Wednesday, April 15, 2020

Pokori se







Poniznost se još označava kao skrušenost i pokornost.
Vrlo teško je za sebična ljudska srca prihvatiti ili odobravati pokornost.
Pokoriti se u svijetu znači biti nešto najgore, biti ulizica, slabić, uhljeb.
Čak i pokoravanje Bogu se drži velikom manom, greškom i pogrešnim stavom. Ljudi su toliko umišljeni i sebični da ne mogu shvatiti pokornost Bogu drugačije nego kao kukavičluk, bijeg od realnosti ovoga svijeta u kojemu uspijevaju samo hrabri jer „sreća prati hrabre”.
Zato svijet i ne trpi vjernike jednoga Boga, Isusa Krista.
No, dušu koja je pokorna Bogu đavao ne može nikako pridobiti za sebe, ne može ju pridobiti da mu se pokloni i da prihvati sotonske lukave prijedloge jer sotona viče: „Ako si čovjek, to jest ako nešto vrijediš, pokaži se, budi hrabar, budi čvrst, budi jak i bori se svim silama”. Od takva stava vrlo je kratak put do nasilja, ubijanja, preziranja drugih ljudi.
Često i domoljublje traži takav „hrabar” stav koji se lako pretvori u nacionalizam ako čovjek ne moli Boga i ako Mu se redovno ne klanja.
Suprotno od poniznosti jest oholost ljudska.
Poniziti se znači izvojevati bitku protiv oholosti i sebičnosti kada čovjek sebi pridaje vrijednosti kojih nema i koje su osobine božanstva. Zbog oholosti čovjek je slijep i ne može ljubiti druge ljude, ne može primiti darove vjere u Boga, ne može se predati djelovanju Duha Svetoga. Milost Boga ulijeva veliku poniznost u duše koje Mu se klanjaju.
No, kako da se čovjek pokloni Bogu kad mu ljudska oholost ne dopušta takvo „poniženje”?
Bog nam govori da je čovjek puno vrijedniji od svega drugoga, da je čovjek vrijedan takve žrtve kakvu je prinio Isus za spas čovjeka od smrti. No, za oholu dušu to je samo potvrda da treba nastaviti sa svojim nerazumno sebičnim načinom života.
Zbog oholosti ljudi se stide pokloniti jasno i otvoreno Bogu svome.
Adam i Eva se nisu poklonili Bogu nego zmiji koja ih je zavela, sotoni. Ta zmija je najveći primjer oholosti u svojoj pobuni protiv Boga, Stvoritelja svega stvorenja i svih stvari. Zbog te zmije smrt je došla na svijet, ušla je na mala vrata, ušuljala se na veoma lukav način da uništi čovječanstvo.
Suprotno od oholosti je skrušenost pred Bogom. Skrušenost čovjeku donosi vjeru, vjera je kraljevstvo nebesko, ona je život.
Naš Bog čeka oholice da Ga priznaju, da se skruše pred Bogom kako bi uveo čitav svijet u vječni život. Bog dopušta oholima da se obrate i priznaju svoje grijehe koji svi potiču od njihove oholosti.
Dok se i posljednji čovjek ne pokloni Bogu, Bog nas ne može sve uslišiti u našim smrtnim vapajima.
Ratovi i neredi u svijetu, bolesna priroda i razne ljudske boleštine ne mogu se riješiti dok oholost paradira po kugli zemaljskoj.
Jer Sin Božji, Isus je natovario na sebe grijehe svega čovječanstva, ponizio se pred Bogom Ocem do smrti i to do smrti na križu, ispovijedajući naše grijehe kao da ih je On počinio koji je bio i svet Čovjek i bez grijeha.
Isus je otišao u tu smrt ponizno, skrušeno i pokorno, otišao je iz ljubavi prema Ocu i prema vjernicima, otišao je iz ljubavi prema oholim ljudima, ali ne samo zato što su Mu svi ljudi bili vrijedni toga već zato što je Isus, naš Bog, vrijedniji nego što mi, ljudi možemo zamisliti.
Ako nikada ne priznaš svoju glupost i sebičnost, svoju oholost i umišljenost, Isus te neće nagovarati jer ti je Bog taj koji te je stvorio sa slobodnom voljom i stavio pred tebe život i smrt, blagoslov i prokletstvo te je dao tako svakome pravo izbora između pakla i raja.
Ako izabereš oholost i smrt, nemoj misliti da je lijepo to što si besmrtan jer kad umreš, više nećeš moći skrušiti se; tvoja jedina perspektiva su muke paklene. 15.04.2020. 08:44
Možeš li to zamisliti, vikat ćeš Bogu da Mu se pokoravaš, da Ga ljubiš, da ti netko donese kaplju vode jer ti je vruće u paklu i jako si žedan, ali bit će prekasno za to kad umreš. Možda ti u čistilištu Bog dadne priliku da se skrušiš, pokaješ, da se poniziš i pokoriš. Tamo, što god da ti se događa, samo uporno ponavljaj:
Svet si, Gospodine, svet i presvet, puna su nebesa Tvoje slave!
Isuse, blagolosvljen si koji dolaziš u Ime Gospodnje!”






Tuesday, April 14, 2020

Isusove žene i muškarci








Zašto se Uskrsli odmah pokazao ženama, a Ivanu i Petru nije?
Vjerojatno zato što je s apostolima imao drugačiji način ophođenja, kao Muškarac s muškarcima. Iznimka je nevjerni Toma kojemu, iako je bio jako kolebljiv u početku, zahvaljujemo na najizravnijem očitovanju pred uskrslim Isusom kad Ga je ugledao.
Čim se Isus Tomi pokazao, ovaj se poklonio govoreći: „Gospodin moj i Bog moj”.
Žene su se također poklonile i to do zemlje, to jest obujmile su noge Gospodinu. Magdalena čak želi dotaknuti rukom Isusa i govori Mu: „Učitelju (Rabbuni)!”.
Vjerojatno je kolebljivim muškarcima potrebno više vremena jer više razmišljaju, slažu podatke i razvrstavaju po kategorijama kao što su kategoprije „živ”, „mrtav”, „oživio”, „duh”, „utvara”, „Gospodin” i slično.

Žena prepoznaje intuitivno i ne bavi se razmatranjem činjenica, odnosno promatranjem realnosti. Žena će posegnuti za dodirom kako bi do kraja potvrdila sve ono što zna intuitivno, ali ne zna izgovoriti.

Žene prate Isusa. I Marija Bogorodica Ga prati u najvećoj poniznosti, i ona mora prebirati u srcu sve što doživljava iako najbolje od svih zna da je Isus Sin Boga živoga.

Isus je Život.
Žene su stvorene da nose život pod srcem, da rađaju i daruju vrlo konkretno taj život, i još da ga njeguju i othranjuju. Trudnoća i rađanje je zaista poseban doživljaj, jedinstven u životu žene koja ga drži najvećim događajem ikada u povijesti svijeta. Žena ne može shvatiti kako to muškarcu nije jasno. Ta, istina mu je pred nosom, a on je kolebljiv i razmatra iako se to razmatranje nikada neće privesti konačnom zaključku.

Jedino je nevjerni Toma malo manje kompliciran, on zna da uskrsli Isus mora izgledati drugačije, a na riječ apostola da je Gospodin živ, odgovara da želi sam vidjeti te rupe od čavala na Isusovim rukama i nogama. Toma tu ima malo više vremena, čuje vijest i već je stigao promisliti koliko mu je to njegov um dopuštao i njegovo iskustvo s Isusom pomagalo.
Zbog svojega kompleksnoga postavljanja stvari u red, muškarci mogu vrlo jasno naviještati Isusa kojega su i žene slušale i pratile. One kao da su u jednom trenutku vidjele sve i ne žele se zamarati objašnjenjima čuda koja su gledale i ponavljanjem Isusovih govora jer muškarci ih ionako ne slušaju, a žene i tako već sve znaju. 14.04.2020. 19:37
Problem u katoličkoj vjeroispovijesti između žena, kojih su pune crkve, i muškaraca, koji dolaze odlučno, ali u manjem broju na misna slavlja je problem koji postoji od davnina: žene nemaju vremena za studije.
Osim toga, one su i previše nesebične, za razliku od muškaraca koji na sebe tovare sve odgovornosti svijeta jer „bogovi su”.
Najgori problem je u tome što u ovom patrijarhalnom društvu muškarci, kao jači, vode glavnu riječ pa mnoge i premnoge žene slijepo slušaju kad iz solidarnih muškaraca progovara đavao koji govori da je žena gospodar svoga tijela.
Ma nemojte, žene, niste gospodarice svoga ponašanja, a naročito ne svoga tijela. Dajete se nagovoriti na abortuse, nemate podršku onih jačih umjesto da promotrite snagu svoje ženstvenosti u svjetlu vjere.
Mislite da ćete onako zadobiti natrag svoje dostojanstvo, da ćete ostati same ako se ne priklonite muškarcima. Iskreno, bolje je da ostane žena na kraju života sama nego da, stara i nemoćna, još mora i dvoriti muškarca u punoj snazi. 14.04.2020. 19:47







Riječ od zlata








Da te oslobodim, da te pustim
da bez moje pažnje prođeš ulicama
kao da se ne poznamo ti i ja;
da te ne vidim u kapljama gustim,
da te ne tražim sa svojim pticama
tamo gdje je neprohodna pustinja

ili da ti govorim o neprolazu
i o trajnim vrijednostima,
i o preslatkome miru usred blata
kad se sjećam Boga u tom srazu,
sa svim manama i prednostima
jer si predao mi riječ od zlata

da je njegujem, da je dalje nosim,
mada u mom srcu najjače odzvanja,
mada nitko ovdje o tom ne zna;
il' da svoje snage sad pokosim,
što bi bilo besmisleno, luda sanja,
pa da prepustim se miomirisu od sna?

Nema toga što bi moglo sada
utrnuti Božje blagoslove što mi dade,
niti ja bih bila sposobna za to
kad sam blatno biće što se nada.
Još se sjećam duše koja me ukrade
već kad me je uništilo zlo

pa me preda Isus mili baš ovamo
gdje ti nikad nema traga,
a ipak si centar ova otoka, oaze.
Mada nikad nisi postojao tamo,
ti mene dovede do rajskoga praga
kojega mi tako lako sjećanja pregaze.
14.04.2020. 13:58

Kristova sloboda savjesti







Isuse, kada duša vidi koliko je malena pred Tobom, kako je neznatna sa svim dobrim namjerama svojim, ta njena malenost dolazi kao otrežnjenje od visokih stremljenja, a čežnja za nekim uspjesima pretvara se u čežnju i žeđ za Tvojim kraljevstvom.

Toliko toga u ljudskom životu može biti bolje, humanije, više ljudski, bliskije samoj biti čovjeka, ljudskoj duši.

Toliko toga duša može učiniti bolje i skladnije, a ipak neće postati veća ni za mali pomak.


Jedino u Tebi duša se prestaje pitati o svome značaju, o svojoj veličini i mogućnostima.

Jedino u Tebi, Kriste, duša živi božanski život, Tvoj život. Tvoj, a ne svoj.

I kako je dobro da čovjek po nekada bude sam, ne zato što ne trpi blizinu drugih već zbog svoje ranjivosti. Mi, ljudi, jako smo zli, ne znamo što je lijevo, što je desno, ne znamo bez Tebe što je dobro učiniti. S našim požudama i opačinama drugujemo, a one sve vrijeđaju naše bližnje koji također ne znaju što im je dobro činiti. Jer zlo često ostavlja čovjeka bez daha, bez riječi, bez samoobrane. Kako je to jadan život.

A jedan samo život imamo, neponovljiv.

I slušamo roditelje koji nas usmjeravaju. Poštujemo državu koja nas postavlja u zakonske okvire. Držimo se običaja svojega rodnoga kraja. Bježimo nekamo jer tamo nas ne sputavaju pa prihvaćamo druge ljude, drugu okolinu, druge zakone, druge običaje, a sve je to opet ono isto. Ne znamo se izvući iz kaljuže svijeta i zla, iz te baruštine u kojoj nam godine prolaze i bježi nam život.

I tražimo izlaz i spas, religiozni smo svi jer smo ipak svjesni da bi moralo biti u ovom svijetu puno bolje. Nismo baš sigurni da moramo sebe popraviti, ali želimo popraviti svijet.

A što je svijet nego čovječanstvo. Čovjek koji sada već jako strahuje za prirodu. I svi se trudimo, vičemo „Dosta!”, ali ne znamo, jednostavno ne možemo to ni znati, kako postati bolji, kako se popraviti, kako steći mir.


Mir je u prvom redu mir savjesti. Istinski mir u dubini duše.

Mnogi se hvale da im je savjest čista, no, savjest ljudska nikada nije čista onoliko koliko bi bilo dovoljno za mir u duši, za mir u svijetu, za mir koji donosi pravednost ljudima.

Zbog nečiste savjesti, koja često preuzima osjećaj krivnje od malena i dodaje ga novim krivnjama, ljudi čine gluposti, velike svinjarije. Mi kažemo da se ljudi liječe na drugima, da imaju problem. Nema čovjeka koji nema problem savjesti, a onaj koji nastoji sačuvati druge od svojih zala, to jest biti bolji čovjek, taj zapravo guta frustracije, hrani se svojom zloćom. To je život u začaranom krugu u kojemu čovjek polako putuje u smrt. Užasne li spoznaje! Tako čovjek ne može sam sebi pomoći, a koliko god pomaže drugima, savjest mu se od toga slabo pročišćava. Od silnoga promišljanja ili nesvjesne borbe za čistiju savjest, čovjek se umori, otupi, postaje bezvoljan.

Mnogi ljudi misle da će slobodnijim načinom života ušutkati nečistu savjest. To je već postalo jako popularno: maknite roditeljski odgoj! Maknite rigorozne zakone! Dajte nam osobnu religiju koja se može zamijeniti za neku drugu svakoga ponedjeljka! Dajte nam instant-rješenja! Ukinite sva ograničenja! Poništite granice država i nacija! Poništite svaku granicu! Ukinite kazne!

Puno parola, svaka nova udaljuje čovjeka od njega samoga i zataškava – nečistu savjest.


Ni u svojoj misli ne kuni kralja,

ni u svojoj ložnici ne kuni

bogataša,

jer će ptice odnijeti glas,

i kleveta lako okrilati.”

Prop 10,20



Jer zloća je strašljivica:

vlastitim se svjedočanstvom

osuđuje,

i uvijek zlo uvećava

kad je stane savjest tištiti.”

Mudr 17,10


Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit neće ( Job 27,6).”



****************************************************************************************


Iz literature:

Koliko god savjest bila pounutarnjena, ona zapravo teži da misterij Boga mjeri spoznajom što je ima o Njegovoj volji izraženoj u Zakonu i zapovijedima.


Isus ne dokida Zakon već pokazuje da njegovim vršenjem mora ravnati čistoća nakane; On jasno pokazuje nastup savjesti učeći da treba suditi po srcu (Mt 15,1-20//), zdravim okom (Lk 11,34sl.): „Tvoje je oko svjetiljka tvome tijelu, kad ti je oko zdravo, cijelo je tvoje tijelo u svjetlu”; u prisutnosti Oca koji vidi u tajnosti (Mt 6,4.6.18). Čineći tako, Isus pripravlja nastup slobodne savjesti, za dan kad, prema Pavlu, Zakon neće više biti čovjeku samo nešto vanjsko, već će dobiti svoj smisao zahvaljujući Duhu izlivenom u naša srca.


Ljubav iz čista srca, dobre savjesti i iskrene vjere (1 Tim 1,5).”

Srce, savjest i vjera na razne su načine izvor djelu iz ljubavi. Ako je nakana čestita, ako vjera pruža čvrsto uvjerenje, onda će savjest biti zadovoljna (Dufour, str. 1141).


Sud savjesti uvijek je podložan Božjem sudu: „Istina, moja me savjest ne prekorava ni zbog čega, ali nisam time opravdan. Moj je sudac Gospodin (1 Kor 4,4).” Pavlove tvrdnje o mirnoj savjesti obično su popraćene spominjanjem Boga ili svjedočanstva Duha Svetoga. Ako se kaže da je savjest dobra i čista, znači da je temeljito prosvijetljena nepatvorenom vjerom.


Tako kršćanin dolazi do potpune slobode.

Kršćanin i vjernik komu je savjest prosvijetljena oslobođen je obrednih propisa Zakona Mojsijeva: „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda (2 Kor 3,17), sloboda koja nije podvrgnuta sudu savjesti (1 Kor 10,29)”. Njegova ga savjest oslobađa, ali ne na isti način kao kod stoika i filozofije nego po utvrđenim granicama:

Uzrečici „Sve mi je dopušteno” Pavao dodaje: „Ali sve ne izgrađuje (1 Kor 10,23). Može, naime, nastati sukob između savjesti koje se nisu razvile u jednakoj mjeri, koje nisu na istom stupnju. Vjernik koji je jak (Rim 15,1) morat će radije učiniti sve nego da povrijedi svoga brata koji je još slab:

Ne upropašćuj svojim jelom onoga za koga je Krist umro!(Rim14,15).

Istina, sve su stvari čiste, ali su zlo čovjeka koji ih jede sa zlom savješću (Rim 14,20; 1 Kor 8,9-13).”

Prema tomu, znanje mora prepustiti prednost bratskoj ljubavi.


Savjest mora i ograničavati slobodu, koju inače omogućuje zbog Božje prisutnosti po kojoj i ima svoj smisao.

Sve mi je dopušteno” - ponavlja Pavao Korinćanima, ali dodaje:

Ali ja neću ničemu robovati (1 Kor 6,12)”. Stoga se ne smije združiti s bludnicom: moje mi tijelo ne pripada. Znanje i sloboda su i tu ograničeni od nekoga koji mi se u prvi mah čini drugim od mene, ali koji se postupno objavljuje u vjeri kao onaj koji dovršava mene u istini.


Stoga, savjest Pavlovu obvezuje odnos prema Gospodinu i prema braći. To je od zakona mnogo obaveznija veza s riječju Gospodinovom i s bližnjim koja ne čini izlišnim pisane zakone već im samo oduzima apsolutnost što je zakoni mogu ponekad steći u očima plašljivih duhova.


Pogani su sami sebi zakonom dok vjernici strepe pred Bogom i iz ljubavi i strahopoštovanja te postupaju u svjetlu vjere u Krista.

Bog ne sudi o znanju dobra i zla nego o praksi dobra i zla.

Prakticiranje ne određuje objavljeni zakon nego savjest kao svijest o dobru i zlu. U savjesti se očituje volja Božja.

Tako Adamu koji bijaše neposlušan Bogu, savjest daje svijest da je gol i on bježi od lica Božjega (Post 3,8sl.).


Nacrt je Božji upisan u svakog čovjeka, čak i prije nego što ga Božja Objava konačno potanje odredi. Pa ako i ne prepozna Boga kao Stvoritelja (Rim 1,19 sl.), čak ako i nema objavljenog Zakona, čovjek se rađa u dijalogu s Bogom i, kad ide na djelo, reagira po nacrtu Božjem.


Po Kristovoj žrtvi i otkupljenju, čišćenje savjesti se vrši na krštenju jer ono nam i pripravlja pravo da Bogu upravimo molitvu za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista (1 Pt 3,21).


Konačno, samo krv Kristova i Njegovo uskrsnuće onogućuju čistu savjest.


14.04.2020. 10:12

Monday, April 13, 2020

Usamljeni sokolovi







Zarobljen si bez okova grubih,
pitaš se i pitaš svoga Boga
kako može dobro biti nešto tako loše?
U slavno se Ime Isus ti zaljubi
dok u miru i tišini vlade zloga
sve se tvoje snage uzaludno troše.

Anđeo dolazi, već stiže ti na vrata
da ih otkračuna, da ti preda snagu,
Duha bezgranična od budućnosti;
da posjetiš sestru svoju, svoga brata.
Nisi navikao ostati na pragu,
ne znaš sve dubine svoje ćutnosti.

Srce mirno bije, ali rad' bi iskočiti
van iz grudiju ti kao poriv snažan
jer si navikao letjeti u Duhu,
sve si dao da bi život natočiti,
onaj vječni, neizmjerno važan
sada, kada vjerni klanjaju se Kruhu.

I svi drugi, a i vrapci, cvijeće, žabe
često robovi su da ih oslobodiš,
ali tvoje robovanje nije vrsta ista.
Dok te kušnje i napasti vabe,
ti uspori korak jer me vodiš,
kao i sve druge, putem Krista.

Stani malo, nesuđeni robe svijeta,
jer će odvesti te kamo ne bi htio.
Znam da vidiš nadu il' nevjeru prostu
svega življa na dnu tvoga leta.
Kada siromašak kod tebe je bio,
kada služio si nepozvanu gostu?

A ovi ti neprekidno govore da vide,
samo piju tvoju ljudsku krv i živce,
u bogatstvu svome smiju se do kraja.
Nikada se sami sebe ne postide,
uvijek nađu sokolove kao krivce,
ljude istinske iz budućega raja.

Što si izgubio, sokolovo pero? Neka,
nikada se nije zborilo za mrtve
već za one kojima si izmolio sluh.
U ljubavi tvojoj plovi krsna Rijeka,
nikad nisi sam za slavlje žrtve.
Vrijeme milosno je, a ti predaj duh.
13.04.2020. 22:10




Marijin čas







Marijo, s puno entuzijazma rekla si Isusu: „Vina nemaju.”
S pravom si očekivala čudo.

Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. 2Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. 3Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« 4Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« 5Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!« .” Iv 2,1-5


Isus odgovara kao da želi reći: Ne žuri, bilo bi ti lakše kad ne bi čekala čudo nego veliku patnju.
Kad je tvoj Sin počeo svoje poslanje, ti kao da se povlačiš iz Njegova života. Živite odvojeno, a i kada se sretnete, prednost imaju bolesnici i svi kojima je potreban lijek.
Sama si, čekaš, slušaš vijesti o svome Sinu. Posla nikakvoga posebnog nema, svi hrle za Isusom.
Tek na kraju Njegovoga poslanja, tu si da Ga prihvatiš u svoje naručje.

Izraz „Ženo” odgovara našem izrazu „Gospođo”. Ivanovo evanđelje ima veliki simbolični značaj. Ivan ovu povijesnu svadbu u Kani prikazuje kao prvo ostvarenje ili tip mesijanske gozbe na kojoj je Isus zaručnik, a Marija, kao lik Crkve – zaručnica.
Moj čas” označuje važan trenutak za mesijanski nastup, kao u glavi 8,20 ili u glavi 7,30:

Otada su Ga nastojali uhvatiti, ali ipak nitko ne stavi ruke na Nj, jer još ne bijaše došao Njegov čas”.

Također u Iv 12,23-27 spominje se Isusov čas:

Isus im reče: 'Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi! Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga. Ako mi tko služi, njega će poštivati Otac. Sad mi je duša duboko potresena. I što da kažem? Oče, spasi me od ovoga časa? - Ali sam radi ovoga i došao u ovaj čas!'.”

I također najveći spomen Isusova časa je u Iv 13,1 – 17,1 gdje se događa pashalno otajstvo:

Uoči blagdana Pashe Isus, znajući da Mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav ( Iv 13,1).”
I u Getsemanskom vrtu Isus govori Ocu: „Oče, došao je čas!”.


Moj čas” označuje važan trenutak za mesijanski nastup, prvenstveno čas križa i proslave.
Literarna paralela „ŽENA – ČAS” između svadbe u Kani i Iv 19, 20sl. je naizraženija:

Kad Isus opazi majku i blizu nje učenika kojega je osobito ljubio, reče majci svojoj: 'Ženo, evo ti sina!' Zatim reče učeniku: 'Evo ti majke!' I od tog je časa učenik uze u svoju kuću”.

Tu su povezane scene u Kani i na Kalvariji: u objema Marija ima istaknuto mjesto u djelu Kristovu, kao što je pisano u Knjizi Postanka:

Neprijateljstvo ja zamećem između tebe (zmiji) i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu”.

Također je pisano u Knjizi Otkrivenja 12,1sl.:

Potom se u nebu pokaza veličanstven znak: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda. Bila je trudna i vikala je u bolovima i mukama rađanja. Zatim se pokaza drugi znak u nebu: velik zmaj plamene boje sa sedam glava i deset rogova. Na glavama mu sedam kruna. Njegov rep pomete trećinu nebeskih zvijezda i surva ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja je imala roditi, da joj proždre Dijete čim ga rodi. I ona rodi sina – muškarca – koji će vladati svim narodima željeznim žezlom. Njezino Dijete bi doneseno k Bogu i Njegovu prijestolju, a Žena pobježe u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana”.



Da, predraga Majko, tvoje vrijeme je došlo: poslije blagdana i Pashe, poslije uzašašća Isusova i prije nego što će najaviti silazak Duha Svetoga, a naročito kada se je približio dan Pedesetnice, pokazuješ nam svojim životom i svojim primjerom kako se sveti okupljaju na neprekidnu molitvu.
Kraljice Neba, moli Sina za nas i pokaži nam opet kojim putem da idemo. 13.04.2020. 19:49

Reći ćeš: Krenite iz Galileje, od početka. I sve što vam rekne, učinite.



Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko!” Mt 4,17







































Popular posts