Tuesday, April 25, 2017

Nevidljivci


Jednom se dogodilo da je neki tobožnji znanstvenik proveo istraživanje o nevidljivosti. Zaključio je da veći dio anketiranih osoba vjeruje da je nevidljivo jer im je poturio neku filozofiju o ljudskoj nevidljivosti, a oni su se u tome prepoznali.
Nevidljivi ljudi su oni koji se ni po čemu ne ističu. Oni ne provociraju, ali niti ne razgovaraju, samo prolaze kao sjene, a ostali gledaju kroz njih. Ipak su se javili, mnogo njih, tražeći pobliža obrazloženja od znanstvenika i govoreći kako oni zaista misle da su također nevidljivi i da ih to jako uznemiruje.
Bilo je to davno kad sam pročitala vijest o nevidljivim ljudima i do dana današnjega nisam držala shodnim dalje razmišljati o pojavi nevidljivosti kod ljudi.

Puno kasnije naučila sam da se ljudska duša izražava tjelesnom aktivnošću, većom ili manjom i da se ljudski duh prepoznaje u mislima koje izgovaramo i pišemo riječima i rečenicama, jezikom kojega znamo.

Rekla bih da čovjek u svojoj potpunosti nije nevidljiv, ali da mnogi ljudi ne vide ili ne vide dobro. Za neke se odmah zna da slabo vide jer upozoravaju vas unaprijed na to, ali ako vas ne upozore, vjerojatno nećete samo tako prepoznati čovjeka koji ne vidi i nećete odmah shvatiti da je slabovidan ili slijep.

Kada i shvatite i znate da netko ne vidi dobro, morate to prihvatiti, ali ima nas koji se pitamo zašto je to tako i od čega se to pojavljuje. Odgovor možda može dati i onaj koji ne vidi, ali i onaj tko proučava problem sljepoće ljudske.
No, odgovor znaju i mnogi drugi, ali ih ne pitamo za obrazloženje pa kažemo kako se to ne zna. Mi ne znamo pa je to vjerojatno zato što nitko ne zna. Eto, kakvi smo mi pametnjakovići.

Nedavno sam srela bolesnu osobu za koju mi nitko nije rekao da je bolesna i od čega boluje pa niti ta osoba sama možda ne bi to nikada priznala, a možda nije niti svjesna da je bolesna. Iskreno, to što sam vidjela bolest na toj osobi nama ništa nije smetalo u komunikaciji.
Čemu onda služi bolest, to jest nevidljive bolesti?
Možda je to veliki dar jer kada upozorite čovjeka, kojemu ste postali prilično simpatični, da ste bolesni, taj će pobjeći ili će se početi ispetljavati. Zato su nevidljive bolesti veliki dar, odmah možete znati, u kojem god hoćete trenutku, s kim imate posla.

A nevidljivi ljudi, naravno da postoje.
To su siromasi Gospodinovi. Kraljevi.

Pokušala sam gledati prolaznike, ali je bilo prenapadno pa sam postala diskretnija. Uglavnom, nisam više toliko gledala izloge na ulicama grada. Ima ih, zaista ih ima, tih nevidljivih.
No, morate gledati s barem malo ljubavi, a malo ljubavi za ljude samo zato što su ljudi možete zadobiti u vjeri u Boga kada molite, na primjer, krunicu i ulazite u prostore Božje Isusa koji je Ljubav i koji vas ljubi i želi da se svi ljudi spase, čak i oni nevidljivi. Nevidljivci znaju da ih ljubi Bog, ali također znaju sve o slijepim ljudima. ‎utorak, ‎25. ‎travnja ‎2017.  17:52:41



U trenu ganuća


Spasit ćeš me, sigurno to znam,
ali ne znam kad ćeš stići k meni,
sve do mojih grijeha što ih poklanjam,
ali nisam sigurna da l' su uzneseni

na sve Tvoje anđeoske podije, oltare,
sve do svetih skuta Tvoje pratnje;
ne kajem se za sve grijehe moje stare
i ne vidim žalost i dubinu Tvoje patnje.

Ne osjećam se nedužnom ni malo,
ali nikad ne bih pustila Te jadu
koji prouzroči sve što Te je zapalo.
Više uživam u svetom slavljeničkom kadu.

Kako da Te slijedim ako nemam boli,
kad je ljubav moja grijehu tako podložna
i kad srce moje luta dok povazdan moli,
kad je ljubav moja ljudska tako potrošna?

Nedostojna sam svijetliti onako kao neki,
ali ipak čeznem za Tvojim preobiljem.
Može li se prići, Kriste, gdje su tužioci prijeki,
a da se ne griješi svakome pred Tvojim miljem?

Molim Te za Tvoje srce i da Te doživim, 
boli dosta mi je za sve vrijeme dugo.
Može li se tako načiniti srce živim
ili ja sam određena za kajanje drugo?

Iste molitve Tvoj puk ponavlja, a ja zaboravljam,
odmah nakon slavlja dođe vrijeme mrzlo,
jadna sam zbog svega što u sreći zapostavljam;
ne znam se pokajati da bi mi se srce trzlo.

Samo rijetko, kad se razveselim Tvojim uskrsnućem
i kada se Tvojim dolaskom utješim,
pukne suza, pukne srce čežnjom k Tijelu umirućem,
dođe želja da sve odmah riješim

jednim potezom preslatkim i nekom ekstazom,
da se vratim zauvijek i sjenicu izgradim
onom istom trnovitom stazom
kojom si se otkrio Ti meni u danima mladim.
‎utorak, ‎25. ‎travnja ‎2017.  14:55:11



Moramo li svi biti pravedni?


Osjećaj za pravdu nemamo svi. Svi znamo da moramo biti pravedni po uzoru na Isusa i Njegove zapovijedi, ali u biti ne razumijemo svi zašto pa lako padnemo u smrtne grijehe.
Osjećaj za pravdu dobiva se kada čovjek trpi uvrede i tlačenje, kad ga ranjavaju mržnja i nasilje drugih ljudi.
Te rane se ne mogu zaboraviti, one na neki način nikada ne zacijele potpuno, a ožiljak koji ostaje niz je opraštanja i podsjetnik na loša iskustva iz kojih čovjek uči bolje živjeti, biti više čovjek.
Takav ranjen čovjek doživljava često ignoriranje drugih ljudi što mu produbljuje rane, a kada zatraži pomoć, još dobiva i podsmijehe ili čak sažaljenje.
Tada razmišlja u čemu je on sam uzrok takvoga stanja i ne nalazi dubljih razloga u sebi za takvo i toliko nasilje nad njime. No, može se pokušati prilagoditi i naučiti kako poboljšati svoj položaj i za to mu je potrebno neko dulje vrijeme.
U svakom slučaju čovjek, koji je tako ranjen, doživi spoznaju o tome kako nije pravedno da drugi nisu tako ranjeni kao on. Još bi nekako i podnio svoje rane kada bi znao da i svi drugi ljudi doživljavaju toliko ranjavanje. To je osjećaj pravednosti, osjećaj za pravdu, ali to ne čini od ranjenika pravednu osobu.
Isti čovjek shvaća i to da su drugi nasilni upravo zbog toga osjećaja pravde koju žele samostalno provesti u djelo pa ranjavaju druge ljude jer misle da će im od toga biti lakše, ali nije nego se rane još povećavaju i nove rane se javljaju koje još više bole i peku, a to nije pravda.
Tako se osjećaj za pravdu može pretvoriti u nepravdu.
Pravednik Isus nije ranjavao nikoga iako je bio sam ranjen. Već od krštenja na Jordanu počelo je teže ranjavanje Isusa, Pravednika dok nije kulminiralo u smrti na križu, s riječima opraštanja za sve rane, s molitvama i molbama Bogu Ocu neka svima oprosti jer opraštanje liječi ranjenike koji traže pravdu ranjavanjem drugih ljudi, naročito ako ti drugi ljudi postojano trpe ranjavanje i opraštaju ranjenicima koji ranjavaju sve oko sebe, tražeći pravdu i pokušavajući se na taj način izliječiti.
Pravednik Isus je liječio, On je opraštao sve.
Pravda je Boga milosrđe i opraštanje, a oni proizlaze iz ljubavi i razumijevanja patnje, iz ljubavi koja daje razum i razumijevanje svega.
Bilo bi beskorisno i besmisleno učiniti bilo što drugo, sići s križa, liječiti nasilnike izgonom zlih duhova, čudima se opet nametnuti puku: puk bi i dalje nastojao u svojoj ranjenosti dostići pravdu.
Tek kad je Isus umro na križu, sav izmučen, ali i s riječima opraštanja, ranjenici su se smirili, ali i - progledali. Od njihove pravde nastala je najveća moguća nepravda. Ta spoznaja je djelovala poražavajuće, ali i smirivala je žeđ za ljudskom pravdom. A potom, kada je Isus uskrsnuo, nestao je i svaki osjećaj krivnje zbog mučenja i ubojstva Isusa. Vuk je bio sit, ovce su ostale na broju.

Mnogi se zaljubiše tada u Sina Božjega i nikada više ne potražiše nove žrtve. Tako su morali podnijeti križ sramote jer su Isusu nanijeli sramotu; morali su podnijeti križ boli jer su Isusu nanijeli bol; morali su ponijeti križ duboka kajanja, a kada se to kajanje duboko proživljavalo, ljudi su spoznavali da je pjesma otići na križ i umrijeti u mukama, točno onako kako su to priuštili Bogu prije obraćenja, pokore i kajanja.

Pravedno je samo opraštanje, ali je pravedno i kajanje.
No, budući da pokajanje ljudsko cvate dubokom ljubavlju za Boga i druge ljude, ne može se zvati kaznom nego samo nagradom nakon što je čovjek u vjeri spoznao malo Boga.
Vjera je pravedna kao što je opraštanje pravedno i kao što su pokajanje i pokora pravedni. To je žrtva u svjetlu ljubavi i samopredanja; to je muka i trpljenje u svjetlu uskrsnuća. 24.04.2017. 21:00


Monday, April 24, 2017

Prostitucija "lako ćemo"


Kamo mi to napredujemo, u bolje sutra? Zar opet u onaj komunizam koji propade prije nego što se rodio i to zbog nedostatka financija?
Znači li to da smo sada nazadni?
A kako nam je, tako nazadnima, palo na pamet da postoji napredak i odakle nam ta ideja o tome kako bi taj napredak imao izgledati?
Roditi se, to je tako nazadnjački? Majka prostitutka, otac alkoholičar - naravno da to treba ubiti. Svaka čast! Smrt Bethovenu!
Ali neznani su putevi Gospodnji.
Isus Krist iz Nazareta nije ovdje zato da ukida bilo što već da nadopuni i ispuni bilo zakon, bilo dosadašnja postignuća svih vrsta.
Ali nama je teška, preteška ta Biblija.
Lakše je ispustiti iz sebe tu frustraciju pa ako se dogodi plod, eliminirati ga. Baby-Holokaust.
A već je najmanje  jedna takva generacija uličnih plesača - ostarjela, eutanazirana, postala očevi i majke pa sad otišli u svoje tople domove koje su si osigurali prosvjedima.
A ovi sadašnji svirači se ne sjećaju sebe od prije, kad ih još nije niti bilo, imaju amneziju.

I što njima uopće smeta? Ta, sve im smeta što je postojalo prije njihovog 21.-og rođendana! Kako raditi od kuće i zaraditi od ulice na kojoj leži novac, samo ga treba ubrati? Prostitucijom, naravno, najstarijim zanatom.

Provokativno, iritirajuće ponašanje kršćana koji ih ne tangiraju niti pola posto uzrokuju frustracije urnebesne, a najveća osobina im je neznanje.

Isus je sve to prorekao, rekao je da će tako biti.
A o napretku još uvijek nije završio svoj govor, još pripovijeda, naučava, podučava, okuplja učenike i sljedbenike, spašava ih od smrti koja je tako mila i draga uličarima i - uči nas da molimo za tu sirotinju koji bi za kunu učinili ama baš sve. A za dvije kune će se i obratiti dok veliš keks.
‎ponedjeljak, ‎24. ‎travnja ‎2017. 19:10:33


Stigmatizacija




STIGMA

Ako ste katolik-shizofreničar morate znati dva značenja riječi "stigma". Najprije u bolesti saznate da:

a)
"Stigme su tragovi, rane ili bolne senzacije na mjestima na tijelu gdje su Isusu Kristu nanesene rane tijekom njegovog raspeća (šake, stopala, bok). Termin vodi podrijetlo od rečenice s kraja Poslanice svetog Pavla Galaćanima u kojoj kaže, „Nosim na svom tijelu Isusove znake“, gdje su „znaci“ u Vulgati, prijevodu Biblije na latinski jezik napisani kao "stigma". Osoba koja ima stigme naziva se stigmatičar. Rane se pojavljuju same od sebe, tj. ne prethodi im nikakva konkretna povreda.
Uzroci pojave stigmi su predmet brojnih rasprava. Jedni tvrde da su one čudotvorne, dok drugi misle da su u pitanju laži ili da postoji medicinsko objašnjenje.
Stigmatičari su uglavnom pripadnici katoličke vjere
(https://hr.wikipedia.org/wiki/Stigma_(rana)).

Također morate znati:

b)
"Stigma (grč. imenica koja dolazi od korijena čije je značenje "naglasiti, istaknuti, označiti") znači negativno obilježavanje osobe samo zato što ima dijagnozu psihičke bolesti, a najčešće se to odnosi na shizofreniju. Ona je povezana s predrasudama, tj. negativnim stavovima koji su utemeljeni na pogrešnim činjenicama da se shizofrenija ne može liječiti.
Ranije taj termin nije imao negativno značenje koje mu se danas pridaje. U Novom zavjetu i ranom kršćanstvu termin je bio povezan s Kristovim ranama. U latinskom stigma ima negativno značenje. Grčka riječ preuzeta je metaforički i predstavlja oznaku srama ili degradacije.[1]
Stigma je, u načelu, uzrokovana kombinacijom neznanja i straha, što je podloga stvaranju ukorijenjenih mitova i predrasuda. Gledajući povijesno, shizofrenija je kao bolest ostala za javnost jedno od rijetkih medicinskih područja uz čiji se spomen vezuje osjećaj nelagode, straha, predrasuda i izbjegavajućeg ponašanja.
Kombinacija teške psihičke bolesti, diskriminacije i stigmatiziranosti može biti pogubna za psihičke bolesnike i kroz povijest je igrala veliku ulogu u njihovoj emocionalnoj i socijalnoj izoliranosti od drugih ljudi te produbljivanju njihovih patnji. Česta posljedica stigme jest diskriminacija koja spada u tešku povredu osnovnih ljudskih prava. Psihički bolesnici se često i neopravdano doživljavaju kao opasni, nesposobni i neodgovorni što uzrokuje njihovu izolaciju, beskućništvo i ekonomsko propadanje. Time se uvelike smanjuju mogućnosti za normalan život, rad, liječenje, rehabilitaciju i povratak u društvenu zajednicu.
Zbog diskriminacije, osoba s psihičkim poteškoćama se često socijalno izolira i osamljuje te se osjeća neshvaćenom. Srećom, postoje pokazatelji kako se diskriminacija smanjuje u pojedinim društvima. Tomu pridonosi tolerancija i razumijevanje koji zamjenjuju predrasude i stigmatizaciju.
Također, mediji su ti koji često povezuju psihičke bolesnike i sklonost kriminalnim djelima, iako se dobro zna da ne postoji signifikantna povezanost. No ta se činjenica prešućuje, a sve u cilju poboljšanja marketinške dobiti koja je bazirana na bombastičnosti i pikantnim naslovima (https://hr.wikipedia.org/wiki/Stigma_(bolest)).

Ako ste u strahu od shizofreničara i ako ste puno slušali o tome kako teroriste i manijake u svijetu 'zatvaraju' na bolničko liječenje od shizofrenije ili ako čujete da netko pripovijeda po medijima da su mu htjeli 'prikrpati' dijagnozu shizofrenije, možda bi bilo zgodno znati da se ne morate bojati ničega, ali očekujte šuljajuću eutanaziju kad navršite pedesetu bilo gdje da jeste na svijetu. 
Eutanaziju će vam napraviti po vašem nalogu, a ako ste protivnik eutanazije, napravit će vam je društvo bez vašeg naloga.
Evo što morate znati ako ste šiznuli, a i ako imate neku bolest, ako se usuđujete razboliti:


JOŠ NEKE RANE KRŠĆANA-SHIZOFRENIČARA

a)
"RAZLIKA IZMEĐU POREZA I DOPRINOSA
Doprinosi su kao i porezi, javna davanja državi. No temeljna je razlika između
doprinosa i poreza u tome što za poreze nema unaprijed određene namjene njihova
trošenja, a za doprinose ona postoji. Primjerice, kada platimo porez na dohodak, onda
ne znamo hoće li se od tog novca financirati izgradnja ceste, obrana zemlje ili plaće
carinika. Za doprinose je, naprotiv, unaprijed utvrđena namjena njihova trošenja.
Dakle, onaj tko plaća doprinos za zdravstveno osiguranje zna da je namjena tih
sredstava pružanje zdravstvenih usluga. Štoviše, za doprinose bi trebao postojati i
određeni odnos između visine uplaćenog iznosa i protuusluge koja se za uzvrat dobije.
Tako bi na primjer viši iznos doprinosa plaćenog za mirovinsko osiguranje u pravilu
treba značiti i višu kasniju mirovinu. Za poreze takva veza ne postoji jer teoretski svi
dobivaju jednaku kvalitetu javne usluge (javne sigurnosti, državnih škola, i sl.) bez
obzira na visinu plaćenog poreza.
( http://www.ijf.hr/porezni_vodic/05-05/doprinosi.pdf)";


b)
"Dopunsko  zdravstveno osiguranje
Dopunsko zdravstveno osiguranje je osiguranje kojim se osigurava pokriće razlike do punog iznosa troškova zdravstvene zaštite iz obveznoga osiguranja, dakle doplata do pune cijene zdravstvene zaštite iz obveznoga osiguranja određene u člancima 15. i 16. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kojom se dopunjuje, odnosno s kojim je komplementarno. Dopunsko zdravstveno osiguranje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) i osiguravajuća društva (http://www.zivotuplusu.info/razlika-izmedu-dodatnih-dopunskih-i-privatnih-zdravstvenih-osiguranja-2/);


c)
"U vezi propisivanja lijekova KoHOM zahtijeva da se hitno zaustave "kaznene ekspedicije HZZO-a" u ordinacijama obiteljske medicine u kojima se kontroliraju lijekovi propisani po preporuci bolničkih specijalista. Sadašnje stanje stavlja obiteljske liječnike u položaj "administratora bolničkih doktora i HZZO-a, ali i policajca sustava koji bi trebao pacijentu uskratiti lijek ako ga bolnički doktor nije preporučio u skladu s klauzulama HZZO-a",
(http://www.vecernji.hr/hrvatska/goruci-problemi-obiteljskih-lijecnika-zaustavite-kaznene-ekspedicije-hzzo-a-1154093).



TRNOVA KRUNA

Isusa je na križ razapela naša nevjera i ubila Ga do kraja.
Ta nevjera je najteža i duševna rana. 

No, da li je trnova kruna ostavila traga i kakvoga?
Morate znati:

"Trnova kruna je kruna od bodljikavog trnja, koju su rimski vojnici stavili Isusu oko glave tijekom muke.
Nakon što je Isus bičevan, rimski vojnici čekali su dolazak Poncija Pilata. Odlučili su se našaliti s Isusom i narugati mu se. To se odvijalo u upraviteljevom dvoru. U blizini bila je rimska utvrda Antonija pa se okupila četa vojnika, njih oko šesto. [1] Svukli su Isusu gornju haljinu i obukli ga u skrletni plašt, tj. staru vojničku kabanicu crvene boje, koja je oponašala plašt kakav nose kraljevi tijekom svečanosti. Isusa su posjeli na jedan kamen, koji je predstavljao prijestolje. Oko glave stavili su mu krunu spletenu od trnja. Vjerojatno se radilo o trnju biljke koja se zove drača (lat. Paliurus spina-Christi). U ruke su mu stavili komad trstike umjesto kraljevskog žezla.
Vojnici su prilazili Isusu, saginjali koljena i podrugljivo govorili: "Zdravo kralju židovski" (Mt 27 29). Pljuvali su po njemu, ismijavali ga, cerekali se i trstikom ga udarali po glavi.
Tijekom bičevanja, Isusu je jedino bila pošteđena glava. A nakon što je dobio trnovu krunu oko glave i glava mu je zlostavljana. Trnje je duboko prodiralo u kožu, gotovo do lubanje. Krv je curila iz mjesta rana. Kada su ga trstikom udarali po glavi, bol se još povećavala. Isus je to strpljivo podnosio, da prikaže žrtvu za ohole i nečiste misli ljudi, za laži, klevete, za grijehe protiv časti ljudi. Isus nije ni imao želju postati zemaljski kralj, nego je želio da ga ljudi priznaju za nebeskog kralja. Nebesko kraljevstvo promicao je prolijevanjem krvi i podnošenjem trpljenja.
Židovi su bili ljuti, što rimski vojnici govore, da je Isus kralj židovski pa su tražili od Poncija Pilata, da se što brže dovrši sudski proces. Židovima je bilo u interesu, da se što prije riješe Isusa, jer su se bojali preokreta, a bližila se i velika subota i Pasha kada nisu smjeli raditi
(https://hr.wikipedia.org/wiki/Trnova_kruna)".



Svaki Isusov učenik promatra Njegove rane i svaki dobiva još i svoje rane. 
‎ponedjeljak, ‎24. ‎travnja ‎2017. 16:01:04 

Sunday, April 23, 2017

Protest


U početku se glasamo, ne govorimo. Znak za govor je riječ.
Riječ je i znak za misao.
Moždani impulsi bilježe misaonu aktivnost. Pretpostavljam da ona pokazuje da je čovjek pri svijesti, ali ne mora biti točno tako.
Ako se prepustimo nekoj vrsti nesvjesnog bilježenja svega što nam pada na pamet, možemo otkriti što nam je u zadnjih nekoliko sati bilo najdojmljivije i kakvo raspoloženje vlada u nama.
Čovjek u mislima može biti blokiran, to jest zasićen tuđim mislima, mnogim informacijama koje zapravo uopće ne želi prihvaćati, ali dopušta da ga informacije ranjavaju jer nije svjestan što mu se događa. To nije za sada još mjerljivo instrumentima.
Čovjek je jako često zbog toga misaono zatvoren i ako u tom stanju pokuša bilježiti sve što mu padne na pamet, primjetit će da ponavlja tuđe misli i informacije kao papagaj. Prihvaća sve što uči kao točno. Kršćanstvo je u tom smislu blagodat jer ima tek nekoliko dogmi koje možemo slobodno prihvatiti kao istinu. Sve ostalo se stavlja na razmatranje i promatranje.
Kršćanin je nužno osoba koja promatra i razmatra sve. Vjernik je na to nekako prisiljen jer se nalazi u dinamičnim, nesigurnim okolnostima: uvijek je na rubu provalije, a iza leđa su mu svi ljudi, znani i neznani, koji ga guraju, povlače ili koje želi spriječiti od pada u tu istu provaliju.
U djetinjstvu sam imala na dohvat ruke raznoliku literaturu. Stripovi i knjige bili su moje igračke jer medo nije bio moj, a lutka je imala samo jednu haljinu; kad sam otkrila legice, bilo je već kasno. Sjećam se samo da smo na početku školovanja učili rukovati olovkom i sjećam se dalje samo da sam znala čitati prije nego što smo dobili vrlo zabavnu i jednostavnu školsku lektiru. Nije mi bilo puno toga jasno, ali sjećam se divljega zapada, kauboja i Indijanaca, Marie Curie koja se žrtvovala za znanost, premnogih soneta Tina Ujevića, a došao mi je pod ruku i Schopenhauer, 'Bee Geesi' su me učili engleski jezik, prvi ples je bio na pjesmu 'Hey, Jude', a u školi se odjednom onaj patak iz lektire pretvorio u 'San ljetne noći'  i u totalno nerazumljivu nejednadžbu funkcije što je značilo da sam zaista odselila na tu novu adresu i nekako prošla u srednju školu. Slabo se sjećam, zaista slabo, ali znam da mi nikada nije nedostajalo zabave. Prema tome, promatrala sam više nego učila, prilično nesposobna za školu, ali u to moje vrijeme se moglo tako i proći ako ste bili suradni, to jest dobrodušni i uglavnom poslušni; nesposobnost tada ne bi smetala. Ukoliko se pojavio neki 'mislilac', ometao je predavanja i učenje pa se morao premjestiti u specijalnu školu. 
Prema tome, ako čovjeku date malo mira, on će sigurno početi razmišljati, a kad krene s tim, tada već zna promatrati sve oko sebe i u sebi. 
Mala djeca ne znaju što je teško, ona to nauče od starijih jer moraju preživjeti. U težim slučajevima ono što je bilo naučeno kao teško postaje okorjela navika.
Progovoriti i ponavljati prve riječi znači učiti napamet.
U svakom slučaju morate u prvom redu sve znati napamet ako želite usvojiti nešto o čemu vam je zanimljivo razmišljati. Dok čovjek uči pjesmicu napamet, on primjećuje teža mjesta i stihove: to može biti usvajanje težih novih riječi, učenje čitanja pisma, ali često znači da se radi o greški i o pogrešnoj informaciji; dijete tada vjerojatno još nije naučilo pravilno čitati. Spas se nalazi u upornom vježbanju, u upornim ponovnim pokušajima čitanja i pisanja jednostavnih, ali i onih težih riječi i rečenica. U tome nastojanju čovjek ne smije zaboraviti promisliti je li točno sve to što se toliko trudi naučiti, a ako to ne može ustanoviti, to znači da još nije naučio minimum sadržaja o kojem želi razmišljati pa mora još neko vrijeme posvetiti samo učenju i ponavljanju. Netko savlada osnovno školovanje jako brzo, ali za većinu je to napor. Sve zavisi imate li učitelja/icu koji vam posvećuje veću pažnju. Zato je bolje učiti u obitelji nego u državi jer vas obitelj voli pa je razumijevanje svega hiper brzo.
Ako vam je potrebno puno više vremena za učenje i školovanje, to ne znači da vas nitko ne voli već to može značiti da ste dobar mislilac.
Ako je majka u problemima ili nema vremena jer mora na posao, dijete nema onaj neophodan mir za učenje i promatranje. U školama ga ganjaju kao najjadnijeg roba da usvaja što više tuđih mišljenja i informacija pa kad čovjek poželi postati revniji vjernik i kršćanin, mora se drastično opredijeliti samo za Crkveno učiteljstvo i učenja Crkve jer to mu je jedina nada da će ozdraviti.

Na kraju balade morate pod stare dane objašnjavati ljudima da vjera i znanost nisu dva različita pojma. Ako i jesu različiti, osim njih postoji još i politika i umjetnost pa kad već učite, učite temeljito i pravilno jer ćete u suprotnom ostati osoba koja nema izbora.
‎nedjelja, ‎23. ‎travnja ‎2017.  21:17:26

San o morskome mraku

špilja Plava grota na otoku Cresu

Ne želim gledati valove,
tihu vodu što se širi po svoj obali;
Želim čuti morske balove,
pratiti sirene zbog čijeg su pjeva pali

u njihovo ropstvo premnogi junaci.
Želim biti gdje se iskra rađa,
mjesečinu koja izranja da se izbaci
ona sjajna sol i morska sađa,

sve te alge i planktoni, riba bodra,
ono zbog čega je boja mora
sva tirkizna u dubini, zelenkasto modra
kao nebo u visini, kao sjena bora.

Uranjam polako, utapam se, gutam sol,
mirisi i okusi su neopisivi,
a svježina mrzla mora otklanja mi bol
od vrućice mojih vena jer se divi

srce moje velikoj ljepoti morske vode,
šarenilu skladnom  rijetkoga mulja
i svim onim lađama što brode
s jatom delfina koje naokolo kulja.

Sav taj noćni život morski
događa se samo u mom snu
i u sjećanju na zaljev gorski
i na ljetnu plažu prepunu.

Ne znam kako, san me osvježio
kao da sam umila se rajem,
terapeutski je stvarno bio
jer sam činila se morskim zmajem,

to uranjanje je sigurno znakovito.
Gledala sam zidine od grada
što je izronio, ni malo plahovito;
vidjela sam Zemlju kako pada

i more se masivno povlačilo.
Grad je sada visio u zraku,
jutarnje ga sunce čitava ozračilo,
presjeklo mi san o morskome mraku.
‎nedjelja, ‎23. ‎travnja ‎2017.  02:21:52

Popular posts