"I
ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću
iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa, 20 da
hode po mojim naredbama i da čuvaju i vrše sve moje zakone. I bit
će oni moj narod, a ja Bog njihov!" Ez 14,19-20
„Putu
se propisa tvojih radujem, Gospodine,
više no svemu bogatstvu.”
Ps 119,14
„Put
istine ja sam odabrao,
pred oči sam stavio odluke tvoje.
31 Uz
propise tvoje ja čvrsto prianjam,
o Gospodine
Bože, nemoj me postidjeti!
32 Ja
kročim putem zapovijedi tvojih
jer si mi prosvijetlio srce.”
Ps 119,30-32
Duh
Sveti, Branitelj svih vjernika u Kristu, jest Onaj tko nas uvodi u
svu istinu, vjersku i univerzalnu. Uvodi nas u sve o čemu znamo
uvijek sve više, a to je naš Gospodin Bog, Trojedini, Sin Božji i
sve što je pisano u Pismima, u Bibliji.
U
prvom redu nas uvodi u tumačenje Isusova života, Njegovih riječi i
djela, Muke i smrti za otkupljenje svih ljudi od grijeha koji nam
uzrokuje smrt još od početka, od Adama i Eve.
Svaki
vjernik već na krštenju, a kasnije i u sakramentu Potvrde i u svim
ostalim sakramentima, naročito u Euharistiji dobiva obilje darova
izravno od Duha Svetoga, dobiva božanski pečat jer postaje Božje
dijete zauvijek.
Prvi
i osnovni dar kojega svako Božje dijete dobiva besplatno jest dar
mudrosti, one iste po kojoj je Bog stvarao sve i po kojoj svime
upravlja.
Od
toga dara za vjernika granaju se darovi Duha u darove razuma i
razboritosti, odnosno zdravoga promišljanja, u dar savjeta, znanja
koje postaje nadopunjeno i popunjeno te razvija darove čvrstoće i
sigurnosti, a pogotovo od Duha cvate pobožnost koja ide u pravom
smjeru pa vjernik doživljava i strah, veći ili manji da ne
povrijedi Boga svoga, najveće i najmilije Dobro, jer boji se
grijeha, budući da zna da ljudski grijeh unižava samoga grešnika,
a Boga to boli jer Gospodin bi volio okupiti sve ljude kao kvočka
svoje piliće pod svoju zaštitu.
Upravo
zato jer naš Bog je ljubav i milosrđe, sama Milost, On jest u
svakom slučaju i Ljubav, iz ljubavi i od sebe je stvorio sve, baš
sve na svijetu i sam svijet; od izobilja ljubavi stvara čovjeka koji
je načinjen od svjetovna praha i Božjega daha, a to znači da je
bit čovjeka božanska, vječna, neuništiva, osim u slobodnoj volji,
u slobodnome izboru samoga čovjeka koji smije sasvim slobodno Bogu
odgovoriti da Ga ne želi pratiti, poštivati, slušati i slijediti
što rezultira truljenjem takve ljudske duše. No, nikada nije
prekasno za obraćenje ka Bogu pa zato Bog strpljivo čeka da se svi
ljudi dragovoljno odluče za Njega, za Život, a ne za trulež u
Podzemlju, u Zemlji sjena.
Ta
Božja ljubav prema ljudima je Božja Riječ, Objava i zove sebe
Sinom Čovječjim koji je vrhunac božanske objave, koji je začet po
Duhu Branitelju u krilu Bezgrešne Djevice Marije po volji Boga, koji
je navijestio sve što će nam kasnije pojasniti Duh Sveti, kasnije
kada Bogočovjek Isus ode na Kalvariju ponijeti Križ smrti i grijeha
kako bi sav grijeh istrulio u Muci i smrti Isusa Krista; koji je
treći dan po smrti uskrsnuo, uzašao na nebesa i sjedi s desne Boga
Oca svemogućega.
Bog
šalje na Crkvu koju je utemeljio Duha svoga, Duha istine jer Bog je
istinit i Bog je jedina Istina koja je mjerilo svih stvari i svega.
Taj Duh Sveti je upravo najistinskija ljubav koja može postojati kao
relacija među osobama, bilo božanskim, bilo ljudskim.
Onoga
časa kada vjernik spozna silnu ljubav Boga prema njegovoj
malenkosti, čovjeku od praha, čovjek dobiva novi senzor za
božansko, osjeća ljubav koja ne može, a da ga ne opija.
Naš
veliki crkveni naučitelj Augustin kaže ovako: Ljubi, samo ljubi i
čini što želiš jer ljubav će Te Duha Svetoga voditi
naispravnijim putem do svih ljudi, a naročito do Boga, u raj.
Jer
to je ljubav mudra, razborita, pouzdana, vjerna do smrti i poslije,
ispunjena znanjem kojega dobiva u svjetlu molitve i vjere. Gledati
svjetlom vjere na zemaljsku realnost znači podmlađivati se iz dana
u dan spoznajama koje dovode nove i drugačije spoznaje o čovjeku.
Jer, konačno, čovjek je taj koji čini zemaljsku i vremenitu
stvarnost onakvom kakva ona zaista jest. I čovjek je taj koji je
odgovoran za svijet. I čovjek je taj koji mora barem malo ljubiti i
sebe, i svijet, to jest druge ljude, drugi spol, drugu rasu,
prijatelje i obitelj, ali i najljuće neprijatelje; čovjek je taj
koji mora opraštati i mora to naučiti u životu.
I
čovjek je taj koji mora razvijati svoje vlastite, ljudske darove.
Kako ne bi izgubio osjećaj odgovornosti prema ljubljenim osobama i
prema sebi samome, čovjek mora znati što želi, kako će doći do
onoga što želi i gdje može imati povjerenja u druge ljude. Čovjek
mora znati razviti povjerenje i snagu, hrabrost i umjerenost, a to
može u poniznom vjerskom štujućem stavu prema velikome Bogu koji
mu uli mudrost i razum da bi čovjek od toga načinio svoju
razboritost u velikoj ljubavi.
Zato
psalmist i proroci, a naročito evanđelisti govore i pjevaju o
Zakonu Božjem koji je slađi od meda, o pravednosti, to jest
milosrđu Boga jedinoga pokraj kojega nema drugoga božanstva za
vjernika.
Čvrsta
karika u ljubavi između Boga i čovjeka jesu propisi koje čovjek
dobiva od Boga i odgovor kojega Bog dobiva od čovjeka što ljubi
vršenjem tih propisa.
Samo
vjernik i molitelj jednoga pravoga Boga zna istinsku vrijednost
Zakona i Zapovijedi od Boga, vrijednost Riječi od Boga i vrijednost
Duha od Boga. 28.08. 2021. 14:00
„U
tom je postojanost svetih – onih što čuvaju zapovijedi Božje i
vjeru Isusovu.” Otk 14,12