Djevojka u pećini

Naše pjesme ljubavne su bile,

neke riječi srdite i note strasne;

naše ruke oko izmaglice su se svile,

a sve naše boli jurile su kao strijele jasne.

Kad je bilo milosrđa, dizali se jali,

a kad kritika je carevala, mirno more.

Da ćemo se rastajati, to smo dobro znali

i da njegujemo muku, a ne bijele zore.

Zato sve je bilo tako savršeno, nepreboljivo,

s nadom protiv svake nade, protiv zaborava;

zato sjećanje je uvijek svježe, neodoljivo,

zato ta je ljubav jedinstvena i prava.

I sada, kad daleko smo od tih dana,

sjećamo se, ljubimo se, zato smo i htjeli

ostaviti si u srcima tek početak plana:

posijati svu vrelinu da bismo u miru želi.

Sada otapamo ledenjake, živimo zbog toga

da se svaka pojedina kap rastapa, razlije

u svim našim molitvama i da sretne Boga;

u Njemu se vrlo brzo svaka sumnja razbije.

Kada god se sjetim, tebe nalazim,

sve se riječi čuju, a geste znakovite

i kada god do Boga ja zalazim,

znam te, osjećam ti ruke darovite,

čujem tvoje blagoslove, pjesmu palmi,

maslinova lišća i toplinu ognja

na kojem smo užgali se kao ljubavnici stalni

što ih vjetar višeg nemira odavde progna.

Posvetio si svojim slatkim pozdravima

ovu pećinu sigurnosti u kojoj si mi ostavio

divlje smokve, travu što je samo tvoja ljubav ima

jer poslušao si Boga da bi mene ozdravio.

U dubini moje duše, na tlu srca moga

ona djevojka još uvijek pjeva, zvona zvone

dok ja vezem niti vela prozirnoga

da me lakše nađeš kada svijet potone.

07.12.2016. 21:45

Vrijeme spasa

Baš mi se pjevuši pjesma bića,

pjesma stvorova i slave Boga velikoga,

baš me sreća istinska je prožela.

Radost i veselje svega žića

nek se čuje sve do neba dalekoga

gdje se slama sveta požela.

Žetva već odavno poljima je prošla,

već odavno skupio je Pastir stado svoje,

već su plodovi svi blizu stola.

Djevica je Zaručniku pošla,

molitve je prosula gdje zvijezde stoje,

a po nju dolaze anđeoska kola.

Nosit će je tamo gdje otajstvo vlada,

meka postelja od nježnosti i miomirisa,

čvrsta pratnja svetih duša i zemaljskih kraljeva

koji donose joj tamjanova kada,

i polažu smirnu, travu melema i irisa,

predaju joj zlato, žezlo slavno iz nebeskih kaljeva.

Veselje ti navješćujem, puče kršćanski,

Izraele vjerni, prepun djevica i mučenika,

bogat rodom, plodovima milosti i duha,

koji svijetliš kao neki oganj kućanski

ispred stola odabranih učenika,

koji vijekom išteš siromahu kruha.

Dijete silazi, Knez mironosni i Savjetnik divni,              

spustio se ispod najgorega dna u svijetu,

predao je zvijerima najtananije strune;

On je svima nama Otac vječni i Bog silni

koji poznaje i patnju i bol kletu,

koji podnio je osudu od trnove krune.

Ime Mu je Spasitelj od Boga i Svjetlo od Svjetla,

Ime Mu je Kralj kraljeva i Gospodar nad bojnama,

a rađa se pod srcem koje uzljubiti voli;

ustaje na probuđenje prije svakog pijetla,

jedina je odmazda u nebeskim vojnama,

najveći je Svećenik što za sve nas moli,

Prorok, Učitelj za Majku Djevu i kršćanstvo,

Uskrsnuće kakvo nikad nitko čuo nije,

Sveta Riječ od koje čovječanstvo posta;

Dijete koje skida divljaštvo i poganstvo,

Bog i Čovjek novi kao nikad prije,

Smisao života koji s nama vijekom osta.

07.12.2016. 01:41

Božićna zvijezda

Svatko ima neki stih za mene,

neki zloban odgovor na moju ljepotu

ili neki vjenčić koji nikada ne vene

kao znak za privrženosti životu.

Svatko veli nešto što ga opisuje,

reakciju na Božansko mi pripadanje,

čak i tada kada moje lice psuje,

srame se umjesto mene, drže sanje.

Predodredio si me za ovaj stan,

rodio me sigurnu od svijeta

i dao mi na znanje da ja Tebi pripadam

i da čuvaš krila mog zemaljskog leta.

Jer inače sam bezumnica, luda,

inače sam samo trpeća i jadna,

na me leti drvlje odasvuda

i pjesma mi nikad nije skladna.

Nitko mi ne vjeruje da znam

što je trpljenje i bol, što je strah

i da to prolazim kao lagan san

makar često gubim zadnji dah.

Ne vjeruju da sam oduvijek ja Tvoja,

da Te pratim krajem uma na Golgotu

gdje mi netko uvijek nađe puta moja

i gdje ćutim Tvoju anđeosku kvotu.

Nitko mi ne vjeruje da znam

što se mora uvježbati uskrsnuću,

kako moli čovjek kad je sasvim sam,

kako raduje se duša predahnuću

kada vidi da je pred Tebe sva stala

kao da će sad je odmah udariti kap,

kad na srce njeno padne jedna suza mala

kada vidi da još vraća se na ovaj slap.

Nije dobro sve što izgleda nam lijepo,

ali zato svaka kvaliteta je ljepota

za sva ona bića koja ne gledaju slijepo;

zato najljepša sam jer mi duša je Golgota.

Srce moje nastade od boli,

suze moje krvavi su pot iznutra.

Majku imam koja za me moli,

Zvjezdica sam Božićnoga jutra.

05.12.2016. 01:07

Samo ti

Ne daju mi prići, prijetnje caruju

bubrezima mojim, mojim oružjima;

osveta bi bila da im oči moje mira daruju,

da ja pustim sve da ode svojim okružjima.

Ni oblaku strasnom ne da se prokišiti,

niti svjetlu lampiona neće izgorjeti masa,

samo će me Bog moj za uvijek uslišiti,

a još uvijek drijema katolička rasa.

Na tlu i na samom vrhu moje srčike

pjeva naša Gospa uspavanku pobudnicu,

glasom nježnijim od zmijske rike

kojoj pištanje se pretvara u podoknicu,

ali ne zna gdje će stati pa se naokolo širi,

uzela je maha, anđeli je gledaju.

Uzmiče kad molitva zamiri,

jezici joj zadovoljstva ne daju.

Ugrožava je nevina i čista Djeva

jer je takva, bezgrešna i nepovrijeđena,

i u raju svoje slavlje pjeva,

mučenikom, apostolom je omeđena.

Mučenici silni mole da je kraj,

da je dosta i previše zmijske patnje,

da ju mora se uputiti u raj

i da se čisti sva od svoje klatnje,

ali previše je zarazila ljudi,

previše je perja rasulo se svuda,

vještice ga stavile na grudi,

čak i ona takva okolo vrluda.

Ne da se ni vrapcima, i budni spavaju,

nitko da bi sjetio se razloga za spas,

samo srce moje sjećanja spašavaju

jer još uvijek znam da imam nas.

Milo moje, Janje moje žalosno,

tužno kao onaj ispraćaj na žrtveniku,

sklopi ruke, usne skreni zanosno

da te moja dobra volja nađe na Zvoniku.

04.12.2016. 18:33

Dan dolazi

Nebeske pruge zovu me na ples,

onaj isti koji veže me za mlade dane

kada život nije bio stres,

kad su zapjevale one ptice rane

svakog svijetlog jutra, svake zore

da bih budila se kao nova žena,

da bih odlazila gdje mi pete gore,

da bi s očiju mi spala mrena

s kojom rađala se duša moja,

samo zato da bih imala ja svoju borbu.

To su bili plesovi bez broja,

a ja tražila sam svoju tvorbu.

Jastučasti oblaci od vate

lebde sada na mom putu

da mi brige moje skrate,

da ja vidjela bih uhodanu rutu

kojom vraćam svoju dušu Danu,

Jaslama što spremam ih za slavlje.

Pahuljice sniježne čekam da osvanu,

to je rođendansko pripravlje.

Za taj Dan sam poravnala staze,

pripravila crne noći, svjetlo svijeća,

skrasila se gdje pastiri gaze

i gdje stado malo ima cvijeća.

Mir je na mom putu zauzeo polje,

a ja slavim Boga na visini

jer sam žena Dana, žena dobre volje

koja poklanja se Istini.

U meni se Božić blagoslova rađa,

kamen pada s mojih ramena

koji uzela sam kad sam bila mlađa;

sada osjećam lakoću Isusova bremena.

Majčice, u svemu sam te slušala,

sjećam se svih savjeta koje si mi rekla

i sada sam milost Boga kušala,

i sada sam Obećanu zemlju stekla.

03.12.2016. 07:32

Lijepa strast

U tvojoj skromnosti tajnoj

otkrivam nebesa preširoka

što se u onoj tami sjajnoj

vraćaju sa zapada i s boka.

U tvome otvorenom oku

nalazim crninu, i zrak, i mrak,

nalazim si sreću duboku,

istinitu kao ravnomjerni tlak.

U sjećanjima zajedničkim, našim

sigurno se isprepliću Božanske poruke

i sigurno ih dijelimo u danima, kraćim

nego što su naše velike odluke.

U sjećanju mome poruke još traju,

one su bezvremene, a imaju mjesto,

one meni smjernice postaju

i vidim ih dobro i često.

To je ta naša veza, naša lijepa strast,

naš Bog i sve naše, i moje,

i nestrpljiva sam gledati svoj vlastiti rast

u tim porukama što se ne broje

jer tko će nabrajati duše pučanstva,

tko će sastaviti neizmjerje,

tko je lud da se ne straši sužanjstva?

Tko želi to malovjerje?

Hvala ti za svaku tu ljubavnu seansu

i Bogu hvala, našem i mojem,

i Bogu slava na visini i u transu,

i skromnosti tvojoj, i oku tvojem.

29.11.2016.  00:08

Moć i nemoć

Kada jedna drugu sretnu,

moć i slaboća nisu ravnopravne

jer nemoć ima snagu spretnu,

a moć nosi samo želje davne.

Odakle dolaziš, vjetre nepokoreni,

snago jedra moga, velika nevero?

Pustite me, svi zidovi pregolemi,

jer sam samo zatočeno pero,

jer me neće predati na nemilosti

moje Nebo kojemu se dajem,

jer mi neće zarobiti sitne kosti

Razapeti moj u kojemu trajem.

Da ja nisam samo slaba, grešna,

ne bi me poželjeli pokoriti,

ne bi mene velesila neuspješna

nastojala sebi samoj dodvoriti

jer ta sila nema oružje konkretno,

samo želju da mene oplijeni,

ona nema moje življenje kompletno

već je drže dusi sebični i lijeni,

ona sva se kloni jakosti, tvrdoće.

Tko izgleda bespomoćno, cilj je strasti,

neuredne kao zabranjeno voće,

kojom želi pravdu sebi krasti.

Imam sebe, to je sve što posjedujem,

iz mene izvire molitva i vjera;

u životu samo nevolje očekujem,

a ne mir i sreću neizmjera.

Sreće nikad nije dosta, sva je prazna

kao šuplji vrč od stakla

kroz koji protječu obećanja razna,

obećanja grijeha, sotone i pakla.

Kada čovjek život predaje na pladnju,

lak je mamac Boga Svevišnjega

za sve one koji nose želju zadnju

pobijediti pravdu koja izvire iz Njega.

Kad sam najslabija, moć je Boga jaka,

tada kada Bog me uzme u svoje okrilje,

tad u ponor pada velesila svaka.

Slavi se kroz moju nemoć, Pravednosti moja, moje Žilje!

23.11.2016. 06:47