1.
UVOD
Kako
ljubiti čovjeka?
Kako
ljubiti bližnjega?
Kako
ljubiti neprijatelja?
U
bračnoj zajednici muškarca i žene te dvije duše postaju jedno u
Gospodinu te tako uče ljubiti Boga i poznavati Ga.
Ipak
Prva zapovijed Božja ne glasi tako, Zapovijedi ne idu tim redom da
ljubeći svoje naučimo ljubiti Boga.
Prva
Božja zapovijed glasi:
4”Čuj,
Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan!
5Zato
ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i
svom snagom svojom!
6Riječi
ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.
7Napominji
ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i
kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ.
8Priveži
ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima!
9Ispiši
ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim! (Pnz 6,4-9)”.
Prva
je zapovijed osnovna za život čovjeka, ona je temelj svih drugih
zapovijedi. Nikada se ne mijenja i ne zaboravlja, ma što bilo.
Jedina
i najvažnija tema za dušu jest ljubav prema Bogu, a tko ljubi Boga,
postaje ljubav, a ljubav se širi i raste u prostoru i vremenu, prema
svim ljudima.
Ljubav
je vječna jer „Bog je ljubav” (Ivanovo Evanđelje), jer Ljubav
je Bog naš Otac Gospodina našega Isusa Krista u zajedništvu Duha
Svetoga.
2.
IME LJUBAVI
Duša
koja ljubi bespomoćna je pred onim koji ne ljubi i ne poznaje
ljubav, ne zna za požrtvovnost i zajedničarenje.
Ljubav
se ne može izreći ljudskim riječima, ne može se izgovoriti na taj
način koji bi pomogao da se shvati dubina ljubavi.
Ljubav
među ljudima nema svoje ime.
Ona
ima svoj život u duši koja ljubi.
Kada
bismo riječima pokušali komunicirati ljubav, ne bi nam bilo
dovoljno bezbroj života.
Ipak,
ljubav ne može, a da se ne komunicira jer ona je prevelika,
presnažna i preslavna da bi se mogla uvući u sebe samu; ljubav je
upravo suprotna od samoće i samotnosti. No, ipak se u samotnoj duši
najljepše razvija i cvate u Gospodinu.
Niti
patnja se ne može komunicirati.
Jedino
kao žrtva nekome ili zbog nekoga i za nekoga.
Žrtva
za nekoga komunicira patnju, a budući da je žrtva i požrtvovnost
najjača osobina ljubavi, sa žrtvom se komunicira i ljubav. Jedino
tako.
3.
TRAJNE VRIJEDNOSTI
Čovjek
ne shvaća žrtvu koja se čini zbog njega ako sam nije bar malo
pretrpio radi vječnih stvari, radi trajnih vrijednosti kao što su
mir, pravednost, opraštanje.
Jer
žrtva je istinska samo ona koja se čini za ljubav i za plodove
ljubavi.
Ako
netko zanemari svoje potrebe samo zato da bi dobio prolazne i
vremenite plodove, to nije istinska žrtva i požrtvovnost.
Osnovna
potreba duše jest ljubav. Čovjek je uči kada se žrtvuje za nju i
radi nje.
Adam
i Eva nisu znali ništa. Bog je imao namjeru naučiti ih da se ljube
i žrtvuju jedno radi drugoga. I uspio je u svome naumu, dao je svoga
jedinorođenoga Sina da ne pogine niti jedan čovjek koji u Njega
vjeruje već da ima život vječni (Ivanovo evanđelje).
4.
POČETAK ŽIVOTA
Vječni
život je istinska trajna vrijednost.
Taj
život počinje već začećem, počinje u samoj želji i naumu muža
i žene da imaju djecu.
Već
i prije začeća Bog daje djecu roditeljima, posuđuje im svoje
ljubljene duše na odgoj i čuvanje.
U
rađanju novog života prvi je Bog i Njegova odluka.
Jer
od početka jedina trajna vrijednost je Onaj koji ne ovisi o
prolaznosti, o vremenu i vremenitosti. To je naš Bog i Otac, Početak
i Svršetak, štoviše Bog je taj koji stvori vrijeme, nebo, zemlju,
svjetlo, mudrost i čovjeka.
Da
bi život postojao i bio trajna vrijednost, potrebna je ljubav koja
sadrži pravednost, čistoću, razum, povjerenje, požrtvovnost,
istinitost, autentičnost, originalnost i univerzalnost te
uzajamnost.
Jer
tada je ljubav istinsko i pravo ljepilo koje čvrsto drži ljude
zajedno, drži silu gravitacije, stvara strukturu svih zakona i
zakonitosti.
Sva
ta pravila važna su za život poput dogmi koje uvijek vrijede i
postoje za sve i za uvijek, koje su vječne.
5.
KVALITETA LJUBAVI
Kada
se čovjek požrtvovno bavi svojim poslom, on već zna svu vrednotu i
vrijednost žrtve, postaje dovoljno mudar i sposoban za spoznavanje
važnosti požrtvovnosti prema ljudima.
Ljubiti
nekoga kao sebe samoga nije uvijek uspješno ukoliko čovjek ne
poznaje Boga jer ljubiti sebe samoga u Bogu puno je veće i više od
osnovne ljudske ljubavi koja se zbog prisutnosti grijeha pretvara u
sebičnost i oholost, u pohlepu i bludnost.
Dakle,
ljubiti sebe u Bogu znači poznavati, odnosno ljubiti Boga u dubini
svoje duše, gledati Isusa na križu i ustrajno nositi svoj križ;
gledati
Isusov križ, žrtvu Boga Oca koji je milosrdan prema ljudima, žrtvu
Sina koji ljude zove svojim prijateljima, žrtvu Duha Svetoga koji se
zauzima za nas neizrecivim uzdasima i kada mi Boga nismo svjesni, i
kada smo sebični, i kada smo neznalice i oholice, kada smo grešnici.
Bog
nas neće ljubiti zato što smo dobri i pravednici nego zato što smo
grešnici jer od Božje ljubavi grešnik dobiva dar svjesnosti i
pokajnja te se može obratiti i postati vjeran Bogu koji mu je
darovao vjeru i povjerenje.
6.
BOG JE ČOVJEKU UČITELJ
Čovjek
koji poznaje Boga, ljubi Njega i svoga bližnjega kao samoga sebe,
oprašta ljudima grijehe i uvrede i blagoslivlja ih, postaje mali
bog. Kroz takvog čovjeka ljubav se širi i raste među ljudima.
Ljubav
je kao ljepilo čak i na daljinu jer kada „se čuju” dvojica ili
trojica takvih malih bogova, oni čine zajedništvo, oni su sveti,
iako grešnici, oni su zajedništvo svetih u Gospodinu.
7.
ZAHVALNOST
Ona
nije prava zahvalnost ako nije odricanje duše od onoga što joj je
najdraže.
Kada
je čovjek zahvalan čovjeku, može mu to reći i pokazati.
No,
čovjekova istinska velika zahvalnost, koju doživljava prema Bogu
Stvoritelju i Otkupitelju, milosrdnom Spasitelju, može biti samo
žrtva, žrtva zahvalnica.
Najveća
žrtva zahvalnica jest predati Bogu sebe, svoj život i svoje
povjerenje.
Takva
zahvalna žrtva nalazi se u otajstvu Euharistije gdje se naviješta
život i smrt Boga, gdje se slavi Isusovo uskrsnuće od mrtvih i gdje
se čeka Kristov Drugi dolazak.
16.08.2020.
06:32