Obitelj obogaćuje društvo

"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti (Mt 5,17)."

Čim se pojavi institut države, nestaju rodovi, plemena i slično, nestaju obitelji, klanovi. Nije čudno da težimo državnom obliku života i demokarciji jer u obiteljima se događaju, osim prelijepih trenutaka, i razna nasilja. Očigledno je, pak, da državni aparat ne rješava taj problem.
Država ne otvara jednaku mogućnost svima na polju kultunoga razvoja, na području obrazovanja; nije svakome lako naučiti moralne imperative, proširiti svoje kulturno blago, obrazovati se besplatno. Tu je institucija obitelji u prednosti jer u obitelji se ljudi potpomažu besplatno, sva djeca jedne veće obitelji nasljeđuju razne pouke od starijih članova, mnoge tetke, djedovi i bake, stričevi i bratići dijele podmlatku neizmjerno puno dobroga, tumače moral i ćudoređe kojima su i sami dobar uzor i primjer, prenose kulturu života, vode djecu sa sobom u društvo, vježbaju se u praktičnoj dobroti, ljubaznosti i povjerenju koje ima veliki značaj, a pomažu se materijalno kako niti jedna država ne može potpomagati da se kroza sve slojeve društva kultura života širi.
Država i demokracija nisu krivci što se umjesto civilizacije ljubavi i života pojavljuje i širi "kultura smrti". Takva su strujanja na kugli zemaljskoj. Pokušavajući brzim potezom i lakšim načinom riješiti pitanje sve većeg nasilja, ljudi su pretjerali u svojim nastojanjima, kultivira se manji broj talentiranih i bogatih koji donose demokraciju i zakone o humanosti, a oni, pak, ne prodiru u šire siromašnije slojeve koji su zato i nastali jer se previše nastoji oko ukidanja svega, i onoga što je dobro, a ne samo onoga što je zlo.
U kraljevstvu nebeskom nema demokracije, a ipak su svi potpuno blaženi; u kraljevstvu nebeskom postoji živa ljubav, stvaranje i dostojanstvo za svakoga iako je tamo hijerarhijsko uređenje, monarhija gdje je samo jedan Gazda, jedan je Bog, Svjetlo i Izvor svjetla na vrhu piramide, Krist koji ode na Križ, vjeran životu i ljubavi prema svima, vjeran do smrti na tom Križu. Kad je Isus bio u dječjoj dobi, državni moćnici su Ga proganjali jer nisu mogli niti očekivati da im njihova "konkurencija" Isus neće naštetiti, njihovoj vlasti i pohlepi. I danas je mnoge strah Boga jer misle da bi ih Bog mogao ugroziti.
Kad je Isus bio u dječjoj dobi, imao je ljubav i povjerenje svoje obitelji, a i kasnije kada su Ga mučki ubili upravo državnici.
Čime moćnici opravdavaju svoj strah od Isusa? Vjerojatno su svjesni velike snage koju ima bratska ljubav. Državnici, čak i kada se okupe u jednu instituciju, nemaju ni približno toliko snage i instrumenata kojima bi konkurirali Isusovom bratoljublju. To ih valjda dovodi do zaključka da bi oni sami mogli više nastradati jer su, opet, svjesni da zbog njih samih mnogi osiromaše (svi "nesposobni"), umiru, pate. Tako je oduvijek bilo, uvijek je država udaljavala od pravde i zajedništva one za koje bi ljudi odlučili da su nesposobni za preživljavnje, tako je i u životinjskom i u biljnom svijetu.
U kraljevstvu nebeskom oni koji su sposobni jednostavno izliječe nesposobnost ovih drugih, a mnogi i nisu tako nesposobni kao što bi neki pomislili dok previše ima onih koji se drže sposobnima za preživljavanje, a u biti ne mogu učiniti samostalno ništa, ne mogu preživjeti bez pomoći drugih.
Na zemlji sve više ljudi, sve veći postotak ljudi, proglašava se teretom društva zbog nesposobnosti za samostalno preživljavanje.
U kraljevstvu nebeskom slabost je vrlina jer tek čovjek na kušnji i u slabosti iskazuje koliko zapravo u njemu ima snage jer, i tako slab, on preživljava bez tuđe pomoći, a još trpi i odbacivanje društva. Tako društvo zapravo samo sebe isključuje iz kraljevstva nebeskoga u svojoj "moći i jakosti", a vrlo često misli da su demokarcija i država nešto puno bolje, pametnije, drugačije, modernije, suvremenije i mudrije od Božjega kraljevstva.
Živi bili pa vidjeli. 
Obitelj obogaćuje, država stvara siromahe. Svi nemaju iste mogućnosti,
a to se u obiteljima može jako dobro primijetiti i sanirati dok u državi i u demokratskim težnjama ljudi misle da su svi dužni biti onakvi kakve ih žele zakoni i državno pravosuđe. Takvih nema, ima onih koji se pretvaraju i prisiljeni su biti dvolični, a ima i onih koji se ne uklapaju u taj demokratski kalup.
Čak i kada bi postojao idealan zakon, to bi ipak ostao samo izmišljeni zakon, obična ljudska pretpostavka i eksperiment. Ljudi preslikavaju zakone iz prirode, a i oni koji preslikavaju vjerski zakon u svoj život često promašuju bit i duh svih zakonitosti, a taj je da zakon proizlazi i završava iz morala i u moralu pojedinca, nalazi se u mudrosti koju daje samo slab čovjek, čovjek koji je slab na tuđu nevolju. Zakoni su samo pokušaj da se ljubav Božja zabilježi i organizira, da se preslavna mudrost Boga, Stvoritelja svega, preslikava bez dubinske analize, razmatranja i - bez Božje pomoći.
‎12. ‎listopada ‎2018. 19:15:39

Ti nemaš riječi

Za tebe nosim srce kada dolazim,
a znam da tvoje misli već su tu;
nisam kao ti da hrabro prolazim
i bez puno riječi živim istinu.

Moji su govori na rubu postojanja
i prečesto u tome pretjeram;
srž je moja rječita bez odstojanja
jer u tvoju srž ja smjeram,

jer u tvoje poglede ja šaljem pratnju
i u tvoje misli čeznem stići.
Čovjeka se gleda kroz Kristovu patnju,
a ja samo krećem bliže prići

dok me tvoja hrabrost odvodi sve dalje.
Nit' ne skrećeš pogleda na mene,
znaš me kao da te anđeo s nebesa šalje
sve dok moja pusta želja ne uvene

kad ugledam gore put i Križnu stazu.
Tamo ideš, tamo uvijek skrenem ja,
makar s tobom nisam ni u srazu;
s tobom uvijek preda mnom Kalvarija.
‎12. ‎listopada ‎2018. 02:48:10

Tko se odriče, taj dobiva

"Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33)."


Tražim li kraljevstvo nebesko, sve mi se nadodaje. Ali često to zaboravljam, pogađam se s Tobom, Isuse, Bože moj, mislim ako učinim ovo ili ono, dobit ću nešto što mi je potrebno. Često na takav način počinjem razmišljanje i poslove iako dan počinje s molitvom, iako dan ima svoja vremena i trenutke kad se saberem. I tek tada vidim da sam pretjerala, da sam pogriješila, da sam se previše dala u razmišljanja kako doći do onoga što želim ili moram postići.
Ta, znaš Ti što mi je potrebno, dobro znaš.
Ipak molimo s određenim nakanama. Takve prošnje imaju teži značaj i vrijednost, ne zbog toga što bi nas prije uslišio već zbog toga da u nama vjera produbljuje svoje djelovanje jer kada se molitelj usredotoči na samo jednu posebnu potrebu, tada sazrijeva u vjeri i u vječnom životu s Tobom. Umnažanje istih molitvi nije jamčevina da ćeš prije uslišiti, ne. Samo redovna Gospodnja molitva, Očenaš, jedina je jamčevina da će sve molitve sjesti kako treba dok ponavljanje zaziva već dovodi do neravnoteže i do pretjeranih želja i zahtjeva. Dovoljan je jedan jači zaziv da Ti to uslišiš ako je dobro za nas i ako smo zamolili prvo Tvoje kraljevstvo.
Često je bolje osluhnuti koja je volja Tvoja i prihvatiti nevolju istom zahvalnošću kao i uslišanje nego se uporno držati jedne molitvene nakane koja nam možda zaista nije toliko neophodna. Radije ću ostati bez plaće nego da Te molim za svoju pravednu plaću; radije ću postiti nego da Te neprekidno molim za kruh zemaljski ili obilje hrane; radije se odričem mnogočega nego da Te zazivam čas za ovo, čas za ono.
Neka se sveti, Oče moj, ime Tvoje u meni kako bi me svu što bolje posvetilo i prožimalo što češće.
Neka bude Tvoja volja jer Ti najbolje znaš, a ja nemam pameti i ne znam što je za mene dobro i što je za mene još bolje, za moj rast u vjeri, za moje psihičko sazrijevanje, za moje ćudoređe, za moj vječni život.
Kruh mi daj nebeski i kada me ne pozoveš na svoju gozbu, neka u meni djeluje ono što sam prikupila od jučer, Tvoje posvećenje, Tvoja pročišćavajuća krv, Tvoje spasenjsko djelovanje, neka me okrijepi i obnavlja blagovanje Hostije od jučer.
Ponekad i nije preporučljivo bez sabranosti i razmatranja blagovati Tebe, Kriste jer to me može okrenuti protiv mene same. A Ti si tako nenapadan, nježan i blag, Tvoja hrana može potrajati i dulje od sedam dana i sedam noći. Petak je za post, ali nigdje ne stoji zapovijed da se i kojim drugim danom smije i može postiti jer ako postim, Tvoja hrana je sve što sam blagovala u nekoliko dana i Ti tada dublje, šire i jače djeluješ u mojoj duši. Ako ne molim sabrano, uzalud mi blagovanje Euharistije, čak i na štetu. Ako me pozoveš na svoju gozbu, tada uslijede i nova razmatranja i nove teme za molitvu i razmišljanje.
Ipak, tako sam slaba u pameti i mudrosti da je meni najbolje tražiti neka bude volja Tvoja, Gospodine.
To je tako ako se odreknem jedne svoje pravedne plaće, a molim kraljevstvo nebesko, Ti mi daješ ono što sa svojom plaćom nikada ne bih postigla.
To je tako kada se odreknem svojih želja, a molim kraljevstvo nebesko, Ti me uslišavaš kako nisam ja sama mogla ni zamisliti, niti poželjeti.
Čovjeku se dogodi da u nekom trenutku zamrzi svoj život, ne da mrzi živjeti, ne da mrzi sebe nego ga kinje nevolje pa se jadi i srdi što mu je teško i zamrzi ovaj svijet, ovaj život i svoje grijehe, sve zajedno. Da, dogodi se da čovjek mrzi svoj život, ali tko mrzi svoj život, taj zadobiva duhovni i vječni život, neusporedivo bolji. Tko se odriče, dobiva.
‎12. ‎listopada ‎2018. 02:08:49

Daleko od sutra

Uzburkano more
stišava se tu, unutra,
a daleko do zore.
Daleko od sutra

skupljaju se jata lastavičja
kao da će zima kasno.
Sutra nema lica, ni naličja
kao svitanje strasno,

nikada se ne zna.
Zato odmah reci,
sutra je bez sna,
taj trenutak sad si steci.

Dan je pun trenutaka,
tako uhvati se od života
nit i smisao, i bura svaka.
Svijet je pun divota

kao ove lastavice kasne,
one uvijek lete isto
i uvijek su krasne
kao svitanje čisto.

Lastavičja posla,
čemu briga oko toga
koja ode, a koja je pošla?
Svaka ima dio jata svoga,

sve se one gore nađu
jedinstvenom letu
i u novo ljeto zađu
promjenjivom svijetu.

Već je sutra doba zime,
ali lastavice znaju
i za svaku lastu isto ime.
Kao vječnost traju.

Što god bilo, evo gnijezda,
još je daleko do jutra.
Jedna lasta, jedno jato ispod zvijezda,
daleko od sutra.

‎11. ‎listopada ‎2018. 23:46:50

Ružarij

"Krunica je moja najdraža molitva", papa sv. Ivan Pavao II



ŽALOSNA OTAJSTVA

Getsemani. Isus moli za sve nas. Ivan, Petar i Jakov spavaju.
Isus je na mukama, krvlju se poti. Budi apostole da mole s Njim, da ne padnu u napast. Okreće se i opet moli Oca na nebesima. U samrtnoj je agoniji, pada na koljena, zariva glavu u ruke, kao da posustaje. Pojavljuje se anđeo i tješi Isusa. On se diže, osokolio se, odlazi apostolima koji drijemaju. Doći će po Isusa, Juda u pratnji vojnika. Doći će svakoga časa, već se čuju. Isus budi apostole koji skaču svi na noge.
Jesu li zaista svi spavali čitavo vrijeme?
Ne, vidjeli su što se događa, barem neki, i čuli su Isusa u molitvi.

Boga bičuju, Presveto Trojstvo gdje Otac vječno rađa svoga Sina i ljubi Ga dok Duh Sveti, Životvorac pridiže Isusa poslije svakog udarca bičem. Svaki put kada bič udari Isusa, boli Ga, peče, uništava, onesvješćuje, a Isus se pridiže i budi na novi udarac. On je izvor života.

Bodljikava kruna, oštro trnje na čelu, na cijeloj glavi da ne bi niti jedan dio Boga ostao nedirnut, da bi Ga svaka rana posebno, sama za sebe, pekla i boljela. Izrugivanje rimskih vojnika, nešto što je došlo kao da nije bilo predviđeno. Ti časni vojnici padoše ispod svakoga dna.

Isus je izmrcvaren, obnevidio od krvi i od bolova, predaje se dragovoljno, svakim časom sve je bliže onome trenu kad će muka prestati. Prihvaća na sebe križ koji Ga udara po ramenima i žulja. Jedva hoda, uspinje se nesigurno na Golgotu, na povišeno mjesto na kakvome se grade žrtvenici da bi bili bliže nebesima. Susreće ljude i svjestan je njihove zloće i njihovih grijeha, toliko da jedva vjeruje za što su sve ljudi sposobni, ali zna da će im na Posljednjem sudu biti gore nego ikome. 

Posljednja mjesta na tijelu koja su napali i najteže boli, pribijaju Ga na drvo.
Jedva diše, polumrtav, ali se pokušava održavati jer potrebno je još samo to pretrpjeti. Podigoše Ga, najbliže nebesima, razapeše. Još bacaju kocku za haljine. I dalje se izruguju. Daju Mu žuč i ocat. A Isus oprašta, moli Oca da im oprosti jer ne znaju što čine. Naravno da ne znaju, nisu to nikada proživjeli. Ništa slično nisu doživjeli, ali znaju prirediti čovjeku pakao.



SLAVNA OTAJSTVA

I kad je smrt nastupila još Ga probodoše kopljem. Nakon polaganja u grob, nakon tri dana Isus je uskrsnuo, punim plućima. Pokazao se vjernima, prolazio kroz zidove u tijelu po kojemu Ga nisu odmah žene prepoznale.
On je izvor života. On je ljubav sama koja gori za čovjeka kao što će gorjeti nad apostolima.

I nestao je u nebesima na očigled apostolima koji bijahu prestrašeni i još uvijek prestravljeni. Na odlasku je govorio da ostaje s njima, da im ide prirediti stanove, da čekaju u gradu poslanje Duha.

I ljubav se spustila na veliko mnoštvo. Plameni jezici vjerske snage i snažne vjere u Isusove riječi i obećanja sada osokoliše konačno apostole. Ljubav je svom snagom bila na djelu i apostoli je predadoše svim ljudima.

Majku Mariju uzeo je čitavu na nebesa, onu koja je u najtežim trenutcima bila jaka uz apostole; onu koju je predao svojoj Crkvi; onu koja je bila bezgrešna, koja je bezgrešno živjela, bezgrešno je i uznesena sva na nebo.

Na nebesima krunidba Marijina, kraljica neba i zemlje konačno je u svojoj uzornoj poniznosti primila svaku čast kakva joj pripada.



OTAJSTVA SVJETLA

Isus dolazi Krstitelju na Rijeku, postaje jedan od nas, opterećen grijesima, svim našim grijesima, a ne svojim, svojih grijeha nema. Isusa krsti svet, ali i grešan čovjek kao predstavnik svih nas, grešnika. Uranjanjem u rijeku Jordan Isus kreće na svoju Kalvariju, kreće vedro i objavljuje se, prihvaća prve apostole i čini prvo svoje veliko čudo koje najavljuje Isusovo poslanje na zemlji, među grešnicima.

Pretvaranjem vode u vino na svadbi u Kani Isus nam obznanjuje koji je smisao u Njegovom poslanju i u Njegovom identitetu: On je Sin Boga živoga, živa Božja Riječ koja na jedini mogući način otkupljuje čovjeka od smrti zbog grijeha. Isus, Gospodin mora se uhvatiti u koštac s uzročnikom ljudskih slabosti, padova i grijeha; mora razgovarati s ljudima koji su Njegova slika, mora ljudski rješavati probleme čovjeka grešnika; mora božanski naviještati što je Božje u čovjeku.

Naviještanje Boga Isus naziva kraljevstvom nebeskim. Radosno pripovijeda o tome kakav je to način života, kako se dospijeva sa zemlje u nebesa i radosno tumači kako će se čovjek ponašati da bi se obratio i vratio Bogu koji je čovjekov jedini i istinski dom.

Čovjek s Isusom dolazi u direktan odnos sa svojim Bogom koji ga je stvorio. To je molitva čovjeka Presvetom Trojstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetom. Molitva u kojoj se ljudska duša napunja milosti Božje, molitva preobražava čovjeka, smrtnika, grešnika u pravo dijete Božje. Slaviti svoga Boga u molitvi znači i naviještati Boga ljudima jer se čovjek, kada slavi Boga, sjeća svojega stvarnog ljudskog dostojanstva, ispunjen slavom Isusovom.

Najvažnije što čovjek treba u životu jest Bog. Na kraju svoga zemaljskoga poslanja Isus opet ostavlja sebe na zemlji, daruje se vjernicima u otajstvu Euharistije pod prilikama kruha i vina.


RADOSNA OTAJSTVA

Kao što je Marija Bogorodica po Duhu Svetom začela Boga, tako vjernik začinje po Duhu svoju vjeru i tako započinje svoje putovanje sa zemlje u kraljevstvo nebesko. Ognjena sila ljubavi i života Duha Svetoga osjenjuje vjernika od glave do pete, od duha njegova i uma, preko duševnog života i kroz srce vjernika pa sve do iskoraka ljudskoga kojime hodi po svijetu, a da nije od svijeta.
Hodeći po svijetu vjernik susreće i prepoznaje druge vjernike kao što je Ivan Krstitelj prepoznao svoga Boga Isusa kad su se susrele Marija i Elizabeta. Od radosti je zaigrao Ivan Krstitelj u utrobi Elizabetinoj kad je Marija stigla sa svojim začetim Isusom i odgovorila pjesmom veličanja Boga na tu radost.
Nakon što je Elizabeta rodila Ivana Krstitelja, Marija se vraća svojoj obitelji i sa zaručnikom Josipom odlazi u Betlehem gdje rađa Isusa. 
Svjetlo je došlo na svijet.
Vjera u ljudskom duhu i umu, u ljudskoj duši i srcu rađa se, vidljiva po čitavom tijelu i po djelima vjernika, prepoznaje se po plodovima molitve i djela tog vjernika. Kao što se Isus rodio u skrovitosti, vjera raste neprimjetno, kraljevstvo nebesko prima vjernika kao što Josip i Marija polažu Djetešce na tvrdu slamu jasala. Vjernik se raduje kao što je i Isus bio radostan, ali Isusov put je bio grub kao što je grub i put vjere.

Josip i Marija nose Isusa u Hram prikazati Ga Bogu Ocu, posvetiti Ga Bogu kao svoje dijete. Vjera u Boga postoji radi Boga, ona je sva za Boga, ali Bog je sav za čovjeka.
Kad je Isusu bilo dvanaest godina, naučavao je u Hramu o kraljevstvu nebeskom. I vjernik ima tu proročku službu ako može reći kao što je Isus rekao Josipu i Mariji kad su Ga pronašli u Hramu: zar niste znali da mi je prebivati u kući Oca mojega?
‎10. ‎listopada ‎2018. 23:00:01

Povratak Bogu

"Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Bog obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate.
Zaista, blizu je njegovo spasenje
onima koji ga se boje,
i slava će njegova prebivati u zemlji našoj (Ps 85,9)".

Sama, odlazim sama, nisam dovoljno prikladna za ovaj svijet. Ili ne prihvaćam savjete, ili nisam tako mlada kako izgledam, ili me ne oduševljavaju žalopojke, ili sam nekako čudno iskrena, ili zaobilazim temu, ili sam hladna, ili sam previše raspoložena, ili sam gruba, ili se stalno smiješim, ili živim u svom svijetu...
Bog me želi takvu.
Bog me ne voli takvu kakva jesam, Bog me je htio takvu, ali s manje grijeha i malovjernosti. Je li grijeh smiješiti se, starjeti, govoriti istinu kako je vidiš na onaj način na koji misliš da je prikladan za slušatelja? Je li grijeh razgovarati s dušom sugovornika i ne razumijeti riječi sugovornika jer se one ne poklapaju sa izrazima njegove duše kako ja to vidim i znam? Je li grijeh biti bolestan, je li grijeh ne biti bolestan i tužan, je li grijeh biti ozbiljan, jako ozbiljan u životu? Je li grijeh živjeti istinu iako se takav život ne podudara s teorijama i definicijama koje govore o istini?
Istina je kada kažem da je brdo zapravo brdo ako vidim brdo.
Sama, odlazim sama i moj put se sužava, svi puteljci izgledaju kao stranputice. Jer je na kraju mojega puta neki znak, moram se još malo približiti tom znaku da ga bolje vidim, da ga pročitam i protumačim.
‎08. ‎listopada ‎2018. 21:11:12
Ne bih željela pripovijedati o nesrećama.
Ne bih se željela žaliti.
I ne žalim se, nije mi do toga.
Duša čovjeka zaboli. Ne zna se uvijek točno zašto je duša zaboljela neku osobu. Često se ljudi "liječe" na neki način od kojega duša boli još više. Potrebo je barem nekome priznati svoju bol. Ljudi vole reći da su tužni ili da su depresivni, ali vole skladati pjesme u kojima redovno to ne pjevaju već pjevaju o duši koja ih boli. Kao da je to pjesmica za razonodu, podobna kao izgovor za opijanje, a opijanje je jedan od češćih načina na koje ljudi pokušavaju izliječiti svoju duševnu bol. Opijamo se antidepresivima, alkoholom, bogaćenjem i, uglavnom, nepriznavanjem te toliko izvjesno prisutne boli. Bol duše nalik je na neki način smrti, ona zaista jest depresivno stanje, odnosno proizvodi depresiju, tjeskobu, tugu, bezvoljnost, nemoć. 
Ljudi također odlaze svećenicima, katolici se ispovijedaju Bogu i to puno radije nego da svrate do nekog liječnika u gradu i okolini. Ali jedna više, manje površna ispovijed, odnosno pregledavanje grijeha duše, ne izliječi onu izvjesnu bol i tugu ili depresiju. Ljudi se ispovijedaju, ali i njih duša zaboli. 
U konačnici, iz mog iskustva, duša boli zbog grijeha. Zbog teškoga grijeha ili zbog mnoštva grijeha za koje savjest čovjeka jako dobro zna, ali ne i svijest čovjeka koji pati od boli što je tako izvjesna u duši. Čak i kada znamo ili mislimo da znamo da nas duša boli od tuge za nekim ili nečim, ne znamo se riješiti te boli. Najčešće mislimo da je ta bol neizlječiva i nerješiva. Često su nam potrebni medikamenti, neke promjene načina života, čak i sanatorij. I redovno, iscrpno ispovijedanje, temeljito ispovijedanje Bogu, za katolike uz pomoć svećenika. Često je potrebno i temeljito obraćenje Bogu, jedna velika promjena u načinu života, poniznost u kojoj spoznajemo da smo još ovdje, da smo još uvijek na životu, da ne znamo, nikako ne znamo dokle ćemo i kako. Ako je čovjek star i bolestan, u toj poniznosti za njega je dovoljno živjeti s Isusom, posvetiti svoj život Sinu Božjem, to jest svaki trenutak i svaki dan u životu, posvetiti sebe Bogu i posvećivati tako sva djela svoja i riječi, mjesta na kojima se nalazimo, vremena u kojima živimo. Što je više tužan zbog nekih nejasnih razloga, to više je korisno približiti se Isusu, Bogočovjeku jer on je Sin Ljubavi, a Ljubav je široka, slobodna, istinita, jedina stvarna, puna smisla, životvorna, čudesna i jednostavna. Gospodin Isus jedini može posredovati svoga Oca koji je Ljubav nama, ljudima, On jedini može odnijeti našu bol i grijehe Ocu na dar. Isus, Pomazanik Božji iz Nazareta već je to učinio svojim zemaljskim krštenjem u Jordanu i svojim krštenjem smrću na križu, preuzeo je naše grijehe na sebe i predao se grešnicima u ruke da Ga unište, osude, izbičuju, da Mu se narugaju, da Ga osramote, da Ga razapnu, da Ga ubiju, da Ga probodu mrtvoga kopljem kroz srce iz kojega poteče voda i krv, da Ga zatvore u tamni grob, da postave stražu mrtvome Isusu u dobro zatvorenom grobu, za svaki slučaj i da potom, kad je nakon tri dana uskrsnuo, prošire riječi da su Ga Njegovi sljedbenici ukrali iz groba i odnijeli Njegovo tijelo, ne zna se kamo.
Ne zna se gdje Mu je tijelo. Grob je prazan, haljine uredno ostavljene.
Nikada se na ovoj zemlji neće moći dokazati gdje je mrtvo tijelo Sina Božjega kojega su tako temeljito uništili. Da, uništili su sve što se dalo uništiti, temeljito. Sve što je raspadljivo, raspalo se na tom Isusovom Križu, u Njegovoj Muci.
I On je uskrsnuo, s tijelom koje se ponaša drugačije nego ljudsko zemaljsko tijelo, prolazi kroz zidove, nestaje pa se pojavljuje. Prolazi kroz dušu kao sakrament Tijela i Krvi Kristove pod prilikama kruha i vina i otklanja sumnje, otklanja boli, otklanja grijehe te iste duše koja Mu vjeruje sve što je rekao, a rekao je sve o svome Tijelu, i o vjeri, i o uskrnuću i o grijesima i žalosti, nepravdi, umoru, siromaštvu, gladi, mržnji, razdoru, prokletstvu i blaženstvima.
Da, Isus liječi, samo On može liječiti nečiste savjesti, zaspale svijesti grešnika. ‎08. ‎listopada ‎2018. 21:57:04

Pastiri

Mudraci nekoć bijaše magi,
u zvijezde gledahu i dobiše čast.
Jedne ih zvijezde sve zbuniše tragi,
to bijaše svjetlo što ne može past.

To bilo je jako predvidivo doba,
svi znali su da dolazi nebeski kralj,
da tome svjetlu neće bit' groba
i da odvest će narod u veliki dalj.

Samo pastiri su hodili tada u noć,
kao i uvijek, za svojim stadom,
i svaki je morao u potragu poć'
za nekom nestalom ovčicom mladom.

I kada bijahu svi skupa na broju, 
upravo snivahu za objeda slasna,
jave se svjetla u velikom roju,
pastire obasjaše, svjetla jasna.

Svjetlo se spustilo na svakog pastira,
objavilo svoje najdraže uniženje
jer niti jedan pastir svog puta ne bira.
Bijaše to kraljevsko Porođenje.

Pastiri Ga primiše brzo i glasno
jer što čuješ u duši, viči s planine.
Ime im postade u nebesima časno,
ali im zvijezda nikad ne sine.

Odoše magi i mudraci svi silni,
nebo potamni, nestade pastirska sna,
a ovčice čule su glas njihov umilni.
Niti jedna se više nije izgubila.
‎08. ‎listopada ‎2018. 19:49:41