Jedinstveni dar

U ljubavi ti prema snažnom Bogu

vidim koliko Ga štuješ,

kako svake noći se posvetiš,

kako njeguješ u duhu svome slogu,

kako druge ljubavi ti čuješ,

kako svakog dana ih posrećiš.

Koliko je samo dobre ljudske strasti

usmjereno svakom zarezu u Zakonu

što za prijatelja traži sve,

sve što ne može se obuhvatiti u časti,

sve što ne može se vidjeti u zaklonu

što ga čini Hrid od vjere te.

Ljubavi te tvoje i ja ljubim, to je važno,

kada Krist mi spusti milosrđe svoje

da u slavljenu ti Boga dušu gledam,

tako zaljubljenu i odanu snažno

kao što je ljubav duše moje

koju rijetko odajem i predam.

Poći ćemo zajedništvom, dostojanstvom

i bez držanja revera il' za ruke

slavnim hodom prema tom Oltaru

koji spaja nas sa ljubavnim prostranstvom

na tom Križu sveopćemu svoje Muke

da nam vatra ljubavi se pokloni tom daru. 

04.07.2021. 00:49 

Život u kraljevstvu nebeskom

 

Znaš li da su sveti mene dočekali,

da su bili prvi, prije drugih susretanja,

i da su mi svjetiljku na putu dali,

uvijek oko mene kao predavači znanja?

Znaš li da sam zadobila sreću,

da je uvijek ja sa sobom nosim,

da se sjećam i da palim svijeću

kada god se vjeđa moja rosi?

Znaš li za tu molitvenu dramu

koja bliješti u svem srcu mome?

Ona razgoni mi svaku tamu

kad me burni doživljaji slome.

Znaš li da mi pritom Bog pomaže

da posvijestim jače ono što me dira

jer ja ne znam što je meni draže,

predati se ljudima ili Knezu mira?

Znaš li da tim putem dođem i do zida,

da za mene ništa poslije toga nema

osim ljubavi te što ne gubim je iz vida

koja meni kontemplaciju priprema?

Prođem tada Galileju, Jordan, Kafarnaum,

stanujem sa pticama i gušterima,

a Krist neprekidno mi objavljuje svoj naum,

sigurno me vodi nepoznatim putevima.

Znaš li da sam često prolazila

pokraj iskušenja, živa blata, crnih rupa,

od sirena da sam odlazila

i od silnih zabava i razuzdanih grupa?

Znaš li da me progonile zvijeri

i da bijah strano, izgubljeno lice

koje živi samo u pravednoj vjeri,

da sam preslušala bezbroj puta sve te ptice?

Znaš li da je bila „Molitva iz nepovrata”

glavna tema godinama mog života,

da je rijetko Juda otvorila mi vrata;

da sam živjela mjesecima od mrvica divota?

Znaš li da mi nikad nije žao

uzimati križe, odlaziti da se vratim,

da je često svatko ljubav meni krao,

al' sam učila od Krista kako da Ga pratim?

Znaš li da je teško, al' me nije strah

otkrivati sve stihove što ih Nebo daje,

da je potrebno mi kao svježi zrak

osluškivati tu Riječ što u meni traje?

Znaš li da je prošla životna mi tama,

da još uvijek prelazim daljine,

da u Kristu nikad nisam sama?

Vraćam se u Galileju i na more sinje.

03.07.2021. 04:28

Svjetlo nevjernoga Tome apostola

 

Zašto nam je nevjera svetoga Tome značajna?

Sveti Toma je bio apostol Isusov. Znao je za Gospodina Boga, ali kada je upoznao Isusa, kojega je i dodirivao, i gledao, i slušao svakodnevno tri godine, povjerovao je u Mesiju, Sina Boga živoga. Dušom i srcem, tijelom i pameću vjerovao je da je Gospodin Isus pravi i jedini Bog.

Na svoj način gledao je činjenicu da je Bog svet, da je Bog vječan i da je Bog došao kao Čovjek, u tijelu, nalik ljudima.

Vjera Tomina je bila primjerno oduševljena vjera u Gospodina Isusa. Za njega zaista nije bilo granice između života i smrti, pokraj Isusa je živio u kraljevstvu nebeskom, živio je vječnost. Vjerovao je da je konačni dolazak Mesije kraj onakvoga nepravednoga svijeta kakvoga je poznavao. Bio je pripravan umirati s Isusom kao što je s Njim i živio. Jednostavno, u toj vjeri Toma je znao da ga ništa od Gospodina više rastaviti ne može.

Smrt Boga i Čovjeka Isusa Krista je Tomi, kao i svim ostalim apostolima, bila jedan veliki šok i ogroman stres s kojim se svatko nosio na svoj način.

Možda je nevjerni Toma razmišljao ovako: „Gledao sam Gospodina i slušao Ga godinama, bio je pored mene, sa mnom, bio je u tijelu, a sada kažu da je nestao iz groba u koji su Ga položili. Je li nas Gospodin ostavio same? Jesu li Ga ukrali, Njegovo tijelo? Ne znam, ali znam s kime sam živio tri godine svakoga dana i svake noći. Bilo bi pravedno da mi barem kaže gdje je, da mi dopusti da Ga vidim i čujem, a ne da nestane bez znaka, bez objašnjenja.”

Nevjerni Toma nije toliko bio nevjeran koliko je bio zbunjen, razočaran, ogorčen ponašanjem svoga Boga prema njemu, Tomi kojeg je izabrao za jednoga od apostola. Toma nije možda u šoku ni promišljao da Gospodin nije bio u tijelu prije, stotinama godina prije i da je došao iznenada do svojih apostola s kojima je provodio svoje sveto vrijeme.

Nije li to razumljivo, prijatelj vam nestane bez riječi iako zna da možda niste dobro shvatili kada je tumačio što će se zbiti.

I evo, aposotli dolaze Tomi da mu kažu da su vidjeli Gospodina živa i da je uskrsnuo.

Zašto se nije pokazao svima zajedno, zašto Isus nije izabrao trenutak kada je i Toma prisutan? Evo još jednog razloga više da Toma postane ogorčen, tužan i – nevjeran. Jer u takvoga Gospodina možda nije želio vjerovati: u Gospodina s kojim je bio jedno, a koji ga tako grubo zanemaruje.

Možda upravo zbog toga da Tomi preda lekciju iz vjere i povjerenja, Gospodin Isus ga, naravno, svjesno i namjerno ostavlja zbunjenoga kako bi Toma u živo spoznao da je važnija vjera i ljubav od gledanja u nekoga i zajedničkoga života s nekim.

Sljedeće nedjelje pokaže se Gospodin svima pa i nevjernome Tomi koji odmah pade pred Isusa kad ga ugleda, govoreći: „Gospodin moj i Bog moj!” Toliko Ga je želio vidjeti, toliko je želio vjerovati da je Gospodin kojega tako dobro poznaje zaista uskrsnuo.

I tada je apostol Toma primio važnu lekciju: „Povjerovao si jer si me vidio. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.” Naravno, Gospodin je prosvijetlio svetoga Tomu kao i sve svoje učenike, svakoga na svoj način. 02.07.2021. 20:11

Ime i duša

 

Nisam znala Tvoje ime

koje služilo bi prepoznavanju

sve dok nisam prizdravila;

već je bio stigao početak zime.

Nisam vična bila ni odavanju

svega što sam sebi pristavila,

to su bile slike iz davnina,

zazivi na slijepo, želje, molbe,

sve dok nisi, Kriste, dao puno više

ovoj duši zemaljskih ravnina

koja nije čula tajnu Tvoje tvorbe,

Tvoje snage što u tijelu diše.

Tako tijesno mi smo bili par,

dvoje što se ljube i zajedno pate

ili plode neprekidno vjekovima.

Od Tebe sam primala na dar

svaku gestu ili pokret što se vrate

višestruko u životnim tijekovima.

Priznala sam jednom da Te znam,

da si moja ljubav i moj život, moje sve.

Ti si tada zapečatio me pomazanjem

ognjem što je duši vječni plam,

Imenom si svojim ispunio moje sne

i potvrdio me pravedničkim zvanjem.

Sada znam Te po tom glasu, po tom zvuku

kojim dozivaš me da bih bila puno bolja

i kada se trgnem prema Križu kojem ode

da zbog mene još podneseš svoju Muku,

da od mene činiš ono što je Tvoja volja,

da me ljubiš prema zakonu slobode.

02.07.2021. 15:49

Duša i vrijeme

Nisi, vremenitosti, moja,

ali površinski si u meni

i u mojoj ovojnici.

Ja u mijeni nosim spektar boja

i odmaram se u tvojoj sjeni

kao neki umorni vojnici.

Moždanima svojim tebe duša treba

da poreda uzroke i posljedice,

da te gleda u tom vrlom svijetu

koji visi kao imitacija od Neba

dok za duh moj nema poledice,

duh se vine kao vjetrovi u letu.

Ne, vremenitosti, ja u tebi već ne živim,

u tebi se samo umirati može

da bi tijela istrunula.

Mada poštujem te, čemu da se divim

dok se grijesi, zlo i kazne samo množe

tamo gdje te vječnost ispljunula?

Nikada se nećemo razumjeti,

brojanice zloduha i vila,

zatvorenih krugova i dugačkih kraka

što do moje srži doći neće smjeti.

Samo onog časa u tebi sam, vrijeme, bila

kad sam pala kao žrtva u bezdane mraka.

Ti si varljivo stvorenje koje nema dna,

oholo i tmurno kao robovlasnik,

onaj koji gleda sve filmove pakla.

Anđeli te bacaju od sebe poput sna,

samo jedan kraj tebe stražari Časnik

uz duboko more, blistavo od stakla.

Mi smo brat i sestra, djeca našeg Boga,

ali moja Majka nije tvoja moliteljica,

nikada te nahranila nije

već te zauzdala, vršak tvoga roga,

vječna kraljica i moja prositeljica

koja jača je na kraju više nego prije.

Kažu ljudi: 'Nemam vremena za sebe',

nikada ti dosta otrova i bluda.

Ti si, vrijeme, dobro djelo, ali pokvareno.

Nema takva stvora što bi opravdao tebe,

tvoja kob je svima, al' i tebi, huda.

Stvorenje kao svako drugo, ali ne i dušom obdareno.

Hvalim Tebe, Isuse i Kriste, Bože moj,

što si čudesno načinio mi uru.

Tebi ja se klanjam jer mi dade vječan čas

kad na Križu visio si, kao Janje svoj,

kad si donio mi uskrsnućem jaku buru,

kad si vijekom darovao spas!

01.07.2021. 16:20

 

Duša i Život

Živote moj,

Majko roditeljice

svake moje strune,

moga bića kroj,

u ljubavi voditeljice,

sredino moje krune,

iz Tebe sam nikla

kao obličenje

u imenu svom

i na kušnje svikla

kao oličenje

hrvanja i slom.

Dade meni zrno vjere,

slatka nektara, napitka

da mi cvate svaki izdanak

obilate mjere

i na krilima Svitka

da mi bude medni danak.

Reče meni: 'Ljubi

po istini svetoj,

strpi ono što ti padne,

lice si izdubi

u sudbini kletoj'

pa mi biti dadne

da Te slavim vijekom

u svakom obliku

sve do nesreće, slaboće.

Budi meni lijekom,

svjetlo mome liku,

moje sjeme, moje voće!

Budi moja uzdanica, stijena,

hridina u velikoj dubini!

Ja sam dijete, narod Tvoj,

biće prevelikih mijena

što se krsti u tišini

kao duh što nije svoj.

Sebe sad istresam,

pod krilima Ti kličem

da sam vjerna slika,

kao Ti da jesam,

da u porodu sad vičem,

vrijedna Tvoga lika.

01.07.2021. 05:15

 

Duša i bol

 

Ostane bez udaha,

sve od preteške siline,

pa zagrcne drugi put.

Povjeruje bez straha,

sve od velike miline,

i duboko upije taj uzdah krut.

Bol je tišti

i slabom je čini,

lakom poput pepela

što iz nje vrišti

prema udaljenoj mjesečini

na koju je tmina sjela.

U haljini bijednoj

tiho milost prosi

da je čuje samo Bog.

Nit' u suzi jednoj

gorčinu ne nosi;

samo da se riješi stanja tog,

samo da dočeka

onaj blagi sat

kad se dijeli lijek

i da ne čuje se jeka.

Bol ta mora stat

i taj udah prijek.

Ponos, visoko je drži.

Ukočeno tijelo

čuva je od napadaja.

Kao da se kaplja prži,

iznutra je bijelo

jer je izišla iz odaja.

Krenula je Bogu svome,

ali strmoglavo pada

kao da stampedo gazi.

Evo lijeka stanju tome,

dahnula je nada

i ka utrobi silazi.

Opijena, mada i bez uma,

grudima zahvaća dah,

duboko i oprezno, polako.

Bez ijednog šuma

uvlači se laki strah;

do kada će izdržati tako?

30.06.2021. 22:46