Zvuk ljubavi

Želimo li usporediti zvukove ljudskoga glasa sa zvukovima iz prirode i stvari, možemo ih pokušati oponašati, a možemo ih i pokušati opisati.

Slavuji, kažu, milozvučno pjevaju dok ostale ptičice cvrkuću.

Medvjedi brundaju, ali vjerojatno vrlo neugodno, gore od lavlje rike.

Predmeti od keramike odaju neki puni, olakšavajući zvuk, poput ljudskoga glasa koji opominje.

Zvuci violine pobuđuju nježne ili gorljive emocije.

Tišina je, pak, neophodna kratka pauza, ali može biti vrlo neugodna.

Posuda od mjedi u svoj svojoj ljepoti odaje nekakve mukle zvukove ako lupnemo žlicom izvana po njezinim stijenkama, čak i kada pokucamo kažiprstom po njoj, jedva da se nešto može čuti od nje osim strašna odjekivanja; ako je otvorimo, isto je, je li puna dragocjenosti ili potpuno prazna. Mjedeni svijećnjaci također odaju hladan i mukli metalni zvuk; ako bismo ga usporedili s ljudskim glasom, mogli bismo reći da je taj zvuk otužan i neugodan, čak nekako depresivan. Možda bi bila bolja potpuna tišina. Od mjedi se izrađuju slavine i slično, a nekada i čahure od streljiva.

Cimbal zvuči bolje od mjedi, ali malo naporno kada nije u kompletu s nekim glazbalima sa strunama.

Mogli bismo reći da je mjedeni zvuk u usporedbi sa cimbalom kao ljudski glasovi u usporedbi s anđeoskim pjevom.

Glazbeni instrumenti oponašaju ljude.

Zvuk razmišljanja bi mogao biti zvuk lupkanja prstima po stolu.

Zvuk radosti bi moglo biti klicanje nalik zvuku koji proizvodi truba koja je dobra i za svečane prigode.

Zvuk je glasovira zvuk opuštanja i duhovnoga uživanja u životu iako su orgulje ipak najsavršeniji i najduhovniji instrument.

No, koji bi bio zvuk poštenja, zvuk istine ili zvuk ljubavi?

Mogli bismo oponašati sve zvukove koji to nisu.

To ne bi smjela biti ni tišina. To jedino može biti zvuk ljudskoga glasa, ljudski govor ili pjevanje.

Najsavršeniji je zvuk anđeoskoga pjeva. Samo je pitanje na kojim jezicima anđeli pjevaju.

Kad bismo barem znali ima li anđela!

Ima li netko, neki prorok i mistik ili neki genijalan ljudski um koji bi nam posvijestio sve tajne svemirske, zemaljske i nebeske?

Ima li netko među nama tko bi nas poučio sposobnostima i mogućnostima o kojima sanjamo neprekidno, a mislimo da su nemoguće?

Ima li možda netko kome slava i bogatstvo nisu potrebni za dobar život, za neki bolji i viši život od ovoga kojega imamo pa da nam pokaže put i način?

O, kako bismo bili zahvalni na tome svemu! Nema toga čina, ni te riječi kojima bismo zahvalnost Bogu ili ljudima iskazali!

Mnogi među nama prelijepo govore, a mnogi prekrasno pjevaju; mnogi su čuli anđele, a neki samo haluciniraju.

„Hvalospjev ljubavi

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
2Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
3I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
4Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
5nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
6ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
7sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
8Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
9Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
10A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
11Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
12Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
13A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.”

Ispjevao Sveti Pavao,

Prva Poslanica Korinćanima, glava 13, redak 1-13

Što bi ljudi doživjeli kada bi čuli anđele, da li bi uopće stigli pokazati nekakvu reakciju i što bi im odgovorili? Statistika nam ukazuje da većina ljudi u takvim okolnostima pomisli da silazi s uma i postaje praznovjerna luda koja misli da u tom svijetu 'ima nešto', svima jako nepoznato.

Mi, kršćani, vjerujemo da je naš veliki teolog i pjesnik, Sveti Pavao, koji je prvi poradio na navještanju Evanđelja svim ljudima izvan uskoga kruga staroga židovstva i antike, doživio susret s Kristom živim i uskrslim.

On je sigurno pjevao s anđelima.

16.01.2020. 05:48

Udari me, Roso čedna

Korizmenoj dobi

tiho se nagibam

kao želja osame;

kao svetoj kobi

kratko se pogibam

u pustoši tame.

Govori što sada,

što ću sebi naći

Bogu svom za dar,

što na mene spada?

Hoćeš li me Ti dotaći

ili vremenita čar?

Je l' bar Tebi zgodno

u koži mi biti

kad me tako vodiš,

kao Biće srodno?

Je l' Ti slatko piti

dušu koju rodiš

s povremenom srećom

i blaženstvom tajni

što mi ih otkrivaš

jer me ljubavlju najvećom,

kao mjesec sjajni,

svjetlošću okivaš?

Samo reci odozgora,

udari me, Roso čedna,

vječni Kriste moj!

Sve što biti mora,

zapovijed je medna;

sluga sluša Tvoj.

15.01.2020. 17:51

Svijetla točka

Ovom svijetu

samo neke

razlike postoje:

laste u svom letu,

riječi prijeke,

usne koje nisu moje.

Ništa slično nema,

ništa nije isto,

a blijedi su sati;

uvijek ista tema:

sve je je tako čisto

i svaki čovjek pati.

Ništa o tom ne znam.

Samo vjerom čvrstom

i logikom Istine

može se u novi dan.

I pod Božjim prstom

život tiho mine,

a na drugoj strani

sve od njega cvate

jer iz tijela koje vene

sviću bolji, jači dani

koji život prate,

čvrsti poput stijene.

Zaručnička spona

božanska je kota,

otvara nebesa

bliještećega tona,

anđeoskih nota

i rajskoga plesa.

Ako duša toga nema,

ne zna ni za Boga,

ne zna gdje su puti.

Kada pustinji se sprema,

vjenčava si Raspetoga.

Tada svijet zašuti.

14.01.2020. 19:34

Skini masku sa svog srca

Maskirane povorke nastadoše nekako u vrijeme kada i pojam o republici i demokraciji, kada monarhija i autokracija, kraljevstva i samovladanje nisu više mogli održavati stanovništvo zbog velikog širenja monarhija i zbog sve većega prirodnog prirasta stanovništva. Bilo je to netom prije Krista, u starom dobu.

Središnji smisao maskiranih povorki je izražavanje narodne kritike vladajućih osoba i tijela, a povorke su popraćene magijskim ritualima u obliku svečanosti koja slavi smrt izmišljenog vladara, ali i prestanak nepravde, završetak zime kao neplodnog razdoblja čime se pokušava razvodniti kritika u obliku sveopćega pomirenja i uništavanja svih mana, odnosno proslava nadolazećih plodnih razdoblja.

Magija u karnevalima ima glavnu ulogu jer narod je siromašan u odnosu na vladare, a stoga oduvijek pati i zbog nedostatka obrazovanja i zbog nepismenosti. Te nevolje se s porastom stanovništva uvećavaju pa tako i karnevali postaju sve značajniji događaji i sve bogatija natjecanja u kojima se također javljaju polupismeni predvodnici velikoga mnoštva siromašnijih slojeva koji se za svoje maskiranje i glumačke uloge pripremaju čitave godine.

Užasno je suočiti se s tim porastom narodnih nevolja jer maskirane povorke su znak velikih slabosti društva, tim više što se te slabosti pretvaraju u vrle svečanosti i slavlja negativnih pojava.

Te svečanosti su oličenje sve većega nedostatka osobnih sloboda gdje je sloboda i pravo na vlastito mišljenje, i pravo na iskreni govor, i pravo na oblikovanje vlastitoga načina života, i pravo na pojedinačna pravedna djela, to jest pravo je svakoga činiti ono što mu nalaže njegova osobna savjest, a ona se zapravo pretvara u kolektivno pravilo koje nameću vladajući.

Karnevali su pokazatelj da niti jedno društveno uređenje ne valja.

Država, koja bi morala omogućiti bolji život pojedinaca, zapravo izrabljuje većinu ljudi. Mnogi ljudi zbog takvih uvjeta ili su siromasi, ili su nezadovoljni, ili padaju u ponore praznovjerja. Neugodna je ta spoznaja da živimo u svijetu u kojemu gotovo svaki čovjek želi biti netko drugi. Tako valjda zaključuje da bi mu bilo bolje u životu, ali i poslije života.

Zanimljivo je kako većina još i danas gleda na smrt kao na završetak i prestanak svega, a zbog toga se uglavnom i ponaša depresivno. Tako se omalovažava osobnost, život, pravednost i istina. Tako se pada nepovratno u ponore zla.

Svaki čovjek koji vjeruje u neku bljedunjavu sliku života poslije smrti nužno je i nesvjesno u depresiji.

Sveopće pomirenje dobra i zla samo pojačava osjećaj besmisla.

Karnevalske svečanosti su neka vrsta dokaza da čovječanstvo ide u pogrešnom smjeru, da čovjek putuje sve dalje od raja.

Normalne osobe koje vjeruju u značaj i smisao iskrenosti, koje nastoje biti pravedne i koje su sretne što postoje i koje su zahvalne na životu postaju trn u oku svekolikoj okolini, a one koje su glasne, a koje su često i temeljito obrazovane, postaju i sve veći kamen spoticanja svim novim i starim društvenim uređenjima.

Sve izgleda da se na karnevalima upravo ti ljudi spaljuju i uništavaju.

Svetkovinom Krštenja Isusova završava Božićno razdoblje.

Četrdeset je dana preostalo do Čiste srijede kada započinje Korizma kao priprema na Uskrsno razdoblje.

Ako se nedavno rodio Isus u tvome srcu, nemoj Ga odmah zaboraviti, barem ne zbog tih četrdeset karnevalskih noći i dana. Sjeti se da slavimo uskoro Obraćenje Svetoga Pavla pa Prikazanje Isusa u Hramu.

Osami se, skini masku sa sebe i pronađi u svom srcu zlo, pronađi prave izvore ljudskih zala. Nemoj se spaljivati već se jednostavno obrati i vjeruj u Krista koji je Put, Istina i Život, a tada prikaži sve svoje nevolje Bogu koji je Svjetlo što rasvjetljava tvoje vrijednosti, darove i talente.

Isus je uskrsnuo kao Pravednik. I ti ćeš uskrsnuti pa, umjesto da divljaš i slaviš svoju depresiju, moli Boga milost koja će ti dati snage o kakvoj nikada nisi niti sanjao/la: otvorit će ti se vrata neba, izlaz iz ovoga začaranoga kruga te ćeš vidjeti svoju jedinstvenost i dobrotu, svoje istinsko dostojanstvo, vidjet ćeš razliku veliku u životu čiji svaki trenutak ima smisla jer tako uskrsavaš na vječni život.

Možda čovjek koji čini zla djela također na krajnjem kraju svega svijeta, svršetku vremena koje zaista postoji, na Posljednjem sudu dobiva vječni život u rajskim uvjetima, ali sada, sada je tvoje spasenje tebi hitno, što prije, tim bolje. 13.01.2020. 21:18

»Zaista, zaista, kažem vam:
tko sluša moju riječ
i vjeruje onomu koji me posla,
ima život vječni
i ne dolazi na sud,
nego je prešao iz smrti u život.
25Zaista, zaista, kažem vam:
dolazi čas – sada je! –
kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega
i koji čuju, živjet će.
26Doista, kao što Otac ima život u sebi
tako je i Sinu dao da ima život u sebi;
27i ovlasti ga da sudi
jer je Sin Čovječji.
28Ne čudite se tome
jer dolazi čas
kad će svi koji su u grobovima,
čuti njegov glas.

29I izići će:
koji su dobro činili
– na uskrsnuće života,
a koji su radili zlo
– na uskrsnuće osude.”

Evanđelje po Ivanu 5, 24-29

Knjiga proljeća

Odložila sam knjigu svoje bijede

pokraj Sveta pisma krasna,

na tu policu života svoga

iza koje sve praznine slijede,

jer je dolazila smrt mi časna,

a ja odlazila smjerom Boga.

Još sam ovdje, i dan, danas, tiha,

ali police se nisu više napunile;

još sam ista, kao da ću poći,

evo, sada, dok se laćam stiha;

neke želje nisu se još ispunile,

neki snovi nikad neće doći.

'Država Božja' ili 'Dokaz ontološki',

ili mnoga sveta hodočašća,

možda logika ta i estetika,

sve su to problemi morfološki,

slatko piće Božjega došašća

kao što je slatka i poetika.

Dani gnjeva, grubosti i snage

odavno su splasnuli u mrazu

poput izgaženih kestenova

što ih nađu ulicama stope blage;

i ne vidim više svoju stazu,

ali kročim kao da sam duša nova,

mada ne vide me breze

kao tada kad bih stizala u grad,

diveći se pitomosti parkova.

Visoke su šume tihe jeze

koje ovdje sanjam sad;

visoko je repatica iznad krova.

Uvijek velim 'bit ćeš bolje

kad naiđu proljetne sve noći',

kad nabrajam godine i sate

što su prošli kao strujno polje;

uvijek mislim da 'još nećeš poći

jer se mora ispuniti za te

sve što Providnost još hoće.'

Zaista je svaki dan mi dužnost,

mada, velim, nema svu jačinu

da me brani od moje sljepoće.

Ta je odvojenost mi od Boga nužnost

da si spoznam svaku opačinu.

Ali možda ipak to je ispunjenje Riječi

jer su moji dani blagoslovljeni i dugi,

jer mi duša sasvim druga skica;

i ne tražim slavu, niti ptičje mliječi,

samo živim, a tu nema mjesta tugi,

nema razloga za boli lica.

Ovaj stol je sav moj svijet,

ova svijeća sva mi je energija,

ptice, mjesečina svi su gosti moji.

Čak da hoću, ne mogu ni mrijet'

jer mi nije gotova elegija

koja moje vrijeme kroji.

13.01.2020. 00:28

Nebeska nagrada

Mogla bih pisati poeziju,

skladati svoje kompozicije,

pjevati hvalbene psalme;

proizvoditi misaonu koheziju,

rješavati svjetovne kontradikcije,

uzgajati borove i palme.

Mogla bih svijet ovaj grliti,

tražiti posvuda inspiraciju

i strpljivo, strpljivo čekati;

srcem ka nebu hrliti,

aplicirati inicijaciju

i sve probleme zanijekati.

I brige, te brige bi nestale

kojima se natače srce trudno

za svaku osobu dragu;

i sve bi boleštine prestale,

a sve bilo bi uzaludno,

duša bi sišla paklenom pragu.

Mogu odglumiti zadane role

protiv kojih, evo, ratujem,

one me zovu čitava života;

i sve konzekvence od njih me bole,

mada nebesko dostojanstvo svatujem

jer sve drugo bi bila grehota.

Nagradu veliku iščekujem

i ne od ovoga svijeta tmurna

koji me poput nasljeđa prati.

Već dugo ja božansku glazbu čujem;

o, tako sam sigurna

da su me spoznale nebeske vlati.

09.01.2020. 03:15

Ponijet ću te visovima

Ponijet ću te visovima

kada budem odlazila,

ti, prenježna dušo moja;

nebeskima poslati te klisovima

gdje se zemlja ohladila

i postala samo prošlost tvoja

kakvu ti ne pamtiš,

a o kojoj zna tvoj Bog.

On će dati tebi stan,

žarko srce da zaplamtiš

radi događaja tog

što ga čeka svaki san.

Kao da si uzdignuta lako,

bez te zemaljske težine,

kao da te nebo vuče,

ti osvajaš cvijeće svako

i taj život nebeske svježine

gdje ti bilo neprimjetno tuče.

Predat ću se zapravo, ti znaj,

Jačemu od svega, Bogu mome,

Duhu vrhunskome i Vladaru

kad zazvoni meni kraj,

kad ni pjesme više ne budu mi trome,

darovati sebe Križu, rajskome vrataru.

06.01.2020. 19:53