Rastanak

Preda mnom prolaz, velika vrata

s kupolom od kamenja drevna,

visokom dovoljno za diva.

Vidim, prolaze, i sestru, i brata,

ramena im uspravna, srca im revna,

a nekad im bijahu leđa kriva.

I moja se kičma uspraviti mora;

duh se poginje jer vrata mu uska,

u tome i jest ona slavna revnost

odlazećih kroz kapije sjajnog dvora.

S očiju spada mi nevidljiva ljuska:

sa mnom će proći i moja duševnost.

Stojim pred vratima, nadomak gradu,

duša se osvrće za nečim što ostaje,

za raznim blagom i blagodatima;

zbog njih sam izgubila godinu mladu,

zbog njih mi tuga još uvijek traje,

zbog udobnosti sporo prilazim vratima,

a netko me doziva, nešto me koči,

moja duševnost još nije zrela

i nije za odlazak stasala.

Bože moj, dušu mi još natoči

jer nisam učinila sve što sam htjela,

nisam se još ničim opasala;

čeka me izgradnja stamenog lika

da sličim i ja onom dostojanstvu

s kojime ljudi kraj mene prolaze.

Vraćam se, a u srcu mi živi slika

duša koje prilaze Tvojem prostranstvu

i sve dalje i dalje od mene odlaze.

16.03.2016.  09:22

Sandale

Na tvoje sandale

spušta se tkanje od čipke,

a stope ti male,

kosti kao šipke;

nosiš veliko dijete u naručju,

pobožno gleda koga to pozdravlja

narod sa cvijećm u stručju,

kome se osmijeh tvoj suzni javlja.

Koliko nade u izazu lica!

Povjerenje bezgranično

odašilje poput živih ptica

kao da srlja panično

bilo kamo, samo izvan bijede.

No, zjenica oka svima je ista;

svakome tužne uspomene blijede

jer svi zajedno slave Isusa Krista.

Pod Njegovim sandalama

trunje od palmi osta

i trunje od raznih jarama,

od silnih godina žeđi i posta.

Laganim hodom u slavi kroči,

na dvore stupa, a pred Njim đavao

koji kao da ne vidi sve te oči.

Umjesto palmi baca Mu čavao.

I ta velika Božja djeca

odlaze opet u svoje nade.

Oči im traže, koljeno kleca,

Isusa zovu i tamjan Mu kade.

15.03.2016. 23:40

Na vratima pustinje

Uskršnja borba oko ozdravljenja

svih kutaka duše i srca,

potamnjelih od zaboravljena grijeha,

pokazuje mi razna stremljenja

zloće što u meni grca

pa me koči usred iskrivljena osmijeha

jer moji su grijesi tako tvrdokorni,

moji su vragovi iskočili

na osudu svih najgorih dana

i još uvijek ne žele postati pokorni;

moju su dušu namočili

suzama i kapima pota slana

što mi se u noćnim morama javlja.

Ugrizi prijetvorne zmije

kao da me za kožu štipaju i bole;

podižem ruke za tragovima zdravlja,

sklapam ih lako i što prije

da umjesto usana za mene mole.

Bog mi dade zloću mi pogledati,

prikucanu visoko na stup Suda,

kao rukom načinjenu od gline i mjedi,

a u snu mi dade lako progledati.

Svijah se od muke kao gruda,

krv mi se u grču na duši sledi.

Utjehom zbori moj Bog i pokaže

da nisam ja na tom Sudu

već moja nevjera i strašna sumnja,

nestrpljivost koja se ne podlaže

nego se odaje bezumnku ludu,

zloći koja grabi i od najmanja bezumlja.

Željela sam slobodu od siromaštva,

spas od gladi i tuđih predrasuda,

pratila Boga na putu oslobođenja,

navalila na sebe milostinje i opraštva,

a bila mi teška pustinja luda;

sada tek prava mi slijedi žrtva porođenja.

Presuditi moram vlastitim grijesima,

krenuti dalje kao kada sam bila zarobljena,

trpjeti predrasude i vlastite sumnje;

podnašati pustinju s blagim osmjesima,

vjerovati da sam za borbu osposobljena,

vjerovati da pustinja nije bezumlje.

15.03.2016.  04:45

Masline

Ne mogu odoljeti maslinama,

već za proljeća

kada slabe kiše padaju,

kad se granje skuplja na plavinama

plodova i cvijeća,

a duše se nadaju.

Čega bih se odricala

osim sebe same

i svih dana svojih

kad sam teško izricala

grozna djela tame

i jedva ih pobrojih?

Odričem se svega što je prošlo,

za život se sveti spremam,

za blagoslov ulja i vina

i za vrijeme što je došlo,

vrijeme koje nemam,

vrijeme palmi i maslina.

Neće nikada mi oduzeti

dane progona, dane muke,

dane posta bez mog Zaručnika,

niti će me trpezama speti.

Samo moje sklopljene ruke

bit će glasnije od svih tuđih povika.

Ne mogu odoljeti iščekivanju;

blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje,

skroman Bog na magaretu,

svemu svom imanju.

Ne želim imati već samo činiti ophodnje,

častiti si maslinama dušu svetu.

12.03.2016.  07:59

Zelena kiša

Nebesima se osmjehujem,

od svoje jutarnje topline

poprimaju zelenkastu boju.

Kišica zemljom odjekuje

predivne proljetne punine,

a vrapci svejedno poju.

Tko zna kako oni vide

svjež i prohladan čas,

cvrkut se njihov ori.

Po oluku kapljice bride,

vreve se ne čuje glas,

a tramvaj romori.

Proljetno nebo zalazi

u moju sobu i stan,

prozor široko zjapi.

Golubica mjesta traži

da stane u dan radostan,

a zima polako hlapi.

11.03.2016.  06:40

Pobjeda

Nema te u zaspalim šumarcima,

danas si izprosio prebajna sjećanja,

postavio mi činjenice na moj stol.

Nema te u jakim žmarcima,

zapisujem samo ciljana lutanja

kada si skidao s mene mutež i bol.

Između obaveza hodim po dnevnicima,

nema te tamo, svi su izgorjeli,

a pepeo se miješa sa svježim mlijekom.

Nosim žive ljude u srčanim spremnicima

koji su mi zaista sasvim ogoljeli

i, sva takva, gledam za strehom

što se izvija u smjeru sjeverozapada

gdje odlazeći misionari drže raspela,

od kroka do kroka, od postaje do postaje.

Opet je proljeće, opet sam mlada,

za žive ljude u mom srcu zapela.

Tamo si ti, tamo i tvoje raspelo ostaje.

10.03.2016.  10:50

Koraci ulice

Živjeti estetski, tražiti ljepotu i sklad

možda je prevelika zadaća za ljude

jer oni ne umiju izgraditi vlastiti grad,

a sve oko sebe povazdan kude.

Od te unutarnje praznine i suhoće

oko im ne vidi sadržaj vrijedan

osim onoga koji je prazan od zloće,

a takav ne opstaje grad ni jedan.

U praznini površnosti ljepota se traži

da ne bi se vidjelo bolne ružnoće

bez koje ne postoji ni grad najdraži

u kojemu svatko živjeti hoće.

Estetika života dolazi samo tada

kada se vide mane kao izazov laki

da se načini istinski smisao grada;

tada su koraci ulice lijepi i laki.

Živjeti estetski ne može koji sanja

ako rukave svoje pošteno ne zasuče

da izgradi od sebe velebna zdanja

makar se oči od gadosti muče.

09.03.2016.  07:27