Idealrealizam i kršćanstvo

Riječ 'ideja' se na hrvatskom jeziku zove 'pojam'.

Tako bismo govor ili znanost o pojmu u neznanju mogli nazvati „pojmologija” To je pojam o kojemu nemamo pojma.

Ako prevedemo na univerzalni latinski jezik, to se zove 'ideologija', to jest govor o idejama ili o jednoj ideji. Slična je riječ ili pojam 'ideal' iz kojega se tvori također pojam 'ideologija', a to bi značilo da nam je nešto uzor kojega nikada ne možemo dostići. Neokomunisti bi rekli da je jedan ideal potrebno zamijeniti drugim idealom jer „klin se klinom izbija”. Da je po komunistima, neokomunisti ili marxisti su stigli u svoju svijetlu budućnost i postali su sasvim novi.

'Božanske ideje' su u neoplatonizmu crkvenih otaca stvaralačke misli Božje o stvarnosti ili praslike koje su identične s njegovim savršenstvom.

Bog je osoba, nije samo ljudska ideja ili ideal.

Neokomunisti drže da je ta osoba malo „zatucana”, prekonzervativna i nenapredna.

Boga se može dostići i u tome je njegova veličina, daje se čovjeku i utjelovio se i postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati bog, a u tom smislu je i ostvario ljudsko dioništvo u božanskoj naravi i to svojom krvlju i Mukom na križu. Tko ne vjeruje, neka posluša što Isus govori o svome stanju: „Dođite i vidite”.

Idealu se ne može prići niti blizu, ne bi bilo realno, ali se među nekim ljudima vrijednost čovjeka mjeri po tome kakve ima ideale i koji su to. Mnogi tvrde da je moguće dostići ideale. To već uspijeva mnogim kršćanima, ali potrebno je puno različitih napora da se slijedi Krista koji se nije bavio politikom i ideologijama.

Ideal pravednosti ili bilo kakva savršenstva se ne može postići. Pokušajte pa ćete se uvjeriti i sami.

Oni ljudi koji vjeruju da se ideali mogu dostići u praksi jesu praznovjerni.

Učenje koje smatra da je sve idealno ujedno i realno, a pljuje po kršćanstvu, zove se 'idealrealizam'.

Prije razgovora o nekim pojmovima među ljudima korisno je provjeriti jesmo li svjesni onoga što mislimo i govorimo i znamo li što činimo, znamo li uopće o čemu govorimo kada kažemo da grupe ljudi nemaju vrijednost jer nemaju nikakvu ideologiju.

Glagol 'poimati' znači razumijevati nešto na razini pojmova.

Ideologija je proučavanje ideja i rad na idejama, to jest primijenjeno mišljenje.

U kršćana pojam ideologija ima često negativan prizvuk, kao ideologija bratstva i jedinstva. Gender ideologija se zalaže za smrt. Krasna ideologija, ekstremna, koja je nastala na komunističkim temeljima težnji i želja da se doskoči kršćanstvu, da se 'ubije' Boga. Smrt, samo smrt!

Ništavilo i sve tomu slično.

Jedina realna veza između idealrealizma i kršćanstva je u tome što su to dva dijametralno suprotna pojma. 11.07.2024. 13:20

Za ideje i ideale nisu potrebni dokazi, samo malo zdravog razuma i opće kulture. Konačno, ima pokazatelja da ovaj svijet srlja u propast sa svojim idejama o legalizaciji pobačaja što je i u Bibliji zorno prikazano već prije nekoliko tisuća godina. Tu se može govoriti o izrazitoj nazadnosti, to jest dekadenciji.

Isus je Pomazanik Boga, pravi Bog i pravi čovjek koji je za sebe još rekao da je Put, Istina i Život. Tisućljetna kršćanska i crkvena tradicija to dokazuje, dokazuje realnost Božju kroz Sina po Duhu Svetom.

Živi bili pa vidjeli.

Ime vječno

 

 »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.« Otk 2,17

Bog je Duh.

Čovjek vjernik je hram Duha Svetoga, svaki čovjek ima duh i dušu, tijelo koje je građevina u Gospodinu. Ljudi čine svetu građevinu – hram Božji na nebesima. Vjernik je kao živi kamen ugrađen u taj nebeski hram koji je sastavljen od samih plemenitih metala i dragoga kamenja, ali je samo jedan najplemenitiji – to je bijeli kamen, kamen čistoće i vjernosti kakvoga Gospodin udjeljuje samo pobjednicima nad djelima đavolskim, nad grijesima. Dobiti bijeli kamen slično je, ali puno je više nego osvojiti zlatnu medalju ili Nobelovu nagradu. To je, dakle, vjerojatno izuzetna rijetkost, dobiti takvu nagradu, a sigurno je posjeduje Gospa koja se zove Bezgrešno Začeće. Taj kamen na sebi nosi, naravno, ime pobjednika koje znaju samo pobjednik i Gospodin. To je ime vječno i skrivena mana, Kruh koji je s neba sišao – Isus Krist čija riječ nikada neće uvenuti, niti nestati i koji je zapravo Riječ Očeva od koje svaki čovjek stvarno živi. Riječ je znak za misao, za duhovnost.

Koji je smisao života vječnoga?

Rekli bi mnogi: to je ljubav vječna. To je ljubav koja je vječna, to je vječnost koja je Ljubav sama, naš Bog i naša uzdanica. To je Zakon koji je riječ Boga. Bez toga Zakona postojanje i život ne bi imali smisla, ni reda. Kako bi to bilo kad bi mnoge stvari bile relativne, a gotovo ništa tako apsolutno i potpuno kao što je ljubav, istina, životnost i osobnost, identitet i duševnost?

Svi vjernici Kristovi zovu se njegovim imenom, zovu se kršćani, ali svatko je slika Boga i nosi osobnost i osobno ime.

Baštiniti ime vječno sigurno znači također biti slavan, imati slavu vječnu, neprolaznu, a to je valjda najveće blaženstvo i sreća u služenju Gospodinu i onima koji su potrebiti sve veće ljubavi kao što su anđeli nebeski, ali puno bolje, više i ljepše.

Zašto se Isus dao krstiti vodom od Ivana Krstitelja?

Ne samo zato da bi učinio prvi korak u preuzimanju naših grijeha na sebe već i zato da, između ostaloga, potvrdi značaj Ivana Krstitelja kao najvećega proroka koji je Isusu imao čast biti navjestitelj i prethodnica. Reklo bi se da je Krstitelj dobio bijeli kamen i riječ Isusovu kao odlikovanje i potvrdu svoje slave.

Kasnije je Otac krstio Isusa ognjem Duha Svetoga, križem Kristovim i Mukom koja nas je sve izbavila od smrti vječne. Tako je sažetak naše vječnosti Isus – Bogočovjek. Zbog njega ćemo svi postati dionici božanske naravi, bogovi kakve sada ne možemo ni pojmiti, djeca Boga, sinovi ljubljeni.

„Zatim nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im – napose uglednijima – evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud.” Gal 2,1-2

Naravno da nije lako osvojiti nagradu. Ona povlači za sobom trud, muku, čak i smrt radi višeg cilja, a to je u Isusovom životu i djelovanju volja Oca nebeskoga i izvršavanje te volje. Zato što je izašao kao pobjednik, Isus je Pravednik, za razliku od nepravednika i grešnika kojemu je vlastita volja jedino važna.

Svi uskrsavamo i u mogućnosti smo zaslužiti vječni život u blaženstvu kao nagradu te dobiti vijenac života.

Da bi kršćani mogli vršiti volju Oca nebeskoga, moraju čuti Božju riječ.

Zaista je teška i velika trka vršiti volju Boga, spoznavati Božju volju i uzgred se čuvati grešnih prilika. Ova je kontemplacija na čast vjernim benediktincima koji su bili neumorni prepisivači svetih tekstova i pravi čuvari pisane riječi Božje. 11.07.2024. 11:30

Molitva i rad

 

„Radite,
ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji
jer njega Otac – Bog – opečati (Iv 6,27).”

Bog je naš svet i svake slave dostojan.

Bog je naš zajedništvo u ljubavi.

Bog je naš vječni stvaralac.

Bog je naš stvorio nas na svoju sliku.

Bog se naš utjelovio u krilu Bezgrešne Djevice i postao čovjekom.

Hodao je zemljom čineći dobro i stvarateljski radeći činio je čudesa.

Ljubav nam je iskazao na križu gdje je razapet radi našega spasenja i poslije smrti uskrsnuo radi našeg uskrsnuća.

Tko nije svjestan svoga dostojanstva u Gospodinu, taj je u opasnosti od oholosti, nije sposoban za zajedništvo u poniznosti, a niti za kreativnost u radu. Tako oholost, požuda i pohlepa postaju prokletstvo.

Što preostaje čovjeku koji ne vjeruje Isusu?

Taj je nesretan i neprekidno čezne za priznanjem, manipulira ljudima umjesto da ljubi u predavanju sebe i pokušava mukotrpnim radom naći sebi nadomjestak za svoje nesposobnosti koje izviru iz nedostatka vjere, iz nedostatka veze i razgovora s Bogom.

Rad nije stvorio čovjeka zato što nije dostojanstven i kreativan već je samo radi profita. Stvarateljski rad pri kojemu se čovjek zauzima čitav i kompletan da bi ostvario i dao sebe, nalik je radu Oca našega na nebesima koji 'po čitav dan radi' i tim radom zapravo neprekidno stvara i čini sve novo.

Ljudski rad je slika i prilika osiromašenoga čovjeka koji sebe gleda kao što gleda predmete i alate, koji se klanja idolima i oponaša ih, koji ne zna koliko je veliko postojanje i koliko je značajan svaki ljudski život. Takav rad ne daje stvarna ploda, ne daje mira i odmora, ne dovodi do reda.

Radi li čovjek tako da je svjestan svoga dostojanstva, svoje važnosti pred Gospodinom kojemu se podlaže čitav i s kojim se dogovara što će i kako će učiniti, tada je praktično rješenje čovječanstva molitva i rad.

To je shvatio u svome pustinjačkom iskustvu sveti Benedikt i njegovi sljedbenici u Gospodinu, to je shvatio i sveti Franjo te mnogi drugi ljudi koji postadoše redovnici, monasi, svećenici u životu zajednice i u čistoći duše, duha i tijela.

Zato su sva pravila teoretski tako sastavljena da naglašavaju molitvu, umjerenost, zajednički kreativan rad i učenje i s ciljem da također očuvaju djevičanstvo i čistoću i urednost života.

Dostojanstvo je ljudsko neizmjerno, pred spremnošću Gospodina da ljubi čovjeka preko svake mjere čini čovjeka izuzetno poniznim i jednostavnim, zadovoljnim i sretnim, marljivim i umjerenim. To je mudrost života u vjeri kršćanskoj. To je univerzalnost i vječna novost kršćanstva u ovom grešnom i izgubljenom svijetu ratova i nereda.

To dostojanstvo donosi sposobnost čovjeku da ljubi kao što ljubi Gospodin Bog. To je veliko obraćenje za svakoga pojedinca, ali i za čitav svijet jer u tome dostojanstvu se gubi potreba za nagomilavanjem imanja, gubi se glad i žeđ jer je novi čovjek sretan i zadovoljan, a Bog mu se daje za hranu i piće. Čovjek postaje istinski sretan u dubini duše, siromah Blaženstva koji iščekuje novi život u kraljevstvu nebeskom gdje se također ulaže napor stvaralačkog rada i učenja o nebeskim stvarima, o Bogu, o ljubavi, o istini jer kraljevstvu nebeskome nema kraja i tamo se ljudi spajaju s Gospodinom u vječnoj dinamici nadogradnje od koje sve postaje uvijek novo.

U tome i takvom dostojanstvu svaka ljudska osoba postaje svjesna da je na svijetu brak radi potomstva i da u toj ljubavi ne postoji nikakav lažni ili pogrešan razlog za liberalizam jer spolnost je životna energija koja dolazi od Božje ljubavi za čovjeka te se ostvaruje u vjeri i u kraljevstvu nebeskom gdje prožima ljudsko biće i njegova djela, njegov rad, uloženi napor, ulaganje sebe samoga i čitavoga.

Zato je potrebno obraćenje čovječanstva, da bi se čovjek riješio prokletstava oholosti, lijenosti, požude, ljubomore, pohlepe, zavisti i neumjerenosti i pretjerivanja zbog neispunjenih temeljnih ljudskih težnji koje mu je ugradio Stvoritelj.

Tako sve što čovjek učini postaje lijepo i dobro, a svaki čovjek je dijete Božje koje dostiže savršenstvo i u tome ostaje uvijek i kompletno blažena i sveta osoba. 11.07.2024. 02:35

„Isus im odgovori: »Otac moj sve do sada radi pa i ja radim (Iv 5,17)

Povijest ljubavi

 

Diego Velazquez: Cristo crucificado

Bilo je nekada takvih dana

kad se duša sklapala,

ali ljubav bila joj je znana,

mrtve grijehe je pokapala.

Ljubav imaš ili nisi duša cijela,

ona vrijedi osamljenoj djeci,

kao dojenačko mlijeko bijela,

ona stoji i u srcu ječi.

I kada je krhka, neprimjetna,

živi postojano, rođena od Boga.

Gleda ljude kao jesen sjetna

koja nema ni imanja svoga.

Dok je rano, još se malo čudi

pa se navikava da je pusta

dok joj nutarnja dubina ludi,

dok pritišće magla gusta.

Al' kada je Krist prozove,

kad pronađe svoju čar,

kad joj on izbaci okove,

tada za njeg potpiruje žar

jer u njoj je vječna snaga,

makar sakrivena grubom svijetu

i još uvijek tako blaga,

proljeće pronađe svakom cvijetu.

Više nikada ne spava i ne griješi,

razgovara s Kristom, pravdu vrši

dok je skori susret u punini tješi

pa sa svojim Bogom i svoj život krši.

10.07.2024. 17:18

Ps 77 Razmišljanje o Gospodnjim djelima

 

Glasom svojim Bogu vapijem, *
    glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
    noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
    utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
    kad razmišljam, daha mi nestane.

Vjeđe moje budne držiš, *
    potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
    i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
    mislim, i duh moj ispituje:

»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
    i hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
    njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
    ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«

I govorim:  »Ovo je bol moja: *
    promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
    sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
    razmatram ono što si učinio.

Svet je tvoj put, o Bože: *
    koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
    na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
    sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
    ugledaše te vode i ustuknuše, *
    bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
    oblaci zatutnjiše gromom, *
    i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
    munje rasvijetliše krug zemaljski, *
    zemlja se zatrese i zadrhta.

Kroz more put se otvori tebi †
    i tvoja staza kroz vode goleme, *
    a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
    rukama Mojsija i Arona.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Krčite zemlje nove

Teologija je najviše znanost ako uzmemo da je znanost sveukupno ljudsko znanje.

Pojam 'znanost' ima kompliciranu definiciju i preširoka je to definicija. Pojedini ogranci sveukupnoga ljudskog znanja definiraju se vrlo različito.

Ako, na primjer, postoji eksperimentalna psihologija kao znanost, to zvuči vrlo nesigurno i vjerojatno nije utemeljeno kao matematička definicija.

Netko kaže da govor o Bogu, to jest teologija, nije znanost nego praznovjerje. Dakle, vjerovati se smije samo ako je znanstveno dokazivo?! Blaženi koji nemaju dokaza, a vjeruju i koji su sami sebi dokaz.

Sveukupnost ljudskog znanja i spoznavanja ljudskoga razuma je moć razumijevanja veze između uzroka i posljedica.

Teologija je najnaprednija jer ona 'krči zemlje nove', otvara put općem ljudskom znanju jer Bog ljudima daje znanje i nadahnuće. Vjernici nisu svi teolozi u višem smislu, ali svi teolozi i mnogi znanstvenici su vjernici jednoga pravoga Boga koji prvi i zadnji daje informacije čovječanstvu.

Mnogi vjernici skrenu sa svoga vjerskog puta, skrenu upravo zbog toga što su naglašeno emotivni, a manje razboriti. Vole se natrpavati raznolikim ružarijima, a ne oslobode si vrijeme za promatranje otajstava u širem i dubljem smislu; mnogi nabrajaju molitve, umjesto da kontempliraju.

Svaki put kad molimo žalosno otajstvo križa Kristovoga, molimo drugačije, ulazimo u spiralu kontemplacije i promatranja Krista na križu, a pri tome izgovaramo jedne te iste riječi. No, te riječi svaki put imaju drugačije značenje, nikada se ne mogu ponavljati jer vjernik uvijek putuje, prelazi dubine i širine, visine i nizine.

Isus je svoje apostole uputio da se prvo usredotoče na židovski narod koji već ima dobre temelje, za razliku od poganskih naroda, ima temelje upravo u vjeri u jednoga pravoga Boga i iskustvo promatranja trojstvene božanske osobe.

Nije li to superznanstveno?

Nije li Gospodin Isus taj koji je naučio ljude kako će usmjeravati svoj stil razmišljanja i razmatranja, nije li znanost upravo ono što se temelji na iskustvu iz prošlosti i ono što se stvara kao osnovna nadogradnja i postavka za buduća istraživanja?

Nije li znanost točna, to jest apsolutno istinita?

Nije li naš Bog Put, Istina, Život, stvaranje, rađanje?

Nije li naša Gospa začela Isusa po Duhu Svetome, Trećoj Božanskoj Osobi?

Nije li Bog začeće znanstvenih metoda?

Nije li Gospodin prvi koji je stvorio Zakon, univerzalni, kratak i jezgrovit i koji vrijedi za sve i za sva vremena kao Ustav čovječanstva?

Nije li Isusova Zapovijed ljubavi prapočetak istinske ljudskosti i obraćenja?

Nisu li Blaženstva naša budućnost koja se već nazire?

Nije li za svakog pojedinca Stari zavjet psihološka slika i putokaz kako će se snaći u budućnosti, u kraljevstvu nebeskom koje nastupa s Novim zavjetom?

Nije li Otkrivenje informacija koja nam služi protiv straha jer ako ne znate što vam se događa, strah vam raste. Ako, pak, znate što će se dogoditi, tada ste pripravni i ne bojite se jer ste vjerni Gospodinu Bogu?

Nije li nam se Gospodin darovao u sakramentima, posebno u sakramentu Euharistije kako bismo bili mudri i jaki za sva iskušenja i kako bismo imali život u izobilju?

Konačno, koja znanost, osim teologije, može znati budućnost?

A ipak, naša budućnost ovisi o našoj ustrajnosti naše vjere u Boga jedinoga.

No, znamo sigurno da nam je pitanje ljubavi najvažnije pitanje na samrtnom času. 10.07.2024. 00:47

 

Znakovi na mome putu

 

Noćas iščekujem onaj dah

što dodirne grad sparine,

uskipio kao neki starac plah,

navikao na mrzline;

neće naučiti stara kost

da se živjet može svakojako,

da postoji tajni most

koji veže zemlji biće svako.

Više izgleda mi kao kataklizma

jer svi bježe sad od sunca,

jer po svuda vlada shizma;

nekoć mudar, danas bunca.

Samo tražim udisaja

za tu dušu pritisnutu

i bez sunčevoga sjaja;

noći kipte na mom putu.

Noći plamte, gori zrak.

I tek sada ledi mi se lice

kad je blizu nova dana znak,

kad urane čak i ptice.

Ljudi dragi, nema dogovora

oko klime, svemira i rata

što se gleda i bez pogovora;

nema brige ni za brata.

Da ne hladim dušu noću,

ne bih danju sebe pokretala

na mom putu što ga hoću

jer ga Providnost mi dala.

Blago meni što sam ostarjela

da ne slušam podivljale puke,

da ne gledam grešna djela,

da mi k nebu streme ruke.

09.07. 2024. 22:54