Put života

Živi Bog si meni, kraljuješ nad živima,

Jutro moga uskrsnuća, Zoro pravednika

što si ih načinio od svoga daha i od pijeska.

Prije nego što mi svane, već mi srce snagu ima,

već je pobjednička pjesma protiv zavodnika

prisutna u duši mojoj, protiv smrtna duha teška

toj dolini suza i tom svijetu nevjere, senzacija.

Nitko da bi tražio Te, nitko da bi život cijenio

nego kažu „živim, ali kakav mi je život taj,

nema sreće, ni bogatstva, samo laž je svačija?”

kao da ih nikad nisi Duhom Ti osjenio

koji daje im krštenje i novo rođenje, vječni raj.

Daj mi, Kriste, da Te dušom, tijelom hvalim,

da Ti srce moje samo za Te bije

jer si mene zamislio kao svoju dušu u svanuća

ljubavi i raja plodna u kojemu samo Tebe slavim,

blagujem Ti Krv i Tijelo, i božanstvo koje grije

vjerno stado svoje kao sinove od uskrsnuća.

Daj mi da se sva ispunim radošću, veseljem

jer si rodio me nacrtanu kako Ti si htio.

Ne daj mi da skrenem s puta živućega.

Jedini si znao moje ime i sve moje želje,

jedini si uvijek pokraj mene ovdje bio,

dao mi od svoga Srca Duha izvirućega.

05.11.2022. 20:50

 

Povratak Kralja

Ranojutarnje to nebo od olova

nadvija se gusto poput ćuti

što je skrivam podno borova

kao da mi srce uznesenje sluti

prije kojega se mora zbiti smak.

Isuse, dolaziš u miru velikome

poput svitajuća sunca trak

da bi propao u jadu tolikome;

da bi rekao mi srcu da ne lupa

i da se ne trese ispred Zbora

već da svoje smrtnosti okupa

Krvlju što se blaguje iz Dvora.

Sivo – plavo ozračje me sprema

za taj Dan što tako brzo stiže

dok još svjećice mi plamen drijema,

dok još hladna noć me grize.

Nije okasnila jesen, niti kiše, ni mraz,

ne kasni ni svitanje u moždanima

jer si Kriste, Kralju, odagnao sraz

moje duše među koštanima,

jer me griješ ljubavlju i plamom

kakva nema nikada za zime.

Kada uresiš si čelo onom slamom,

tada tiho ću dozivati Ti Ime:

dostojan si, Gospodaru moj,

otvoriti pečate na Svitku,

roditi i za me Križ taj svoj

s kojime bih rado završiti bitku.

05.11.2022. 06:55

 

Dan ustrajnosti

Na dan pokajnički, današnji,

dok se sjećam ljetnih avantura 

za dob mladu, za rok nestašni,

pronađe me neka sjetna ura.

Stare pjesme zemlje, vremenite, 

što za zabavu su služile,

postale su meni nadom bremenite,

čak i utjehu su često pružile 

jer se stari čovjek nije lako dao,

nije htio sići s toga trona 

kad je krao kruške, kad se zabavljao 

dok je slušao sva gradska zvona.

Duša nosila ga da se raduje i pjeva,

nemir sreće bijaše mu jaka strana,

i u času kada sviće, i kad munja sijeva;

sreća bijaše mu tako nepristrana,

tako osobna i bjelosvjetska.

Nevolje su došle, pa su prolazile, 

nestala je silna snaga poetska,

a druge su duše dalje odlazile.

Cvrčak taj se počeo smrzavat u samoći,

iz duše mu izlazilo sve što duša traži,

riječi Boga, pažnja, odgovori usred noći;

postao je čovjek koji srce snaži 

za sve događaje koji će uslijediti,

za sve riječi što su bile Božji svati.

U Krista se ogrnuo i počeo vrijediti 

više nego što je ikad mogao to znati.

04.11.2022. 17:58 

Psalam 89 - Sjeti se, Gospode

 

Hvalospjev i molitva Bogu vjernome

Poučna pjesma.
Ezrahijca Etana.
2 O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka,
kroza sva koljena vjernost ću tvoju naviještati.
3 Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja!«
U nebu utemelji vjernost svoju:

4 »Savez sklopih s izabranikom svojim,
zakleh se Davidu, sluzi svome:
5 tvoje potomstvo održat ću dovijeka,
za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.«

6 Nebesa veličaju čudesa tvoja, Gospodine,
i tvoju vjernost u zboru svetih.
7 Ta tko je u oblacima ravan Gospodinu,
tko li je Gospodu sličan među sinovima Božjim?
8 Bog je strahovit u zboru svetih,
velik i strašan svima oko sebe.
9 Gospodine, Bože nad vojskama, tko je kao ti?
Silan si, Gospode, i vjernost te okružuje.

10 Ti zapovijedaš bučnome moru,
obuzdavaš silu valova njegovih;
11 ti sasječe Rahaba i zgazi,
snažnom mišicom rasu dušmane svoje.
12 Tvoja su nebesa i tvoja je zemlja,
zemljin krug ti si sazdao i sve što je na njemu;
13 sjever i jug ti si stvorio,
Tabor i Hermon kliču imenu tvojemu.

14 Tvoja je mišica snažna,
ruka čvrsta, desnica dignuta.
15 Pravda i pravednost temelj su prijestolja tvoga,
ljubav i istina koračaju pred tobom.

16 Blago narodu vičnu svetom klicanju,
on hodi u sjaju lica tvojega, Gospodine,
17 u tvom se imenu raduje svagda
i tvojom se pravdom ponosi.

18 Jer ti si ures moći njegove,
po tvojoj milosti raste snaga naša.
19 Jer Gospodin je štit naš,
Svetac Izraelov kralj je naš.

20 Nekoć si u viđenju govorio pobožnima svojim:
»Junaku stavih krunu na glavu,
izabranika iz naroda izdigoh;

21 nađoh Davida, slugu svoga,
svetim ga svojim uljem pomazah,
22 da ruka moja svagda ostane s njime
i moja mišica da ga krijepi.

23 Neće ga nadmudriti dušmanin,
niti oboriti sin bezakonja.
24 Razbit ću pred njim protivnike njegove,
pogubit ću mrzitelje njegove.

25 Vjernost moja i dobrota bit će s njime
i u mome imenu rast će mu snaga.
26 Pružit ću njegovu ruku nad more,
do Rijeke desnicu njegovu.

27 On će me zvati: ‘Oče moj!
Bože moj i hridi spasa mojega.’
28 A ja ću ga prvorođencem učiniti,
najvišim među kraljevima svijeta.

29 Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju
i savez svoj vjeran.
30 Njegovo ću potomstvo učiniti vječnim
i prijestolje mu kao dan nebeski.

31 Ako li mu sinovi zakon moj ostave
i ne budu hodili po naredbama mojim,
32 ako li prestupe odredbe moje
i ne budu čuvali zapovijedi mojih;
33 šibom ću kazniti nedjelo njihovo,
udarcima ljutim krivicu njihovu,
34 ali mu naklonosti svoje oduzeti neću
niti ću prekršiti vjernosti svoje.
35 Neću povrijediti saveza svojega
i neću poreći obećanja svoga.
36 Jednom se zakleh svetošću svojom:
Davida prevariti neću:
37 potomstvo će njegovo ostati dovijeka,
prijestolje njegovo preda mnom kao sunce,
38 ostat će dovijeka kao mjesec,
vjerni svjedok na nebu.«

39 A sada ti ga odbi i odbaci,
silno se razgnjevi na pomazanika svoga.
40 Prezre savez sa slugom svojim
i krunu njegovu do zemlje ponizi.

41 Razvali sve zidine njegove,
njegove utvrde u ruševine baci.
42 Pljačkaju ga svi što naiđu,
na ruglo je susjedima svojim.
43 Podiže desnicu dušmana njegovih
i obradova protivnike njegove.
44 Otupi oštricu mača njegova,
u boju mu ne pomože.

45 Njegovu sjaju kraj učini,
njegovo prijestolje na zemlju obori.
46 Skratio si dane mladosti njegove,
sramotom ga pokrio.

47 Ta dokle ćeš, Gospodine? Zar ćeš se uvijek skrivati?
Hoće li gnjev tvoj k’o oganj gorjeti?
48 Sjeti se kako je kratak život moj,
kako si ljude prolazne stvorio!
49 Tko živ smrti vidjeti neće?
Tko će od ruke podzemlja dušu sačuvati?

50 Gdje li je, Gospodine, tvoja dobrota iskonska
kojom se Davidu zakle na vjernost svoju?
51 Sjeti se, Gospode, sramote slugu svojih:
u srcu nosim svu mržnju pogana
52 s kojom nasrću dušmani tvoji, Gospodine,
s kojom nasrću na korake pomazanika tvoga.

53 Blagoslovljen Gospodin dovijeka!
Tako neka bude. Amen!

Propast svijeta i uspon Božjega naroda

 

Knjiga proroka Jeremije, glava 14,

riječ Gospodina Boga Jeremiji o suši

 Judeja je tugom obhrvana
i ginu njeni gradovi,
sumorno leže na zemlji,
krik Jeruzalema do neba se vije.
3 Odličnici šalju sluge po vodu:
dolaze do studenaca,
ali vode ne nalaze,
vraćaju se praznih vrčeva,
postiđeni, posramljeni,
pokriše glavu svoju.
4 Zemlja je sva ispucala
jer kiše nema.
Ratari se postidješe,
pokriše glave.
5 Pa i košuta u polju
ostavlja mlado
jer trave nema.
6 Divlji magarci, stojeć’ na goletima,
dašću kao čagalj,
oči im malaksale
jer nema zelenila.
7 Bezakonja naša protiv nas svjedoče,
smiluj se, o Gospode, rad’ imena svoga!
Jer otpadosmo od tebe,
tebi sagriješismo,
8 o nado Izraelova,
spasitelju njegov u danima nevolje!
Zašto si kao stranac u ovoj zemlji,
kao putnik što se uvrati da prenoći?
9 Zašto si kao prestravljen čovjek,
kao junak koji ne može pomoći?
Ta ti si među nama, o Gospodine,
mi se tvojim zovemo imenom –
nemoj nas ostaviti!

10 Ovako govori Gospodin Bog o narodu ovome: »Jest, oni vole tumarati i ne štede svojih nogu, i zato ih Gospodin ne voli.« I sada se spominje bezakonja njihova i kažnjava grijehe njihove. 11 I reče mi Gospodin Bog: »Ne traži milosti za ovaj narod. 12 Ako će i postiti, neću uslišiti njihovih vapaja. Ako će i prinijeti paljenicu i prinos, neće mi omiljeti. Jer mačem, glađu i kugom ja ću ih zatrti.«
13 Tada rekoh: »Ah, Bože Gospode! Eno, proroci im govore: ‘Nećete vidjeti mača, niti će vam biti gladi, nego ću vam dati postojan mir na ovome mjestu.’«
14 A Gospodin mi reče: »Laž prorokuju ti proroci u moje ime; niti ih poslah niti im nalog kakav dadoh – ja im i nisam govorio. Oni vam prorokuju lažna viđenja, isprazna gatanja i snove srca svoga.« 15 Zato ovako govori Gospodin Bog: »Proroci ti što u moje ime prorokuju, a ja ih nisam poslao, te govore da neće biti ni mača ni gladi u zemlji ovoj, sami će od mača i gladi poginuti. 16 A narod ovaj kojemu prorokuju ležat će po ulicama jeruzalemskim, pokošen mačem i glađu, i neće biti čovjeka da ga pokopa – njih, žene njihove, sinove i kćeri njihove. Tako ću na njih izliti zloću njihovu.«

17 »A ti im reci ovako: ‘Nek’ oči moje suze rone danju i noću,
i neka ne prestanu,
jer je strašno slomljena
djevica, kći naroda moga,
ranom neobično ljutom.
18 Pođem li u polje,
evo mačem pobijenih!
Vratim li se u grad,
evo od gladi iznemoglih!
Čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji
i ništa ne znaju.’«
19 Ta zar si Judeju sasvim odbacio?
Zar ti duši omrznu Sion?
Zašto nas tako biješ
te nam više nema lijeka?
Nadasmo se miru, ali dobra nema,
čekasmo vrijeme ozdravljenja, al’ evo užasa!

20 O Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo,
bezakonje otaca svojih;
doista, tebi sagriješismo!
21 Ne odbaci nas, rad’ imena svoga,
ne sramoti prijestolje slave svoje,
spomeni se i nemoj razvrći saveza svog s nama!
22 Zar ispraznost bezbožnika dažda daje?
Ili zar nebesa sama kiše?
Zar ne daješ ti to, Gospodine, Bože naš?
Zato se u te uzdamo,
jer ti sve to činiš. - Jr 14

Zov vječnosti

 

Ljudi su smrtnici, nisu bogovi koji prebivaju na ovome svijetu u obliku različitih religija kakve postoje oduvijek, a često se pojavljuju u ljudskom društvu kao da su tek jučer otkriveni.

Ljudi su smrtnici, i različiti bogovi koje ljudi zamišljaju, kao i različite religije, također su smrtni.

Boga nitko nikada nije vidio, ali slavu i milosrđe Njegovo mnogi poznaju, posebice preminule vjerne duše koje uvećavaju Božje milosrđe nama zemljanima kao naši zagovornici čiji se zbroj uvećava i množi iz dana u dan, iz noći u noć.

Svejedno, ljudi su smrtnici. Ako netko i povjeruje u Boga Stvoritelja, može se dogoditi da mu neka drugačija religija „dopusti” da istovremeno vjeruje sve, do krajnjih granica. Takva kontradikcija nije također ništa novo, danas to nazivamo sinkretizmom.

Rimokatolička vjera govori u svoje ime i ne dira tuđe vjerovanje, i ne miješa se u sve ostale religije i religioznosti. Zato mnogima izgleda malo autoritarno, kao da nameće katoličku vjeru svima u okolini. No, zapravo ju je vrlo malo moguće na dulji rok nametati. Osim toga, ako ne čuje nitko za Isusa Krista i ako ne čuje puno činjenica, istinitih tvrdnji i argumenata, ne može „povjerovati”, ne tako lako kao u neke religioznosti.

Čak i sami katolici bore se sa svojim „zamišljanjem svoga evanđelja” u svojoj iskrenoj, ali slabašnoj ili jačoj i čvršćoj katoličkoj vjeri. Mnogi kažu da je najlakše vjerovati u Boga kad o Njemu kažemo sve što Bog nije. Između te dvije mogućnosti postoji vjera u Boga, odnosno trenutak i dan, i godina kada vjernici spoznaju da, ne samo da vjeruju u Isusa Krista, već i to da Isusu Kristu sve vjeruju, posebno ono što je izričito govorio, a zapisano je za sve ljude i prevedeno na gotovo sve jezike koji postoje u svijetu.

Tako je teško pomisliti da je neki vjernik katoličke vjere „kršten u Katoličkoj Crkvi”, a istovremeno „zaluđen” ili „prisiljen” vjerovati Isusu Kristu.

Gotovo sve religije govore o blagostanju, o ljubavi, o sreći i slično.

No, nije isto klanjati se stvarima i idejama koje su izmislili ili proizveli smrtnici i klanjati se samome Bogu i ničemu drugome, i nikome drugome, što, pak, ne znači da sve druge ljude nije potrebno uvažavati i razumjeti kao sebe samoga ili čak i bolje i više nego sebe.

Religije uglavnom postoje kao utjeha, tako često i govore ljudi koji su zaista smrtnici. Utjeha je neophodna u svijetu gdje nema pravoga blagostanja, gdje malo tko iskreno ljubi bližnjega i gdje je sreća samo pusti san. Činjenica je da je ovaj svijet zapravo svijet smrtnika. Zato nije ništa neobično nazvati ga svijetom smrti, naročito stoga što rijetko vidimo ono što je dobro i lijepo, pravedno i istinito.

A kad zaista ne bi bilo onoga što je vječno u svijetu, ne bi svijeta zaista ni bilo. Potrebno je samo malo više usredotočenosti i osluškivanja da bi čovjek razaznao što je istina, da bi čuo zov vječnoga u svijetu, da bi počeo slijediti Boga Svevišnjega, Boga nad bogovima, Kralja nad kraljevima, Gospodara nad gospodarima – Isusa Krista. 01.11.2022. 19:19

3Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni.

4Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.

5Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.

6Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu.

7Ta tko umre, opravdan je od grijeha.

8Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.

9Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Rim 6,3-9

Život s Isusom Kristom

 

Ljudska samobitnost, ljudska duša uvijek traga za pravdom u ovome svijetu, želi ovaj svijet načiniti malo boljim mjestom, ne vidi nikakvoga smisla u zemaljskoj bijedi kada malo šire sagleda povijest čovječanstva. I traži to malo smisla, pita se gdje je istina.

I sam čovjek – pojedinac dolazi do zaključka da svijet nije savršen, da je čovjek općenito na neki način nepopravljiv, da su mnogi ljudi zločinci koji su, misli, zaslužili kaznu jer ako im se netko i smiluje pa im oprosti zločine, oni će se tek tada još više uzoholiti i postati još veći zločinci.

I malo tko, kada gleda ratove i zlo, može vidjeti kakvoga to sve ima smisla. Nema to nikakva smisla, nema glave, ni repa, opći je kaos. No, pojedinci ipak teže pravednosti, traže istinu. Mnogi okrivljavaju Boga koji je sve stvorio, ali to još najviše od svega nema smisla.

Ta čežnja za pravdom nalazi se upisana u ljudsku bit, svi je traže i svi misle da su pravedni ili misle da bi bili pravedniji kada bi i svi drugi poštivali pravednost.

Taj put čežnje za pravdom je Gospodin Isus, naš Stvoritelj i Bog. On je taj koji je upisao u naša srca čežnju za istinom i pravdom, potragu za smislom. Naš i Isusov Otac na nebesima čezne za nama, za svakim od nas. Ali ne tako kao da bi nas stjerao na neki način u položaj u kojemu ne bismo imali drugog izbora nego pratiti samo Njega koji nam se, između ostaloga, predstavio kao Put, kao Istina, kao Život.

Put čežnje za pravednošću vodi nas da pravednost uvijek tražimo i ne nalazimo. Put želje da nađemo nešto što nije laž vodi nas do božanske Osobe koja nije samo Bog što sve stvara i svime upravlja, već je Bog koji nije „što” nego Netko tko se zove Istina. A svi putevi istine vode nas do Smisla.

Malo je teško govoriti uvijek istinu, činiti ono što smo rekli, ali kada se oko toga čovjek potrudi, nalazi nešto, nalazi nekoga tko ga čuje, vidi, tko mu pomaže na tom putu potrage za istinom i pravdom. Ako ljudska duša tada ne prepoznaje Isusa pokraj sebe i u sebi, može pomisliti da je ona sama nekako moćnija od drugih, ali i da joj je teret istine pretežak. Ako pak duša zna za Isusa Krista, ako zna za Njegov put i za Njegovu Muku, za Njegov križ, smrt i uskrsnuće od mrtvih, puno lakše će se snaći u svome nastojanju oko pravednosti, istine i smisla. Zamolit će Boga da joj pomaže, izabrat će Isusa da Ga prati, naučit će da je Bog neizmjerno ljubi i zauvijek štiti.

Tako se istina širi: u neizmjernoj ljubavi, u strpljenju, u pravednosti, u opraštanju i slično. Jer istina je snaga velika, pravednost je brod koji nikada ne tone, i put je pravednika ispunjen životom u izobilju, makar često bio i težak. No, nikada nije taj put teži od puta Boga našega koji nas je stvorio i koji nam je predočio ovaj kaotičan svijet te ga usporedio sa sobom i svojim Križem u kojemu duša nalazi smisao.

Kad se sve to dogodi čovjeku, tek tada mu duša shvaća i razumije da postoji i drugačiji svijet, da postoje drugačiji ljudi i da postoji za svaku dušu vrijeme kazne i vrijeme nagrade, naročito poslije zemaljskoga života, u životu vječnom, u životu s Isusom Kristom. 01.11.2022. 14:11