Maske grijeha

 

Gospodin Isus sebe učini Grijehom da nas, ljude, učini dionicima vječnoga života Njegove božanske naravi.

Mesopusti u karnevalima predstavljaju u narodnom običaju glavnoga krivca za sve grijehe kojemu se ljudi prepuštaju, ali da bi ga na kraju spalili i uništili. To su isto učinili s Isusom. Glavno je u tome svemu da „ja nisam ništa kriv”.

Čovjek je slobodan i slobodno i svjesno se odlučuje na grijeh. Sloboda donosi sa sobom odgovornost za sva djela, i dobra, i loša.

Čemu gajiti tako naopaki običaj da se ljudi posvećuju grijehu do najtananijih detalja, zamalo da s velikim uživanjem stavljaju na sebe maske bludnika i bludnica, prostaka, korumpiranih političara, pohlepnih kraljeva i bezbrojnih oholica. Biraju najbolju masku, najljepšu masku, masku ljubomore, masku zavisti, masku neumjerenosti u svemu, u jelu, u piću, u drogama, u medijaštvu, na društvenim mrežama. Istražuju grijehe, a kao kršćani bi morali znati da se od grijeha bježi glavom bez obzira, da ga se kloni, da se grijeh ne proučava. Proučava se Isus na križu.

Na kraju spaljuju, onako razuzdani od uživanja u maskama grijeha, satirični, ironični, sarkastični i cinični onoga istoga mesopusta, đavla kao što su razapeli i Svetoga, Boga našega.

Što je dobro u karnevalima?

Zaostali su narodni običaji iz prošlosti.

Naročito su bili zamjena za rimokatoličku vjeroispovijest u dugim desetljećima totalitarističkog režima koji je zahtijevao da se zemlja odvoji od Katoličke Crkve i ismijavao „budale koje sve praznovjerno vjeruju”, one koji nisu bili karijeristi.

Tako je narodni običaj zamijenio vjerska okupljanja.

Tako je vjera naša postala „narodni običaj”.

Pogledajmo sudionike karnevala.

Raskitili su božićno drvce i nastao je „raspašoj” jer se zna da uskoro, 17. veljače 2021. dolazi u kalendaru blagdan Čiste srijede kao početak dugog korizmenog vremena kada se ne smije „više ludovati” nego se svi moraju učiniti pokornicima i pokajnicima. To je isto kao kada sotona šapće na uho: „Daj, sagriješi nešto. Sagriješi da bi imao što ispovijedati jer inače uopće nemaš nekoga grijeha”.

Tako i sudionici karnevala: ništa nisu krivi. Spalili su krivca.

Ostali su otvoreni za grijehe, a neskloni promatranju Isusa Krista, Križa, Uskrsnuća; u velikim su nevoljama, tim više što ih nisu svjesni. Olakšali su svoje napetosti jer tko zna kada su se temeljito ispovjedili za blud i pohlepu, za laž i oholost, za neumjerenost i razne požude očiju i srca.

Istinski vjernik je staložen i postojan, nije mu potrebno povremeno ili često „pražnjenje” napetosti, njegovo raspoloženje je gotovo uvijek radosno i uvijek je raspoložen za molitve, klanjanja, adoracije, kontemplaciju u litanijama, a naročito za pohađanje Euharistijskoga slavlja. To je istinski vjerski običaj.

Narodni običaji pretvaraju se u umjetnička djela, u teatar, u glazbene avanture, u književnu kulturu.

Vjerski običaji nalažu da se promatra Sveto pismo, da se čita Stari zavjet na temelju svakodnevnih evanđeoskih čitanja, da se moli jutarnji, dnevni i večernji časoslov, brevijar. Tko redovno moli Gospinu krunicu i Krunicu milosrđa, taj neće niti pomišljati na karnevale, oni su suprotni od vjere, nikako ne idu zajedno.

Jer, u vjerskom životu čovjek susreće Savršenoga i ispovijeda, kajući se zbog svoje nesavršenosti, sve grijehe kojih uvijek ima.

U karnevalskom narodnom običaju čovjek gubi kompas, ne može napredovati već se čitav život vrti u krug i ne može otkriti Isusa Krista koji ga je izabrao za bolje i više i koji čovjeka zove u vjerski život. 16.01.2021. 10:57

Pogled na prašinu

 

Hoćeš li naći na zemlji vjere

kad se pojaviš u svojoj slavi,

kad anđeli sve naše duše izmjere

i kad se svijetu svršetak pojavi?

Mnogi tu pate, a duše su časne,

svi siromasi što ne dižu bune.

Kako su razlike postale jasne!

Kako su države obijesti pune!

I nema krivca, vješa se lutka

za primjer svim bogatašima

što su se domogli svakoga kutka

i svake duše što samo ovčicu ima.

Oprosti im, Oče, jer znaju što čine,

pokaži im plodove duša lakomih

da svi koji pate od te veličine

znaju da Ti si oduvijek ljubio njih.

Oprosti meni, Gospodine silni,

oprosti što gledam u prašnjavo tlo

dok za mene strepe anđeli umilni

da će me odnijeti tama i zlo.

Privuci me, Isuse, molim Te, Bože,

izbavi mi dušu iz živoga blata,

vrati me tu gdje se kreposti množe,

oduzmi me sjaju varljiva zlata.

Primi od mene molitvu tuge

za sve koji čeznu životna daha.

Obnovi me Duhom ponizna sluge,

vrati mi ono srce siromaha.

15.01.2021. 03:51

Vrijeme plača

 

Na izmaku dana, koji sam je mrak,

tama koja traje neko dulje vrijeme

stvara naviku na sivilo i mraz,

čini svijetu da postaje mlak,

da mu nestane i svako dobro sjeme,

da u toj nevidljivosti nađe sraz.

Nema istinskoga razloga za očajavanje,

ali farsa iza vela siva djeluje sve jače

na te duše koje Boga su poznavale.

Smisao se muti čak za okajavanje

i za molitvu za one koji roba tlače,

a te duše slavu Bogu su odavale.

To je napad neviđeni na svu vjeru,

zlodusi bi da nje više ne bude,

toliko im smeta dobro svakojako,

zajedništvo, ljubav koja nema mjeru.

Mnogi vide, kao izgubljene lude,

da se živjet može bilo kako.

Nikakva me sumnja sad ne mori,

ali um će utrnuti i za kratak čas,

to je napala me magla gusta.

Željela bih naći gdje su Tvoji dvori

jer prebivati u Tvome domu mi je spas.

Gdje je sada, Kriste, ona nada pusta

u kojoj sam osjećala mir i sreće val?

Pustinju ne mogu naći od te magle,

vraćam se i vrtim se u krug.

Odričem se svega, ne osjećam žal,

praštajuće moje ruke su se sagle

ne bi li pronašle stari lug.

Znam da žurila sam k Tebi silno,

mada staza do Tebe je bila jako strma,

molitva je bila jedini moj dom.

Možda moje srce sada previše je mirno,

možda pronašla je duša otrov neka strna;

tko zna gdje sam ja na putu tom.

Opet odričem se svih značajnih stvari,

one mi ne znače ono što su nekad bile.

Nemam tu sa sobom ništa vrijedno,

niti od sve svoje osjećajnosti što kvari

svaki pokret, sve što koprene su skrile.

Nosim samo svoje srce grešno, bijedno.

Ne izvlači me iz ponora i bijede,

Kriste, Bože, ostavi me pustu dolje

i obasjaj čitav svijet u svojoj snazi.

Ako moje misli išta vrijede,

pronaći ću samo svjetlo Tvoje volje,

izbjeći ću maglu koja oko mene plazi.

14.01.2021. 20:37

Nebo u srcu svijeta

 

„Upitaju ga farizeji: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. 21 Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!« (Lk 17,21).”

Postao si, Isuse, najveći bijednik, na najviše napuštenom mjestu na svijetu, živio si u malome gradu Nazaretu „iz kojega nikada ne može ništa dobro izaći”, a koji je bio, kao i čitava ta zemlja, pod okupacijom velikoga i velebnoga, najvećega Carstva onih vremena. Bio si građanin potpuno zanemarenoga grada gdje nikada ne dođe Bog i odakle nikada ne iziđe prorok. Veliko carstvo, Rim predstavljalo je cijeli tadašnji svijet, širilo je svoju mnogobožačku kulturu i vođe i cezari vladali su tamo čvrstom rukom, velikom vojskom i brojnim osvajanjima područja i stanovništava koji su svi morali klanjati se samo velikome Rimu i služiti mu. Tamo si živio nakon svoga rođenja u Betlehemu, nakon progonstva kada si se vratio s roditeljima iz Egipta, sa svojom majkom, Djevicom Marijom i zemaljskim ocem, pravednikom Josipom i tamo si Ti rastao u dobi i mudrosti, potpuno tiho i uobičajeno kao i svi u Nazaretu. Danas se uopće ne zna za taj grad, nema ga na geografskoj karti.

Kada si počeo naviještati ljudima kraljevstvo nebesko protjeraše Te iz toga grada svećenici, pismoznanci i farizeji, a s njima i stanovnici grada Nazareta. Niti tamo, niti bilo gdje drugdje nisi imao svoj dom iako si se nastanio u Kafarnaumu na Genezaretskom jezeru u istoj toj pokrajini Galileji. Nisi više imao „ni gdje nasloniti glavu”, a narod Te više nije ostavljao na miru jer si činio velika čuda. Ostaviše Te svi i svi su se razbježali tek kada Te osudiše na smrt.

Iz Tvojega naviještanja i iz Tvoje smrti, iz Tvojega tijela rodila se Tvoja Crkva kojoj si poslao Duha svojega da budeš zauvijek sa svojim učenicima koji su Te počeli raznositi po svijetu i svjedočiti o Tvojoj svetosti. Ti postade poznat i velik na kugli zemaljskoj, a naročito u zemaljskom sjedištu svoje Crkve, u istom onom Rimu koji Te je razapeo na križ. Tvoje kraljevstvo nebesko, izraslo kao zrno gorušice u veliko i razgranato stablo, širi se dovijeka po čitavoj zemlji.

Ti dolaziš, Isuse, kao misao i lijek u srca ljudi, ulaziš tiho i ostaješ ako Te srca prime. Srcu koje Te prima objavljuješ se kao Gospodin Bog, Onaj iz maloga grada Nazareta i Onaj čije kraljevstvo raste. Potičeš svako srce na vjernost životu u Tebi jer daješ svemu smisao, i životu i smrti. U velikom otajstvu vjere svako Te srce spozna u sebi i u drugima.

I svjedoči za Tebe u Duhu Svetome, pere se u vodi krštenja, hrani se živom Krvi Tvojom koja je otkupila ljudski rod od zla i grijeha, spasila ljude od vječne smrti i daje obilne darove i život kraljevstva nebeskoga.

Ni Tvoji vjernici svjedoci nemaju gdje na zemlji nasloniti glavu, ali tu si Ti kojih ih uvijek nahraniš i napojiš i daješ da u Tebi počinu, da se u tebi razvijaju i rastu u mudrosti.

Život u Tebi, Kriste koji život daješ, ne postoji privremeno i neovisno o Tebi koji si Život i Istina. Život je u Tebi, Kriste, beskrajan i to je sasvim drugačiji pogled i način života od onoga srca koje živi privremeno kao smrtnik. U otajstvu vjere činiš u srcima ljudi još puno veća čudesa nego prije svoga Uskrsnuća u kojemu Te slave narodi da se Tvojom slavom nahrane i proslave u Tebi.

U Tebi, Isuse, nestaje svaka tama, svaka iluzija i svaki strah. U Tebi ljudska srca postaju djeca svjetla, istine i realnosti života.

„Smiluj mi se, Bože, o smiluj se meni
jer mi se duša utječe tebi!
U sjenu tvojih krila zaklanjam se
dok pogibao ne mine.

3 Vapijem Bogu višnjemu,
Bogu koji mi čini dobro.
4 Nek’ pošalje s nebesa i spasi me,
nek’ postidi one što me progone:
neka Bog pošalje dobrotu svoju i vjernost!

5 Ležim usred lavova
koji proždiru ljudske sinove.
Zubi su im koplja i strijele,
a jezik im mač je naoštren.

6 Uzvisi se, Bože, nad nebesa,
slava tvoja nek’ je nad svom zemljom!
7 Mrežu namjestiše stopama mojim,
stisnuše dušu moju;
iskopaše preda mnom jamu:
sami nek’ u nju padnu!

8 Postojano je srce moje, Bože,
postojano je srce moje;
pjevat ću i svirati.

9 Probudi se, dušo moja!
Probudi se, harfo i citaro!
Probudit ću zoru jutarnju.

10 Hvalit ću te, Gospode, među narodima,
među pucima pjevat ću tebi:
11 jer do neba je dobrota tvoja,
do oblaka vjernost tvoja.
12 Uzvisi se, Bože, nad nebesa,
slava tvoja nek’ je nad svom zemljom!”

(Psalam 57)

Slava Ocu i Sinu

i Duhu Svetomu.

Kako bijaše na početku,

tako i sada, i vazda,

i u vijeke vjekova.

Amen!

Narod si svoj nasitio dobrima, Gospodine.

Zazvah Te i Ti si me ozdravio od smrtnoga života, od života propasti i besmisla, od ispraznosti svjetovnih misli i samrtnih riječi, od zlih djela.

Jer što može čovjek koji misli da će umrijeti i koji se nada „da nešto ima poslije smrti”? Što može njegovo srce dobroga doživjeti? Nada mu kao list na vjetru koji pada, požuti i prazno šušti pod nečijim stopama. Vjera mu u nekakvu neodređenu besmrtnost dopušta da čini prazna djela, samo da ovo prođe pa da poslije može činiti što god poželi. Za ljubav čuje, ali ju ne doživi već poklanja svoju naklonost prolaznosti s njezinim lažnim i pohabanim užitcima.

A kada srce otvori Tebi, Gospodine Bože, dobiva smisao sve ono što čovjek misli i čini. Svaka sitnica i svaki detalj u životu postaje jako važan jer u tim malim susretima je srce svjesno da se nalazi na svetome tlu, da posjeduje mir vječnosti, počinak duhovni iz kojega izranja blaženstvo, blaženstvo siromaštva i svakodnevnih boli i patnji, blaženstvo samoće bez stvarne samoće u srcu koje nije nikada samo jer se Ti nastanjuješ u čovjeku zauvijek pa siva svakodnevica postaje svečanost iz trenutka u trenutak. Čovjek Te upoznaje, Ti mu pročiščavaš um, Ti mu daješ spoznati uvijek mnoge istinite, tako istinite pojave, riječi, djela i sve čovjek bolje vidi i bolje razumije. I prepoznaje druge ljude, prepoznaje Tvoju patnju u kojoj nalazi sebe kao novoga čovjeka, iznova rođena, uvijek iz početka.

Najteže je nevjerniku gledati u svoju smrtnost i iščekivati smrt, a da nikada takav ne shvati da mu je život najdragocjenije što ima. Život imati znači biti bogat, slavan, ljubiti, biti mirotvorac, davati drugima život.

U Tebi, Kriste, srce spoznaje kako je život lako izgubiti.

U Tebi čovjek zna da nije nikada sam, bez drugih koji Te znaju, da je dio Tvoga vjernoga puka u kojemu se Ti komuniciraš kao velika tajna jer Ti si sakrament života i jedini put u ljubav bez koje života nema.

U Tebi, Kriste, čovjek vidi kao sam od sebe istinu života i svijeta, poraz nevolja i zla, ali vidi i obzore nepregledne vječnoga života koji pritječe iz Tvojega Križa, Tvoje muke i smrti i kojega dobiva blagovanjem Tijela i Krvi Tvoje, posluživanjem Tvoje riječi, vršenjem Tvoje volje.

Nema dvojbe život u Tebi.

Čovjek je smrtnik, ali umire s Tobom, u Tebi, i po Tebi te takav i uskrsava kao da nikada nije ni umro ako je srce otvorio za istinu i vječni život u Tvome kraljevstvu nebeskom. 14.01.2021. 02:54

Živ među mrtvima

„Ja sam Gospodin Bog”, govori Gospodin.

„Boga nema”, pričaju ljudi.

„Nema tu Gospodina, rekoše anđeli”: „Uskrsnuo je.

Što tražite Živoga među mrtvima?”

Tek kada je čovjek ovako fasciniran Starim zavjetom, on može reći da vjeruje Evanđelju.

Evanđelje je duhovno, a ne može drugačije ni biti jer je sablazan Križa Kristova prevelika za čovjeka od krvi i mesa, materijalnog čovjeka koji razglaba o svemirskim tijelima, a nikada o kozmičkom duhu.

Starozavjetni temelj Isusov je Otac nebeski i kao takvoga znaju Ga svi pripadnici Izabranog naroda. Stari zavjet rađa Sina, a to je Sin Boga.

Također, Evanđelje se nadovezuje duboko na starozavjetne spise gdje najviše dolazi do izražaja sablazan čovjeka nad ljudskom krhkošću postojanja.

Sin Božji, Isus ulazi direktno u tu krhkost, stradava i pogiba, to jest predaje se, prepuštajući se smrti kao krhko biće, kao istinski Čovjek, onaj materijalni koji je sastavljen od zemlje i daha Božjega, ali teško prihvaća spoznaju o sebi kao o prahu i pepelu i zato pokušava ne griješiti, kajati se, opraštati kako ne bi više bio samo prah već i sudionik u božanskom životu. Već je to dovoljno, i previše, da čovjek zastane i malo se zamisli.

Odakle nama pojam o Božanstvu, odakle nama ta riječ „Bog” ako ne zato što Boga zaista ima? Tko je izmislio tu riječ, zna li se to? U prapočetcima postojao je pojam „Nus” koji znači „Um”, to je Upravitelj svijeta.

Praotac vjere, Abraham, je čovjek koji je kontemplativan i kojega ne uslišavaju mnogi bogovi što su ih molili Mezopotamci.

Abraham je star, iskusan i samosvjestan. On je upravitelj velike obitelji, zapravo je stočar i obrađuje zemlju, sposoban je za ratovanje i za mirenje. Mnogo je toga iskusio i vidio u životu. I nepravdu poznaje, i onu čežnju za uslišanjem pravednosti, i molitvu pred Nekim Bićem koje je iznad njega ili iznad njega i iznad svega. Zna za čežnju za Bogom, ali ga bogovi razni ne ispunjavaju ni približno. On je čovjek ispunjen dostojanstvom jer je iskren, marljiv i uspješan u svojim poslovima. Abrahamovo osnovno ljudsko dostojanstvo ne može se pomiriti s nepouzdanošću raznih bogova, on traži. Traži pouzdanog Boga, Boga koji je, ne samo takav kakav je Abraham, nego još puno, puno bolji.

U svom traženju Nekoga, Abraham je strpljiv i uporan do te mjere da ne može niti umrijeti mirno jer ne poznaje Boga Svemogućega, toliko ga to njegovo traženje zaokuplja, a ogleda se u pravednosti koju razvija u sebi, u iskrenosti koju doživljava u odnosima sa svojom obitelji i prijateljima te je ponajviše živi u sebi. On gleda oko sebe, promatra, razgovara i traži. Nadomak je cilju, ali ga ne otkriva.

Takav je onaj tko Boga čeka, ali to je čovjek koji će Boga sigurno dočekati.

To je početak vjere, to je rađanje pojma Bog. I Bog izabire Abrahama da mu se objavi, uzljubi ga.

Evanđelje počinje dolaskom Isusa Krista na svijet s Isusovim riječima da se ljudima približilo kraljevstvo nebesko i da se obrate i vjeruju toj Radosnoj vijesti.

Za nekoga tko ne poznaje Abrahamovu vjeru, ta Radosna vijest izgleda kao nametanje pravila. Za nekoga tko ne zna puno o odnosu Boga i ljudi Izabranoga naroda u starozavjetnim spisima ta Radosna vijest izgleda kao politička akcija.

Danas ne može čovjek biti vjernik u kršćanskoj Crkvi, a da govori da vjeruje u Boga, a da ne ide u crkvu i da ne čita Bibliju od Evanđelja pa do starih knjiga, od Starog zavjeta pa do Otkrivenja premda bilo koga, bilo kada i gdje, Bog može pozvati k sebi, odnosno poslati ga nekamo da vrši Božju volju.

Tek kada čovjek nastoji pročitati Evanđelje, on može početi istraživati stare spise. Tu se vjera otvara jer se Bog otvara s Evanđeljem, tu nastaje onaj vjerski nemir Abrahamov koji potiče čovjeka da postane sljedbenik Isusa Krista jer prepoznaje u Isusu jedinoga pravoga Boga koji je sama Ljubav i Pravednost. 12.01.2021. 19:45

Kralj vjekova

„Obratite se k njemu svim srcem svojim †

    i svom dušom svojom, *
    da činite pred njim istinu,
i on će se okrenuti k vama, *
    i neće sakrivati lica svoga od vas.
Gledajte što učini s vama, *
    na sva ga usta slavite i hvalite,
blagoslivljajte Gospoda pravde *
    i uzvisujte kralja vjekova.

Ja ga u zemlji progonstva hvalim *
    i očitujem njegovu moć i veličinu
    grešnom narodu.
Obratite se, grešnici, i činite pravdu pred njim. †
    Tko zna hoće li pogled svrnuti na vas *
    i milost vam iskazati!”

Tob 13,1-10

Gospodin Isus, Čovjek i Bog naš, živi u povijesnom vremenu i to od onoga časa kada se utjelovio u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom.

Isus se rodio na zemlji u 'dane kralja Heroda' (Mt 2,1); Isusovo propovijedanje počinje „petnaeste godine vladavine cara Tiberija” (Lk 3,1); Isus 'daje svoje dobro svjedočanstvo pod Poncijem Pilatom' (1 Tim 6,13) i to se zbilo kao vrhunski događaj svete povijesti koji se zbio „jedanput zauvijek” (Rim 6,10 i Heb 9,12). Zato sve kršćanske vjeroispovijesti bilježe trenutak kad je Isus zakoraknuo u ljudsko vrijeme. Isus je dijelio naše doživljavanje vremena, samo što Mu je proročka svijest omogućavala izdizanje nad tijek zbivanja te tako Isus živi oka uprta u smrt u koju „treba” uvrijeti da bi nakon toga uskrsnuo (Mk 8,31; 9,31; 10,33sl//). To je Isusov „čas” (Iv 17,11) koji Mu posluh prema Ocu brani da ga uskori ili ubrza (Iv 2,4).

Isusovo je vrijeme punina vremena. Isus jasno obznanjuje:

„Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje” (Mk 1,15 usp Lk 4,21).

Isus čitavoga zemaljskoga života i javnog djelovanja naglašeno poziva svoje slušateljstvo da shvate znakove vremena u kome žive. Najzad i zaplače pred Jeruzalemom koji nije znao prepoznati vrijeme u koje ga je Bog pohodio.

U odvijanje Božjeg nauma zašao je događaj prema kojemu se sve određuje sa „prije” i „poslije”. Isusovo vrijeme je u središtu zemaljskoga trajanja. Krist privodi vrijeme njegovu ispunjenju, dominira nad cjelokupnošću tog vremena.

S Isusom je nastupio odlučni događaj vremena (Dufour , str. 1467/8)

Stoga i nije čudno da Isusovi neprijatelji, neprijatelji kršćanske Crkve što ju je Isus utemeljio nastoje novim i starim ideologijama poreći sve što je normalno, prirodno i logično pa nastoje čak zanemariti tradicionalne vrijednosti kako bi zanemarili sve što je u prošlosti postojalo. To se naročito vidi u obrazovnim sustavima gdje se više ne mora učiti niti povijest, niti jezik materinji, niti jezik i govor općenito već samo sličice i ikone, informatičke slagalice i slično. Mnogi bi voljeli da se vrijeme ne računa uopće ili da se računa od trenutka kad je koja od tih ideologija zavladala kao što je, primjerice pojam „novi val”.

No, vrijeme postoji za čovjeka kako bi čovjek mogao razumno spoznati istinu. Za spoznaju činjenica neophodno je imati neku prvu pretpostavku, prvu premisu, a takva dolazi iz iskustva i to iz iskustva koje se dogodilo više puta jednako u prošlosti te se dokazalo kao realno, uvjerljivo i istinito. Tek na prošlim događajima čovjek može zaista nešto razborito i razumno učiniti i izgraditi sebi dobar život. Kad ima prvu premisu, čovjek lako nađe i onu drugu da bi s dvije istinite i točne premise došao do konkluzije, kako bi mogao donijeti zaključak, a to je osnovna ljudska spoznaja. Bez takvoga postupka nema razmišljanja, niti spoznaje, nema razuma.

Najnovije ideologije postaju smiješne u svojim besmislicama jer su izgubile prošlost, jer su izgubile zdrav razum. Čak ni dijete više ne može se biti već se mora odmah učiti da je spolni užitak najvažniji i da taj „rodni užitak” posjeduju djeca koja su sva negdje u nekim kategorijama koje su sklepane od kategorija „muško” i „žensko”. Čak se ni sveta riječ „Amen” ne smije izgovoriti bez primisli na nove zapovijedi novih ideologija. Eto, kako su neki ljudi robovi vlastita nerazmišljanja, da ne velim neku težu riječ.

Boje se Boga, boje se Isusa Krista jer znaju da je kršćanska Crkva zapravo Krist i žele Ga nadvladati i prevladati, a pri tome srljaju u ludosti koje bi bile smiješne da nisu tragične za potomstvo.

S Gospodinom Isusom su započela posljednja vremena, to su vremena nove ere, to je vrijeme kršćanske Crkve u kojoj je sav narod koji vjeruje jedno tijelo, Kristovo, gdje su svi ljudi udovi toga tijela. Glava tijela je Krist.

Isus je već u svojim prispodobama bio dao nazreti hod kraljevstva Božjega prema budućoj punini jer odlučni događaj vremena jest započeo i donosi svoje plodove sve do sada. Poslije Uskrsnuća, poslanje koje Isus zadaje apostolima predmnijeva taj isti produžetak posljednjih vremena, produžetak eshatologije; a prizor Uzašašća jasno luči trenutak kad Isus staje Bogu s desne strane od onoga trenutka kad će se vratiti u slavi da potpuno dovrši ostvarenje proročkih obećanja. Između ta dva trenutka postoji međuvrijeme koje je kvalitetom različito od vremena neznanja u kome su se nalazili pogani. To je vrijeme Crkve.

Kada će svršetak doći, nije poznato nikome do li Ocu nebeskome:

 

„Vrijeme dolaska neizvjesno

(Mt 24, 32–35; Lk 21, 29–33)
»A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. 29 Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! 30 Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. 31 Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.«
32 »A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.« (Mk 13,32//).”

Vrijeme Crkve nije samo po sebi dostatno. Ono je već dio posljednjih vremena, ali unatoč tome je ustremljeno prema punini koja ima doći, usmjereno je prema jednom cilju – Danu Gospodnjemu. Tek će tada biti dovršeno djelo Krista koji je Alfa i Omega, Onaj „koji jest, koji bijaše i koji će doći” (Otk 1,8).

„Znakovi Dana Gospodnjega

A što se tiče dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: 2 ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji. 3 Neka vas nitko ne zavede ni na koji način.
Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propasti, 4 Protivnik, onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom... 5 Ne sjećate li se, to sam vam govorio dok sam još bio među vama? 6 I sada znate što ga zadržava da bi se pojavio tek u svoje vrijeme. 7 Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen. 8 Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom ustâ i uništiti pojavkom dolaska svoga – 9 njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima 10 i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. 11 I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži 12 te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost.” 2 Sol 2,1-12

„30 »I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.« Dj 17,30-31

Vrijeme Crkve će dostići svoje posvemašnje preobraženje kad se pojave nova nebesa i nova zemlja. Tamo više neće biti ni sunca, ni mjeseca da označe vrijeme kao u starom svijetu jer će ljudi ući u Božju vječnost; Otk 21,23 (Dufour, str. 1469/72). 12.01.2021. 08:32

BDIJTE!

(Mt 24, 36–44)
»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.
34 Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. 35 Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – 36 da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe.«
37 »Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«

Mk 13,33 sl//

Molitva Boga

Otvori mi raj,

otvori mi put

za malena djela.

Odmakni sjaj

i baci u kut

jer ne bih htjela

podnijeti pad.

Volim Te tiho,

Svetče Kriste,

i veliki jad

našla bih stihom

sred ljubavi čiste.

I da Ti se divim,

da gledam Te ljudski

u svem dostojanstvu.

Da s Tobom živim

trenutak ljupki

u svem veličanstvu.

Pazim na riječi,

čuvam i štitim

molitvu Boga

da nitko ne spriječi

kada pohitim

do časa toga

kada me blaže

krvave vene

na Tvome čelu

koje me traže.

Traže baš mene

u svakome djelu,

u svakome činu

jer sa mnom patiš

i sa mnom si sretan.

U Tvome vinu

uvijek uzvratiš

taj drhtaj sjetan.

Dobro znam,

to neće prestati;

Tvoja sam lađa.

U grudima plam

sva djela pozlati,

od krvi se Tvoje rađa.

10.01.2021. 16:41