Činjenica
smaknuća na križu Isusa iz Nazareta spada među najsigurnije
događaje Isusove povijesti. Međutim, manje je siguran točan datum
Isusova razapinjanja. Sva četiri evanđelista se slažu u tome da se
radilo o petku židovskog pashalnog tjedna.
Sporno
jest je li se to dogodilo 14. ili 15. Nisana (otprilike
ožujak-travanj). Prema sinopticima (Matej, Marko, Luka), izgleda da
je Isusova posljednja večera bila večera Pashe. U tom slučaju bi
Isus bio umro na križu 15. Nisana.
Kod
Ivana je to drugačije prikazano. Prema njemu, Isus je umro na
vigiliju (bdijenje) blagdana Pashe (Iv 19,14), tj. 14. Nisana, dok se
u Hramu klalo pashalnu jagnjad:
14 a
bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže
Židovima: »Evo kralja vašega!« (Iv 19,14).
U
suglasju s tom činjenicom, Ivan ne opisuje Isusovu posljednju večeru
kao večeru pashe, nego kao oproštajnu gozbu.
Očito
je da su u oba izvještaja u igri teološki razlozi. Sinoptici žele
prikazati posljednju večeru kao pashalnu večeru, dok Ivanov interes
ide za tim da Isusa prikaže kao pravo Pashalno janje:
36 jer
se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna
mu se kost neće slomiti.
(Iv 19,36).
Stoga
odluka glede ovog povijesnog problema nije sasvim laka. Ipak dosta
toga govori u prilog Ivanova prikaza. Naime, nije vjerojatno da je
Veliko vijeće zasjedalo na najveći židovski blagdan. Također i
činjenica da učenici (usp. Lk 22,38; Mk 14,47) i oružnici (usp.
Mk 14,43) nose oružje te da Šimun Cirenac dolazi s rada u polju,
svjedoče da je Isus umro na dan koji prethodi blagdanu Pashe, tj.
14. Nisana. Potom se na temelju astronomskih računanja dolazi do
podataka da 7. travnja 30. godine nakon Krista predstavlja
najvjerojatniji datum Isusove smrti.
Razapinjanje
je bio rimski oblik smaknuća, a primjenjivalo ga se prije svega na
robove, kao npr. kod Spartakova ustanka. Rimski građani nisu smjeli
biti smaknuti razapinjanjem, nego samo glavosjekom. Razapinjanje nije
bila samo jedna izuzetno okrutna kazna, već je tu riječ i o jednoj
na poseban način ponižavajućoj kazni. Kada su Rimljani ustanike u
borbi za slobodu osudili na smrtnu kaznu prediđenu samo za robove,
tada je to bio čin okrutnog prezira. Ciceron je jednom rekao: „Pojam
križa mora biti uvijek daleko ne samo od tijela rimskog građanina,
već i od njegovih misli, očiju i ušiju”. O tako sramotnoj smrti
pristojni ljudi ne bi smjeli niti govoriti. Isus je, dakle, smaknut
kao politički pobunjenik. To svjedoči i titulus crucis: „Kralj
židovski” (Mk 15,26 i par). Iz ove činjenice često se povlačilo
zaključak da je Isus bio predvodnik jedne ustaničke družine po
uzoru na zelote. Međutim, ako se uoče temeljne razlike između
Isusa i zelota, ova teza pokazuje se sasvim neodrživom. Bez sumnje,
Rimljani su se u nestabilnoj političkoj klimi onodobne Palestine
odnosili naspram svake vrsti masovnih pokreta sa zabrinutošću i
nepovjerenjem. Rimski vojnici zacijelo nisu bili u stanju uočiti
sasvim precizno teološke razloge. Stoga su Isusovi židovski
protivnici lako mogli pronaći neki tobožnji razlog za podizanje
optužnice pred Pilatom, čiji ugled u očima središnje vlasti u
Rimu u tom trenutku nije bio odveć velik, te ga se poradi toga moglo
lako ucijeniti.
Međutim,
odgovor na pitanje zašto je Pilat osudio Isusa, bio je manje težak
od odgovora na pitanje što je to navelo Veliko vijeće da Ga osudi.
Izgleda da su u procesu protiv Isusa, koji je vođen pred Velikim
vijećem (Mk 15,53-65 i par), odlučujuće bile dvije stvari: pitanje
Mesije, koje je itekako bilo važno u sastavljanju optužbe pred
Pilatom, te Isusov govor o razaranju Hrama. Time se htjelo dokazati
da je Isus krivi prorok i bogohulnik, za što je inače bila
predviđena smrtna kazna (usp. Lev 24,16; Pnz 13,5 s; Pnz 18,20;
Jr 14,14 s; Jr 28,15-17). O tome svjedoče i oba prizora u kojima se
Isusa izruguje. Naime, nekog zločinca se izruguje na taj način što
se u podrugljivom tonu imitira zločin zbog kojeg je dotični osuđen.
Dok rimska soldateska ponižava Isusa, ogrnuvši Ga kao kralja Židova
purpurnim plaštom, stavivši Mu trnovu krunu, Veliko vijeće Ga
ismijava kao lažnog proroka. S Njim se igra neku vrst pogađalice:
„Pogodi tko te udario”. Osuda Isusa kao lažnog proroka i
bogohulnika temelji se na Njegovu ponašanju kao što je kršenje
propisa o suboti i propisa o obrednoj čistoći, druženje s
grešnicima i obredno nečistima te Njegova kritika zakona. To je sve
dovodilo u pitanje temelje židovstva. Ali, budući da u Isusovo
vrijeme Veliko vijeće samo nije moglo izvršiti presudu, došlo je
do savezništva prepunog lukavstva s inače omraženom rimskom
okupacijskom vlašću. Tako je Isus praktički dospio među mlinske
kamenove moćnika, te su Ga nesporazum, kukavičluk, mržnja, laž,
intrige i emocije konačno oborili.
Ipak,
sve se ovo odigrava na pozornici smještenoj na površini povijesti.
No, za Novi zavjet i kršćansku tradiciju, Isusova smrt ima još
jednu dublju dimenziju. Nije dovoljno samo naglasiti politički
nesporazum i političku dimenziju ove smrti ili gledati u Isusu samo
jednog slobodnog čovjeka, prekršitelja zakona i neugodnog
nekonformista kojeg su likvidirali Njegovi protivnici. Uza sveto,
Isusova smrt ne predstavlja za Novi zavjet samo djelo Židova i
Rimljana, nego i spasenjsko djelo Božje te dobrovoljno Isusovo
samodarivanje.
Stoga
za nas bitno pitanje glasi: kako je sam Isus shvaćao svoju smrt?
Kako je On protumačio svoj slom?
Pitanje
glede načina na koji je Isus shvatio svoju smrt stavlja pred nas, s
obzirom na stanje izvora, uistinu velike probleme.
Začuđuje
činjenica da u Izvoru Gospodnjih riječi (Logienquelle) ne samo da
ne nalazimo ni traga o nekoj povijesti Isusove Muke, već čak
nedostaje bilo kakva aluzija na nju. Samo jednom se upozorava na
nasilnu smrt proroka te se to predviđa i za Isusa (usp. Lk11,49 ss.
i par). Također i Isusovi učenici moraju računati s odbijanjem i
progonstvom (Lk 6,22 par; usp. Lk 12,8 i par). Ipak u ovim
tekstovima, Isusovoj Muci se ne pripisuje nikakvo spasenjsko značenje
u pravom smislu te riječi. Drugačije stvar stoji s Isusovim
predviđanjima svoje vlastite smrti (Mk 8,31 i par; Mk 9,31 i par;
Mk 10,33 s. i par). Svi ti tekstovi izražavaju Isusovo predznanje
glede vlastite smrti te time naglašavaju Isusovo dobrovoljno
prihvaćanje smrti koja Ga je snašla. Osim toga, u njima je Isusova
patnja protumačena kao nužnost koja dolazi od Boga. Danas, gotovo
općenito prevladava uvjerenje da se u ovim proricanjima muke, barem
kada je riječ o sadašnjem obliku teksta, radi o poslijeuskrsnom
tumačenju Isusove smrti, a ne o autentičnim Isusovim riječima. To
se posebno odnosi na treće pretkazivanje Muke, koje već sadrži
precizne pojedinosti glede konkretnog tijeka Muke. Da je Isus uistinu
prorekao svoju Muku i uskrsnuće na tako nedvosmislen način, bili bi
potpuno nerazumljivi bijeg učenika, njihovo razočaranje i njihova
početna nevjera u uskrsnuće.
Time
dolazimo do pravih izvještaja o Muci kakvi se nalaze u četiri
evanđelja. Među njima postoji visok stupanj suglasnosti. U svakom
slučaju postoji suglasnost veća nego kod ostalog tradicijskog
materijala. Očito je da tradicija Muke predstavlja jednu staru i
neovisnu liniju unutar cjelokupne predaje. Toj se tradiciji ne može
tek tako osporiti vjernost povijesnim zbivanjima, premda podosta
pojedinačnih pitanja glede samog tijeka povijesnih događanja ostaje
još uvijek otvoreno. Ali ono što je ipak važnije od tih
pojedinačnih pitanja to je činjenica da je tradicija Muke određena
teološkim interesom. U njoj nailazimo na apologetske, dogmatske i
poticajne motive. Izvještaji Muke ne žele biti samo čisto
pripovijedanje, već također i naviještanje. Oni već po sebi
tumače Muku u svjetlu Uskrsnuća. Nju se tumači kao Mesijino
trpljenje, kao trpljenje Pravednika, kao ispunjenje Starog zavjeta te
stoga i kao ispunjenje volje Božje. Spjev o trpećem Sluzi Božjem
(Iz 53) kao i Psalmi 22 i 69 izvršili su dubinski utjecaj na
cjelokupno prikazivanje događaja...
...
već u Starom zavjetu i u židovstvu Isusova vremena je bilo
teologumena koji su Isusu dopuštali da svoju smrt protumači kao
spasenjsku. Pa ako se ideja o trpećem Mesiji i ne može dokazati,
sigurno je da su ideja o trpećem Pravedniku i predodžba o
okajavajućoj snazi takvog trpljenja bile široko rasprostranjene (2
Mak 7,18.37 ss) Ove tvrdnje su bez sumnje ispravne i važne. Međutim,
nije u pitanju je li Isus mogao shvatiti svoju smrt kao jednu
spasenjsku smrt, nego je li On nju stvarno i shvatio kao takvu.
Izlaz
iz ovih nepotrebnih teškoća pokazao je A. Schweitzer. Prema
njegovom mišljenju, nije moguće rastaviti dolazak Božjeg
kraljevstva od eshatoloških nevolja, odnosno dolazak Mesije od
mesijanskog vremena patnje. Naviještanje patnje, shvaćeno kao
najava eshatoloških nevolja, sastavni je dio propovijedanja o
približavanju kraljevstva Božjeg. Zato je Isus od početka govorio,
kao što nam to pokazuje molitva Očenaša, o opasnosti napastovanja
(Mt 6,13; Lk 11,4), misleći time na ehatološke nevolje, koje je
zacijelo od početka pretkazao i svojim učenicima (Mt 10,34 ss).
Patnja i progonstvo su za Isusa očito sastavni dio pojavnog lika
Božjeg kraljevstva, obilježenog skromnošću i skrivenošću, te su
i s te strane primjerene cjelokupnom tijeku njegova naviještanja.
Tako od Isusova eshatološkog navještaja o Kraljevstvu (basileia) do
misterija Njegove patnje vodi jedan prilično direktan put.
Ovakvo
tumačenje dobro odgovara stvarnom tijeku Isusova života. Moramo
pretpostaviti da je Isus morao računati i da je uistinu računao s
nasilnim okončanjem svojega života. Naime, onaj koji je nastupao
kao On, morao je računati sa svim mogućim posljedicama. Vrlo brzo
je bio suočen s optužbom za bogohuljenje (Mk 2,7), za savez s
đavlom, odnosno zbog magije (Mt 12,24 i par), a predbacuju Mu i
kršenje zakona o suboti (Mk 2,23 s, 27; Lk 13,14 s); uhodili su Ga
zato da bi Ga mogli optužiti (Mk 3,2). Očito je da Ga se također
pokušalo navesti na tanak led, postavljajući Mu razna skliska
pitanja. Isusovi smrtni neprijatelji, farizeji, prijetili su Isusu
smrću već od početka Njegovog javnog nastupa, surađujući pri tom
s inače omraženim Herodovcima, a poslije čak i s Rimljanima. Nije
Isus tek samo tako zahtijevao od svojih učenika radikalno
nasljedovanje, a to znači raskid sa svim sponama obiteljskog
pripadništva. Odluka za Isusa ne donosi sa sobom mir, nego raskid s
postojećim. Također i ovdje stoji u pozadini motiv eshatološke
kušnje (peirasmos).
Tome
treba nadodati da je sudbina Ivana Krstitelja najvjerojatnije još
više upozorila Isusa na mogućnost da i On umre nasilnom smrću.
Možda je Isus, naposljeku i zbog tog događaja, računao s time da
mora pretrpjeti sudbinu proroka. Evanđelje po Luki 13,32 s, jedan u
pravome smislu biografski tekst, pokazuje da je Isus prihvatio kao
svoju tu rasprostranjenu kasnožidovsku tradiciju:
„Idite
i kažite toj lisici: Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a
treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti
put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.”
U
ovaj kontekst spada i Isusova prispodoba o vinogradarima ubojicama
(Mk 12,1-12). Njena središnja ideja je slijedeća:
„Kao
što će podmuklo umorstvo sina, počinjeno od strane zakupca, imati
za posljedicu odlučnu reakciju gospodara vinograda, tako će i
planirano ubojstvo Isusa, eshatološkog Božjeg opunomoćenika,
izazvati sud nad odgovornim vođama naroda.” M. Hengel
Dakle,
Isus vidi u sudbini proroka unaprijed označenu svoju vlastitu
sudbinu jer su i oni bili progonjeni i odbačeni u Jeruzalemu.
Dakako, za Isusa je to posljednja, eshatološka kriza, odluka o
Milosti i Sudu.
Dakle,
Isus nije otišao put Jeruzalema ne sluteći baš ništa.
Čini
se nevjerojatnim da bi Isus htio ubrzati odluku i dolazak Kraljevstva
Božjega kako to pretpostavlja A.Schweitzer. To bi bilo u suprotnosti
s Isusovim pouzdanjem u Oca, kojemu je sve povjerio.
Međutim,
očito je u Jeruzalemu došlo do mesijanski orijentiranih okupljanja
Njegovih sljedbenika i do znatne zainteresiranosti javnosti, a možda
čak i do masovnog okupljanja naroda. Sigurno je da je u Hramu došlo
do sukoba. Ipak se pri tom nije moglo raditi o nekom revolucionarnom
potezu, o zaposjednuću hramskog brijega od strane Njegovih pristaša.
Očišćenje
Hrama bi trebalo prije shvatiti kao simboličku proročku radnju
koja, nadovezujući se na očekivanje Starog zavjeta (Iz 56,7; Jr
7,11), označava početak eshatološkog vremena, kraj starog i
početak jednog novog Hrama. Isus je, očito, preuzeo te mesijanske
nade i unaprijed navijestio razaranje starog i izgradnju novog Hrama.
Na to ukazuje također i zacijelo autentična Gospodinova izreka kod
Mk 13,2, u kojoj je obećano da neće ostati ni kamena na kamenu.
Izgleda da se u tom kontekstu postavilo i pitanje o utemeljenosti
Isusove ovlasti. U svakom slučaju, događanje u Hramu je za židovske
vlasti predstavljalo provokaciju. Ono je pokrenulo proces protiv
Isusa te je odigralo odlučujuću ulogu u Njegovoj osudi, koju je
donijelo Veliko vijeće. Jasno je da se Isusov sukob s Njegovim
protivnicima zbiva u jednom eshatološkom kontekstu. Isus naviješta
kraj starog i početak novog eona. Sukob oko Njegove osobe događa se
u kontekstu sukoba oko starog i novog eona. Taj sukob je Isus htio i
prihvatio radikalnom dosljednošću.
Eshatološka
perspektiva je posebice očita u tekstovima Posljednje večere. U
njima je uočljiva liturgijska stilizacija. I u njima se nalazi barem
jedna izreka koja neće ući u kasniju liturgiju i koju zbog toga
treba promatrati kao autentično Gospodinovu izreku:
„Zaista,
kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onog dana
kada ću ga – novoga – piti u Kraljevstvu Božjem.” (Mk14,25).
Dakle,
Isusova Posljednja večera, koju je blagovao sa svojim učenicima,
predstavlja u svakom slučaju jedan eshatološki simbolički čin po
kojem Isus daje svojima već sada udioništvo u eshatološkim
dobrima.
Na
Posljednjoj večeri Isusov pogled nije usmjeren samo na Njegovu
predstojeću smrt nego također i na kraljevstvo Božje, čiji
dolazak time počinje. Isusova smrt povezana je s dolaskom
Kraljevstva (basileia). Ovakvo eshatološko tumačenje Isusove smrti
odgovara cjelokupnom usmjerenju Njegove eshatološke poruke po kojoj
Božje gospodstvo dolazi u poniznosti i skrovitosti. Isus je, dakle,
baš u suočenju sa svojom smrću zadržao eshatološki karakter
svojeg propovijedanja i djelovanja.
Konačno,
istu stvar posvjedočuju i riječi koje, prema Markovu i Matejevu
izvještaju, Isus izgovara pred smrt:
„Bože
moj, Bože moj, zašto si me ostavio”. Ove su riječi od početka
bile problematične. One već Luki izgledaju nepodnošljive. Stoga
Luka čini da Isus umre s riječima:
„Oče,
u ruke Tvoje predajem Duh svoj!”
Kod
Ivana, Isus čak umire izgovarajući pobjedonosne riječi:
„Dovršeno
je!”.
Postaje
tako mjestom prodora eshatološkog Tako je već biblijska tradicija
doživjela kao nešto sablažnjivo da je Isus navodno umro napušten
od Boga. Ta nelagoda se odražava u daljnjoj povijesti tumačenja.
Naravno, egzegeza može pokazati da se kod uzvika „Bože moj, zašto
si me ostavio” radi o riječima iz Psalma 22 koji je obilježio
cijeli izvještaj o Muci. Navođenje početka tog Psalma
podrazumijeva, u skladu s tadašnjim načinom navođenja tekstova,
citiranje cijelog Psalma. Ovaj Psalam 22 predstavlja jednu tužaljku
koja prelazi u pjesan zahvalnosti. Trpljenje pravednika doživljeno
je kao napuštenost od Boga, ali pobožnik doživljava u patnji i
tjeskobi umiranja da je Bog od početka Gospodin koji njega spašava
za novi život. U Psalmu 22 je u ovom iskustvu dan oblik jedne
tipične i paradigmatične sudbine i to uz pomoć apokaliptičnog
izraza. Spašavanje iz smrtne tjeskobe postaje tako mjestom prodora
eshatološkog kraljevstva Božjeg.
Stoga
Isusova riječ „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio” nije
nikakav krik, ili očaj, već je to molitva, sigurna da će biti
uslišana, koja se nada dolasku kraljevstva Božjega.
Nije
sasvim sigurno je li sam Isus, dok je umirao, glasno izgovarao riječi
Psalma 22 ili se tu radi o jednom vrlo ranom tumačenju Isusove smrti
u svjetlu Uskrsnuća. No, čak i kad bismo tu bili suočeni s jednim
tumačenjem, koje je shvaćalo Isusovu smrt kao ispunjenje
apokaliptičnih nevolja i kao dolazak kraljevstva Božjega, bilo bi
to jedno tumačenje koje u potpunosti izražava temeljnu Isusovu
nakanu. Isusova vjera nije bila slomljena. On je, međutim, dublje
iskusio noć i oskudicu vjere nego bilo koji drugi čovjek.
Kada
Isus, umirući, upućuje svoje vapaje Bogu, tada On ne vapije samo za
Bogom Staroga zavjeta, nego za Bogom kojega je On u isključivom
smislu zvao Ocem i s kojim se na jedinstveni način osjećao povezan.
Dakle, Isus je Boga doživio kao Onoga koji se uskraćuje baš u
svojoj blizini, koji je potpuno drugačiji. Isus je iskusio
nedokučivi misterij Boga i Njegove volje. Ali Isus je tamu te noći
uspio izdržati u vjeri. Zato je u trenutku te potpune ispražnjenosti
postao prazninom koju je Božja punina ispunila.
Isusova
smrt je postala mjestom života. Time je, dakle, Njegova smrt postala
naličjem dolaska kraljevstva Božjega u ljubavi.
Zato
možemo reći ovako:
Isusova
poruka o dolasku kraljevstva Božjeg kao o novom eonu uključuje
očekivanje eshatološke kušnje (peirasmos). Isusova poruka
zahtijeva radikalni raskid sa sadašnjim eonom što uključuje i
prihvaćanje smrti kao krajnje mogućnosti.
U
tom smislu Isusovo umiranje na Križu nije samo krajnja posljedica
Njegova odvažnog nastupa, nego i sažetak Isusove poruke. Isusova
smrt na križu je zadnje objašnjenje onoga što je Njemu u biti
ležalo na srcu: dolazak eshatološkog kraljevstva Božjeg.
Ova
smrt predstavlja lik koji ostvarenje kraljevstva Božjeg uzima u
uvjetima ovog eona, tj. ona je Božje gospodstvo u liku ljudske
nemoći, Božje bogatstvo u liku siromaštva, Božja ljubav u liku
napuštenosti, Božja punina u liku praznine, Božji život u liku
smrti.
Iz
knjige „Isus Krist”, Walter Kasper, „Crkva u svijetu” -
Split 1995