Ljudi
su smrtnici, nisu bogovi koji prebivaju na ovome svijetu u obliku
različitih religija kakve postoje oduvijek, a često se pojavljuju u
ljudskom društvu kao da su tek jučer otkriveni.
Ljudi
su smrtnici, i različiti bogovi koje ljudi zamišljaju, kao i
različite religije, također su smrtni.
Boga
nitko nikada nije vidio, ali slavu i milosrđe Njegovo mnogi poznaju,
posebice preminule vjerne duše koje uvećavaju Božje milosrđe nama
zemljanima kao naši zagovornici čiji se zbroj uvećava i množi iz
dana u dan, iz noći u noć.
Svejedno,
ljudi su smrtnici. Ako netko i povjeruje u Boga Stvoritelja, može se
dogoditi da mu neka drugačija religija „dopusti” da istovremeno
vjeruje sve, do krajnjih granica. Takva kontradikcija nije također
ništa novo, danas to nazivamo sinkretizmom.
Rimokatolička
vjera govori u svoje ime i ne dira tuđe vjerovanje, i ne miješa se
u sve ostale religije i religioznosti. Zato mnogima izgleda malo
autoritarno, kao da nameće katoličku vjeru svima u okolini. No,
zapravo ju je vrlo malo moguće na dulji rok nametati. Osim toga, ako
ne čuje nitko za Isusa Krista i ako ne čuje puno činjenica,
istinitih tvrdnji i argumenata, ne može „povjerovati”, ne tako
lako kao u neke religioznosti.
Čak
i sami katolici bore se sa svojim „zamišljanjem svoga evanđelja”
u svojoj iskrenoj, ali slabašnoj ili jačoj i čvršćoj katoličkoj
vjeri. Mnogi kažu da je najlakše vjerovati u Boga kad o Njemu
kažemo sve što Bog nije. Između te dvije mogućnosti postoji vjera
u Boga, odnosno trenutak i dan, i godina kada vjernici spoznaju da,
ne samo da vjeruju u Isusa Krista, već i to da Isusu Kristu sve
vjeruju, posebno ono što je izričito govorio, a zapisano je za sve
ljude i prevedeno na gotovo sve jezike koji postoje u svijetu.
Tako
je teško pomisliti da je neki vjernik katoličke vjere „kršten u
Katoličkoj Crkvi”, a istovremeno „zaluđen” ili „prisiljen”
vjerovati Isusu Kristu.
Gotovo
sve religije govore o blagostanju, o ljubavi, o sreći i slično.
No,
nije isto klanjati se stvarima i idejama koje su izmislili ili
proizveli smrtnici i klanjati se samome Bogu i ničemu drugome, i
nikome drugome, što, pak, ne znači da sve druge ljude nije potrebno
uvažavati i razumjeti kao sebe samoga ili čak i bolje i više nego
sebe.
Religije
uglavnom postoje kao utjeha, tako često i govore ljudi koji su
zaista smrtnici. Utjeha je neophodna u svijetu gdje nema pravoga
blagostanja, gdje malo tko iskreno ljubi bližnjega i gdje je sreća
samo pusti san. Činjenica je da je ovaj svijet zapravo svijet
smrtnika. Zato nije ništa neobično nazvati ga svijetom smrti,
naročito stoga što rijetko vidimo ono što je dobro i lijepo,
pravedno i istinito.
A
kad zaista ne bi bilo onoga što je vječno u svijetu, ne bi svijeta
zaista ni bilo. Potrebno je samo malo više usredotočenosti i
osluškivanja da bi čovjek razaznao što je istina, da bi čuo zov
vječnoga u svijetu, da bi počeo slijediti Boga Svevišnjega, Boga
nad bogovima, Kralja nad kraljevima, Gospodara nad gospodarima –
Isusa Krista. 01.11.2022. 19:19
3Ili
zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo
njegovu kršteni.
4Krštenjem
smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom
Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.
5Ako
smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo
srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.
6Ovo
znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo
grešno tijelo te više ne robujemo grijehu.
7Ta
tko umre, opravdan je od grijeha.
8Pa
ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s
njime.
9Znamo
doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više
ne gospoduje. Rim 6,3-9