Psalam 46 - Bog nam je utvrda i snaga

Bog nam je zaklon i utvrda, *
    pomoćnik spreman u nevolji.
Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, *
    kad se bregovi ruše u srce mora.
Nek buče i bjesne valovi morski, *
    nek bregovi dršću od žestine njihove:
s nama je Gospodin nad Vojskama, *
    naša je utvrda Bog Jakovljev!

Rijeka i rukavci njezini vesele Grad Božji, *
    presveti šator Višnjega.
Bog je sred njega, poljuljat se neće, *
    od rane zore Bog mu pomaže.
Ma bjesnjeli puci, rušila se carstva, *
    kad glas njegov zagrmi, zemlja se rastopi:
s nama je Gospodin nad Vojskama, *
    naša je utvrda Bog Jakovljev!

Dođite, gledajte djela Gospodnja, *
    strahote koje on na zemlji učini.
Do nakraj zemlje on ratove prekida, †
    lukove krši i lomi koplja, *
    štitove ognjem sažiže.
Prestanite i znajte da sam ja Bog, *
    uzvišen nad pucima,
    nad svom zemljom uzvišen!

S nama je Gospodin nad Vojskama, *
    naša je utvrda Bog Jakovljev!

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                  

 

Bijeg s anđelima

 

Isuse, sad praštam svima sve,

kajem se zbog svega što sam znala

i što nisu dale moje ruke spuštene;

da sam znala, Tvoju ljubav ja bih krala.

Da sam znala da je Bog moj tu,

Otac moj preslavni i da mene štiti,

davala bih na nebesa muku svu,

ne bih pokušala svoje lice skriti.

Isuse, vjerujem, od kada za sebe znam,

priznajem da dugo nisam svjesna bila

da je tinj u u mome srcu onaj vječni plam

čiju utjehu sam često pila i zaboravila.

Pričali su svakojake anegdote svi o meni,

igrali se, šalili se, stalno nešto krili.

Slušala sam pažljivo, al' sam ostala u sjeni,

nikada me ništa mudro nisu naučili.

Imala sam prijatelja, anđeo je pokraj mene bio,

sugovornik utjehe i nade što ne vene.

Nada mnom je platno šatora svog svio

da me nježno budi, da me jednom prene,

da mi poda cvijeće, dostojanstvo,

da mi bude tvrđava na stazi

koja nas je vukla u prostranstvo;

da me crna vila ne pregazi.

„Blago tebi”, ona je govorila sred straha:

„ti si uvijek nasmijana, tako vedra”

kada vidjela je da ja uzimam si daha,

kad je čula da zauvijek dižem jedra.

28.09.2023. 17:00

Grešnikov blaženi trenutak

 

Zahvaljujem Ti, Svemogući Bože, za sva dobročinstva Tvoja i za uvide u otajstva u svjetlu molitve moje.

Često se okrećem Tvome Preobraženju. Eto, danas opet se pitam odakle su apostoli spoznali Iliju i Mojsija? Kakvo je zapravo bilo apostolsko viđenje i jesu li išta u tom trenutku čuli ili razabrali osim Očeva glasa s nebesa?

„Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.« (Mt 17,1-9)”.

Također, Marko navodi da apostolima nije bilo sasvim jasno što znači „ono: od mrtvih ustati” iz Isusovih riječi.

No, kako su ih prepoznali?

Isus je sigurno razgovarao s apostolima i rekao i učinio puno više od onoga što su evanđelisti i apostoli zapisali i što danas imamo na raspolaganju:

„Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu (Iv 20,30-31).”

No, izgleda da bi Marko ili Matej zapisali u izvještajima kako su saznali s kime to Isus u svome preobraženju razgovara.

„I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime”.

Možda su poslije svega zajednički zaključili što je to bilo što im se dogodilo kada su se Isusove haljine i lice zabijelili u Isusovoj molitvi.

Ipak, izgleda da su jednostavno „prepoznali” Iliju i Mojsija. Da su se pokazali, to jest da je Ivanu, Petru i Jakovu Bog dao prepoznati proroka i zakonodavca.

A to bi moglo značiti da neke ili mnoge duše po uskrsnuću od mrtvih „vide” i „čuju”, odnosno „prepoznaju” jedni druge.

S druge strane, osobno ne mogu vjerovati da me može prepoznati netko tko me nikada nije zaista poznavao te da je tako među uskrslim dušama na nebesima. No, Bogu ništa nije nemoguće, možda ćemo se prepoznati u one dane, to je olakšavajuća spoznaja.

„Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu (Fil 3,20-21)”.

Ipak postaje sve malo jasnije kad zavirim u Lukino izvješće:

„Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli (Lk 9,28-36)”.

„I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj.” 

Ovaj izvještaj mi je samo još veća potvrda da su apostoli, koji bijahu u izvjesnom posebnom stanju kad se Isus preobrazio, bili zapravo slabo svjesni i svoga vlastitoga preobraženja koje su imali zahvaliti Isusu u molitvi i volji Gospodinovoj. To nije bilo viđenje, to je bila stvarnost kao što je stvarnost bila i činjenica da su Ivan, Petar i Jakov zadrijemali, vjerojatno od nemoći i nesposobnosti i zbog svoje grešnosti, te se potom probudili. Gospodin Isus bijaše i budan, i preobrazio se, i svjestan, naravno, što čini i što se događa.

Tek nakon radosne vijesti o uskrsnuću Isusovom evanđelisti su mogli izvijestiti o tom tako posebnom događaju koji mi je oduvijek neiscrpno nadahnuće u molitvama i promatranju otajstava. Nikada neću reći sve o Isusovom Preobraženju na Gori.

I, kao što si, Gospodine, spoznao u svom djetinjstvu da si čovjek kao i svi drugi, ali da si i čovjek svet potpuno, čovjek bez ijednoga grijeha, i to od dvanaeste godine svoga života pa do najkasnije Tvoje odluke da se krstiš na rijeci Jordanu kod Ivana Krstitelja, svoga preteče i poneseš naše grijehe, tako si u svome preobraženju na Gori pokazao apostolima i svima nama, ljudima kako je to biti potpuno blažen i kakva nas preobrazba očekuje, posebno ako Te odmah poslušamo i slijedimo na Tvome putu. 28.09.2023. 06:43

„A tko čuva riječ njegovu,
u njemu je zaista savršena ljubav Božja.
Po tom znamo da smo u njemu.
Tko veli da u njemu ostaje,
valja mu ići putom kojim je on hodio (1 Iv 2,5-6)”.

Tko izgubi život

 

Tko pronađe život Tvoj,

sav u Tvome, Kriste, domu,

gubi dušu, razum svoj

u tom svijetu šarenomu, velikomu.

Tko li život blagostanja nađe

i bogatstva, ispunjena zlatom,

traži nešto novo, nešto mlađe

ili zabavno mu igrati se blatom.

Tko se veže za nebesa Tvoja,

čuje bolje, vidi više ili dalje,

mučninama mu nema broja,

svjestan odbacuje blatne halje,

uprljane, nemirom zaražene,

ratovima bježi, neredima.

Izmoljene, zatražene,

jednostavne halje ima.

Bogatašem svi se blisko zbliže,

laskanje ga stalno okružuje,

a on samo si dragulje niže,

okolinu prevarom zadužuje.

Ima li života u tome metalu?

Ima li bar duše tamo gdje se laska,

gdje se teži običnom kristalu,

gdje i mudar za tim blatom kaska?

Postoje li milosrdne ruke

što darivale bi siromaha

koji iskreno se drži usred muke,

koji ispred zlata nema straha?

Taj je smiješna luda, govore mu svi,

mora biti da je napio se mnogo vina,

tako kolo vode zatrovani, obijesni

dok siromah gleda samo Božja Sina.

Tko izgubi život svoj,

sav tu, izvan svijeta,

u dom stiže, Kriste, Tvoj,

plaća mu je sudba kleta.

Za Tebe mu srce plamti,

duh mu poznaje sve Tvoje pute

i blaženstvo koje uvijek pamti;

nosi razum, dušu, sve pod Tvoje skute.

27.09.2023. 20:32

Sveti budite!

 

Svetost je ono čega na prvi pogled nigdje nema.

Ona je jednostavna pojava u jako kompliciranom svijetu, ona je naizgled beznačajno uživanje u elementarnim životnim pogodnostima gdje postoji velika jurnjava ljudi za profitom, za političkim pozicijama, za dobitkom na lutriji, za što većim posjedovanjem nekretnina, stvari, ugleda i ljudi, za voljenim osobama i slično. Takva jurnjava se ogleda u proizvodnji sve bržih i jačih prijevoznih sredstava, u neprekidnom stvaranju svježega novca, u nedostatku slobodnog vremena za važne susrete i stvari.

No, svetosti ima u svijetu puno više nego što bi se reklo, svete su grupe siromaha o kojima bogati slabo brinu i zapravo od kojih bogatstvo oduzimaju, većina siromaha su kolateralne žrtve luđačkog bogaćenja.

Svet čovjek je onaj koji ljubi, ljubi ljude, braću svoju, ljubi prirodu i svemirska tijela, zemlju, sunce, mjesec i zvijezde, voli raditi svoj posao, pomučiti se i raduje se kad je posao dobro napravio te je iznad svega darežljiv i dobrohotan. Svet čovjek ne preživljava od plaće ili od profita, ili od oduzimanja već ga održava Gospodin Bog, Stvoritelj neba i zemlje. Svetac je stvor koji se divi Božjem stvaralaštvu i Božjim stvorenjima. Ako ga Bog pozove na neki put, svetac odlazi i u vjerske zajednice gdje se usavršava u dobroti, čistoći života, humanitarnoj djelatnosti i, učeći o ljubavi Božjoj, usavršava se u posvećenju toj ljubavi iz koje proizlazi pravednosti, mudrost, milosrđe, opraštanje i karizmatična osobnost te plodan život za okolinu.

Svetac je najčešće na cjeloživotnim i teškim kušnjama, živi po Božjem zakonu u različitim duhovnim borbama, izlazi iz kušnji sve bolji, sve jači i svetiji i sve bliži kraljevstvu nebeskom gdje nad svetima i anđelima vlada Isus Krist, Sin i Svetac Božji.

Poziv na svetost Krist, Gospodin upućuje svim ljudima, ali Ga svi ne čuju, a i oni koji Ga čuju, nisu uvijek odlučni krenuti za Isusom i odreći se ustaljenoga načina života. Odlučnost svetaca je Božji dar, a za taj dar se može uporno i vjerno moliti Gospodina.

Svetom čovjeku nisu toliko potrebne stvari koliko duhovni život. Ne privlače ga blještavi dragulji, zlato, mnogo novca, različita bogata imovina jer svetac dobro vidi koliko je isprazno tražiti užitke i smirenje u stvarima koje ljudi proizvedu. Ako mu je nešto na raspolaganju, svetac će to pametno upotrijebiti bez sklonosti da postane ovisnik o predmetima koji služe višoj svrsi. Što god naiđe, dobra je kušnja.

Svetac posti i živi dosta zdravo u Božjoj milosti pa ne postaje umoran pod stare dane. Štoviše, duhovnost je ta koja mu ulijeva životnu snagu sve dok ne dođe vrijeme da umire radostan.

Pojam „svetac” nastao je u kršćanskoj Pracrkvi.

Svetost kršćana proizlazi iz Božjega izabranja, zahtijeva od njih da raskinu s grijehom i poganskim običajima; oni moraju djelovati prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne od tjelesne i putene mudrosti.

Taj zahtjev svetoga života jest temelj svekolike kršćanske asketske tradicije; ona ne počiva na idealu nekog zakona koji je još izvanjski, već na činjenici da je kršćanin 'zahvaćen Kristom' i da mora iskusiti udio u Njegovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti, ne bi li tako postigao uskrsnuće od mrtvih, uskrsnuće na blaženi rajski i vječni život.

To je ujedno i svrha svete knjige kršćana, Biblije koja tumači vjernicima Kristovim sve ono što je Gospodin Bog objavio svim ljudima u svojoj velikoj ljubavi za svoje stvorenje, a to je čovjek, i u svojoj neizrecivoj božanskoj milosti. 27.09.2023. 09:54

„Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!” Lev 19,2

Noći vjetrova

Živjeti Te pokraj Tebe

prije dana, prije sna,

da mi srce ne ozebe

u noćima vjetrova,

predivna je to poema;

i ta glazba, i ta ulja

koja krase oči mi boema

kao da se zima ljulja

na nebeskim platnima,

na oblačnim strunama

srebrnima, zlatnima

i s ledenim krunama.

Lijep si u toj noti,

svakim šumom ili slutnjom,

na vremenskoj koti

raduješ se lutnjom,

pjevaš, čujem ih, korale

ljubavi i mira, Muke

što su tako spontano je dale

Tvoje raširene ruke

da bi meni sasvim ugodio

sve te nerve razrušene,

da bi mene oslobodio

one smrti poražene,

da bih lađe porinula,

da bih kao stup od soli stala,

da bih, mislim, poginula

ako za Te, Kriste, ne bih znala.

25.09.2023. 21:11

 

Biblijska svjetiljka

Svjetiljka je svojom svjetlošću znak neke žive, Božje, čovjekove prisutnosti.

Svjetiljka kao znamenje Božje prisutnosti pojavljuje se u 2 Sam 22,29:

„Gospodine, Ti moju svjetiljku užižeš”.

Tim uzvikom psalmist objavljuje da samo Bog može dati svjetlost i život. Nije li On Stvoritelj duha koji je u čovjeku, poput „svjetiljke Gospodnje”; ne osvjetljuje li On kao nekom svjetiljkom put vjernikov svojom riječju, svojim zapovijedima?

Zar proročka pisma nisu „svjetiljka koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u našim srcima?

Kad dođe taj posljednji Dan, neće više biti „noći; i neće trebati ni svjetla od svjetiljke, ni svjetla od sunca”, jer „mu je Janje svjetiljka” (Otk 22,5; 21,23).

Svjetiljka je znamen ljudske prisutnosti.

Simbolično značenje svjetiljke susreće se i na najjednostavnijem planu ljudske prisutnosti. Davidu Gospodin obećava svjetiljku, to jest neprekinut slijed potomaka.

Naprotiv, ako se zemlja iznevjeri, Bog prijeti da će iz nje ukloniti svjetlost svjetiljke (Jr 25,10); tada više neće biti trajne sreće za zlotvora čija se svjetiljka ubrzo gasi.

Da bi izrazio svoju vjernost Bogu i svoju neprestanu molitvu, Izrael pali vječnu svjetlost u svetištu. Dopustiti da se ona ugasi značilo bi dati Bogu do znanja da Ga napuštamo. I obrnuto: blago onima koji bdiju očekujući Gospodina, kao one mudre djevice ili vjerni sluga kojih se svjetiljke ne gase.

Bog očekuje od svog vjernika nešto još više: umjesto da stavi svjetiljku pod varićak, on mora sjati kao žarište svjetlosti usred izopačena svijeta, kao nekoć prorok Ilija čija je riječ kao oganj plamtjela, ili kao Ivan Krstitelj, ta svjetiljka koja gori i svijetli da svjedoči za istinsku svjetlost.

Tako i Crkva, utemeljena na Petru i Pavlu, dvjema maslinama i dvama svijećnjacima što stoje pred Gospodarom zemlje, mora sve do svršetka vremena zračiti slavom Sina Čovječjega. (Dufour, str. 1333).

Simbolizam svjetlosti

Prije svega, svjetlost teofanija i objava Božjih uključuje u sebi egzistencijalno značenje za one kojima se ona ukaže, bilo da ona ističe veličanstvo Boga koji je postao prisan ili da daje osjetiti Njegovu strahotu. Tom otajstvenom dočaravanju Božje prisutnosti metafora obasjanog obličja dodaje umirujuću crtu dobrohotnosti. Božja pak prisutnost čovjeku jest prije svega skrbna prisutnost. Svojim Zakonom Bog osvjetljava čovjekove korake. Prema tomu, On je svjetiljka koja ga vodi. Otevši ga od pogibli, Bog čovjeku prosvjetljava oči; Bog je čovjeku svjetlost i spasenje. Najzad, ako je čovjek pravedan, Bog ga vodi u radost obasjanog dana dok zlikovac posrće u tami i gleda kako mu se svjetiljka gasi.

Tako svjetlost i tmina najzad predstavljaju dvojaku sudbinu koja očekuje čovjeka, sreću i nesreću. (Dufour, str. 1336/7).

Ljudi žive između tame i svjetlosti. Objavljenje Isusa kao Svjetla svijeta donekle ističe opreku tame i svjetlosti, ne u nekoj metafizičkoj perspektivi već na moralnom planu: svjetlost je obilježje područja vlasti Božje i Kristove kao područja dobra i pravednosti, a tama je obilježje područja vlasti Sotonine kao područja zla i bezbožnosti, mada se on, da bi zaveo čovjeka, ponekad prerušava u anđela svjetlosti. Čovjek je uhvaćen među njih i mora birati, tako da postaje sin tame ili sin svjetla. Već je kumranska sljedba posezala za tom predodžbom da bi opisala eshatološki rat. Isus se njome služi za razlučivanje sadašnjega svijeta od Kraljevstva što ga On sam započinje: ljudi se dijele na sinove ovoga svijeta i na sinove svjetla. Između njih dolazi do razilaženja kad se pojavi Krist-Svjetlost: oni koji čine zlo bježe od svjetlosti da se ne razotkriju njihova djela; oni koji postupaju po istini dolaze k svjetlosti i vjeruju u Svjetlost da bi postali sinovi svjetlosti. (Dufour, str. 1339).

Život sinova svjetlosti

Isus preporučuje kako je važno da čovjek ne dopusti da se zamrači njegova nutarnja svjetlost, kao što bdije nad okom koje je svjetiljka njegova tijela.

Kod Pavla ta preporuka postaje sasvim obična, treba se obući u oružje svjetla i odbaciti djela tame, iz bojazni da nas ne iznenadi Dan Gospodnji. Sav se moral lako uklapa u tu perspektivu: plod svjetla jest sve ono što je dobro, pravedno i istinito; besplodna djela tame obuhvaćaju svakovrsne grijehe.

Ni Ivan ne govori drukčije, treba hoditi u svjetlosti da bismo bili u zajedništvu s Bogom koji je svjetlost. Mjerilo je bratska ljubav: po njoj se razaznaje da li smo u tami ili u svjetlosti. Tko živi kao pravi sin svjetlosti, zrači među ljudima božanskom svjetlošću koja je u njemu pohranjena. On i sam postaje svjetlom svijeta te se odaziva poslanju koje mu je Krist dao. (Dufour, str. 1340/1). 25.09.2023. 05:33