad se kaješ i kažeš da ti je tako žao što ne možeš popraviti štetu koju si načinio, tada ti Bog daje u izobilju svega, darova, opraštanja, prilika za popravak, novih instrumenata i novo srce, i novi duh. A uvijek počinješ iz početka. Postao si novi, dobio si priliku i znaš da ćeš je opet dobiti ako zatreba i ako moliš i potrudiš se jer sada već znaš kako to ide. Život je požrtvovno zalaganje, čekaonica za raj, a ne zabavište. Vjera je pustolovno putovanje i ako kreneš u kraljevstvo nebesko, u obećanu zemlju, ne okreći se, sine, ne gledaj što je bilo nego ono što ti je činiti. 17.08.2024. 23:45

Upamti: kraljevstvo je nebesko ogromno i nalazi se ovdje, među nama. Ono je naše kraljevstvo i naša obećana domovina u kojoj vjernik poprima njene vlastitosti. Vjernik je žitelj, vjernik je ta obećana zemlja, vjernih je kraljevstvo nebesko. Takvih je kakvima želimo biti po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.

Amen!