Draga
mama, ti svima pripovijedaš: „Mi znamo”, a pri tome govoriš o
sebi i o meni.
Molim
te, nemoj više govoriti, niti pisati u moje ime.
Draga
mama, ja znam, ali ti za sada još ne znaš: ja sam tvoje bolesno
dijete koje želi živjeti i postati liječnik za tumore na mozgu.
Ja
sam sada ni na zemlji, ni na nebu, a izgleda da nisam ni u tebi, da
nisam niti važan dio tebe. Važno je tvoje tijelo, važna je tvoja
zabluda.
Imam
vijesti za tebe: Bog i ja znamo, mi smo se dogovorili i bez tebe, i
bez tvojega odobrenja. Raduj se, ja ću živjeti. Ozdravit ću od
tebe i tvojega tijela, ne želim živjeti s tvojim idejama i
zabludama.
Draga
mama, mi se dvoje nikada nismo dogovorili da ćeš me dati ubiti.
Nešto
si pogrešno shvatila.
No,
to je tvoj problem. Tvoj problem je što ćeš i kako ćeš bez mene.
Neću
te prestati voljeti nikada.
Opraštam
ti i zahvaljujem ti što si sudjelovala u mome začeću. Sjeti se
toga.
Riječ
je Pastir ovcama, Njegov glas je onaj zvuk koji je u rezonanciji s
njima i koji zove njih. Drukčije su ovce, ali sve slušaju istu
melodiju i prepoznaju svoga Pastira.
Po
čemu?
Kako?
U
srcu i u svojoj žeđi. Znaju da ih samo Pastir, koji nije najamnik,
može odvesti tamo gdje će utažiti žeđ. Samo Dobri Pastir zna
odvesti svaku ovčicu na istinske pašnjake.
Kroz
utjelovljenu Riječ Božju kao kroz otvorena vrata vjernik ulazi u
Gospodina, otajstveno postaje dionik jedne naravi koja nije ljudska,
nije životinjska narav, već je božanska – ona veća, ona viša,
ona nebeska nadnaravna Riječ, poslušna Stvoritelju vjernika,
Roditelju svake ljudske žeđi. Riječ nije najamnik nego Pastir
utaženja.
Onaj
koji je s Neba sišao jedini na Nebo uzlazi.
Ako
je vjernika Otac doveo k Tebi, Isuse, ako mu je dao Tvoju Majku koja
Te dijeli vjernima, tada u sakramentalnom životu zajedno s Tobom
vjernik može uzlaziti na Nebesa jer za Tvoju poslušnost i odanost
Ocu Stvoritelju dobiva epitete onoga koji je u Tebi, Isuse, određen,
koji je k Tebi doveden s Nebesa da ga Ti, Kriste, odgajaš i hraniš,
napajaš vjerom, vodiš ga na sočne pašnjake kako bi ga sačuvao i
osovio za svoga Oca, za Oca koji kroz Tebe – Vrata postaje
vjernikov Roditelj.
Moja
Vrata za nebo si Ti, Isuse, i prolazim kroz Tebe, u Sveti Grad
ulazim. Svećenik i pastir, Sin Marije otvara mi Tebe – Vrata i
zatvara mi Vrata kako bih mogla ući u Grad, ali i izlaziti iz Grada
na zemlju, u svijet, sve dok jednoga dana zauvijek ne postanem
dostojan stup u Svetome Gradu kao njegova nebeska nadogradnja.
Ti
si Pastir – Riječ Božja i Svećenih Vrhovni jer Ti si svojom
Mukom, propovijedanjem i Križem svojim oprao svu prljavštinu
ljudskih krivina. Ti si rekao što ćeš učiniti, tumačio si ono
što si rekao, činio si onako kako si govorio.
Logos
– Riječ i logika – govor o riječima i o mišljenju ljudskom
daleko su jedno od drugoga, ali ponekad samo su i blizu.
Kad
ljudsko mišljenje i riječi prelaze u ljudska djela i čine, to
izgleda kao improvizacija. No, samo ona Osoba, koja je sama Istina,
može si dopustiti improvizaciju.
Ili
vjeran poslušnik, rob Tvoj i Tvoj sluga koji samo Tebe nosi u sebi,
Tvoju ljubav nikada zanemariti ne može i u Ljubavi živi Kriste, u
Tebi koji mu daješ riječ, mišljenje i djela ili stvaralaštvo
svoje. 09.05.2022. 21:49
„Zaista,
zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko
mene primi, prima onoga koji je mene poslao”. Iv
13,20
Kao
što se iz strašnog potresa rađa pitomo jezero.
Kao
što se na rahle doline naslažu stjenovite planine.
Kao
što se iz hladnoga vulkana probija goruća lava.
Kao
što se iz tvrdog sjemena rađa krhak cvijet.
Kao
što se iz čvrstog tijela rađa nježna duša.
Kao
što se iz strogog Zakona rađa gorljiva ljubav.
Kao
što se iz požrtvovnog rada rađa duboka istinska duhovnost.
Kao
što se iz realnog mentaliteta rađa nadahnuta umjetnost.
Kao
što se iz praktičnog života pragmatičnoga uma rađa mudrost.
Kao
što se iz Djevičanskoga krila rađa moćan Čovjek.
Kao
što se iz Svetoga pisma rađaju temelji vjerskoga znanja.
Tako
se iz navještaja Evanđelja rađa vjera.
Tako
se od Božjega Duha rađa ljudski duh.
Kao
što je materija ledena, strašna, rahla, hladna, tvrda, čvrsta,
stroga, požrtvovna, realna, praktična i snažna, tako je snažan
Bog, tako je snažan Duh Životvorac, tako je snažna Ljubav,
Dobrota, Svetost, Milosrđe, Ljubomora, Muka, Smrt i Uskrsnuće Isusa
Krista.
I
kao što je more meko, jezero pitomo, planina stjenovita, lava
goruća, cvijet krhak, duša nježna, ljubav gorljiva, duhovnost
duboka, umjetnost nadahnuta, mudrost iskusna, tako je ljubav Boga
pažljiva, ljubomora Mu sigurna, desnica Mu jaka, zaštita vječna,
Srce nježno, Duša krhka i slaba na ljude.
Kao
što je Bog jaki Duh, tako je slabašna materija koju stvara i tako
su jaki ljudski duhovi koje rađa.
Dokazi
nisu tako čvrsti kao što je čvrsto Uskrsnuće.
Slovo
ljudskoga zakona donosi čudne riječi, a Zakon Božji donosi Božjega
Sina koji je Riječ tijelom postala.
Duh
ljudskoga zakona donosi zbrku i pomutnju, a Duh Isusova Zakona i
Zapovijedi ljubavi donosi vječni život.
Gorljiva
je ljubav Tvoja, Isuse, i nježna.
Između
nas ne postoji ništa slično iluziji, deluziji, snovima, idealizmu.
S
nama nema nikakva sluganskog mentaliteta, zaostalosti u napretku.
Među
nama postoji transcendencija, ali tu nema nikakvoga transa.
Ti
si spoznaja moga uma, srca, duše, tijela, duha i doživljaj jednosti
i različitosti.
Ti
si mi životni događaj.
U
Tebi sam bez grijeha i bez mane.
Ti
si u meni kao živi Pokretač, Duša moje duše, Tijelo moga tijela,
Duh moga duha. Ti si u meni, a u Tebi je Otac naš na nebesima. Kroz
Tebe, Isuse, Gospodnja molitva Očenaš putuje po meni i ja po njoj
putujem, uzlazim i silazim kao anđeli po Jakovljevim ljestvama;
ulazim u mir i izlazim na pašnjake.
Jer
kakvo bi to bilo uskrsnuće kada ne bih nosila svoj križ i kakva bi
to bila muka kada bih svoj križ odbacila? I kakva bi to bila smrt
kada ne bih bila krštena u Tvoju Smrt, u sakramentima Tvojim i
mojim?
I
kakav bi to bio dar, i kakav bi to bio moj odnos prema Tebi, Isuse,
Bože moj? Ti mi daruješ mene i sve, a ja da Tebi uskratim svoj križ
i svoje grijehe, svoju smrt i svoj život?
Ti
mi totalno i potpuno daruješ sebe, Kriste, a ja da Ti ne darujem sve
što mogu i ne mogu pojmiti, sve što jesam i što nisam?
Ti
živiš tu, a ja da se ponašam kao da me tu nema?
„U
ovom je savršenstvo
naše uzajamne ljubavi:
imamo
pouzdanje na Sudnji dan
jer kakav je on,
takvi smo i mi u
ovom svijetu.” 1 Iv 4,17
Naš
Bog, Dobri Pastir, naš Isus iz Nazareta, upravo se zato zove dobrim
jer je On sama ljubav i milosrđe i, jer je pravi Čovjek, predaje se
zločincima zbog siline svoje ljubavi za sve ljude što je kod Isusa
božanska osobina pa On na svoj ljudski način pokazuje izuzetnu i
neizmjernu hrabrost. Zato Ga oslovljavamo i kao hrabrog Pastira.
Inače,
Bogu nije potrebna hrabrost, ali stoga što se utjelovio u krilu
Djevice Marije i postao Čovjekom uzevši njenu ljudskost, smijemo Mu
i to slobodno reći: Isus je Čovjek, Isus je najhrabriji na svijetu;
za Isusa su sotonisti sitne kukavice i prestrašeni bojažljivci što
se u Bibliji jasno može pročitati kada Isus izgoni đavle, zloduhe
iz ljudi pa Ga se zato i toliko straše jer Bog jedini ima moć
baciti dušu u pakao.
„A
kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju
tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti.
Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije,
ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte!” Lk
12,5
Gospodin
Isus nam također poručuje da se ne bojimo nikoga u svijetu što ga
je On sam pobijedio svojom božanskom i ljudskom smrću na Križu.
Ono što se zove „svijet” jesu ljudi na zemlji. Zemlju i ljude
stvorio je Bog veoma dobro, ali je grijehom Prvih ljudi smrt ušla u
svijet. U tom svijetu smrtnika nalazi se ono što je Isus pobijedio,
tamo se nalazi smrt.
A
gdje je smrt, tamo su i strahovi. Takav je grijeh, proizvodi čak i
strahove od straha, a i od svega čega se je potrebno bojati kao što
je smrtni grijeh.
Ono
što se zove „svijet” jest kultura smrti među ljudima na zemlji.
To
je ono što je Isus pobijedio.
Pojam
„kult, kultura” predstavlja štovanje (latinski: cultus –
colere = štovati) i brigu oko nekoga ili nečega (njemački:
kultivieren – lat. cultivare – colere: brinuti se, štovati).
Pojam
„kultura” sam po sebi bi morao predstavljati nešto pozitivno i
dobro, lijepo. Kultura je njegovanje, uzgajanje, odgajanje, širenje
i uvođenje učenja o pristojnom ponašanju, a kultivacija je
obrađivanje, usavršavanje, oplemenjivanje; kultivirano znači na
kultiviran način, obrazovano, njegovano, profinjeno.
Kultura
je ukupnost materijalnih i duhovnih dobara, etičkih i društvenih
vrijednosti što ih je stvorilo čovječanstvo.
„Kulturni
šok” u sociološkom smislu jest kontakt pripadnika neke kulture s
drugom kulturom, koja je toliko različita od njihove da im ozbiljno
poremeti vjeru u vlastite kulturne vrednote.
Ljudi
su čak izmislili da
se može ubijati kulturno, da se u ratovima ne smije napadati civile
nego samo vojska protiv vojske na nekom poligonu o kojemu se dogovore
zaraćene strane. Taj poligon može biti i televizija i internet.
Kada
bi se nekome prohtjelo kulturno uništiti svijet, to jest ljude,
neprijatelje – pripadnike drugačije kulture, uništio bi sebe.
Čovjek je toga svjestan, ali malo njih je svjesno da bez Isusa
Krista ne pada ni vrabac, a naročito se ne može uništiti svijet.
Postoje žrtve različitih kategorija, mnoge su dobrovoljne, zbog
viših stvari.
U
svakom slučaju, čak i „kulturno” ratovati znači griješiti i
to smrtno griješiti, protiv Boga koji je Stvoritelj, protiv Boga
koji je Ljubav.
Umjesto
klasične ljudske hrabrosti može puno dobra za čovjeka učiniti
njegova kršćanska vjera. Katolička vjera poznaje vremena
ratovanja; to su bila vremena mnogih zločina i grijeha koje počiniše
vjernici u zabludama i oni koji su se deklarirali kao katolici, a
nisu to bili ili ne bijahu zreli.
No,
bezbroj puta više ima vjernih katolika koji Boga slušaju i slijede
Isusa iz Nazareta. Kultura se katolika svodi na civilizaciju života
gdje se poštuje život od začeća do prirodne smrti, gdje su svi
supružnici otvoreni za život i prema životu, gdje se umjesto
ratovanja daju žrtve i gdje se izbjegavaju sukobi, gdje se
neprekidno sve oprašta, gdje se moli za grešnike i gdje se
blagoslivlja i ljubi „neprijatelje”.
Tako
se mnoštvo katolika ne mora prestrašiti Onoga koji ima moć baciti
u pakao „gdje je plač i škrgut zubi”.
Opraštati
grešnicima ne znači tolerirati grijeh, budalaštinu, ludilo nekih
osoba grešnika.
No,
kad vjernik oprašta i blagoslivlja, Bog mu daje vidjeti koliko su
beznačajni zločinci i koliko su jadni smrtni grešnici, naročito
oni koji puno prijete i bave se zastrašivanjem i prijetnjama; jer,
oni se boje, njih je strah svega. Možda ne znaju niti čega se boje,
ali vjernici znaju i naš Bog Isus iz Nazareta zna to jako dobro jer
vidi i čuje sve.
Također,
mnogi zločinci vole provocirati prijetnjama ne bi li izazvali ljude
da od straha i brige postanu nasilni pa bi tada sva krivnja za ratove
i zločine bila na onome koji se prvi počeo tući.
Za
civilizaciju života to ne vrijedi, nema takvog „pravila tko je
prvi počeo”.
Jer
zna se tko je Alfa i Omega, tko je počeo i tko ima zadnju riječ.
08.05.2022.
14:06
„A
kada dođe Branitelj
koga ću vam poslati od Oca
– Duh
Istine koji od Oca izlazi –
on će svjedočiti za mene.
I
vi ćete svjedočiti
jer ste od početka sa mnom.”
