Život
vjernika po Božjem zakonu i zapovijedima donosi mu, između
ostaloga, prevenciju i zaštitu od predrasuda i licemjerja.
Masa
i Meriba, kušanje Gospodina Boga kad je izabrani narod kročio
pustinjom nakon oslobođenja iz egipatskog ropstva pod vodstvom
Mojsija i Arona koji su vjerno slijedili Božji poziv i naredbe, to
jest svoje poslanje, nama je danas lijepi primjer našega vlastitog
vjerskog nesavršenstva.
Tamo
i tada se narod pobunio protiv Gospodina i mrmljao na Mojsija da im
izmoli od Boga barem vode jer bijahu i žedni i razočarani što
iziđoše iz egipatkog materijanog blagostanja, makar su u
Egiptu tristo godina bili
robovi pod velikom tlakom. Sve je narod zaboravio jer ga je morila
glad i žeđ, jer se nalazio u pustinji bez kraja i nije znao
blagodati svoje nove slobode. Mozgovi su im još uvijek bili u
ropskom položaju i tako ljudi bijahu još uvijek zarobljeni. Nikada
zapravo nisu ni spoznali slobodu.
Iako
su nekako preživljavali jer
su od Gospodina dobivali manu s neba,
u konkretnom slučaju postadoše svi žedni i nemirni od žeđi.
Bijahu prestrašeni jer nisu imali povjerenja u svoga Gospodina, Boga
Abrahama, Izaka i Jakova koji ih je čudesno izbavio iz egipatskih
ruku, niti su se pouzdali u riječ Mojsija i Arona, mada vidješe
koliku moć im je Gospodin davao u procesu oslobađanja iz robovanja
i tlake.
Mojsije
je bio vjeran i ponizan, ali je Aron bio Mojsijev govornik kako bi
narod što bolje razumio što mu se događa. Ali, to je vjerojatno
mnogima smetalo kao što licemjerima smeta nesavršenstvo drugih dok
svoje mane ne vide. Također, bili su navikli da im se sve servira i
da im se pri tome strogo zapovijeda, a Mojsije i Aron nisu bili tako
bešćutni kao egipatski
vladari.
I
tako narod, bez postojane vjere i bez spoznaje da su slobodni te da
ne moraju jadikovati da bi nešto dobili, kao neke guske u magli
digoše pravu malu pobunu i protest sa zahtjevima da im se da barem
piti.
Kao
da ne bi dobili sve što im je potrebno. Kao da Gospodin ne hrani
svoje ljude
na vrijeme.
Vrijeme
tog pustinjskog života bilo je vrijeme Gospodinove kušnje za narod.
Kušnja je bila neophodna da narod nauči i usvoji povjerenje i
pouzdanje u Gospodina. Masa i Meriba znače prepirku (zbog žeđi) i
kušanje Boga. Dakle, narod se toliko bunio zbog svoje nevjere i
svojih starih predrasuda o mnogim beskorisnim bogovima u starom
životu zarobljeništva jer
je u narodu bilo nešto najnormalnije da se svako božanstvo treba
iskušati. Ali to je bio zapravo najveći i prvi grijeh, kušanje
jedinoga
pravoga Boga.
Bog je onaj koji kuša svoga vjernika da bi ga podučio u vjeri i
posvetio za sebe.
Tako
je narod, koji bijaše strašno potlačen dugo vremena, ostao u
pustinji pun predrasuda jer ljudi su sudili po svome siromašnom
iskustvu, nisu poznavali Boga našega.
Licemjerje
i predrasude prethode velikim grijesima.
Ili
čovjek ne pozna Boga pa unosi u svoju vjeru svoje predrasude umjesto
da osluškuje Boga i Božju volju koja vjernika spašava; ili je
čovjek, odnosno, narod već navikao na život u vjeri pa postaje
licemjeran jer zapravo u vjerskom životu ne
smije postojati samo navika
već neprekidno
i opetovano obraćenje
srca, pameti i čitavoga čovjeka, i čitavog naroda.
Licemjerje
se vidi na daleko kada čovjek i vjernik bez velika poštovanja ulazi
u hram, odnosno u Crkvu Božju kao da je došao u svoju kuhinju prati
posuđe i nešto skuhati, a ne kao što se pristoji: čovjek ulazi
pred Boga sa strahopoštovanjem i divljenjem. Ako ne, to je već
licemjerje i Bog će takvo licemjerje kod vjernika neugodno
iznenaditi dok je za skromna i poslušna vjernika Gospodin uvijek
nešto novo i neko ugodno iznenađenje.
Naš
narod još uvijek nosi predrasude prema vjeri i Katoličkoj Crkvi u
Hrvata jer smo tek izašli iz stogodišnjeg ropstva i ne poznajemo ni
Boga, ni slobodu koju nam daje.
Moramo
se uglaviti u Krista i Njegov križ da bismo razmišljali one misli
koje nam želi dati Isus, ali moramo oprezno hodati gradovima kao
kroz pustinju jer kušnje su pred nama na svakom koraku.
Ako
propovijedamo, a nismo uglavili srce na križ Kristov, bit ćemo kao
ovce bez pastira, a to znači da nam govor neće biti povezan i da
ćemo skretati s glavne teme i slično. Ali, najgore je što ćemo
ostati vjerojatno dobri domoljubi, ali jako osrednji i mlaki
katolici.
Zakon
ti kaže da se klanjaš samo Presvetom Trojstvu i Njemu da jedinome
služiš. To ćete osloboditi od tvojih predrasuda i razmišljanja
poganskog. Ono što ljudi misle nije uglavljeno u Kristu i to stvara
pobune i nesporazume. Obrati sebe i svoje misli zaboravi dok ne
izmoliš barem Gospinu krunicu isto toliko dana koliko si dana proveo
u zarobljeništvu i pod kušnjama poganskog života.
Zakon
ti kaže da ne iskušavaš Gospodina i da ne spominješ ime Božje
uzalud. Jer svaka tvoja predrasuda pred Gospodinom je iskušavanje
božanske strpljivosti. Nije tu u pitanju samo psovka. Ti u svoj
život postaviš svoju vjeru i Boga u kontekst svojih misli, a to je
grijeh. Misli i riječi, sudove i predrasude, licemjerje i oholost
potrebno je staviti u Isusov kontekst, dakle, pročitaj više puta
barem Evanđelje.
Zakon
ti kaže da svetkuješ Dan Gospodnji. To ne znači da se trgovine
moraju zatvoriti. Tvoje je da ideš ili ne ideš u trgovinu jer si
vrijeme posvetio samo Gospodinu, pohađanju misnog slavlja,čitanju
Pisma i molitvi. Zatvaranje trgovina na Dan Gospodnji mnogi tumače
licemjerno, ne idu u kupovinu, ali niti ne slave Boga svoga,
licemjerni katolici, ispunjeni predrasudama.
Nije
ni čudo da ti Bog mora reći da ne lažeš, da ne kradeš, da ne
ubijaš, a ako si napredan u vjeri, kaže ti da ne smiješ ništa
niti poželjeti osim Boga. Nije ni čudo da ti mora tako jasno reći
ono što i vrapci znaju jer ti u svojim mislima ne dokučuješ čak
ni to da ti grijesi smetaju tvome vjerskom životu.
Pobune,
protesti, najavljeni prosvjedi, stvaranje buke i nereda, prepirke
beskonačne – to nije za nas katolike koji smo odgovarali poslušno
totalitarističkom teroru tako dugo i čitavim naraštajima.
Bog
nam je dao slobodu. Oslobodi se okova na svome srcu i na svojoj
pameti. 06.11.2023. 11:05
„Ovo
je post koji mi je po volji,
riječ
je Jahve Gospoda:
Kidati
okove nepravedne,
razvezivat’
spone jarmene,
puštati
na slobodu potlačene,
slomiti
sve jarmove;(Iz
58,6).”