Topla,
snježna zimska noć i svi su pronašli svoj zaklon na nekom suhom
komadiću zemlje, pod nekim krovom, iza nekog zida, u posteljama,
makar samo improviziranima i od kartona.
Snijeg
je mokar, topi se u padu.
Isuse,
Ti si kao novorođeno Dijete bio okružen ljubavlju i toplinom, ali,
nakon onoga dana kada Ti je bilo samo po sebi razumljivo da s
dvanaest godina provedeš vrijeme u Hramu i podučavaš pismoznance,
vratio si se svojim zemaljskim roditeljima Josipu i Mariji i bio im
poslušan.
Shvatio
si da je Tvoj poziv čovještvo.
Za
sebe si govorio da si Sin Čovječji, i to onaj koji nema gdje niti
nasloniti glavu, mada i ptice imaju gnijezda i mada i lisice imaju
jazbine i svoj log. Tvoj poziv, Tvoje čovještvo nije na ovom
svijetu pronašlo niti gnijezda, niti jazbine, niti loga.
Kao
Bog imao si svoj Hram na zemlji. Ali Te ljudi kao Čovjeka nisu tako
svečano primili.
Ljudi
ubijaju ljude.
To
je posljedica Prvoga grijeha Adama – čovjeka i Eve – žene.
To
je grijeh koji se razmnožava i koji nam je duboko zašao u gene.
Izmislili
smo krvnu osvetu, pokrenuli osvajačke ratove.
A
ista smo vrsta.
Vrana
vranu ne napada, životinje pomažu jedna drugoj. I ne stvaraju
smeće, nikakav otpad kojega bi bilo potrebno posebno zbrinjavati i
spaljivati.
Duboko
u prošlosti ljudi su postali najgora vrsta života.
Duboko
u sebi ljudi su nesretni, ne znaju za međuljudsku harmoniju.
Izgubili su najsavršeniji oblik ljubavi i milosti.
A
Ti si, Gospodine Bože, morao doći jer nas ljubiš od početka. Da
nam to pokažeš, da nas naučiš kako se možemo vratiti u ljubav i
postati ono za što smo stvoreni, zajedništvo u ljubavi, jedinstvo u
različitosti.
To
je naš veliki zadatak i obaveza.
To
ne možemo postići sami, bez Tebe, Kriste.
Mnogi
misle da im nisi potreban, da Tvoja ljubav na Križu izgleda
apstraktno i patetično.
Ali
Križ je tek vrhunac iza kojega stoje Tvoje riječi, Tvoja čuda,
Tvoje naučavanje međusobne ljubavi.
Jer
nisi uzalud zapovijedio da se ljubimo onako kao što si Ti ljubio
nas.
Kako
je teško to podučavanje u ljubavi!
Kako
ljubav pokazati i dokazati nekome tko misli da je krvna osveta
najviši oblik ljubavi?
Kako
ljubav pokazati djetetu koje gleda netrpeljivost u obitelji?
Kako
ljubav pokazati čovjeku koji gleda ratove, koji pada u
zarobljeništvo?
Kako
ljudima pokazati i dokazati da su zarobljenici svoje vlastite nemoći
i nesposobnosti?
Ako
netko i uspije razumjeti da je mnogo griješio, ipak neće
povjerovati.
Ako
povjeruje, neće znati kako postati drugačiji, bolji, svet; istinski
i pravi čovjek.
Samo
zrno povjerenja dovoljno je za početak.
Samo
naznaka želje za pravdom dovoljna je za odluku vjere u ljubav.
Samo
malo slobodne znatiželje u potrazi za istinom dovoljno je za veliki
preokret u čovjeku.
Samo
malo patnje i boli dovoljno je čovjeku da ga svi napuste i da ostane
sam sa sobom pa da čuje Tvoje riječi poduke o ljubavi.
Samo
malo razočaranja dovoljno je da čovjek prestane juriti za srećom
ovoga svijeta i da se zapita o smislu života.
To
si nam sve Ti dao, Isuse, svojim podučavanjem, svojim čudima i
svojim liječenjem i iscjeljivanjem.
Samo
jedan tren dovoljan je da Te ljudi vide, da Te primijete, Tvoje
milosrđe, Tvoju svetost, Tvoju ljudskost u pravom smislu riječi,
Tvoje čovještvo.
Tome
i služi Tvoje čovještvo. Ti si Bog i Čovjek kojemu je na određeni
način bilo nepoželjno pokazati i odmah otkriti ljudima Tvoje
božanstvo. Jer Bogu je sve moguće, govore ljudi, a čovjeku nije.
Zato
si morao biti Sin Čovječji, da pokažeš ljudima da je čovjeku
moguće biti svetac.
Ljudi
ne vide uvijek kako je drugačije biti daleko od čovještva i daleko
od zvjerstava, isto onako kako je Bog daleko od čovjeka, od ljudi, i
kako su daleke misli i srce Boga od ljudskog života.
Daleko
je od zemlje Nebo. Čovjek nikada neće postati Bog.
Čovjek
mora biti svet, mora biti istinski i pravi, punovrijedan čovjek,
kompletan, zreo, onaj koji je iznad grijeha, iznad zemlje i koji
dobro gospodari sam sobom i zemljom.
I
sam si nam rekao, Kriste, da su ljudi na Nebu kao anđeli, potpuno
drugačiji, poput sjemenke koja se preobrazi u drvo i poput stabla
koje se preobrazi u krošnju, pa u cvijet, pa u plod.
Daleki
je put pred nama. Sjemenke moraju pasti pod zemlju i roditi novu
biljku koja će postati stablo, i koja će imati krošnju i donositi
rod.
Kako
može trulo ili zakržljalo stablo donositi dobar rod i plodove?
Kako
čovjek, koji je uvjeren da mora ubiti drugog čovjeka, može postati
plodan i svet?
Kako
ukazati čovjeku da vjeruje u nešto loše što ga uništava?
Čovjek
zna njegovati stabla i cvijeće, lozu i vinograd.
A
kako to da ne zna njegovati sebe?
Da
ne zna plijeviti s puno strpljenja svoje srce?
Kako
to da čovjek još uvijek nije naučio da mora raditi na sebi da bi
se preobrazio, da mora njegovati svoju dušu i da samo na taj način
može, ako želi, promijeniti druge ljude i čitav svijet?
Da
mora obrađivati svoje čovještvo?
Sine
Čovječji, Isuse Kriste, Ti si na zemlji bio poput stabla, zreloga,
savršenog stabla čija je krošnja stvarala hladovinu i načinila
veliku sjenu svim ljudima na zemlji, živima, umrlima i nerođenima.
Ali
Tvoja volja, Kriste bila je volja Boga Oca.
Tebi
je bila hrana vršiti volju Očevu.
Ti
si jedini znao što je prava volja Očeva. Znao si to i u svome
čovještvu, u srcu i u svojoj ljudskoj duši.
Kada
će doći taj dan koji će mi donijeti takvu sigurnost?
Da
znam uvijek i svugdje hraniti se božanskom voljom.
Osvijesti
moju krivu savjest da ne bude previše oprezna i da ne bude previše
popustljiva.
Tako
ću Te jasnije čuti.
I,
mada me Tvoja čuda prate, mada me liječiš, mada Te nalazim na
Križu života i ljubavi, ipak mi Tvoje naučavanje tako sporo i
teško ulazi u srce.
Prođi
mojim srcem, Sine Čovječji, kako bi me prožela čitavu Tvoja
premilosrdna volja. 17.12.2022. 04:22