Pogled na prašinu

 

Hoćeš li naći na zemlji vjere

kad se pojaviš u svojoj slavi,

kad anđeli sve naše duše izmjere

i kad se svijetu svršetak pojavi?

Mnogi tu pate, a duše su časne,

svi siromasi što ne dižu bune.

Kako su razlike postale jasne!

Kako su države obijesti pune!

I nema krivca, vješa se lutka

za primjer svim bogatašima

što su se domogli svakoga kutka

i svake duše što samo ovčicu ima.

Oprosti im, Oče, jer znaju što čine,

pokaži im plodove duša lakomih

da svi koji pate od te veličine

znaju da Ti si oduvijek ljubio njih.

Oprosti meni, Gospodine silni,

oprosti što gledam u prašnjavo tlo

dok za mene strepe anđeli umilni

da će me odnijeti tama i zlo.

Privuci me, Isuse, molim Te, Bože,

izbavi mi dušu iz živoga blata,

vrati me tu gdje se kreposti množe,

oduzmi me sjaju varljiva zlata.

Primi od mene molitvu tuge

za sve koji čeznu životna daha.

Obnovi me Duhom ponizna sluge,

vrati mi ono srce siromaha.

15.01.2021. 03:51

Vrijeme plača

 

Na izmaku dana, koji sam je mrak,

tama koja traje neko dulje vrijeme

stvara naviku na sivilo i mraz,

čini svijetu da postaje mlak,

da mu nestane i svako dobro sjeme,

da u toj nevidljivosti nađe sraz.

Nema istinskoga razloga za očajavanje,

ali farsa iza vela siva djeluje sve jače

na te duše koje Boga su poznavale.

Smisao se muti čak za okajavanje

i za molitvu za one koji roba tlače,

a te duše slavu Bogu su odavale.

To je napad neviđeni na svu vjeru,

zlodusi bi da nje više ne bude,

toliko im smeta dobro svakojako,

zajedništvo, ljubav koja nema mjeru.

Mnogi vide, kao izgubljene lude,

da se živjet može bilo kako.

Nikakva me sumnja sad ne mori,

ali um će utrnuti i za kratak čas,

to je napala me magla gusta.

Željela bih naći gdje su Tvoji dvori

jer prebivati u Tvome domu mi je spas.

Gdje je sada, Kriste, ona nada pusta

u kojoj sam osjećala mir i sreće val?

Pustinju ne mogu naći od te magle,

vraćam se i vrtim se u krug.

Odričem se svega, ne osjećam žal,

praštajuće moje ruke su se sagle

ne bi li pronašle stari lug.

Znam da žurila sam k Tebi silno,

mada staza do Tebe je bila jako strma,

molitva je bila jedini moj dom.

Možda moje srce sada previše je mirno,

možda pronašla je duša otrov neka strna;

tko zna gdje sam ja na putu tom.

Opet odričem se svih značajnih stvari,

one mi ne znače ono što su nekad bile.

Nemam tu sa sobom ništa vrijedno,

niti od sve svoje osjećajnosti što kvari

svaki pokret, sve što koprene su skrile.

Nosim samo svoje srce grešno, bijedno.

Ne izvlači me iz ponora i bijede,

Kriste, Bože, ostavi me pustu dolje

i obasjaj čitav svijet u svojoj snazi.

Ako moje misli išta vrijede,

pronaći ću samo svjetlo Tvoje volje,

izbjeći ću maglu koja oko mene plazi.

14.01.2021. 20:37

Nebo u srcu svijeta

 

„Upitaju ga farizeji: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. 21 Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!« (Lk 17,21).”

Postao si, Isuse, najveći bijednik, na najviše napuštenom mjestu na svijetu, živio si u malome gradu Nazaretu „iz kojega nikada ne može ništa dobro izaći”, a koji je bio, kao i čitava ta zemlja, pod okupacijom velikoga i velebnoga, najvećega Carstva onih vremena. Bio si građanin potpuno zanemarenoga grada gdje nikada ne dođe Bog i odakle nikada ne iziđe prorok. Veliko carstvo, Rim predstavljalo je cijeli tadašnji svijet, širilo je svoju mnogobožačku kulturu i vođe i cezari vladali su tamo čvrstom rukom, velikom vojskom i brojnim osvajanjima područja i stanovništava koji su svi morali klanjati se samo velikome Rimu i služiti mu. Tamo si živio nakon svoga rođenja u Betlehemu, nakon progonstva kada si se vratio s roditeljima iz Egipta, sa svojom majkom, Djevicom Marijom i zemaljskim ocem, pravednikom Josipom i tamo si Ti rastao u dobi i mudrosti, potpuno tiho i uobičajeno kao i svi u Nazaretu. Danas se uopće ne zna za taj grad, nema ga na geografskoj karti.

Kada si počeo naviještati ljudima kraljevstvo nebesko protjeraše Te iz toga grada svećenici, pismoznanci i farizeji, a s njima i stanovnici grada Nazareta. Niti tamo, niti bilo gdje drugdje nisi imao svoj dom iako si se nastanio u Kafarnaumu na Genezaretskom jezeru u istoj toj pokrajini Galileji. Nisi više imao „ni gdje nasloniti glavu”, a narod Te više nije ostavljao na miru jer si činio velika čuda. Ostaviše Te svi i svi su se razbježali tek kada Te osudiše na smrt.

Iz Tvojega naviještanja i iz Tvoje smrti, iz Tvojega tijela rodila se Tvoja Crkva kojoj si poslao Duha svojega da budeš zauvijek sa svojim učenicima koji su Te počeli raznositi po svijetu i svjedočiti o Tvojoj svetosti. Ti postade poznat i velik na kugli zemaljskoj, a naročito u zemaljskom sjedištu svoje Crkve, u istom onom Rimu koji Te je razapeo na križ. Tvoje kraljevstvo nebesko, izraslo kao zrno gorušice u veliko i razgranato stablo, širi se dovijeka po čitavoj zemlji.

Ti dolaziš, Isuse, kao misao i lijek u srca ljudi, ulaziš tiho i ostaješ ako Te srca prime. Srcu koje Te prima objavljuješ se kao Gospodin Bog, Onaj iz maloga grada Nazareta i Onaj čije kraljevstvo raste. Potičeš svako srce na vjernost životu u Tebi jer daješ svemu smisao, i životu i smrti. U velikom otajstvu vjere svako Te srce spozna u sebi i u drugima.

I svjedoči za Tebe u Duhu Svetome, pere se u vodi krštenja, hrani se živom Krvi Tvojom koja je otkupila ljudski rod od zla i grijeha, spasila ljude od vječne smrti i daje obilne darove i život kraljevstva nebeskoga.

Ni Tvoji vjernici svjedoci nemaju gdje na zemlji nasloniti glavu, ali tu si Ti kojih ih uvijek nahraniš i napojiš i daješ da u Tebi počinu, da se u tebi razvijaju i rastu u mudrosti.

Život u Tebi, Kriste koji život daješ, ne postoji privremeno i neovisno o Tebi koji si Život i Istina. Život je u Tebi, Kriste, beskrajan i to je sasvim drugačiji pogled i način života od onoga srca koje živi privremeno kao smrtnik. U otajstvu vjere činiš u srcima ljudi još puno veća čudesa nego prije svoga Uskrsnuća u kojemu Te slave narodi da se Tvojom slavom nahrane i proslave u Tebi.

U Tebi, Isuse, nestaje svaka tama, svaka iluzija i svaki strah. U Tebi ljudska srca postaju djeca svjetla, istine i realnosti života.

„Smiluj mi se, Bože, o smiluj se meni
jer mi se duša utječe tebi!
U sjenu tvojih krila zaklanjam se
dok pogibao ne mine.

3 Vapijem Bogu višnjemu,
Bogu koji mi čini dobro.
4 Nek’ pošalje s nebesa i spasi me,
nek’ postidi one što me progone:
neka Bog pošalje dobrotu svoju i vjernost!

5 Ležim usred lavova
koji proždiru ljudske sinove.
Zubi su im koplja i strijele,
a jezik im mač je naoštren.

6 Uzvisi se, Bože, nad nebesa,
slava tvoja nek’ je nad svom zemljom!
7 Mrežu namjestiše stopama mojim,
stisnuše dušu moju;
iskopaše preda mnom jamu:
sami nek’ u nju padnu!

8 Postojano je srce moje, Bože,
postojano je srce moje;
pjevat ću i svirati.

9 Probudi se, dušo moja!
Probudi se, harfo i citaro!
Probudit ću zoru jutarnju.

10 Hvalit ću te, Gospode, među narodima,
među pucima pjevat ću tebi:
11 jer do neba je dobrota tvoja,
do oblaka vjernost tvoja.
12 Uzvisi se, Bože, nad nebesa,
slava tvoja nek’ je nad svom zemljom!”

(Psalam 57)

Slava Ocu i Sinu

i Duhu Svetomu.

Kako bijaše na početku,

tako i sada, i vazda,

i u vijeke vjekova.

Amen!

Narod si svoj nasitio dobrima, Gospodine.

Zazvah Te i Ti si me ozdravio od smrtnoga života, od života propasti i besmisla, od ispraznosti svjetovnih misli i samrtnih riječi, od zlih djela.

Jer što može čovjek koji misli da će umrijeti i koji se nada „da nešto ima poslije smrti”? Što može njegovo srce dobroga doživjeti? Nada mu kao list na vjetru koji pada, požuti i prazno šušti pod nečijim stopama. Vjera mu u nekakvu neodređenu besmrtnost dopušta da čini prazna djela, samo da ovo prođe pa da poslije može činiti što god poželi. Za ljubav čuje, ali ju ne doživi već poklanja svoju naklonost prolaznosti s njezinim lažnim i pohabanim užitcima.

A kada srce otvori Tebi, Gospodine Bože, dobiva smisao sve ono što čovjek misli i čini. Svaka sitnica i svaki detalj u životu postaje jako važan jer u tim malim susretima je srce svjesno da se nalazi na svetome tlu, da posjeduje mir vječnosti, počinak duhovni iz kojega izranja blaženstvo, blaženstvo siromaštva i svakodnevnih boli i patnji, blaženstvo samoće bez stvarne samoće u srcu koje nije nikada samo jer se Ti nastanjuješ u čovjeku zauvijek pa siva svakodnevica postaje svečanost iz trenutka u trenutak. Čovjek Te upoznaje, Ti mu pročiščavaš um, Ti mu daješ spoznati uvijek mnoge istinite, tako istinite pojave, riječi, djela i sve čovjek bolje vidi i bolje razumije. I prepoznaje druge ljude, prepoznaje Tvoju patnju u kojoj nalazi sebe kao novoga čovjeka, iznova rođena, uvijek iz početka.

Najteže je nevjerniku gledati u svoju smrtnost i iščekivati smrt, a da nikada takav ne shvati da mu je život najdragocjenije što ima. Život imati znači biti bogat, slavan, ljubiti, biti mirotvorac, davati drugima život.

U Tebi, Kriste, srce spoznaje kako je život lako izgubiti.

U Tebi čovjek zna da nije nikada sam, bez drugih koji Te znaju, da je dio Tvoga vjernoga puka u kojemu se Ti komuniciraš kao velika tajna jer Ti si sakrament života i jedini put u ljubav bez koje života nema.

U Tebi, Kriste, čovjek vidi kao sam od sebe istinu života i svijeta, poraz nevolja i zla, ali vidi i obzore nepregledne vječnoga života koji pritječe iz Tvojega Križa, Tvoje muke i smrti i kojega dobiva blagovanjem Tijela i Krvi Tvoje, posluživanjem Tvoje riječi, vršenjem Tvoje volje.

Nema dvojbe život u Tebi.

Čovjek je smrtnik, ali umire s Tobom, u Tebi, i po Tebi te takav i uskrsava kao da nikada nije ni umro ako je srce otvorio za istinu i vječni život u Tvome kraljevstvu nebeskom. 14.01.2021. 02:54

Živ među mrtvima

„Ja sam Gospodin Bog”, govori Gospodin.

„Boga nema”, pričaju ljudi.

„Nema tu Gospodina, rekoše anđeli”: „Uskrsnuo je.

Što tražite Živoga među mrtvima?”

Tek kada je čovjek ovako fasciniran Starim zavjetom, on može reći da vjeruje Evanđelju.

Evanđelje je duhovno, a ne može drugačije ni biti jer je sablazan Križa Kristova prevelika za čovjeka od krvi i mesa, materijalnog čovjeka koji razglaba o svemirskim tijelima, a nikada o kozmičkom duhu.

Starozavjetni temelj Isusov je Otac nebeski i kao takvoga znaju Ga svi pripadnici Izabranog naroda. Stari zavjet rađa Sina, a to je Sin Boga.

Također, Evanđelje se nadovezuje duboko na starozavjetne spise gdje najviše dolazi do izražaja sablazan čovjeka nad ljudskom krhkošću postojanja.

Sin Božji, Isus ulazi direktno u tu krhkost, stradava i pogiba, to jest predaje se, prepuštajući se smrti kao krhko biće, kao istinski Čovjek, onaj materijalni koji je sastavljen od zemlje i daha Božjega, ali teško prihvaća spoznaju o sebi kao o prahu i pepelu i zato pokušava ne griješiti, kajati se, opraštati kako ne bi više bio samo prah već i sudionik u božanskom životu. Već je to dovoljno, i previše, da čovjek zastane i malo se zamisli.

Odakle nama pojam o Božanstvu, odakle nama ta riječ „Bog” ako ne zato što Boga zaista ima? Tko je izmislio tu riječ, zna li se to? U prapočetcima postojao je pojam „Nus” koji znači „Um”, to je Upravitelj svijeta.

Praotac vjere, Abraham, je čovjek koji je kontemplativan i kojega ne uslišavaju mnogi bogovi što su ih molili Mezopotamci.

Abraham je star, iskusan i samosvjestan. On je upravitelj velike obitelji, zapravo je stočar i obrađuje zemlju, sposoban je za ratovanje i za mirenje. Mnogo je toga iskusio i vidio u životu. I nepravdu poznaje, i onu čežnju za uslišanjem pravednosti, i molitvu pred Nekim Bićem koje je iznad njega ili iznad njega i iznad svega. Zna za čežnju za Bogom, ali ga bogovi razni ne ispunjavaju ni približno. On je čovjek ispunjen dostojanstvom jer je iskren, marljiv i uspješan u svojim poslovima. Abrahamovo osnovno ljudsko dostojanstvo ne može se pomiriti s nepouzdanošću raznih bogova, on traži. Traži pouzdanog Boga, Boga koji je, ne samo takav kakav je Abraham, nego još puno, puno bolji.

U svom traženju Nekoga, Abraham je strpljiv i uporan do te mjere da ne može niti umrijeti mirno jer ne poznaje Boga Svemogućega, toliko ga to njegovo traženje zaokuplja, a ogleda se u pravednosti koju razvija u sebi, u iskrenosti koju doživljava u odnosima sa svojom obitelji i prijateljima te je ponajviše živi u sebi. On gleda oko sebe, promatra, razgovara i traži. Nadomak je cilju, ali ga ne otkriva.

Takav je onaj tko Boga čeka, ali to je čovjek koji će Boga sigurno dočekati.

To je početak vjere, to je rađanje pojma Bog. I Bog izabire Abrahama da mu se objavi, uzljubi ga.

Evanđelje počinje dolaskom Isusa Krista na svijet s Isusovim riječima da se ljudima približilo kraljevstvo nebesko i da se obrate i vjeruju toj Radosnoj vijesti.

Za nekoga tko ne poznaje Abrahamovu vjeru, ta Radosna vijest izgleda kao nametanje pravila. Za nekoga tko ne zna puno o odnosu Boga i ljudi Izabranoga naroda u starozavjetnim spisima ta Radosna vijest izgleda kao politička akcija.

Danas ne može čovjek biti vjernik u kršćanskoj Crkvi, a da govori da vjeruje u Boga, a da ne ide u crkvu i da ne čita Bibliju od Evanđelja pa do starih knjiga, od Starog zavjeta pa do Otkrivenja premda bilo koga, bilo kada i gdje, Bog može pozvati k sebi, odnosno poslati ga nekamo da vrši Božju volju.

Tek kada čovjek nastoji pročitati Evanđelje, on može početi istraživati stare spise. Tu se vjera otvara jer se Bog otvara s Evanđeljem, tu nastaje onaj vjerski nemir Abrahamov koji potiče čovjeka da postane sljedbenik Isusa Krista jer prepoznaje u Isusu jedinoga pravoga Boga koji je sama Ljubav i Pravednost. 12.01.2021. 19:45

Kralj vjekova

„Obratite se k njemu svim srcem svojim †

    i svom dušom svojom, *
    da činite pred njim istinu,
i on će se okrenuti k vama, *
    i neće sakrivati lica svoga od vas.
Gledajte što učini s vama, *
    na sva ga usta slavite i hvalite,
blagoslivljajte Gospoda pravde *
    i uzvisujte kralja vjekova.

Ja ga u zemlji progonstva hvalim *
    i očitujem njegovu moć i veličinu
    grešnom narodu.
Obratite se, grešnici, i činite pravdu pred njim. †
    Tko zna hoće li pogled svrnuti na vas *
    i milost vam iskazati!”

Tob 13,1-10

Gospodin Isus, Čovjek i Bog naš, živi u povijesnom vremenu i to od onoga časa kada se utjelovio u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom.

Isus se rodio na zemlji u 'dane kralja Heroda' (Mt 2,1); Isusovo propovijedanje počinje „petnaeste godine vladavine cara Tiberija” (Lk 3,1); Isus 'daje svoje dobro svjedočanstvo pod Poncijem Pilatom' (1 Tim 6,13) i to se zbilo kao vrhunski događaj svete povijesti koji se zbio „jedanput zauvijek” (Rim 6,10 i Heb 9,12). Zato sve kršćanske vjeroispovijesti bilježe trenutak kad je Isus zakoraknuo u ljudsko vrijeme. Isus je dijelio naše doživljavanje vremena, samo što Mu je proročka svijest omogućavala izdizanje nad tijek zbivanja te tako Isus živi oka uprta u smrt u koju „treba” uvrijeti da bi nakon toga uskrsnuo (Mk 8,31; 9,31; 10,33sl//). To je Isusov „čas” (Iv 17,11) koji Mu posluh prema Ocu brani da ga uskori ili ubrza (Iv 2,4).

Isusovo je vrijeme punina vremena. Isus jasno obznanjuje:

„Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje” (Mk 1,15 usp Lk 4,21).

Isus čitavoga zemaljskoga života i javnog djelovanja naglašeno poziva svoje slušateljstvo da shvate znakove vremena u kome žive. Najzad i zaplače pred Jeruzalemom koji nije znao prepoznati vrijeme u koje ga je Bog pohodio.

U odvijanje Božjeg nauma zašao je događaj prema kojemu se sve određuje sa „prije” i „poslije”. Isusovo vrijeme je u središtu zemaljskoga trajanja. Krist privodi vrijeme njegovu ispunjenju, dominira nad cjelokupnošću tog vremena.

S Isusom je nastupio odlučni događaj vremena (Dufour , str. 1467/8)

Stoga i nije čudno da Isusovi neprijatelji, neprijatelji kršćanske Crkve što ju je Isus utemeljio nastoje novim i starim ideologijama poreći sve što je normalno, prirodno i logično pa nastoje čak zanemariti tradicionalne vrijednosti kako bi zanemarili sve što je u prošlosti postojalo. To se naročito vidi u obrazovnim sustavima gdje se više ne mora učiti niti povijest, niti jezik materinji, niti jezik i govor općenito već samo sličice i ikone, informatičke slagalice i slično. Mnogi bi voljeli da se vrijeme ne računa uopće ili da se računa od trenutka kad je koja od tih ideologija zavladala kao što je, primjerice pojam „novi val”.

No, vrijeme postoji za čovjeka kako bi čovjek mogao razumno spoznati istinu. Za spoznaju činjenica neophodno je imati neku prvu pretpostavku, prvu premisu, a takva dolazi iz iskustva i to iz iskustva koje se dogodilo više puta jednako u prošlosti te se dokazalo kao realno, uvjerljivo i istinito. Tek na prošlim događajima čovjek može zaista nešto razborito i razumno učiniti i izgraditi sebi dobar život. Kad ima prvu premisu, čovjek lako nađe i onu drugu da bi s dvije istinite i točne premise došao do konkluzije, kako bi mogao donijeti zaključak, a to je osnovna ljudska spoznaja. Bez takvoga postupka nema razmišljanja, niti spoznaje, nema razuma.

Najnovije ideologije postaju smiješne u svojim besmislicama jer su izgubile prošlost, jer su izgubile zdrav razum. Čak ni dijete više ne može se biti već se mora odmah učiti da je spolni užitak najvažniji i da taj „rodni užitak” posjeduju djeca koja su sva negdje u nekim kategorijama koje su sklepane od kategorija „muško” i „žensko”. Čak se ni sveta riječ „Amen” ne smije izgovoriti bez primisli na nove zapovijedi novih ideologija. Eto, kako su neki ljudi robovi vlastita nerazmišljanja, da ne velim neku težu riječ.

Boje se Boga, boje se Isusa Krista jer znaju da je kršćanska Crkva zapravo Krist i žele Ga nadvladati i prevladati, a pri tome srljaju u ludosti koje bi bile smiješne da nisu tragične za potomstvo.

S Gospodinom Isusom su započela posljednja vremena, to su vremena nove ere, to je vrijeme kršćanske Crkve u kojoj je sav narod koji vjeruje jedno tijelo, Kristovo, gdje su svi ljudi udovi toga tijela. Glava tijela je Krist.

Isus je već u svojim prispodobama bio dao nazreti hod kraljevstva Božjega prema budućoj punini jer odlučni događaj vremena jest započeo i donosi svoje plodove sve do sada. Poslije Uskrsnuća, poslanje koje Isus zadaje apostolima predmnijeva taj isti produžetak posljednjih vremena, produžetak eshatologije; a prizor Uzašašća jasno luči trenutak kad Isus staje Bogu s desne strane od onoga trenutka kad će se vratiti u slavi da potpuno dovrši ostvarenje proročkih obećanja. Između ta dva trenutka postoji međuvrijeme koje je kvalitetom različito od vremena neznanja u kome su se nalazili pogani. To je vrijeme Crkve.

Kada će svršetak doći, nije poznato nikome do li Ocu nebeskome:

 

„Vrijeme dolaska neizvjesno

(Mt 24, 32–35; Lk 21, 29–33)
»A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. 29 Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! 30 Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. 31 Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.«
32 »A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.« (Mk 13,32//).”

Vrijeme Crkve nije samo po sebi dostatno. Ono je već dio posljednjih vremena, ali unatoč tome je ustremljeno prema punini koja ima doći, usmjereno je prema jednom cilju – Danu Gospodnjemu. Tek će tada biti dovršeno djelo Krista koji je Alfa i Omega, Onaj „koji jest, koji bijaše i koji će doći” (Otk 1,8).

„Znakovi Dana Gospodnjega

A što se tiče dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: 2 ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji. 3 Neka vas nitko ne zavede ni na koji način.
Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propasti, 4 Protivnik, onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom... 5 Ne sjećate li se, to sam vam govorio dok sam još bio među vama? 6 I sada znate što ga zadržava da bi se pojavio tek u svoje vrijeme. 7 Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen. 8 Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom ustâ i uništiti pojavkom dolaska svoga – 9 njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima 10 i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. 11 I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži 12 te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost.” 2 Sol 2,1-12

„30 »I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.« Dj 17,30-31

Vrijeme Crkve će dostići svoje posvemašnje preobraženje kad se pojave nova nebesa i nova zemlja. Tamo više neće biti ni sunca, ni mjeseca da označe vrijeme kao u starom svijetu jer će ljudi ući u Božju vječnost; Otk 21,23 (Dufour, str. 1469/72). 12.01.2021. 08:32

BDIJTE!

(Mt 24, 36–44)
»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.
34 Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. 35 Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – 36 da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe.«
37 »Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«

Mk 13,33 sl//

Molitva Boga

Otvori mi raj,

otvori mi put

za malena djela.

Odmakni sjaj

i baci u kut

jer ne bih htjela

podnijeti pad.

Volim Te tiho,

Svetče Kriste,

i veliki jad

našla bih stihom

sred ljubavi čiste.

I da Ti se divim,

da gledam Te ljudski

u svem dostojanstvu.

Da s Tobom živim

trenutak ljupki

u svem veličanstvu.

Pazim na riječi,

čuvam i štitim

molitvu Boga

da nitko ne spriječi

kada pohitim

do časa toga

kada me blaže

krvave vene

na Tvome čelu

koje me traže.

Traže baš mene

u svakome djelu,

u svakome činu

jer sa mnom patiš

i sa mnom si sretan.

U Tvome vinu

uvijek uzvratiš

taj drhtaj sjetan.

Dobro znam,

to neće prestati;

Tvoja sam lađa.

U grudima plam

sva djela pozlati,

od krvi se Tvoje rađa.

10.01.2021. 16:41 

Sveti narod

 

„Izvede ga van i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.«  (Post 15,5).”

Gospodin Bog stvori čovjeka, sklopi s narodom savez te, poslije priprave u savezu sa svojim narodom, osobno postade čovjekom u Isusu Kristu, a sve iz velike ljubavi prema svome stvorenju.

Izabran, izdvojen iz drugih naroda, Izrael u biblijskim spisima postaje naročita Božja svojina, narod svećenika, „ narod svet”. Iz neke nerazjašnjive ljubavi Bog živi i hoda usred svoga naroda:

„Gospodin Bog – suputnik Izraelov

Mojsije oslovi Gospodina: »Vidi, ti si meni rekao: ‘Povedi ovaj narod’, ali mi nisi objavio koga ćeš sa mnom poslati. Još si mi rekao: ‘Znam te po imenu, i ti uživaš moju blagonaklonost.’ 13 Stoga, ako uživam tvoju blagonaklonost, objavi mi svoje putove da te shvatim i da dalje uživam tvoju blagonaklonost. Promisli također da je ova svjetina tvoj narod.« 14 »Ja ću osobno s tobom poći«, odgovori Gospodin, »i počinak ti priuštiti.« 15 »Ako ti ne pođeš«, nadoda Mojsije, »odavde nas i ne izvodi. 16 Ta kako će se znati da uživamo tvoju naklonost, ja i tvoj narod? Po tome što ideš s nama. Time ćemo se samo razlikovati ja i tvoj narod među svim narodima koji su na licu zemlje.« 17 »I ovo što si zatražio, učinit ću«, odgovori Gospodin Mojsiju. »Ta ti uživaš moju blagonaklonost jer te po imenu poznajem.« ( Izl 33,12-17).”

Bog se očituje Izraelu u oblaku, Kovčegu saveza, Hramu ili naprosto u slavi koja ga prati čak i u izgnanstvo. Svet je posred naroda:

„neću više gnjevu dati maha,
neću opet zatirati Efrajima,
jer ja sam Bog, a ne čovjek:
Svetac posred tebe –
neću više gnjevan dolaziti!” Hoš 11,9

Ta djelatna Božja prisutnost donosi narodu, ne samo obrednu svetost, već istinsko dostojanstvo koje taj narod obvezuje na ćudorednu, moralnu svetost. Gospodin proglašava Zakon upravo zato da posveti narod.

Snaga naroda počiva, ne u vojskama ili u spretnoj diplomaciji, već u vjeri u Gospodina, Sveca Izraelova:

„Ako se na me ne oslonite,

održat’ se nećete!’«” Iz 7,9.

Gospodin svome narodu daje, ne samo ono čime se Izrael razlikuje od drugih naroda, već i ono koliko ima sigurnosti, ponosa i nade koja je zapravo nesavladiva zbog obećanja koje mu Gospodin Bog daje (Dufour, str. 1315).

Za Stari zavjet tema Božjeg naroda jednako je središnja kao što će u Novom zavjetu biti tema Crkve, novoga Božjeg naroda, ali i Tijela Kristova.

Izraelski narod je zbog misterija svog poziva što mu ga objavljuje Gospodin Bog bio različit od drugih naroda. Njegovo je nacionalno iskustvo steklo religiozno značenje koje se naglašava obrezanjem kao određenjem od Boga.

Taj Izabrani narod od prije četiri tisuće godina nasljeduje vjeru patrijarha, Abrahama, Izaka i Jakova i dobiva od Gospodina svoje ime:

„Borba s Bogom

One noći on (Jakov) ustane, uzme svoje obje žene, obje svoje sluškinje i svoje jedanaestero djece te prijeđe Jabok preko gaza. 24 Prebacivši njih na drugu stranu toka, prebaci zatim i ostalo što bijaše njegovo. 25 Jakov ostane sam.
I neki se čovjek hrvao s njim dok nije zora svanula. 26 Videći da ga ne može svladati (Jakova), ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk iščašio dok su se hrvali. 27 Potom reče: »Pusti me jer zora sviće!« Ali on (Jakov) odgovori: »Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.« 28 Nato ga onaj zapita: »Kako ti je ime?« Odgovori: »Jakov.« 29 Onaj reče: »Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si.« 30 Onda zapita Jakov: »Reci mi svoje ime!« Odgovori onaj: »Zašto me pitaš za moje ime?« I tu ga blagoslovi.” (Post 32,29).

Ime „Izrael” bi prema pučkoj etimologiji značilo „On se bori s Bogom”. To je, dakle, sveto ime, a ne uobičajena narodnosna oznaka. (Dufour, str. 382).

Izlučivši svoj narod iz ostalih naroda, Gospodin ga je na neki način stvorio, sazdao kao dijete u majčinoj utrobi. Osvješćivanje Izraela kao naroda, dakle, prati živa svijest posvemašnje ovisnosti o Bogu.

Gospodin također načini s Izraelom savez i za narod se sve počinje odvijati i na povijesnom, i na planu vjere. Taj sveti ugovor u kojem je dvanaest plemena bilo ugovorna strana, zapečaćen je krvlju žrtve, njime je Gospodin Bog postao Bog Izraela, a Izrael Božjim izabranim narodom. Između Boga i jedne ljudske zajednice uspostavlja se jedinstvena veza; tko god se obrezanjem pridruži toj zajednici, bit će dionik i te veze (Dufour, str 629sl):

„Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći. 7 Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe – savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe. 8 Tebi i tvome potomstvu poslije tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica – svu zemlju kanaansku – u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog.«
9 Još reče Bog Abrahamu: »A ti savez čuvaj moj – ti i tvoje potomstvo poslije tebe u sve vijeke. 10 A ovo je savez moj s tobom i tvojim potomstvom poslije tebe koji ćeš vršiti: svako muško među vama neka bude obrezano. 11 Obrezujte se, i to neka bude znak saveza između mene i vas. 12 Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kad mu se navrši osam dana, neka bude obrezano; i rob, rođen u vašem domu, i onaj što bude kupljen od stranca, koji ne bude od vaše krvi. 13 Da, i rob rođen u tvome domu ili za novac kupljen mora se obrezati! Tako će moj savez na vašem tijelu ostati vječnim savezom. 14 Muško koje se ne bi obrezalo neka se odstrani od svoga roda: takav je prekršio moj savez.« (Post 17,6-14)”.

Izrael je tako sveti narod, narod posvećen Gospodinu i za Njega izdvojen, vlastita svojina Božja, Njegova baština, Božje stado ili vinograd, Božji sin, Njegova zaručnica itd. Zadaća Izraela je svjedočenje Gospodina Boga svim drugim narodima, on je svjedok Božji, posrednik preko kojega će se s Bogom povezati čitavo čovječanstvo.

Izabrani Božji narod je zajednica krvi, skup zajednica institucija, zajednica jedinstvene sudbine koja je ukorijenjena u domovini koju mu je Bog odredio kao Obećanu zemlju, zajednica jezika i bogoštovna zajednica. (Dufour, str. 631sl.).

Događaji su pokazali da su grijesi naroda koji potječe, kao i svi, od Adama i Eve, doveli narod u ropstvo po volji Boga, ali Božji naum nije stoga postao bespredmetan.

Kao nekoć Izrael novi će se narod roditi iz Božje inicijative, ali ovoga puta Bog će pobijediti grijeh koji je osujetio Njegov prvi plan: Gospodin će očistiti svoj narod, promijeniti mu srce, uliti mu svoj Duh, odstranit će iz njega grešnike da sačuva pravedan i ponizan ostatak i sklopit će novi savez s njim i taj narod će biti svet, Gospodinovo stado, i zaručnica. Novi savez će posredovati Sluga Gospodnji i opet će do svršetka vremena narod biti univerzalna zajednica. Bit će to novi naraštaj koji će imati nove ustanove, novi događaj spasenja, novi izlazak kao otkupljenje i izbavljenje, nov hod kroz pustinju koji obnavlja nekadašnja čudesa, povratak u Obećanu zemlju, pobjeda nad neprijateljima i otpočinjanje mironosnog kraljevanja. Sveopći mir što će tako biti uspostavljen na početku povijesti spasenja dovest će ljudski rod u stanje za kakvo on nije znao od Kajinova grijeha (ubojstvo brata).

Nastat će nova sveta zemlja koja će se odlikovati čudesnom plodnošću, to će biti ponovno nađeni raj. Čovječanstvo će opet postići jedinstvo zajedničkim služenjem jedinomu Bogu; to će biti sveta skupština, qahal, ekklesia, crkva pustinje u kojoj će se narodi pridružiti ostatku Izraela.

Novi narod je narod čije grijehe je Isus Krist okajao i posvetio ga svojom krvlju, narod u koji se stupa po vjeri te je sada nadiđena razina vremenitog života na kojoj se kreću narodi. Transcendentnost Božjeg naroda potpuna je: kao kraljevsko svećenstvo on ne pripada ovome svijetu gdje njegovi pripadnici imaju pravo građanstva jer su djeca nebeskog Jeruzalema koji će na svršetku vremena sići s neba na zemlju.

Nakon Izraela, evo i paradoksa Crkve: u svom zemaljskom stanju ona ostaje vidljiv narod kojega Bog poziva da se razvija u vremenu.

Isus je poslan kao prorok sličan Mojsiju da izbavi svoj narod, da mu donese svjetlost, otkupljenje, spoznaju spasenja, radost i slavu. Isus je vođa koji tim narodom upravlja i na kraju za njega umire na križu. Isusova smrt, koja grijeh naroda starog Saveza dovodi do vrhunca, privodi kraju tu prvu ekonomiju. Isus također umire kako bi razasutu djecu Božju skupio u jedinstvu (Iv 11,52). Ovim spajanjem Izraela i svih drugih naroda ostvaruje se eshatološko ujedinjenje novoga čovječanstva, izabranog roda sada, kada Krist, novi Adam, postavlja sebe glavom svekolikom potomstvu prvoga Adama. Božji narod odsad čine ljudi od svakog plemena, jezika, puka i naroda. 10.01.2021. 04:27

„ BOŽJI NAUM SPASENJA

Blagoslovljen Bog i Otac
Gospodina našega Isusa Krista,
on koji nas blagoslovi
svakim blagoslovom duhovnim
u nebesima,
u Kristu.
4 Tako: u njemu nas sebi izabra
prije postanka svijeta
da budemo sveti i bez mane pred njim;
5 u ljubavi nas predodredi za posinstvo,
za sebe,
po Isusu Kristu,
dobrohotnošću svoje volje,
6 na hvalu Slave svoje milosti.
Njome nas zamilova u Ljubljenome
7 u kome, njegovom krvlju,
imamo otkupljenje,
otpuštenje prijestupâ
po bogatstvu njegove milosti.
8 Nju preobilno u nas uli
zajedno sa svom mudrošću
i razumijevanjem
9 obznanivši nam otajstvo svoje volje
po dobrohotnom naumu svojem
što ga prije u njemu zasnova
10 da se provede punina vremenâ:
uglaviti u Kristu
sve – na nebesima i na zemlji.
11 U njemu, u kome i nama
– predodređenima
po naumu Onoga
koji sve izvodi po odluci svoje volje –
u dio pade
12 da budemo na hvalu Slave njegove –
mi koji smo se već prije nadali u Kristu.
13 U njemu ste i vi,
pošto ste čuli Riječ istine
– evanđelje spasenja svoga –
u njemu ste,
prigrlivši vjeru,
opečaćeni Duhom obećanim, Svetim,
14 koji je zalog naše baštine:
otkupljenja, posvojenja –
na hvalu Slave njegove.” Ef 1,4-14