Thursday, April 16, 2020

Živjeti Tebe, Kriste












Danas si se pokazao apostolima. Kakva radost, vidjeti Te, uvjeriti se da si to Ti! Kakva promjena u poimanju svega, života i smrti, vremena i prostora... ali Ti si im dao da se saberu, dao si im Duha Svetoga, prvo njima, poslije vjernima, a onda poganima. Trostruko Tvoje poslanje Duha na Petra i ekipu. Jer svaki puta su oni prisutni. I danas Te molimo da pošalješ Duha svojega, da obnoviš lice zemlje, da sabereš srca, ova smetena i izgubljena srca.
A kakve tek milosti daješ redovnicima i redovnicama. Molim u 15 sati svaki dan Krunicu Božanskoga Milosrđa , kakve milosti daješ! Milost da Te vjernik u molitvi upoznaje.
Rekao si sve će proći, Isuse, samo Tvoja riječ nikada.
A sveti Pavao je rekao da će znanje uminuti i ostati ljubav.
Kakvo je to božansko spoznavanje svijeta što ga sada istražuju znanstvenici, da mi je znati. Koliko se nepotrebnih i propadljivih stvari gubi u takvoj spoznaji! Tvoja riječ i ljubav ne, neće proći. Mora biti da je to predivno i zaista božanski.
Gledati Te uskrsloga, mora biti da je to nadljudsko iskustvo, nadsvjetovno, nadspoznajno. Čovjek postaje čist kao što su bili Adam i Eva prije grijeha, ali, sigurno je, i puno divniji, onakav kakvoga si imao u planu od početka. Veći od anđela, potpuniji, zaista Tvoj jer Ti si Duh, a Duh stvara i duhovno, i materijalno. I daješ životna iskustva čovjeku da raste i razvija se do punine koju su apostoli vjerojatno imali, ali nisu možda bili svjesni. Jer ne bi mogli vjerovati da ih nisi očistio Ti, da im nisi oprao noge, pomazao ih svojom ljubavlju i svojom riječju.
I to činiš i danas tim redovnicima i redovnicama, činiš to i vjernima u molitvi, u sakramentima, u promatranju teološkom.

Gledam stvaranje svijeta.
Prvi dan si stvorio nebo i zemlju i svjetlost i tamu, dan i noć, a četvrti dan si postavio svjetlila na nebu. Zašto mi mislimo da sunce donosi dan? Treba to znati tumačiti, prva tri dana si stvarao nešto kao podlogu, a iduća tri dana si ukrašavao i upotpunio stvaranje.
Drugi dan: nebo i zemlja, i more, a peti dan si stvorio i ptice i ribe, i gmazove.
Treći dan proklijala je zemlja zelenilom i sjemenjem, a šesti dan živa bića, svako po svojoj vrsti, životinje i – čovjeka na svoju sliku da gospodari i čuva sve to, da bude upravitelj.
Na svoju sliku Ti stvori čovjeka, muško i žensko.
Sedmoga dana dovršio si svoje djelo.
U onome trenutku prvoga dana stvaranja ne bijaše još zelenila i životinja. Voda poteče. Poteče iz zemlje. I od praha zemaljskoga napravio si čovjeka i udahnuo mu u nosnice dah života. A aposotlima si udahnuo Duha Svetoga kad si im rekao da vezuju i odrješuju na zemlji pa tako i na nebu. Tako postane čovjek živa duša. Tako postadoše apostoli vječni, oni prvi poslije Tebe, a potom ostali.
Čovjek prozva svoju ženu Eva jer je majka svim živima.
Adam i Eva.
Čovjek i majka.
Da, nisu ravnopravni na taj način da bi žene imale ista prava kao muškarci. I nisu jednaki, i nisu jedno te isto. To bi bilo monotono i dosadno.
Ljudi govore o ravnopravnosti žena.
Ne govore o ravnopravnosti muškaraca.
Ne govore o ravnopravnosti ljudi jer pojam „ravnopravnost” podrazumijeva da se nešto s nečim uspoređuje.
Čovjek i majka se ne uspoređuju, prvo i temeljno pravilo.

Ti si, Isuse, jedno s Ocem, a Duha Svetoga šaljete na ljude.
Najgore mi je kada uspoređuju Presveto Trojstvo s majkom, ocem i djecom. To mi ne ide u uho.
Izgleda mi da je važno usporedbu napraviti šire od jedne obitelji, jedne nacije.
Ako su čovjek i majka jedno, oni šalju jednako Duha koji izlazi od Oca i Sina i koji se s Njima zajedno časti. To bi analogno moralo biti da čovječanstvo izlazi od oca i majke te da se kompletno čovječanstvo s njima zajedno poštuje. Međusobno poštovanje, toga nema u obitelji, roditelji ne poštuju svoju djecu kao što djeca moraju poštivati njih.
Ne ogorčujte svoje djece, veli sveti Pavao.

Više mi odgovara da pokušam to izlaženje Duha Svetoga i poslanje na ljude spoznati bez obavezne djece jer nemaju svi djecu.
Dakle, čovjek i majka su jedno.
Duh Sveti je ono što izlazi iz njih na okolinu.
To je ljubav, to je naviještanje Riječi.

Nekada je to bilo drugačije, ali poslije Tvojega uskrsnuća očigledno nastaje celibat, iako je i davno prije postojao kao nazireat, a i nerotkinje nisu na stupu ponižavanja i srama.
Ti si, Isuse, dakle, udahnuo Duha apostolima i njihovo je bilo odmah da su Tvoji i da bi svaka druga veza s ljudima bila izdaja požrtvovnosti i ljubavi prema Tebi. Jer apostoli su temelji Crkve Tvoje, a ona Ti je strpljiva i vjerna Zaručnica.
To, naravno ne znači da se neki ljudi ne smiju ljubiti, ili da se neke ljude ljubi drugačije. Ljude se može ljubiti jedino u Duhu Svetom koji spominje jedinstvo Oca i Sina, doziva nam to neprekidno u pamet.

Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice moje duše. 16.04.2020. 08:21

Da, ravnopravni smo s Tobom, Isuse. To je ravnopravnost između Boga i čovjeka.
Što znači ravnopravnost?
Mi smo dionici Tvoje božanske naravi, mi, koji smo ljudska narav, ali i bogovi. U nama je ljudsko i božansko.
Ti si Bog.
Ti si Svetac Božji, Čovjek – Svetac bez grijeha.
Ljudsko u nama je Tvoje, a grijeh je poremećaj koji se liječi onim božanskim antitijelima u nama, odnosno Tvojim opraštanjem.
Ima nas, dakle, bezbroj, a Ti si jedno, jedan Bog, jedna božanska narav i Trojica.
Mi smo čovječanstvo i majke, i nismo jedno ako nismo u Tvojoj božanskoj naravi, koja je i u nama kao nešto božansko, pobijedili Milošću Tvojom grijehe u sebi.
Ali poslije nema više muško i žensko. Poslije smo svi čovjek i svi smo majka. 16.04.2020. 08:42

I u Tvoje će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha.
Ako si Ti u nama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji Te uskrisi od mrtvih prebiva u nama, Onaj koji Te uskrisi od mrtvih, Isuse, oživit će i smrtna tijela naša po Duhu svome koji prebiva u nama. Rim 8,10-11

Božansko u čovjeku sigurno postoji od trenutka kada si nas stvorio, Bože, u nama živi Tvoje stvaralaštvo.
Čovjek ne može potpuno propasti zato jer je on predmet Božje spoznaje i Božje ljubavi...Besmrtnost proizlazi iz dijaloškog odnosa čovjeka prema Stvoritelju, ona se mora zvati uskrsnućem gdje Stvoritelj ima u vidu čovjeka, nema u vidu samo dušu već čovjeka koji se ostvaruje u povijesnoj tjelesnosti... njemu, takvome čovjeku Bog poklanja besmrtnost koja se mora nazvati jedino uskrsnućem mrtvih, odnosno uskrsnućem ljudi, tijela, ljudskoga svijeta, svijeta ljudi... I kada se govori o zajedništvu svetih, izlišna je misao o „odijeljenoj duši”... Ljudi će osobno i dalje živjeti jer ih Bog tako poznaje i ljubi da više ne mogu propasti... A kako će dalje živjeti čovjek koji je ostao u Božjem sjećanju bit će dovršeno tek u su – čovječnosti i zato će budućnost pojedinog čovjeka biti dovršena kad bude ispunjena budućnost svijeta...” Joseph Ratzinger, „Uvod u kršćanstvo”, str. 332sl.

Dijaloški odnos čovjeka prema Stvoritelju je molitva, razgovor s Tobom, Isuse, onoga koji Ti vjeruje u zajedništvu sa sličnima, u Crkvi Tvojoj.
16.04.2020.10:

Wednesday, April 15, 2020

Vječna radost









Kiša prestaje
i sve tanje sipi,
prava ideala;
i vjetar staje,
neće raznositi
gnijezda mala.

Trešnjin je puni cvat,
prkosna je, lijepa,
široke krošnje, velika hlada.
Život nosi njena bijela lat,
pticama je okrepa,
hladnim je dušama nada.

Zovi me, zovi, Dragi,
proljeća svaka i Uskrsa
da mir bude potpun
što je na vagi
između klasa i trsa,
blaženstva pun.

Zovi me svakoga ljeta
za sunca duga,
za mjeseca kratka
da bilje procvjeta
i nebeska pruga,
i košnica slatka.

Dat ćemo život i Duha
danima koji slijede
i ne samo Ti i ja.
Svi dijelimo vina i kruha,
samo nam te prilike vrijede:
vječna je Euharistija.

I svi se odazivaju,
anđeli, ljudi,
na poziv Tvoj.
I svi su tamo da traju,
vječnost ih budi
na radostan boj.

Žeđ je u duši
i srca glad,
a kratak je vijek.
Srca zemaljska i nebeski dusi
nek budu sad
zajedno zauvijek.
15.04.2020. 16:53

Pokori se







Poniznost se još označava kao skrušenost i pokornost.
Vrlo teško je za sebična ljudska srca prihvatiti ili odobravati pokornost.
Pokoriti se u svijetu znači biti nešto najgore, biti ulizica, slabić, uhljeb.
Čak i pokoravanje Bogu se drži velikom manom, greškom i pogrešnim stavom. Ljudi su toliko umišljeni i sebični da ne mogu shvatiti pokornost Bogu drugačije nego kao kukavičluk, bijeg od realnosti ovoga svijeta u kojemu uspijevaju samo hrabri jer „sreća prati hrabre”.
Zato svijet i ne trpi vjernike jednoga Boga, Isusa Krista.
No, dušu koja je pokorna Bogu đavao ne može nikako pridobiti za sebe, ne može ju pridobiti da mu se pokloni i da prihvati sotonske lukave prijedloge jer sotona viče: „Ako si čovjek, to jest ako nešto vrijediš, pokaži se, budi hrabar, budi čvrst, budi jak i bori se svim silama”. Od takva stava vrlo je kratak put do nasilja, ubijanja, preziranja drugih ljudi.
Često i domoljublje traži takav „hrabar” stav koji se lako pretvori u nacionalizam ako čovjek ne moli Boga i ako Mu se redovno ne klanja.
Suprotno od poniznosti jest oholost ljudska.
Poniziti se znači izvojevati bitku protiv oholosti i sebičnosti kada čovjek sebi pridaje vrijednosti kojih nema i koje su osobine božanstva. Zbog oholosti čovjek je slijep i ne može ljubiti druge ljude, ne može primiti darove vjere u Boga, ne može se predati djelovanju Duha Svetoga. Milost Boga ulijeva veliku poniznost u duše koje Mu se klanjaju.
No, kako da se čovjek pokloni Bogu kad mu ljudska oholost ne dopušta takvo „poniženje”?
Bog nam govori da je čovjek puno vrijedniji od svega drugoga, da je čovjek vrijedan takve žrtve kakvu je prinio Isus za spas čovjeka od smrti. No, za oholu dušu to je samo potvrda da treba nastaviti sa svojim nerazumno sebičnim načinom života.
Zbog oholosti ljudi se stide pokloniti jasno i otvoreno Bogu svome.
Adam i Eva se nisu poklonili Bogu nego zmiji koja ih je zavela, sotoni. Ta zmija je najveći primjer oholosti u svojoj pobuni protiv Boga, Stvoritelja svega stvorenja i svih stvari. Zbog te zmije smrt je došla na svijet, ušla je na mala vrata, ušuljala se na veoma lukav način da uništi čovječanstvo.
Suprotno od oholosti je skrušenost pred Bogom. Skrušenost čovjeku donosi vjeru, vjera je kraljevstvo nebesko, ona je život.
Naš Bog čeka oholice da Ga priznaju, da se skruše pred Bogom kako bi uveo čitav svijet u vječni život. Bog dopušta oholima da se obrate i priznaju svoje grijehe koji svi potiču od njihove oholosti.
Dok se i posljednji čovjek ne pokloni Bogu, Bog nas ne može sve uslišiti u našim smrtnim vapajima.
Ratovi i neredi u svijetu, bolesna priroda i razne ljudske boleštine ne mogu se riješiti dok oholost paradira po kugli zemaljskoj.
Jer Sin Božji, Isus je natovario na sebe grijehe svega čovječanstva, ponizio se pred Bogom Ocem do smrti i to do smrti na križu, ispovijedajući naše grijehe kao da ih je On počinio koji je bio i svet Čovjek i bez grijeha.
Isus je otišao u tu smrt ponizno, skrušeno i pokorno, otišao je iz ljubavi prema Ocu i prema vjernicima, otišao je iz ljubavi prema oholim ljudima, ali ne samo zato što su Mu svi ljudi bili vrijedni toga već zato što je Isus, naš Bog, vrijedniji nego što mi, ljudi možemo zamisliti.
Ako nikada ne priznaš svoju glupost i sebičnost, svoju oholost i umišljenost, Isus te neće nagovarati jer ti je Bog taj koji te je stvorio sa slobodnom voljom i stavio pred tebe život i smrt, blagoslov i prokletstvo te je dao tako svakome pravo izbora između pakla i raja.
Ako izabereš oholost i smrt, nemoj misliti da je lijepo to što si besmrtan jer kad umreš, više nećeš moći skrušiti se; tvoja jedina perspektiva su muke paklene. 15.04.2020. 08:44
Možeš li to zamisliti, vikat ćeš Bogu da Mu se pokoravaš, da Ga ljubiš, da ti netko donese kaplju vode jer ti je vruće u paklu i jako si žedan, ali bit će prekasno za to kad umreš. Možda ti u čistilištu Bog dadne priliku da se skrušiš, pokaješ, da se poniziš i pokoriš. Tamo, što god da ti se događa, samo uporno ponavljaj:
Svet si, Gospodine, svet i presvet, puna su nebesa Tvoje slave!
Isuse, blagolosvljen si koji dolaziš u Ime Gospodnje!”






Tuesday, April 14, 2020

Isusove žene i muškarci








Zašto se Uskrsli odmah pokazao ženama, a Ivanu i Petru nije?
Vjerojatno zato što je s apostolima imao drugačiji način ophođenja, kao Muškarac s muškarcima. Iznimka je nevjerni Toma kojemu, iako je bio jako kolebljiv u početku, zahvaljujemo na najizravnijem očitovanju pred uskrslim Isusom kad Ga je ugledao.
Čim se Isus Tomi pokazao, ovaj se poklonio govoreći: „Gospodin moj i Bog moj”.
Žene su se također poklonile i to do zemlje, to jest obujmile su noge Gospodinu. Magdalena čak želi dotaknuti rukom Isusa i govori Mu: „Učitelju (Rabbuni)!”.
Vjerojatno je kolebljivim muškarcima potrebno više vremena jer više razmišljaju, slažu podatke i razvrstavaju po kategorijama kao što su kategoprije „živ”, „mrtav”, „oživio”, „duh”, „utvara”, „Gospodin” i slično.

Žena prepoznaje intuitivno i ne bavi se razmatranjem činjenica, odnosno promatranjem realnosti. Žena će posegnuti za dodirom kako bi do kraja potvrdila sve ono što zna intuitivno, ali ne zna izgovoriti.

Žene prate Isusa. I Marija Bogorodica Ga prati u najvećoj poniznosti, i ona mora prebirati u srcu sve što doživljava iako najbolje od svih zna da je Isus Sin Boga živoga.

Isus je Život.
Žene su stvorene da nose život pod srcem, da rađaju i daruju vrlo konkretno taj život, i još da ga njeguju i othranjuju. Trudnoća i rađanje je zaista poseban doživljaj, jedinstven u životu žene koja ga drži najvećim događajem ikada u povijesti svijeta. Žena ne može shvatiti kako to muškarcu nije jasno. Ta, istina mu je pred nosom, a on je kolebljiv i razmatra iako se to razmatranje nikada neće privesti konačnom zaključku.

Jedino je nevjerni Toma malo manje kompliciran, on zna da uskrsli Isus mora izgledati drugačije, a na riječ apostola da je Gospodin živ, odgovara da želi sam vidjeti te rupe od čavala na Isusovim rukama i nogama. Toma tu ima malo više vremena, čuje vijest i već je stigao promisliti koliko mu je to njegov um dopuštao i njegovo iskustvo s Isusom pomagalo.
Zbog svojega kompleksnoga postavljanja stvari u red, muškarci mogu vrlo jasno naviještati Isusa kojega su i žene slušale i pratile. One kao da su u jednom trenutku vidjele sve i ne žele se zamarati objašnjenjima čuda koja su gledale i ponavljanjem Isusovih govora jer muškarci ih ionako ne slušaju, a žene i tako već sve znaju. 14.04.2020. 19:37
Problem u katoličkoj vjeroispovijesti između žena, kojih su pune crkve, i muškaraca, koji dolaze odlučno, ali u manjem broju na misna slavlja je problem koji postoji od davnina: žene nemaju vremena za studije.
Osim toga, one su i previše nesebične, za razliku od muškaraca koji na sebe tovare sve odgovornosti svijeta jer „bogovi su”.
Najgori problem je u tome što u ovom patrijarhalnom društvu muškarci, kao jači, vode glavnu riječ pa mnoge i premnoge žene slijepo slušaju kad iz solidarnih muškaraca progovara đavao koji govori da je žena gospodar svoga tijela.
Ma nemojte, žene, niste gospodarice svoga ponašanja, a naročito ne svoga tijela. Dajete se nagovoriti na abortuse, nemate podršku onih jačih umjesto da promotrite snagu svoje ženstvenosti u svjetlu vjere.
Mislite da ćete onako zadobiti natrag svoje dostojanstvo, da ćete ostati same ako se ne priklonite muškarcima. Iskreno, bolje je da ostane žena na kraju života sama nego da, stara i nemoćna, još mora i dvoriti muškarca u punoj snazi. 14.04.2020. 19:47







Riječ od zlata








Da te oslobodim, da te pustim
da bez moje pažnje prođeš ulicama
kao da se ne poznamo ti i ja;
da te ne vidim u kapljama gustim,
da te ne tražim sa svojim pticama
tamo gdje je neprohodna pustinja

ili da ti govorim o neprolazu
i o trajnim vrijednostima,
i o preslatkome miru usred blata
kad se sjećam Boga u tom srazu,
sa svim manama i prednostima
jer si predao mi riječ od zlata

da je njegujem, da je dalje nosim,
mada u mom srcu najjače odzvanja,
mada nitko ovdje o tom ne zna;
il' da svoje snage sad pokosim,
što bi bilo besmisleno, luda sanja,
pa da prepustim se miomirisu od sna?

Nema toga što bi moglo sada
utrnuti Božje blagoslove što mi dade,
niti ja bih bila sposobna za to
kad sam blatno biće što se nada.
Još se sjećam duše koja me ukrade
već kad me je uništilo zlo

pa me preda Isus mili baš ovamo
gdje ti nikad nema traga,
a ipak si centar ova otoka, oaze.
Mada nikad nisi postojao tamo,
ti mene dovede do rajskoga praga
kojega mi tako lako sjećanja pregaze.
14.04.2020. 13:58

Kristova sloboda savjesti







Isuse, kada duša vidi koliko je malena pred Tobom, kako je neznatna sa svim dobrim namjerama svojim, ta njena malenost dolazi kao otrežnjenje od visokih stremljenja, a čežnja za nekim uspjesima pretvara se u čežnju i žeđ za Tvojim kraljevstvom.

Toliko toga u ljudskom životu može biti bolje, humanije, više ljudski, bliskije samoj biti čovjeka, ljudskoj duši.

Toliko toga duša može učiniti bolje i skladnije, a ipak neće postati veća ni za mali pomak.


Jedino u Tebi duša se prestaje pitati o svome značaju, o svojoj veličini i mogućnostima.

Jedino u Tebi, Kriste, duša živi božanski život, Tvoj život. Tvoj, a ne svoj.

I kako je dobro da čovjek po nekada bude sam, ne zato što ne trpi blizinu drugih već zbog svoje ranjivosti. Mi, ljudi, jako smo zli, ne znamo što je lijevo, što je desno, ne znamo bez Tebe što je dobro učiniti. S našim požudama i opačinama drugujemo, a one sve vrijeđaju naše bližnje koji također ne znaju što im je dobro činiti. Jer zlo često ostavlja čovjeka bez daha, bez riječi, bez samoobrane. Kako je to jadan život.

A jedan samo život imamo, neponovljiv.

I slušamo roditelje koji nas usmjeravaju. Poštujemo državu koja nas postavlja u zakonske okvire. Držimo se običaja svojega rodnoga kraja. Bježimo nekamo jer tamo nas ne sputavaju pa prihvaćamo druge ljude, drugu okolinu, druge zakone, druge običaje, a sve je to opet ono isto. Ne znamo se izvući iz kaljuže svijeta i zla, iz te baruštine u kojoj nam godine prolaze i bježi nam život.

I tražimo izlaz i spas, religiozni smo svi jer smo ipak svjesni da bi moralo biti u ovom svijetu puno bolje. Nismo baš sigurni da moramo sebe popraviti, ali želimo popraviti svijet.

A što je svijet nego čovječanstvo. Čovjek koji sada već jako strahuje za prirodu. I svi se trudimo, vičemo „Dosta!”, ali ne znamo, jednostavno ne možemo to ni znati, kako postati bolji, kako se popraviti, kako steći mir.


Mir je u prvom redu mir savjesti. Istinski mir u dubini duše.

Mnogi se hvale da im je savjest čista, no, savjest ljudska nikada nije čista onoliko koliko bi bilo dovoljno za mir u duši, za mir u svijetu, za mir koji donosi pravednost ljudima.

Zbog nečiste savjesti, koja često preuzima osjećaj krivnje od malena i dodaje ga novim krivnjama, ljudi čine gluposti, velike svinjarije. Mi kažemo da se ljudi liječe na drugima, da imaju problem. Nema čovjeka koji nema problem savjesti, a onaj koji nastoji sačuvati druge od svojih zala, to jest biti bolji čovjek, taj zapravo guta frustracije, hrani se svojom zloćom. To je život u začaranom krugu u kojemu čovjek polako putuje u smrt. Užasne li spoznaje! Tako čovjek ne može sam sebi pomoći, a koliko god pomaže drugima, savjest mu se od toga slabo pročišćava. Od silnoga promišljanja ili nesvjesne borbe za čistiju savjest, čovjek se umori, otupi, postaje bezvoljan.

Mnogi ljudi misle da će slobodnijim načinom života ušutkati nečistu savjest. To je već postalo jako popularno: maknite roditeljski odgoj! Maknite rigorozne zakone! Dajte nam osobnu religiju koja se može zamijeniti za neku drugu svakoga ponedjeljka! Dajte nam instant-rješenja! Ukinite sva ograničenja! Poništite granice država i nacija! Poništite svaku granicu! Ukinite kazne!

Puno parola, svaka nova udaljuje čovjeka od njega samoga i zataškava – nečistu savjest.


Ni u svojoj misli ne kuni kralja,

ni u svojoj ložnici ne kuni

bogataša,

jer će ptice odnijeti glas,

i kleveta lako okrilati.”

Prop 10,20



Jer zloća je strašljivica:

vlastitim se svjedočanstvom

osuđuje,

i uvijek zlo uvećava

kad je stane savjest tištiti.”

Mudr 17,10


Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit neće ( Job 27,6).”



****************************************************************************************


Iz literature:

Koliko god savjest bila pounutarnjena, ona zapravo teži da misterij Boga mjeri spoznajom što je ima o Njegovoj volji izraženoj u Zakonu i zapovijedima.


Isus ne dokida Zakon već pokazuje da njegovim vršenjem mora ravnati čistoća nakane; On jasno pokazuje nastup savjesti učeći da treba suditi po srcu (Mt 15,1-20//), zdravim okom (Lk 11,34sl.): „Tvoje je oko svjetiljka tvome tijelu, kad ti je oko zdravo, cijelo je tvoje tijelo u svjetlu”; u prisutnosti Oca koji vidi u tajnosti (Mt 6,4.6.18). Čineći tako, Isus pripravlja nastup slobodne savjesti, za dan kad, prema Pavlu, Zakon neće više biti čovjeku samo nešto vanjsko, već će dobiti svoj smisao zahvaljujući Duhu izlivenom u naša srca.


Ljubav iz čista srca, dobre savjesti i iskrene vjere (1 Tim 1,5).”

Srce, savjest i vjera na razne su načine izvor djelu iz ljubavi. Ako je nakana čestita, ako vjera pruža čvrsto uvjerenje, onda će savjest biti zadovoljna (Dufour, str. 1141).


Sud savjesti uvijek je podložan Božjem sudu: „Istina, moja me savjest ne prekorava ni zbog čega, ali nisam time opravdan. Moj je sudac Gospodin (1 Kor 4,4).” Pavlove tvrdnje o mirnoj savjesti obično su popraćene spominjanjem Boga ili svjedočanstva Duha Svetoga. Ako se kaže da je savjest dobra i čista, znači da je temeljito prosvijetljena nepatvorenom vjerom.


Tako kršćanin dolazi do potpune slobode.

Kršćanin i vjernik komu je savjest prosvijetljena oslobođen je obrednih propisa Zakona Mojsijeva: „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda (2 Kor 3,17), sloboda koja nije podvrgnuta sudu savjesti (1 Kor 10,29)”. Njegova ga savjest oslobađa, ali ne na isti način kao kod stoika i filozofije nego po utvrđenim granicama:

Uzrečici „Sve mi je dopušteno” Pavao dodaje: „Ali sve ne izgrađuje (1 Kor 10,23). Može, naime, nastati sukob između savjesti koje se nisu razvile u jednakoj mjeri, koje nisu na istom stupnju. Vjernik koji je jak (Rim 15,1) morat će radije učiniti sve nego da povrijedi svoga brata koji je još slab:

Ne upropašćuj svojim jelom onoga za koga je Krist umro!(Rim14,15).

Istina, sve su stvari čiste, ali su zlo čovjeka koji ih jede sa zlom savješću (Rim 14,20; 1 Kor 8,9-13).”

Prema tomu, znanje mora prepustiti prednost bratskoj ljubavi.


Savjest mora i ograničavati slobodu, koju inače omogućuje zbog Božje prisutnosti po kojoj i ima svoj smisao.

Sve mi je dopušteno” - ponavlja Pavao Korinćanima, ali dodaje:

Ali ja neću ničemu robovati (1 Kor 6,12)”. Stoga se ne smije združiti s bludnicom: moje mi tijelo ne pripada. Znanje i sloboda su i tu ograničeni od nekoga koji mi se u prvi mah čini drugim od mene, ali koji se postupno objavljuje u vjeri kao onaj koji dovršava mene u istini.


Stoga, savjest Pavlovu obvezuje odnos prema Gospodinu i prema braći. To je od zakona mnogo obaveznija veza s riječju Gospodinovom i s bližnjim koja ne čini izlišnim pisane zakone već im samo oduzima apsolutnost što je zakoni mogu ponekad steći u očima plašljivih duhova.


Pogani su sami sebi zakonom dok vjernici strepe pred Bogom i iz ljubavi i strahopoštovanja te postupaju u svjetlu vjere u Krista.

Bog ne sudi o znanju dobra i zla nego o praksi dobra i zla.

Prakticiranje ne određuje objavljeni zakon nego savjest kao svijest o dobru i zlu. U savjesti se očituje volja Božja.

Tako Adamu koji bijaše neposlušan Bogu, savjest daje svijest da je gol i on bježi od lica Božjega (Post 3,8sl.).


Nacrt je Božji upisan u svakog čovjeka, čak i prije nego što ga Božja Objava konačno potanje odredi. Pa ako i ne prepozna Boga kao Stvoritelja (Rim 1,19 sl.), čak ako i nema objavljenog Zakona, čovjek se rađa u dijalogu s Bogom i, kad ide na djelo, reagira po nacrtu Božjem.


Po Kristovoj žrtvi i otkupljenju, čišćenje savjesti se vrši na krštenju jer ono nam i pripravlja pravo da Bogu upravimo molitvu za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista (1 Pt 3,21).


Konačno, samo krv Kristova i Njegovo uskrsnuće onogućuju čistu savjest.


14.04.2020. 10:12

Monday, April 13, 2020

Usamljeni sokolovi







Zarobljen si bez okova grubih,
pitaš se i pitaš svoga Boga
kako može dobro biti nešto tako loše?
U slavno se Ime Isus ti zaljubi
dok u miru i tišini vlade zloga
sve se tvoje snage uzaludno troše.

Anđeo dolazi, već stiže ti na vrata
da ih otkračuna, da ti preda snagu,
Duha bezgranična od budućnosti;
da posjetiš sestru svoju, svoga brata.
Nisi navikao ostati na pragu,
ne znaš sve dubine svoje ćutnosti.

Srce mirno bije, ali rad' bi iskočiti
van iz grudiju ti kao poriv snažan
jer si navikao letjeti u Duhu,
sve si dao da bi život natočiti,
onaj vječni, neizmjerno važan
sada, kada vjerni klanjaju se Kruhu.

I svi drugi, a i vrapci, cvijeće, žabe
često robovi su da ih oslobodiš,
ali tvoje robovanje nije vrsta ista.
Dok te kušnje i napasti vabe,
ti uspori korak jer me vodiš,
kao i sve druge, putem Krista.

Stani malo, nesuđeni robe svijeta,
jer će odvesti te kamo ne bi htio.
Znam da vidiš nadu il' nevjeru prostu
svega življa na dnu tvoga leta.
Kada siromašak kod tebe je bio,
kada služio si nepozvanu gostu?

A ovi ti neprekidno govore da vide,
samo piju tvoju ljudsku krv i živce,
u bogatstvu svome smiju se do kraja.
Nikada se sami sebe ne postide,
uvijek nađu sokolove kao krivce,
ljude istinske iz budućega raja.

Što si izgubio, sokolovo pero? Neka,
nikada se nije zborilo za mrtve
već za one kojima si izmolio sluh.
U ljubavi tvojoj plovi krsna Rijeka,
nikad nisi sam za slavlje žrtve.
Vrijeme milosno je, a ti predaj duh.
13.04.2020. 22:10




Popular posts