Vjetrovi nespokoja

Iz dna duše moje bezgranične

gdje ne nalazi se niti prah,

viču zablude te nezvanične

dok još tražim Božji dah.

Vidjeh, slušala sam, opipala

poganskog života strašan jad,

sila požara se na me osipala,

a u tijelu vladala je glad

dok ne vidjeh da u odricanju,

postu što ga vjera daje,

imam život u svem poticanju

kad se duša često, pravo kaje.

Ljubila sam, ponizna sam bila,

al' me zahvatio vjetar kao igru,

nosio me smjerom crnih vila

što u plastu sijena traže iglu.

Nije bilo odgovora, samo smijeh,

samo suze, pitanja bez odaziva;

brisala sam greške, ne znajući grijeh,

lijepa mi je bila ona pjesma kriva.

I u skrivenosti bilo mi je nespokoja,

čekala sam da me stranci zgrome

svakog časa u dolini gnjevna sloja

i nepostojanju nadala se svome.

Neozbiljno, nesuvislo to je sve,

razboljela sam se od te prijetnje;

tad je molitva od Muke Isusove

skinula mi povez da nestanu smetnje.

05.11.2023. 18:56

 

Nevaljali brak

Drugi Vatikanski Koncil još uvijek nije zaživio kako se očekivalo i kako su se nadali sudionici. S druge strane zaživio je toliko da je već zastario kao nikad ništa u Crkvi Katoličkoj.

Sve izgleda da se nalazimo u sjeni novoga raskola i, mada želimo jedinstvo, možda je to Božja volja. Možda je to naše zemaljsko čistilište.

Notorno kršćanstvo, prastari savez, običaj, moral i zakon žive ili malo životare već stoljećima, drži se svoje vjere i ne odstupa od sebe samoga.

Nove ideologije uvijek ulaze na velika i na mala vrata, a ponekad donose rat i mač.

Crkva nema autoritet zato što je dobra ili zato što se nametnula, ona traje jer hoda s Isusom koji je, poslije svakoga svoga govora, gledao svoje apostole i pitao kane li i oni otići.

Osim toga, pogledajte te zloduhe kako su se uznemirili!

Jedna od najplodnijih osobina naše vjere jesu progoni kojih se ne bismo smjeli prestrašiti jer su potvrda da smo na pravom putu.

Jedan Bog i Njegova vječna ljubav stvara trajne vrijednosti, istinu, pravednost, slobodu. To bi morali biti trajni kriteriji.

Nije u pitanju sinodalnost nego istina.

Nije u pitanju zajedništvo nego sloboda izbora.

Nije u pitanju stvaranje boljih propisa nego ispunjavanje pravednosti.

Ako smo se već rastali, je li važno što ćemo pokušati dogovoriti naknadno?

Ako se razilazimo, a samo luda ne može to uvidjeti, zar će nam pomoći sastančenje? Hoće, ali svakome na svoj način.

I zašto se uvijek bojimo za Crkvu, zašto se bojimo raskola i zašto strepimo kad smo vjernici u Kristu, a ne neki novovalni (novi val je i prije bio novi val, uvijek se kaže da moramo uvesti nešto novo, radi napretka), s brda, s dola sklepani filozofi, a ne znamo teologiju koja je u prvom redu ljubav nehinjena, vjera postojana i nada neprolazna?

Serviraju nam žene koje su sada ugrožene više nego ikada, ali u svijetu jer se čitav svijet ogradio od žene u Crkvi koja je jedina istinska i ženstvena Zaručnica Boga našega.

Stvaraju siromahe pa očekuju da će Crkva dati sredstva koja prikupi od vjernika siromaha.

Stvaraju bojne otrove pa očekuju da će Crkva prihvatiti palijativnu skrb za te stradalnike.

Da će zaboraviti na Krista.

Pa, ako i mnogi zaborave, Isus neće zaboraviti nju.

Zar ne znaju da je pričest Tijela i Krvi Kristove na život vjernima, a na osudu zlodusima?

Vjernici koji ne znaju što će i kako će, nisu zadovoljni, nisu ponizni.

Crkva se ne mora uvećavati, množiti ili sačuvati.

Crkva mora samo i uvijek raditi na svojoj kvaliteti, na svojoj dosljednosti. Ako i ostanu samo dvojica ili trojica, pa što?

Isus nikada ne može ostati sam ili biti protjeran iz sebe samoga.

I zar se o bludništvu koje je očigledno i očitovano mora mudrovati?

I nema se s kim dogovarati kad nema poglavarstva, samo stihija.

Brak na silu nije valjan.

Bolje se je rastaviti od muža ili žene dok još brak nije konzumiran.

Komentar na "Radni dokument", Kana, listopad 2023., Stjepan B.

05.11.2023. 17:07

„Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.«  I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava Otk 21,5-6)”.

 

Sijači nade

Naša domovina Hrvatska ima se mnogo čime pohvaliti, BDP-om, međudržavnom suradnjom i lobiranjem za zajedništvo svih u jednoj Uniji, a također i s velikim brojem umirovljenika, bolesnika i siromaha.

To su grupe o kojima se ne razmišlja toliko koliko o mladima i zaposlenima jer takve su nam okolnosti da moramo prvo izroniti, a tek onda hvatati dah, možda i zaplivati potpuno suvereno pa za najranjivije skupine još nemamo trajno rješenje.

Slično se događa i među vjernicima koji ispunjavaju veliku kvotu stanovništva. Moglo bi se čak reći da smo kvalitativno mi, Hrvati zapravo vjernici i kršćani, mada multikulturalni i sa slobodom vjeroispovijesti, i da smo na nekim poljima uspješni zbog naše vjere (nogomet, općenito sport, informatika, robotika, medicina, vojne znanosti i slično).

Tako se isto može reći da smo neuspješni u pravosuđu jer smo vjernici katolici, a to bi značilo da nismo vični zapovijedanju nego više poslušnosti.

Kako bilo, moramo priznati da nas je mnogo poreznih obveznika i članova glasačkoga tijela koji smo prikovani za postelju, za asistente i slično, i to zbog starosti i bolesti, ali i siromaštva.

Sinodalni hod naše Crkve, dakle, u mnogome je ovisan o pomoći pokretnih i mladih osoba, ovisan je o vjeri koja se najizvrsnije pokazuje upravo u strpljivosti čitavoga hrvatskog puka, a naročito bolesnika, starijih i siromašnih.

To bi bilo potrebno šire problematizirati, tim više što za te, nažalost marginalizirane skupine, ne samo da ne postoji radoznalost politike, nego čak i odbijanje samih kršćana koji nisu uže povezani s njima.

Čak bi mnogi rekli da su odbačeni.

Politika govori: „Ta, imate svoj Caritas, pučke kuhinje, dostavu hrane u tri obroka, njegovatelje i patronažne sestre i braću, besplatne lijekove, besplatan prijevoz”, a mnogi kršćani se povode za takvim stavom.

Pravosuđe kaže: „Država ili nema novaca, ili ga mora racionalizirati pa je stoga za siromahe, bolesnike i starce odgovorna uža i dalja obitelj”.

Kršćani govore da je tim skupinama potrebna pomoć i vrlo često i s puno sažaljenja pokušavaju „donijeti” Krista i vjeru, zajedno s ponekim kolačem ili barem s voćem.

Obitelj, to su oni mlađi, s puno djece i malo vremena, a također i s velikim porezima.

Naši katolici imaju sućuti, ali kao da tu ono nedostaje što nedostaje i na misnim slavljima, i u Katoličkoj akciji, a to je jedinstvo u različitosti, odnosno zajedništvo u vjeri, nadi i ljubavi koje pretpostavlja u prvom redu da se starca, bolesnika i siromaha ne sažalijeva, nego da ga se poštuje, i to ne samo zato jer je čovjek ili žena kao i svi drugi, nego i zato što je istinski strpljiv vjernik koji ljubi i simpatizira sve druge, a često zna dati dobar savjet; ispunjen nadom koju dijeli tim katolicima koji ga, vjerojatno nesvjesno, sažalijevaju.

Bolesnik ima veće dostojanstvo nego što se misli, i siromah, i starac upravo zato što je, blago rečeno, optimističan usred banalnih i strašnih nevolja, a i usred našega vjerskoga licemjerja.

Dakle, oni koji imaju što reći i pokazati, navijestiti Krista raspetoga i uskrsnuloga, nisu podobni za zajedničarenje.

Postoje male grupe, dobro organizirane, ali to je kap u moru.

U svakom slučaju, s njima je dobro i lijepo slaviti Gospodina i hodati u vjeri, nadi, ljubavi i zajedništvu, a još bolje ih je nasljedovati, bez straha da ćemo upasti u ogroman ponor odbačenosti u kojemu ih možemo pronaći, na svakom koraku gdje caruje manjima nad većinom. 05.11.2023. 14:01

„A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva.
Očima se bezbožničkim čini da oni umiru
i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća;
i to što nas napuštaju kao propast,
ali oni su u miru.
Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni,
nada im je puna besmrtnosti.

Za malo muke zadobili su dobra velika
jer Bog ih je stavio na kušnju
i našao da su ga dostojni.
Iskušao ih je kao zlato u taljiku
i primio ih kao žrtvu paljenicu.
Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati
te će vrcati kao iskre u strnjici (Mudr 3,1-7).”

 

Čemu služi vjerski zakon

Ljubav za Isusa, Gospodina Boga koji je sama ljubav i milosrđe, vodi čovjeka direktno u raj, uvodi ga u sve tajne postojanja.

Zašto živim, zašto trpim, zašto umirem; zašto nemam i zašto nisam sve ono što mi se pokazuje; što je bilo prije, što će biti poslije, sutra; kako da se oslobodim napornih napasti i ovisnosti, kako da se domognem svojih prava, kako da dođem do onoga što želim; kako da postanem bolji ili savršen, kako da postanem ljepši, kako da postanem omiljen i slavan; kako da pronađem srodnu dušu; kako da se promijenim...?

Odricanje od svega, od sebe samoga i onoga što me čini takvim kakav jesam. Samo da ostane istinska i ispravna ljubav, ljubav za Boga, naklonost prema Kristu. Jer u Kristu je sve, sve moje i sve ono za čime čezne moja duša, a također i sve ono što ću biti poslije smrti.

Grešaka se neću sjećati. Svijet neće izgledati isto, niti zakoni fizike. Ljudi se neće ženiti, ni udavati. Bit će jako duhovni, moćni, nadareni najrazličitijim lijepim darovima i velikom snagom.

Zato jer puno toga među ljudima jesu greške. A grešaka više neće biti.

Što će ostati?

Ono što me čini dostojanstvenim, a to je mudrost Božja, mudrost prevelika i sada neshvatljiva, realnost predivna i vječna, komunikacija dobrohotna i izgrađujuća u neprekidnom rastu i sazrijevanju i u stalnoj dinamičnosti i životnosti koje nikada ne prestaju kao ni blaženstvo, puno moći i duševne snage, međusobna otvorena poučljivost i međusobno služenje, klanjanje i adoracija, obožavanje ljubavi koja je od Boga, puno radosti i mir, mir iznad svakog našeg sadašnjeg poimanja.

Već samo malo odricanja i strpljivosti mijenja čovjeka, čini ga dostojanstvenim i dostojnim svih obećanja Kristovih među kojima je prvo obećanje ljubav Boga Oca, milost Isusa Krista i zajedništvo Duha Svetoga sa svim vjernicima.05.11.2023. 09:11

Ali:

„Ako vam rekoh zemaljsko
pa ne vjerujete,
kako ćete vjerovati
kad vam budem govorio nebesko (Iv 3,12)?”.

 

Duhovni procvat

 

A iz mene bit će netko drugi,

nešto drugo, savršeno, bit ću ja.

Neću više biti na sunčanoj prugi

nego bit ću kao sunce što u nebu sja.

Jer taj grijeh na meni obitava,

moje sitne, mlake radosti

što prolaze danom, venu kao trava

ili koriste se rupama u znanosti.

Ja sam samo malo zrno u raspadu

što je plodne zemlje našlo trag,

a iz njega cvijet se rodi koji drži nadu

što u ognju pročišćenja cvate kao lahor blag.

Ne znam reći kako će se razviti

tu, iz moga grešna, tvrda stanja

netko tko će savršeno svijetliti,

i bez stiha, i bez znanja.

Samo znam da ta duša već se rodi

kada postah ovdje, prorečena.

Iz vječnosti ću nicat u nebeskoj odi

Božjim Srcem, milosrđem izrečena.

04.11.2023. 23:49

Sedam svetih tajni

 

Ukratko iz Katekizma Katoličke Crkve

Sakrament Krštenja

1275 Kršćanska inicijacija se ostvaruje trima sakramentima:

- krstom koji je početak novoga života,

- potvrdom koja taj život učvršćuje i

- euharistijom koja učenike hrani Kristovim Tijelom i Krvlju da ih preobrazi u Krista

1278 Bitni je obred krštenja uranjanje krštenika u vodu ili izlijevanje vode na njegovu glavu uz zazivanje Presvete Trojice, to jest Oca, Sina i Duha Svetoga.

1279 Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrži:

- oproštenje istočnog grijeha i svih osobnih grijeha,

- rođenje na novi život kojim čovjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga.

- Istim činom krštenik se pritjelovljuje Crkvi, Kristovu Tijelu, i postaje dionik njegova svećeništva.

1280 Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se ne može ponoviti.

Sakrament Potvrde

1316 Potvrda usavršuje krsnu milost; ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s Crkvom te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima.

1317 Potvrda, kao i krštenje, u dušu kršćana utiskuje duhovni biljeg ili neizbrisiv karakter; zato se ovaj sakrament može primiti samo jednom u životu.

1319 Potvrđenik koji je dostigao dob razuma treba, primajući sakrament, ispovjediti vjeru, biti u stanju milosti, imati nakanu da primi sakrament te biti spreman prihvatiti zadaću Kristova učenika i svjedoka, u crkvenoj zajednici, i u zemaljskim poslovima.

1320 Bitni obred potvrde je pomazanje svetom krizmom na čelu krštenoga, uz polaganje ruke podjelitelja i riječi 'Primi pečat Dara Duha Svetoga'.

Sakrament Euharistije

1407 Euharistija je srce i vrhunac života Crkve jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu; po ovom sakramentu, on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu.

1408 Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina, i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin.

1409 Euharistija je spomen - čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu.

1410 Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve.

1412 Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu pšenični kruh i trsovo vino na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove riječi sa Posljednje večere 'Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati... Ovo je kalež moje Krvi...'.

1413 Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.

1414 Ukoliko je žrtva, Euharistija se prinosi, i kao zadovoljština za grijehe živih i mrtvih, i zato da se od Boga dobiju duhovna ili vremenita dobra.

1416 Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.

1418 Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu.

1419 Budući da je Krist prešao s ovoga svijeta k Ocu, u Euharistiji nam daje zalog buduće slave kod njega: sudjelovanje u svetoj žrtvi poistovjećuje nas s njegovim Srcem, podupire nam snage na putu života, budi čežnju za životom vječnim i već sada nas sjedinjuje s nebeskom Crkvom, s blaženom Djevicom Marijom i svima svetima.

Sakrament Pokore i Pomirenja

1485 Na sam dan uskrsnuća, uvečer, Gospodin Isus se ukaza apostolima i reče im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20,22-23)”.

1486 Oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja daje se posebnim sakramentom koji zovemo sakrament obraćenja, ispovijedi, pokore ili pomirenja.

1487 Tko griješi, nanosi uvredu Božjoj časti i ljubavi, svome vlastitom dostojanstvu čovjeka pozvanog da bude dijete Božje i duhovnom zdravlju Crkve kojoj svaki kršćanin treba biti kamen živi.

1488 U svjetlu vjere nema težeg zla od grijeha, i ništa nema gorih posljedica za same grešnike, za Crkvu i za sav svijet.

1489 Vratiti se u zajedništvo s Bogom, nakon što se grijehom izgubilo, moguće je samo po milosti Boga koji je bogat milosrđem i brižljiv za spas ljudi. Treba moliti za taj dragocjeni dar sebi i drugima.

1490 Hod povratka Bogu, nazvan obraćenje i kajanje, uključuje bol i odbojnost prema počinjenim grijesima, te čvrstu odluku ne griješiti ubuduće. Obraćenje se, dakle, odnosi na prošlost i budućnost; hrani se nadom u Božje milosrđe.

1491 Sakrament Pokore se sastoji od triju pokornikovih čina i od svećenikova odriješenja. Čini pokornika jesu: kajanje, ispovijed i očitovanje grijeha svećeniku, te odluka da će se izvršiti zadovoljština i djela zadovoljštine.

1492 Kajanje (zove se i skrušenost) treba biti nadahnuto razlozima koji proizlaze iz vjere. Ako kajanje izvire iz prave ljubavi prema Bogu, zove se 'savršenim'; ako je pak utemeljeno na drugim razlozima, zove se 'nesavršenim'.

1494 Svećenik nalaže pokorniku izvršenje nekih čina 'zadovoljštine' ili 'pokore' da bi nadoknadio štetu nanesenu grijehom i povratio se ponašanju koje dolikuje Kristovu učeniku.

1495 Opraštati grijehe u Kristovo ime mogu samo svećenici koji su od crkvene vlasti dobili ovlast odrješivanja.

1496 Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:

- pomirenje s Bogom

- otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima

- otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha

- mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha

- povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu.

Sakrament bolesničkog pomazanja

1527 Svrha je sakramenta bolesničkog pomazanja da dade osobite milosti kršćaninu koji proživljava tegobe vezane uz teške bolesti ili starost.

1528 Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji.

1529 Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja kad se bolest pogoršala.

1530 Samo svećenici (prezbiteri i biskupi) mogu dijeliti sakrament bolesničke pomasti: pri dijeljenju, služe se uljem blagoslovljenim od biskupa ili, po potrebi, od samoga svećenika služitelja.

1531 Bitna radnja u slavlju ovoga sakramenta jest mazanje bolesnika na čelu i rukama; mazanje je popraćeno liturgijskom molitvom svećenika slavitelja kojom zaziva posebnu milost ovog sakramenta.

1532 Plodovi posebne milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu:

- bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve

- prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti

- prima oproštenje grijeha ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore

- dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju

- pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.

Sakrament svetoga Reda

1591 Čitava je Crkva svećenički narod. Po krštenju svi vjernici sudjeluju u Kristovu svećeništvu. To se udioništvo naziva „kraljevskim svećeništvom”. Na njegovu temelju i njemu na službu postoji drugo sudjelovanje u Kristovu poslanju, ministerijalno svećeništvo, podijeljeno sakramentom reda: zadaća mu je služiti zajednici u ime i u osobi Krista Glave.

1592 Ministerijalno svećeništvo bitno se razlikuje od općeg svećeništva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast na službu vjernicima. Zaređeni službenici vrše svoju službu u narodu Božjem učeći, slaveći božanski kult i pastoralno upravljajući.

1593 Od samog početka služba reda podjeljivala se i vršila u tri stupnja: služba biskupa, prezbitera i đakona. Službe podijeljene ređenjem nezamjenjive su za organski ustroj Crkve: bez biskupa, prezbitera i đakona ne može se govoriti o Crkvi.

1594 Biskup prima puninu sakramenta reda koji ga uključuje u biskupski zbor i čini ga vidljivom glavom partikularne Crkve koja mu je povjerena. Biskupi, kao nasljednici apostola i članovi biskupskog zbora, imaju udio u apostolskoj odgovornosti i u poslanju cijele Crkve pod vlašću pape, nasljednika svetog Petra.

1595 Prezbiteri su pridruženi biskupima u svećeničkom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vršenju svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici biskupa; oni oko svoga biskupa čine „prezbiterij” koji zajedno s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju dužnost za pojedinu župnu zajednicu ili za određenu crkvenu službu.

1596 Đakoni su zaređeni za zadatke služenja u Crkvi. Ne primaju ministerijalno svećeništvo, ali im ređenje podjeljuje važne uloge u službi naviještanja riječi Božje, bogoslužja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi: te zadatke treba da vrše pod pastirskom vlasti svoga biskupa.

1597 Sakrament reda podjeljuje se polaganjem ruku, nakon čega slijedi svečana posvetna molitva kojom se za ređenika od Boga traže milosti Duha Svetoga potrebne za njegovu službu. Ređenje utiskuje neizbrisiv sakramentalni biljeg.

1598 Crkva podjeljuje sakrament reda samo krštenim muškarcima čije su sposobnosti za vršenje službe prikladno utvrđene. Crkvenoj vlasti pripada odgovornost i pravo nekoga pozvati da primi redove.

1599 U latinskoj Crkvi sakrament reda prezbitera redovito se podjeljuje samo onim kandidatima koji su spremni slobodno prigrliti celibat i koji javno pokazuju volju da ga obdržavaju iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskome i na služenje ljudima.

1600 Djelitelji sakramenta reda u sva tri stupnja jesu biskupi.

Sakrament ženidbe

1660 Ženidbenim savezom muškarac i žena vezuju se u prisno zajedništvo života i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je ženidbu i vlastitim je zakonima opskrbio. Po svojoj naravi ženidba je određena za dobro ženidbenih drugova i za rađanje i odgoj djece. Među kršćanima Krist Gospodin uzdignuo je ženidbu na dostojanstvo sakramenta.

1661 Sakrament ženidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Ženidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu. Tako milost sakramenta usavršuje ljudsku supružničku ljubav, učvršćuje njihovo nerazrješivo jedinstvo i posvećuje ih na putu u vječni život.

1662 Ženidba se sklapa privolom ugovornih stranaka, što znači voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi živjeli u savezu vjerne i plodne ljubavi.

1663 Budući da ženidbom bračni drugovi stupaju u jedno javno stanje života u Crkvi, prikladno je da sklapanje ženidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazočnosti svećenika, svjedoka i vjerničke zajednice.

1664 Po naravi ženidba je bitno jedinstvena, nerazrješiva i otvorena plodnosti. Mnogoženstvo je nespojivo s jedinstvom ženidbe; razvod rastavlja ono što je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lišava bračni život njegova „najdragocjenijeg dara”, djeteta.

1665 Novi brak rastavljenih, dok još živi zakoniti supružnik, protivi se Božjem naumu i zakonu, kako ih je Krist učio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali ne smiju primati svetu pričest. Svoj će kršćanski život živjeti osobito odgajajući djecu u vjeri.

1666 Kršćanski je dom mjesto ghdje djeca primaju prvi navještaj vjere. Zato se obitelj s pravom zove „domaća Crkva”, zajednica milosti i molitve, škola ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi.

Božji poziv i darovi

 

„Neopozivi su dari i poziv Božji (Rim 11,29).”

Isus je istjerivao zloduhe na vidjelo. To Mu je bila jedna od prvih aktivnosti nakon krštenja na Jordanu i očitovanja u sinagogi. Neprekidno Mu dolaze bolesnici i grešnici, a Isus oprašta grijehe i oslobađa mnoge od dugogodišnjih robovanja i od smrti.

Zlodusi su prvi koji prepoznaju Isusa kao Mesiju i Sina Božjega jer znaju da ih samo Isus može uništiti, odnosno protjerati u pakao, jer ih je strah samo od Boga. Tako zlodusi svjedoče o božanstvu Isusa Nazarećanina.

Isus je poslušan Bogu Ocu koji Ga šalje kao Jaganjca među ljude i među vukove. To je zato jer Isusa kao svoju Riječ Otac opunomoći da bude poslanik i Pomazanik Božji za čitav svijet.

Isus se predstavlja kao Sin Čovječji koji je došao osloboditi i spasiti ljude od svih grijeha i robovanja svijetu, tijelu i grijesima.

To Mu je poziv i poslanje.

Ljudi robuju zlodusima u svijetu, Đavlu; robuju grijesima oholosti, pohlepe i požude očiju i srca, a posljedica robovanja grijesima jest smrt od koje nas sve Isus oslobađa svojom Mukom i smrću na križu te uskrsnućem od mrtvih. Jer Isus je jedini Svetac, to jest nije nikada zarobljen.

Isusu zlodusi ne mogu ništa. Ni smrt Ga zaista ne zahvaća.

To isto se događa i vjernicima, sljedbenicima Božjim. Bog poziva čovjeka, daruje mu vjeru i oslobađa ga od vječne smrti kako bi se obratio i posvetio za vječni život i kako bi pozvao na obraćenje i posvećenje sve ljude. Zato Bog obdaruje vjernike najrazličitijim darovima. 04.11.2023. 11:54

„I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.« (Mk 16,15-18).”